Forum, Zagreb, XLI (2002), knj. LXXIII, br. 7–9, str. 1092–1101.
Wittgensteinovi jezično-filozofski paragrafi koji komentiraju uspostavljanje jezičnih značenja u rasponu od kontekstualno-funkcionalnih, okazionalnih jezičnih igara sve do svemoći šutnje u kojoj jezik odustaje od sebe sama u njegovu čuvenu iskazu da ima stvari o kojima možemo samo šutjeti iznova se nameću kao okvir suvremenih hermeneutičkih teorija u kojima se dovodi u pitanje istinosna vrijednost tzv. čistog iskaza utemeljenog na ekskluzivističkoj aristotelovskoj logici. Gadamerov pristup hermeneutici govora svakodnevice nije posve izričit, ali jest svakako prepoznatljiv svakome otvorenome uvidu u to da se u povijesti ne zbiva proces približavanja istini budući da »ne razumijevamo bolje, već u najboljem smislu drukčije« (Grondin 1999: 55). Ta je primjedba svakako naznaka iskustva primjene »novog razumijevanja«, »novog stvaranja smisla i značenja«, što se protivi univerzalističkoj romantičarskoj šlajermaherovskoj ideji o hermeneutici kao disciplini razumijevanja.
»Tako razumijevanje nipošto ne upućuje na izvjesnost, jer ona se pokazuje iluzornom« (Grondin 1999: 54). Zaključne riječi teksta Hansa Eggersa u kojemu se tematizira novovjeka kriza jezika također govore o jezičnom sporazumijevanju koje je »mnogim okolnostima danas otežano, a u krajnjim slučajevima gotovo onemogućeno« (Gadamer i dr. 1977: 49). Međutim u trenutku kada »pokušaji sporazumijevanja između zona, nacija, blokova, naraštaja propadaju na tome da se čini kako nedostaje zajednički jezik i da upotrebljavani pojmovi djeluju kao razdražujuće riječi što učvršćuju suprotnosti i zaoštravaju napetosti do čijeg se uklanjanja dolazi zajednički« (Gadamer 2002: 91) otvara se prilika kakvu je kao odsjaj vječnog Logosa naslutio Hölderlin, taj neobični pjesnik, kroz čiji su se pomračeni um probijali iznenadni bljeskovi božanskog uvida: »gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno«. To spasonosno razumijevanje uopće »do časti je« – kao što reče J. Grondin u predgovoru vrijedne zbirke Gadamerovih njegovih najmarkantnijih radova – uzvisilo »hermeneutičku vrlinu dijaloga, sposobnost da čujemo i slušamo jedni druge« (Grondin 2002: 6). Jezično razumijevanje čiji se smisao u Gadamerovu hermeneutičkom pristupu ostvaruje intersubjektivno, u dijalogu koji probija značenjske granice operativnog jednoznačnog pojmovlja zalazi u područje onog što nije izravno iskazano, čime prešutnost neizrečenog u govoru ima punovrijednu hermeneutičko-jezičnu vrijednost. Potraga za priopćivim jezikom tako je proces koji vječno traje, jer »bitna jezičnost sporazumijevanja ne očituje se toliko u našim iskazima, koliko u potrazi za jezikom, za onim što imamo u duši i što želimo reći, upravo kazati« (Grondin 1999: 50). Tako bi ustaljena fraza birati riječi u smislu odmjeravanja značenjskih vrijednosti značila snalaziti se uvijek iznova u određenoj govornoj prilici ovisno o osjetljivosti govornika, njegovoj iznijansiranoj svjesnosti o značenjima i spontanom