Tekstologija kao pristup književnom djelu

Umjetnost riječi, br. 1/4 (1961)

Ponekad se pojmu tekstologija, to jest metodološki diferenciranoj vrsti naučnog interesa za čin predavanja literarnog djela iz prošlosti u današnjicu, kod nas pridaje stanovito, više ili manje ironičko značenje dosadna arhivarskog napora oko skupljanja svih djela jednog pisca. Također, pitamo se tu, je li uopće opravdan takav posao koji, praktično asimiliran s književnom bibliografijom ili književnom heuristikom, u stvari ostavlja i dalje otvoreno aktualno znanstveno i propagandno pitanje o estetskoj, umjetničkoj vrijednosti književnosti naslijeđa. Ne uvijek, ali se – kad se radi o načinu kako treba izdavati klasike nove književnosti – ipak često ne sustežemo od načelna poricanja tekstološkog izdavanja na području kulturnog aktiviteta izdavačkih poduzeća, dokazujući to isticanjem problema izdavačkih oblika kao jedinog autonomnog problema kasnijeg izdavanja. Uz to, našavši uporište za svoje oprečne stavove prema tekstologiji kao vrsti egzaktnog proučavanja književnog djela u krilatici o izdavačkom purizmu, zapravo smo prihvatili gledište po kojemu se u izdavanju klasika radi samo o tehničkom postupku zamjenjivanja starijih izdanja s moderno štampanim knjigama. Najzad, kad tekstologiju i ne odvajamo posve od neposrednih potreba izdavačke prakse, tada smo, pritisnuti tradicijom klasične filologije, skloni da u protestu protiv stilskog suautorstva redaktora, u zahtjevu za razlikovanjem jezika od pravopisa i u ograničavanju na lingvističku kritiku teksta, vidimo njezine mogućnosti i granice, a u pojavi literarno obrazovanog lektora – posljednjeg izvršioca sudbine naših klasika. Na tome se i završava serija principijelnih razgovora o izdavanju književnosti naslijeđa, razgovora dosta čestih u naše vrijeme, i u kojima se svega nekoliko glasova čulo kako se u tom poslu ne smije zaboraviti na njegove unutrašnje zahtjeve, kao ni na njegove vlastite interese.

U takvoj situaciji, kad i naša suvremena izdavačka praksa daje prednost izdavačkom empirizmu pred metodološki motiviranim postupkom ponovnog objavljivanja književnosti naslijeđa: kad svoje osnovno pitanje formuliramo: kakav izdavački oblik treba prihvatiti u praksi, a ne: što izdanje jest: kad smatramo, da je književno djelo, zato što je nastalo u izdavačkoj nakani svoga pisca, kao štampani tekst i u pojedinostima uvijek jasan, bez posebna proučavanja (osim, naravno, sadržajnih detalja, podataka općenaučne prirode i starije leksike); u takvoj situaciji, dakle, bit će možda korisno upozoriti na neke osnove tekstologije koje svojom nezaobilaznošću obavezuju svaki pokušaj izdavanja klasika nove književnosti da krene od njih. Ako se pitanje pobliže promotri, uvidjet će se da se i suvremeni književno-kritički pristupi književnosti naslijeđa, ukoliko su svoja proučavanja usmjerili na tekst literarnog djela, približuju ovim osnovama kao svom metodološkom obogaćenju.

Prije svega, govorimo li o modernom izdavanju klasika nove književnosti, potrebno je da razjasnimo jedno ne samo terminološko pitanje: problem radnog sadržaja i konačnog značenja naziva kasnije izdanje. Pitanje, koje ne treba ostati isprva neriješeno, ako želimo pravo shvatiti temeljno načelo, po kojem je upravo problem izdanja – cilj tekstologije (B. Tomaševski). Utoliko više, što na području hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća kasnije izdavanje kao znanstveno-sistematski uredan posao stoji pred nama tek kao zadatak.

