Studij stilistike

Identitet kao neodvojiva suprotnost

Pjesma dvojnost. objavljena je u zbirci Razglednice iz prašnjave republike(2020.) Lidije Deduš. Prethode joj Apatridi i ostale čudne ličnosti (2018.) i Ništa od najavljivanog kraja svijeta (2019.), a nakon nje tiskana je zbirka ja se zovem lidija deduš (2023.).

Naslov Razglednice iz prašnjave republike na prvi pogled u čitatelju može izazvati asocijacije na prošlost, opise različitih krajeva ili davno zaboravljenih sjećanja. Tome doprinosi osobito sentimentalno značenje razglednica kao predmeta koji su nosili pošiljateljeve misli i osjećaje upućene dragim osobama. Te su poruke, sa slikama znamenitosti ili prirode, često putovale s jednog kraja države na drugi ili čak do najudaljenijih dijelova svijeta. Međutim, u kontekstu zbirke Lidije Deduš "lekseme razglednica i prašnjav ne treba razumijevati u sentimentalističkom kodu, nego ih treba – upravo suprotno – čitati kao govorne signale koji podjednako posjeduju kritički i figurativni potencijal" (Bagić 2021). Autorica ne donosi slike atraktivnih dalekih krajeva, njezina "prašnjava republika" zapravo označava prostor svakodnevnog života lirskog subjekta, koji se proteže od unutrašnjeg prostora doma do vanjskih prostora poput gradskih ulica i parkova. Ona obuhvaća i duboku unutrašnjost lirskoga subjekta, njegovu psihu i svijest koju treba "očistiti" ili u kojoj treba "napraviti reda". Grafički oblik pjesama u izravnoj je vezi s naslovom jer su one stilizirane kao pravokutnici koji popunjavaju prazan prostor razglednice. Pjesme-razglednice nemaju adresata i nisu usmjerene prema van, nego prema unutra kao poruke koje lirski subjekt odašilje samom sebi. Prema svemu navedenom, može se zaključiti da naslov zaokružuje cijelu zbirku i daje joj konceptualnu crtu.

Razglednice iz prašnjave republike sastoje se od pedeset pjesama u prozi podijeljenih u četiri ciklusa: razglednice iz unutrašnjosti, kuće za odmor, prizivanje duhova i razbacane kartoline. Prije svakog ciklusa, ispod naslova, pojavljuju se citati koji upućuju na tematski okvir o kojemu će biti riječ. Zbirka se otvara citatom iz knjige Čovjek i njegovi simboli Carla Gustava Junga, švicarskog psihijatra i osnivača analitičke psihologije:

Sanjao sam da sam kod kuće, po svemu sudeći na prvom katu, u udobnoj, ubavoj dnevnoj sobi namještenoj u stilu 18. stoljeća. Iznenađen – budući da tu sobu nikad prije nisam vidio – počeo sam se pitati kako izgleda prizemlje. Sišao sam stepenicama i otkrio da je prilično mračno, da su zidovi obloženi drvom i da je opremljeno teškim namještajem iz 16. stoljeća, ili čak i starijim. Moje iznenađenje i radost su rasli. Htio sam bolje upoznati uređenje te kuće. Zato sam sišao u podrum gdje sam našao vrata što su se otvarala prema kamenitim stepenicama koje su vodile u veliku nadsvođenu prostoriju. Pod je bio od velikih kamenih ploča, a zidovi su izgledali jako stari. Razgledao sam žbuku i vidio da je pomiješana s krhotinama cigle. Zidovi su očito bili rimskog podrijetla. Bio sam sve uzbuđeniji. U jednom sam kutu ugledao željezni kolut na kamenoj ploči. Podigao sam ploču i ugledao još jedne uske stepenice što su vodile u neku spilju, koja je izgledala poput prethistorijske grobnice i u njoj su bile dvije lubanje, nešto kostiju i krhotine posuđa. Tada sam se probudio.