ili kontroliranom izričaju, ovisno o prilikama. Analogni pandan frazem ne birati riječi u takvoj bi potrazi upućivao na legitiman i dopustiv izbor koji upućuje na izmicanje kontroli, emocionalnu napetost ili spontanost. Takva bi fraza mogla biti primjer u kojem jezik progovara o vlastitim akcijama, tj. autoreferencijalni pokazatelj govorenja. Gdje se jezik frazemski osvrće na vlastite akcije pronalazimo raznolike stereotipe, pa tako gdje nema zajedničkog jezika, nema ni sporazumijevanja, kad ostanemo bez riječi ili zanijemimo u čudu, tiho smo otvoreni mogućoj spoznaji, nabacujući se riječima prividno prikrivamo obiljem prazninu, a praznim i pustim riječima neiskrenost; trošeći riječi uzaludno se trudimo da nas razumiju; razbacujući riječi razmetljivo zlorabimo jezični potencijal; zapne li nam riječ u grlu, blokirani smo, emocionalno pogođeni ili zatečeni neiskazivim. Moć ili nemoć govora očitovana u ovim frazama omeđena je graničnim govornim situacijama koje variraju od oskudice do lažnog obilja praznorječja. Frazem nemati riječi, tj. ne nalaziti riječi za što znači biti pogođen ili zatečen nečim što nadilazi verbaliziranje, isto tako ostati bez riječi verbalni je signal same granice imenovanja kao temeljne jezične akcije. Izostanak imenovanja uz prešutnost onog što nije izravno izrečeno u govoru se pokazuje kao opće hermeneutičko pitanje. Tako Gadamer, govoreći o situacijama privođenja neizrecivog u izrecivo, neočitovanog u prešutno očitovano, navodi primjere kao što su prešutna suglasnost, tiho odgonetanje, nijemo divljenje, bezglasno čuđenje koji signaliziraju verbalni uzmak iza kojeg se otvara uvid u nešto obuhvatnije, pa se i sam pita, dvojeći glede moći i nemoći jezika »nije li odveć odvažna tvrdnja reći kako je to da nam nešto oduzima jezik još jedan oblik jezičnosti« (Gadamer 2002: 92). Očito, gdje jezik zataji, istodobno se trudi biti sposoban naći izraz za vlastitu ograničenost, pa tako i navedeni primjeri osiguravaju razumijevanje tamo gdje se izrijekom priznaje nemoć govora, gdje se napor razumijevanja suočava s nečim neuobičajenim, što je izvan svakodnevnih događajnih obrazaca. Gadamer tako navodi grčku riječ atopon za stanje zapanjenosti, zaprepaštenosti, u kojem zastajemo začuđeni apsurdom ili čime neočekivanim što razbija ustaljene reakcije. Značenjski je atopon vezano uz ono što nema mjesta u našem umu pa zbunjeni na tren zastanemo. Zato je naizgled paradoksalan Gadamerov zaključak da »fenomen razumijevanja moramo svjesno izvući iz davanja prednosti ometanju razumijevanja, ako zaista hoćemo vidjeti svoje mjesto u cjelini našega ljudskog bitka, također i našega društvenog ljudskog bitka. Sporazum je pretpostavljen ondje gdje ima ometenosti sporazuma« (Gadamer 2002: 93). Filozofski i estetički dimenzioniran pojam atopon na nižoj svakodnevnoj razini doživljajnosti artikulira se izrazima zapanjenost, blokiranost i zatečenost, čije je značenje vezano uz stanje nepomičnosti, oduzetosti i pasivnosti u kojem su reakcije zaustavljene.