Naoko, predavanje literarnog djela iz prošlosti u operativni tok današnjice i nije tako težak i zamršen ili čak naučno odgovoran posao. Ako je tačno da se krug književnog zaključuje posljednjim izdanjem djela za života pisca, nije li onda jasno, da je sadržaj pojma kasnije izdanje i književnohistorijski i literarnopropagandno objašnjiv jedino pojmom ponovno štampanje? Uz osnovnu literarnohistorijsku pretpostavku da je određeno književno djelo zatečeno kao posljednje autorsko ili autorizirano izdanje – nije li tada samo dostatna pažljiva, ma da u stvari formalna operacija vjernog i doslovnog ponovnog objavljivanja, i to bez ikakva udjela posebnih metoda osim brižljive korekture i literarno opravdane pravopisne modernizacije? Međutim, stvar je mnogo kompleksnija nego što bi se po vanjskoj prirodi ovog posla moglo očekivati, a nazivi kao što su vjerno i doslovno preštampavanje, isto su tako približno nevjerni i netačni kao, uostalom, i sve druge apriorne kategorije u studiju književnosti.

Tvrdnja, po kojoj kasnije izdavanje nije samo mehanički postupak, i po kojoj razlika između posljednjeg izdanja za života pisca i svakog kasnijeg izdanja nije samo u obliku nego, najčešće, u biti, čini nam se mnogo opravdanija i prihvatljivija. Istina, djelo je pred nama kao posljednji poznati rezultat piščeva rada, i štampani se tekst kao vanjski način postojanja umjetnine ne može zanijekati, ali se može i mora – u vezi sa svakim kasnijim izdavačkim naporom – odrediti samo kao mogući a ne konačni izraz autorove namjere. Jer, na to je važno upozoriti, posljednje piščevo izdanje, u svakoj prilici i kod svakog autora, nije ujedno i najidealniji svjedok autorovih namjera i umjetničkih interesa, niti su svi stilski sukobi, fabularne proturječnosti i harmonijski narušaji koje zatječemo u tekstovima klasika – uvijek posljednje autorske nedorečnosti, površnosti ili kolebljivosti, odnosno izraz neke neuhvatljive mnogoznačnosti umjetnikova ostvarenja. Napomenut ću samo jedan primjer. Prilikom pedesetogodišnjice Vidrićeve smrti, 1959. godine, pokazao je I. Frangeš smisleni konflikt pete strofe pjesme Pomona u odnosu na motivacijski sistem cijele pjesme, tekstovni sukob koji je još uočljiviji ako ovu drugu i ujedno posljednju verziju u piščevu izdanju iz 1907. usporedimo s prvom, jedanaest godina ranije objavljenom verzijom u »Vijencu« (1896). S time je I. Frangeš ne samo »uskovitlao mirne vode« kodificiranih sudova o pjesmi, dokazavši njeno šire značenje za ocjenu doživljajnog svijeta pjesnikova, već i dao gotovo egzaktno mjerljive naučne dokaze po kojima modernom izdavanju Vidrićevih pjesama treba prići, očito, sa sasvim drugog stajališta nego što je to preštampavanje autorskog predloška, njegovih Pjesama iz 1907. godine. Frangešova analiza Pomone, naime – »Razgovor, koji vode otac i kćerka, nije razgovor dobrih duša (›A kad bi se našla dobra duša Da i crnca pita i sasluša...‹)«, pa je u tom smislu mnogo prihvatljivija prva verzija pjesme, iz »Vijenca«, po kojoj riječi iz prethodne strofe »Kako tebi podnevo prolazi?« pripadaju kćerci, a ne ocu,....«1 – prevedena na rječnik kasnijeg izdavanja, našla bi svoje praktično rješenje u uspostavljanju konačnog teksta pjesme na osnovu ispravljanja defektnosti posljednje verzije prema početnoj.2 A njezina šira vrijednost za određivanje sadržaja pojma kasnije izdavanje, vrijednost koja nas ovdje i najviše zanima, naći će izraz u nedvoumnom uvjerenju prema kojem ćemo samo tada biti u mogućnosti da vjerno objavimo jedno književno djelo ako ćemo tu namjeru realizirati kao završnu etapu postupka razumijevanja njegova teksta – razumijevanja kao analize smisaonih i estetskih komponenata čitavog djela.