Razumijevanje kao komunikacijski, hermeneutički i jezično-filozofski problem relativizirano kontekstualnim i konsituativnim okvirima dijaloga čini upitnom preživjelu romantičarsku tezu o hermeneutici kao disciplini čije je umijeće u tome da »spriječi nesporazum« (Gadamer 2002: 91). Problem razumijevanja govora čini upitnima metode hermeneutičke znanosti i Gadamer se pita možemo li se njima izbaviti iz svih stranputica u kojima se jezično značenje uspostavlja uvijek iznova, sa širokom kolebljivosti svojeg raspona, u životnim prilikama u kojima se i ne očekuje duboka suglasnost između Ja i Ti, jer je li doista cilj svake komunikacije baš razumijevanje poruke? Kao što je sam pojam hermeneutike vezan uz boga Hermesa »koji tumači smrtnicima zagonetne poruke s Olimpa« (Biti 1997: 125), tako se i obrisi tumačenja svakodnevne jezične djelatnosti naziru u napetosti koju uhodani iskazi imaju noseći mogućnost sporazuma i nesporazuma. Jezik tako ima potencijal otkrivanja i prikrivanja, a granične komunikacijske situacije pokazuju neke aspekte izrazi čija intencionalnost ukazuje na mnoge prepreke značenjskoj transparentnosti, naime jezik nije samo fini istrument sporazuma, zajedništva i suglasja već se očituje i djelovanjima upravo suprotnim, koja u svakodnevnoj jezičnoj praksi možemo sagledati u nekim tipičnim modelima što ih standardnojezična fraza nudi vješto se poigravajući bilo izrazom bilo sadržajem jezičnog znaka. Za takav tip jezičnog činjenja najbitniji je utjecaj na sugovornika, tj. konativnost jezične funkcije (Jakobson), a ne njena priopćajnost. Ti su postupci, moglo bi se reći, pojačano obilježeni kao ilokucijski ili perlokucijski performativi iako je Austin uostalom svekoliku jezičnu djelatnost smatrao performativnom, tj. kao usmjerenu činjenju (Biti 1997: 38). Manipuliranje govornim činom očito je tako u svakodnevnim govornim postupcima motiviranim zasićenošću raznim vrstama suprotstavljenosti »afektivnim, interesnim, institucijskim i statusnim sukobima« (Biti 1997: 39) koji obilježavaju javni život.
Navest ćemo samo neke od tih postupaka. Prešućivanje riječi (reći premalo ili ništa) tako je čest govorni čin. Oskudnost iskaza ne mora biti uvjetovana graničnom jezičnom situacijom, gdje se jezik suočen s vlastitim ograničenjima utječe konformizmu frazema kao u već spomenutim izrazima nemati riječi i ne nalaziti riječi. Dok je oskudica u navedenim primjerima nenamjerni rezultat nužde, pri prešućivanju izbor je raspoloživ, ali se zbog kakva razloga iskaz minimalizira, ublažuje ili posve izostaje. U tom smislu neodređena zamjenica sve, npr. u izjavama sve ću reći, sve će doći na vidjelo, u kojima se prešućuje »prejaka« riječ istina daje tim rečenicama obilježje implicitnih perlokucijskih performativa izazvanih bojažljivom suzdržanosti ili pak nenadanom odlučnosti da se što prizna, što može djelovati ili kao prijetnja ili kao priznanje. Neodređenošću iskaza tako čestom u svakodnevici kao što je baviti se svim i svačim često se ublažuje ili pak izbjegava moguća riječ kriminal, sumnjivi ili mutni poslovi. U ovom je kontekstu zanimljiva i pleonastična fraza odgovarati istini i njen eufemistični negativ ne odgovarati istini. »Prejaki« formativ laž, lagati ili biti lažan time je izbjegnut. Otpor društvenoj represivnosti koji se može osjetiti u sustegnutom verbalnom proboju iskazanom unatoč neodređenosti spomenutom zamjenicom sve (sve ću reći) i mogućim pritajenim iskazom odgovarati/ne odgovarati istini dokazuje da makar i skromnim životom fraze jezik živi usprkos svemu konformizmu (Gadamer 2002: 96).
Prešućivanje kao bihejvitiv čest je govorni obrazac u patologiji svakodnevne ulične komunikacije gdje se u modelima govornog ophođenja najčešće izbjegava izravnost pitanja kao nešto neugodno i nepristojno. Tako svako direktno obraćanje nepoznatoj osobi ležernim, familijarnim tonom može izazvati trenutačno odbijanje mogućeg sugovornika. Nažalost iskustva i pokazatelji civilizacijskog okruženja čiji smo sudionici uvjetuju da svaki neposredni iskaz doživljavamo kao napad ili znak nenormalnosti. U suvremenim životnim uvjetima izravnost je znak sumnjiva ponašanja i ugrožavajući signal. Upravo stoga u svakodnevni su govor uvedeni uobičajeni verbalni amortizeri, mogli bismo ih nazvati zaštitnim formulama pri obraćanju nepoznatima, koji ublažavaju izravnost, kao što su npr. pardon, oprostite molim što vam smetam, molim vas samo trenutak itd. U kontekstu dnevnih prilika ovo sve rjeđe prerasta u dijalošku razmjenu i najčešće ostaje autistično poigravanje rabljenom verbalnom porukom koja teško stiže do svijesti sve tupljeg primatelja. Tako socijalni kontekst pobija i čuvenu Wittgensteinovu tezu da je »značenje riječi njena uporaba u jeziku«, jer pod pritiskom stvarnosti riječi se posve obeznačuju i unatoč magijskim formulama koje bi otvorile put do uma i srca sugovornika gube svoju moć. Zajedništvo koje obilježava komunikacijski čin sve više izostaje i tu nitko više ne »preobražava nikoga« (Gadamer 2002: 95), a govor pada natrag u stanje u kojem se začeo. Tako je za rečenicu koju često čujemo gospođo/gospodine, mogu li vas nešto pitati, koju itekako dobro razumiju prolaznici na potezu od zagrebačkog Glavnog kolodvora do središta grada, gdje ih svakodnevno presreću žene s obično jednim djetetom, bitno razumijevanje makrokonteksta u kojem se neodređena zamjenica nešto pokazuje kao konsituativni signal preciznog verbaliziranja (o konsituativnim i presupozicijskim iskazima v. Pranjković 2001: 82–88). Takvim tipičnim presupozicijskim iskazom vrlo se često komunikacija prekida jer će zbog očekivanog uobičajenog traženja novca prečesto presretani prolaznik brzo produžiti korak, a tu svaki dijalog prestaje. Međutim jezična akcija kao očitovanje suprotnosti između »konvencionalnosti i revolucionarnog loma« uvijek potencijalno pronalazi svoj novi način koji ovisno o govorniku može slomiti uhodane obrasce. Sporazum tako može doći kroz nenadani pokret, izraz lica, netipični rečenični ustroj, dakle uz sve što prekida uobičajenu shemu, a uključuje situacijski kontekst govorenog jezika.
O izbjegavanju izravnog imenovanja u svojoj knjizi Jezik i sloboda V. Anić zanimljivo razrađuje postupke kojima jezik zaobilazi svoju osnovnu nominativnu namjenu. Tako se izostajanje primarne jezične akcije imenovanja temelji na »tjeskobi, strahu i širim antropološkim razlozima« (1998: 125). Samu sklonost zaobilaženja imenovanja Anić naziva tabuiranjem, a ustaljena jezična sredstva koja signaliziraju takve postupke formulama. Takvi izričajni sklopovi, tj. formule za tabuiranje, u rječničkom sustavu hrvatskog jezika pokrivaju, po Aniću, tri područja ljudskog života: a) smrt, b) bolest i c) seksualnost i estetiku prirodnih funkcija. Sama sredstva za obilaženje izravne riječi pregrubog ili zastrašujućeg formativa kao što je to npr. smrt mogu biti metaforička, npr. kopnjeti, gasiti se, uspostavljena kontekstom koji pretpostavlja život, kao što je npr. u rečenicama ide kraju (života) ili bliži mu se kraj (života), a kao poseban način kojim jezik »pobija svoju akciju da imenuje« Anić spominje uporabu tzv. zamjenjivačko-upućivačkih riječi, zamjenica, čiji sadržaj nije zamjenjivanje, već pokazivanje. Tako umjesto smrt često stoji ono najgore, najčešće u okviru pogodbene rečenice (ako se meni/tebi dogodi ono najgore). Kada se radi o seksualnosti i prirodnim funkcijama, ona stvar pokriva značenje spolni organ, a činiti one stvari može značiti jedno i drugo, i seksualni čin i funkciju probave, što je na ovaj način estetski i moralno neutralizirano prešutnom mjerom dobrog ukusa kako bi se izbjegli mogući izbori koje leksičko-stilska raslojenost rječničkog sustava nudi u širokom rasponu od terminološki neutralnih, životu predalekih riječi, do onih brojnih sinonimskih, obilježenih grubošću, nedelikatnošću, vulgarnom nekonvencionalnošću, a koje su najčešće granično ili tipično žargonske.