Porekavši tako praktičnu vrijednost iluzije o posljednjem izdanju za života pisca kao konačnom, a o tome se radi, moramo – procjenjujući realistički – pretpostaviti i njegovu nesavršenost kao univerzalnog izdavačkog principa, i to upravo zbog njegove očite mehaničnosti. Zadaća je izdanja da pruži čitaocu i nauci tekst književnog djela u onom obliku koji najcjelovitije izražava umjetničku intencionalnost pisca. Ako je to u konkretnom slučaju upravo tekst posljednjeg izdanja – tada smo dužni da ga prihvatimo kao polaznu i završnu tačku svakog kasnijeg izdavačkog napora. No, da bismo mogli doći do te spoznaje, treba da se o njoj osvjedočimo tek na osnovu kritičkog rasuđivanja. Hoće li ta kritička operacija uvijek donijeti konačne rezultate – pitanje je; ali je lako ustanoviti kako je upravo zaboravljanje na nju uzrok mnogoj još živoj legendi u našoj književnosti, i koja je potekla upravo iz nekog kasnijeg izdanja s kojim je imao više posla tehnički urednik nego redaktor – kritičar.

Kasnije se izdavanje, gledano šire, predstavlja kao obrazložen studijski postupak probijanja iz izdavačkog akademizma u izdavačku kritičnost na nivou težnje za naučnim povišenjem knjižne kulture u predavanju klasičnih djela iz nedavne prošlosti u današnjicu. »Već pri prvom pokušaju naučnog izdavanja djela klasičnog pisca novije književnosti – upozorava nas B. Tomaševski – objasnilo se, da su izvori teksta, koje smo po utvrđenom mnijenju smatrali savršeno tačnim, pokazali ozbiljne nagrde osnovnog teksta – nagrde, koje se ni u kojoj mjeri ne smiju ignorirati« I odista, na području izdavanja klasika, nema tačnije i opravdanije pretpostavke od kritičkog provjeravanja tradicionalno poznatog teksta umjetničkog djela. A rasprostranjenu tvrdnju: isprva izdati – a zatim istražiti (naslijeđenu od klasične filologije), suvišno je pobijati poslije najnovijih otkrića u Matoševim i Kranjčevićevim tekstovima, koji dokazuju protivno.

A tako shvaćeno kasnije izdavanje ne opire se teoretskom osmišljavanju njegovih postupaka iako ga u tome najteže pogađa osnovna izdavačka zasada prema kojoj je jedina i ujedno najautoritativnija zasada to da ovdje nema »vječnih« zasada (G. Rudler). Tipologija izdanja, metodološki dvostruk interes za probleme literarnog teksta: kritičko-tekstovni i povijesno-tekstovni, problem jezika te pitanje sadržaja i opsega komentara – predmet je tekstologije kao pristupa književnom djelu. Prema B. Tomaševskom, tekstologija je: »... praktična filološka disciplina, koja ima svoj vlastiti interes, raspolaže vlastitim metodološkim zahvatima i ima svoje specijaliste«. Prema K. Gorskom ona je: »... kompleks naučno obrazloženih metoda utvrđivanja i prihvaćanja ispravnog teksta literarnog djela.« Prema D. Lihačovu: »... samostalna naučna disciplina, koja proučava povijest teksta ostvarenja.«

Drugim riječima, tekstologija ima svoje vlastito značenje u nauci o književnosti. Ne samo što na teoretskom planu odražava suvremeno stanje nauke o književnosti (polazna tačka npr. stilističke kritike i tekstologije jest tekst, shvaćen smisaono i estetski), već čini osnovu na kojoj počiva studij književnosti. Interpretacija, potvrđena rezultatima proučavanja teksta literarnog djela, postiže objektivnost; jer samo istraživanje dinamike teksta (bilo dinamike piščeva rada na tekstu ili dinamike njegova objavljivanja) pokazuje tendencije stvaranja, otkriva autorsku nakanu. Povijest teksta književnog djela rješava u stvari ista pitanja kao i historija literature, ali na materijalu jednog djela.