Semiotizirani je, spomena vrijedan, učinkovit konsituativni, ali posve verbalno ispražnjen »iskaz« u svakodnevici u kojoj je »najvažnije snaći se i preživjeti« vezan uz prešutni kontekst davanja usluga i protuusluga u kojem je sve prepušteno vještini tumačenja i rafiniranoj pragmatičnoj intuiciji komunikacijskih sudionika koji su vični prepoznati određene signale.
Mogući nesporazumi u razumijevanju nekog iskaza mogu biti uzrokovani preklapanjem kodova. Tako je osnovni naputak za rukovanje računalom u jednom priručniku koji glasi Kliktanjem miša otvaramo prozor potpuno apsurdan na primarnoj značenjskoj razini, a kao ustaljeni terminologizirani strukovno-žargonski kodni iskaz posve je razumljiv.
Jezične igre koje se koriste polivalentnošću jezičnog znaka ili značenjskom interferencijom mogu biti manipulacijske. Zanimljiv je u tome smislu primjer jednog događaja o kojemu je pisao Večernji list (13. 9. 2002). Ukratko, anonimna je »vračara« ponudila jednoj osobi da će joj »očistiti kuću od uroka«, pa je sav namještaj iz te kuće prevezla k sebi i tako naivnu osobu doslovno opljačkala. Tako su se tu djelatno preklopila dva značenja riječi čistiti: 1) učiniti što čistim (kuća je doista očišćena, jer je ispražnjena i »čista«) 2) okrasti koga (osoba je doista okradena), a poanta je u tome promašaj »kodnog okvira« kojeg prevarena osoba nije bila svjesna zavedena metaforičkim jezičnim pomacima, u ovom slučaju kontaminiranim pseudomagijskim sadržajem. Radi se tu, svakako, o zavodljivosti jezičnog znaka, koja snage ima jedino zbog toga što »čovjek dopire svojom svijesti samo do onih dijelova stvarnosti koji su u danom trenutku predočljivi u okviru znakovne strukture njegova uma, no o predočljivosti ne odlučuje jedino trenutak, već i mnoštvo drugih činitelja vezanih uz samog predočitelja i njegovu situaciju« (Biti 1997: 225). Tako su konkurentne predodžbe koje prate riječ u relativnom situacijskom kontekstu mentalna pratnja koja otvara put »beskonačnoj semiozi« (ibid.) umjesto da je ograničava, čime se mogućnost nesporazuma povećava. Konsenzus jezične zajednice o općeprihvaćenom značenju u ovom je slučaju prespor i nije odolio naletu mistificirane predodžbe kojom je naivna svijest pratila šarlatanski ritual.
Politički diskurs u kojemu je jezik često svjesno mistificiran uspostavlja jezične igre koje se koriste raznim semantičkim vezama u aktualnom kontekstu kako bi se poruka shvatila na pošiljatelju željeni način. Mistifikacija u jeziku moguća je već zbog same selektivne prirode jezičnog funkcioniranja, jer nikada o nečemu ne možemo izreći sve, pa »za svaku poruku vrijedi da otkrivajući nešto zaklanja sve drugo« (Ivas 1988: 39). Tako je moguće uspostaviti ekvivalentne odnose između pojmova koji u nekom drugom kontekstu ne bi morali doći u vezu ili pak uopće ne bi mogli doći u vezu. Bez obzira na bilo kakve prosudbe, već samo značenjski i logički gledajući, tako je bilo moguće da u tumačenju događaja vezanih uz odbijanje roditelja djece iz jednog međimurskog sela da pohađaju nastavu zajedno s romskom djecom jedan dužnosnik izjavi kako to nije »skandal, već usvajanje slobode i daljnja demokratizacija društva« (Večernji list, 12. 9. 2002). Bilo kako bilo, ovdje je uspostavljen odnos ekvivalencije između rasne netrpeljivosti i demokracije, što je pravi primjer kanaliziranja značenjskih tokova u željenom smjeru. Ovako uspostavljena ekvivalencija pojmova iziskuje hermeneutičko propitivanje vrijednosti iskaza. Logika iskaza temelji se na apstrakciji, čiji je jedini smisao aristotelovsko aphophainesthai, što znači odjelotvoriti »sebepokazivanje kazanog«. To je rečenica koja je teorijska u onom smislu da apstrahira od svega što izričito ne kaže. Samo ono što kroz svoju iskaznost čini očitim tvori ovdje predmet analize i logičke uvjerljivosti. Kako su u ovom slučaju situacijski kontekst i motivacijski sklop presudni za značenje, teško da se takva ekvivalencija može verificirati logikom iskaza. Gadamer ustanovljava da »iskaze nikada ne susrećemo potpuno izolirane«, da je svaki iskaz »uvijek motiviran«, da neki iskaz nikada u sebi ne sadrži puni smisaoni sadržaj i da »u smislu svake riječi uvijek već u osnovi leži sustav riječi« (2002: 100–102).
Višedimenzionalnost riječi, njihova značenjska rastezljivost, labava omeđenost semantičkih polja navode nas da »nadiđemo dimenzije iskazne logike« i prodremo u »šire horizonte« (Gadamer 2002: 105). Sociolingvističko promišljanje takvog tumačenja donosi i druga pragmatična pitanja. U zbilji koju jezik naprosto prati rječnikom definirana značenja sve su višesmislenija, konsituativna, bez čvrsta uporišta. Ono što je bilo prednost pjesničkih sloboda u kaotičnom je svijetu postalo vješt instrument utilitarnog baratanja jezičnim značenjima. Kolebljiva nada u ustaljeno značenje, često spasonosna, za uspavano mnijenje željno utočišta, makar mu i rječnik bio krajnji oslonac, osigurava potpuno snalaženje najprosječnijem zbunjenom govorniku koji se mora »snaći« u čitavom nizu proturječnih, paradoksalnih i začuđujućih iskaznih konstrukcija u čijoj osnovi može biti prava/kriva informacija ili naprosto do hipnoze ponavljana vrijednost iskaza koji se uopće više logičko-značenjski i ne verificira. Nije li tako, npr., sintagma ljudska prava zamagljeni obrazac što nas odvaja od spoznaje da se civilizacija još nije dogodila? Jer, ako je civilizacija prema rječničkim i pojmovnim definicijama »pojam o društvu koje je steklo visoku razinu kulturne stabilnosti, političke tolerancije i životnog standarda« (Anić – Goldstein 1999: 233), tada i pitanju o ljudskim pravima tu nema mjesta budući da po definiciji pojam civilizacije to i uključuje, pa je sintagma zapravo pleonastična. Stalno se pozivajući na civiliziranost (znači na »pristojnost« i norme), shizoidno se opiremo sve težem pritisku stvarnosti koja svjedoči posve suprotno: o neuglađenosti, razornosti, nepristojnosti i nasilju. Jednostavna i osnovna teza Gadamerove »dijaloške hermeneutike« jest da se »jezik ne ostvaruje u izjavama nego kao dijalog«, motivacijski sklop. Dijalog ili kontekst klima je u kojoj se smisao realizira. Tako je za Gadamera svaki iskaz motiviran, tj. ima pretpostavke koje nisu izrečene (Grondin 1999: 46). Tradicijski kondicioniran, socijalno uvjetovan, a posebice politički iznijansiran diskurs uvijek je do kraja neizrečen. Takav kakav jest uvijek pretpostavlja snalaženje u njemu, a ono čak ne mora biti uopće ni osviješteno, makar bilo jezično ostvareno.