Ispravno izdavanje teksta književnog djela – praktička je posljedica koja potječe od kritičke spoznaje ne njegova doslovnog značenja, nego onog koje bismo morali u njemu naći kad bi u cjelini i u pojedinostima savršeno predavao autorsku namjeru. Kako dolazimo do te spoznaje, koji je kriterij za ocjenu autoritetnosti jednog teksta, temeljna su pitanja kritike teksta, naravno, moderne kritike teksta čija je zadaća: istraživanje stanja u kojem smo zatekli tekst, i vrijednost: uspostavljanje ispravnog teksta koji je suglašen u svim detaljima s unutrašnjom zakonitosti umjetničkog djela.

Nedvoumno uvjerenje po kojemu bi sama primjena ovih dvaju metodoloških postupaka: kritike teksta i povijesti teksta, osiguravala konačnost i potpunu objektivnost izdavanja – pogrešno je. Da bi se postigla potpuna objektivnost, potrebno je biti slobodan od mehaničkih postupaka u istraživanju, i ujedno biti pripravan da analitičkim pristupom dočekamo svako tekstovno iznenađenje.

Široka problematika tekstologije nije ovdje ni izdaleka mogla biti iscrpena. Mnoga pitanja, koja su danas aktuelna u tekstologiji, riješit će tek budući razvitak nauke o književnosti. Raspravljajući više o njezinim praktičnim aspektima – htjeli smo uglavnom upozoriti na jedan vid pojma kasnije izdanje i koji ćemo pokušati obuhvatiti u zaključcima.

Prvo: Nasuprot izdavačkoj djelatnosti kao »industriji« stoji tekstološko izdavanje kao određen analitički i kristalizacijski postupak kome je cilj istraživanje tekstovnih netačnosti i uspostavljanje ispravnog teksta književnog djela.

Drugo: Ne započinje izdavački postupak od posljednje objavljene verzije teksta kao njegove jedine ili najbolje moguće kategorije, niti se postupak izdavanja završava s praktičnim udovoljavanjem formalističko-pravnom zahtjevu tačnog prenošenja tradicionalnog teksta. Naprotiv, tekstološko se izdavanje zasniva na proučavanju čitavog tekstovnog materijala jednog književnog djela, od prvotne do posljednje nastale verzije. Ta otvorenost, međutim, nikako ne znači eklektično usvajanje svih kategorija teksta i njihovo naporedo objavljivanje u kasnijem izdanju, nego samo određenje raspona tekstovnog niza u postupku istraživanja.

Treće: Tekstološko izdavanje, koje polazi od tekstovne cjeline, odnosno varijantnog niza kao osnovice s različito efikasnim dijelovima, djeluje izvan okvira tradicionalno isključivog principa »posljednje autorske volje«. Jer, podvrgnut cjelini književnog djela, prvo uključuje izbor, a zatim dokazivanje zaključno ostvarene verzije teksta. Ostvaruje to služeći se uvijek rezultatima od ostalih književnih proučavanja, ali postupa, prije svega, na osnovi vlastitih kritičkih kriterija razumijevanja i svagda iznova živog osvajanja unutrašnje logike umjetničkog djela. U tome je i smisao tekstologije kao pristupa književnom djelu.

Razmatrati pitanje tekstologije u ovom smislu samo je izraz uvjerenja da je tekstološko izdavanje novijih klasika jedino mogući odnos prema tom problemu, ali i diskusijska težnja da se upozori na one probleme izdavanja na koje se dosad premalo pomišljalo.