Svakodnevni govor sve više i ne pretpostavlja razumijevanje, već uporabu. Uvjet za razumijevanje nekog iskaza nije precizno i znalačko poznavanje značenja neke riječi (kao što uostalom znati upotrijebiti neki uređaj ne znači da znamo i njegov ustroj), već uspješna ili manje uspješna primjena uporabnih reproduktivnih obrazaca koji u određenim prilikama »pale«, prolaze. Koliko smo stvarno svjesni vlastitih i tuđih iskaza? Ima li doista više vremena i volje običnom govorniku zadržavati se na značenjskom propitkivanju fraza i sintagma novonastalih ili iznova primijenjenih npr. u dnevnom tisku i inim medijima, a koje najčešće pripadaju tekućem političkom govornom diskursu, kao što je npr. formalni demarš (Jutarnji list, 25. 9. 2002) ili projekt domovinskog rata, što je izmaklo iz usta jednog političara koji je već desemantiziranu riječ projekt čak pridružio sintagmi domovinski rat govoreći da je najnovijom haškom optužnicom sam projekt domovinskog rata doveden u pitanje. Spomenimo se samo riječi projekt koja znači »zaokružen, cjelovit, složen pothvat čija se obilježja i cilj mogu definirati, a mora se ostvariti u određenom vremenu…« (Anić – Goldstein 1999: 1040). Ispada tako, držimo li se točnog značenja, da je domovinski rat bio projekt koji smo, eto, mi smislili, pa sad imamo problema »oko njegove realizacije« – kako bi se već moglo tumačiti. Tu su i fraze kao radikaliziranje situacije (s čitavim asocijativnim ili naslućenim rasponom mogućih značenja). A što bi tek za hermeneutičku osviještenost govora značilo podignuti razinu diplomatskih aktivnosti i tim kanalima (kojim?) postići željene rezultate (jedan diplomatski izraz zabilježen u Jutarnjem listu, 25. 9. 2002). Tu je doista prosječni hrvatski govornik posve prepušten vlastitoj fleksibilnoj prosudbi, tj. tumačenju koje šlampavo ovisi o njegovu znanju/neznanju ili o bogomdanom instinktivnom kratkom spoju kojim nam biva dano uspostaviti smisao.
Donosi li nam jezik koji svakodnevno zatječemo u javnosti jasnoću ili ne? Može li je uopće biti tamo gdje je nema izvorno? Osjetljiva povezanost jezika i mišljenja opet se tako nameće kao jednostavna jednadžba: što je jasno umu, jasno je i u jeziku. Ima li jezične jasnoće gdje je nema u jasnoći misli? Ne može se govoriti jasno ako su misli neraščišćene, a kada se još takvima teže i održati, postaju pravo oruđe manipulativnog »muljanja«, »trabunjanja«, »nebuloznosti«, »zašprehavanja«, dakle svega onog što vješto imenuju žargonski izrazi najbrže demaskirajući jezičnu hipokriziju.
Literatura
- Anić, Vladimir. 1994. Rječnik hrvatskoga jezika. Drugo izdanje. Zagreb: Novi Liber.
- Anić, Vladimir. 1998. Jezik i sloboda. Zagreb: Matica hrvatska.
- Anić, Vladimir – Ivo Goldstein. 1999. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber.
- Biti, Vladimir. 1997. Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
- Gadamer, Hans-Georg. 2002. Čitanka. Prir. Jean Grondin, prev. Sulejman Bosto. Zagreb: Matica hrvatska.
- Gadamer, Hans-Georg – Hans Hörmann – Hans Eggers. 1977. Učenje i razumijevanje govora: Društvo i jezik na prijelomu. Prev. Truda Stamać. Zagreb: Biblioteka.
- Grondin, Jean. 1999. Smisao za hermeneutiku. Prir. Damir Barbarić, prev. Darija Domić. Zagreb: Matica hrvatska.
- Grondin, Jean. 2002. Predgovor. U: Gadamer 2002: 5–13.
- Ivas, Ivan. 1988. Ideologija u govoru. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
- Matešić, Josip. 1982. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
- Pranjković, Ivo. 2001. Druga hrvatska skladnja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.