Jung opisuje svoj san i tumači njegovo značenje, što mu omogućava bolje razumijevanje samoga sebe i svojih nesvjesnih procesa. Za njega je istraživanje simbola zapravo istraživanje čovjekova odnosa prema vlastitom nesvjesnom s kojim se najčešće susreće u snovima. Jungova analitička psihologija temelji se na dualizmu dijelova čovjekove ličnosti: persone i sjenke, anime i animusa, ekstraverzije i introverzije, svjesnog i nesvjesnog,…Konačni cilj  je individuacija, odnosno ostvarivanje cjelovitosti kroz uravnoteženje suprotnosti te njihovo međusobno upotpunjavanje. Uvođenjem ovog citata autorica izdvaja misao vodilju na koju će se manje ili više referirati sve pjesme. Lirski subjekt Lidije Deduš kreće na put prema individuaciji te kroz introspekciju preispituje unutarnje sukobe, odnose prema samome sebi, drugima, vlastitom tijelu, vanjskom i unutarnjem prostoru te svom kretanju u njima. U tome važnu ulogu ima simbolička pozadina naizgled običnih i svakodnevnih motiva i događaja te prikazivačka strategija koja "pretpostavlja put od vidljivog prizora prema priči koja niče ispod njega" (Bagić 2021). Na taj način otvara se mogućnost dubljeg preispitivanja i pokušaja razotkrivanja nepoznatih dijelova uma lirskoga subjekta.

Pjesme su pisane dugim slobodnim stihovima u kojima se slijede pravila o interpunkciji, no tekst je u potpunosti lišen velikih slova. Jezik zbirke je začudan, ali ujedno i jasan i smislen te prožet motivima svakodnevice. Pjesme variraju između refleksivnih u kojima se propituju unutarnja stanja i egzistencija te anegdotalnih u kojima lirski subjekt donosi prikaze događaja i u njih upisuje svoje vlastite doživljaje. U građenju tematskih okvira važnu ulogu imaju kontrasti poput vanjsko – unutarnje, um – tijelo, ja – drugi, svjetlo – tama, zvuk – tišina. Autorica vještim naracijama i načinom na koji organizira pjesme oko naizgled običnog prizora oblikuje sugestivan tekst (Bagić 2021). Teme u pjesmama isprepleću se između vanjskog i unutarnjeg prostora te njihova međusobna odnosa. Unutarnji prostor odnosi se na dom koji pruža osjećaj sigurnosti, ali i na  dijelove vlastite unutrašnjosti kao mjesta vječnog preispitivanja. Vanjski se prostor doživljava kao kaotičan i izaziva nemir što je npr. vidljivo u pjesmi previše grada oko mene. u kojoj se navode misli lirskog subjekta dok hoda gradom ("previše / grada je to odjednom, strujnih kablova, vodovodnih cijevi. o / kad bi se samo moglo pobjeći."). Tijelo se pojavljuje kao "točka dodira između vanjskog i unutrašnjeg svijeta" (Bagić 2021). Ono je odvojeno od uma lirskog subjekta, kao da ima svoju autonomiju npr. u pjesmi bog. tijelo se obraća lirskom subjektu pitanjem: "jesi li ti taj bog o kojem svi toliko raspravljaju?". Oni žive u međusobnoj simbiozi: "čuva me od svijeta / kao što kapsula čuva prah. / ja ga zauzvrat hranim, kupam". Kroz zbirku se provlači i motiv promatranja i pogleda. Objekti promatranja lirskoga subjekta su raznovrsni, to su drugi ljudi kao u pjesmama žena je u park iznijela ćilim., čovjek nosi glavu u torbi. i kako je on jeo tu ribu., stvari u domu, sjene na zidovima, odraz u ogledalu ("stanem / pred njega i gledam kako me osoba iz ogledala gleda"). U ciklusu prizivanje duhova naglašeno je preispitivanje odnosa lirskog subjekta s drugima. U svom pokušaju da pomiri blisko i daleko, vlastito i tuđe (Anđelinić 2021) autorica kreira fantastična bića koja kao da su izašla iz svijeta snova poput dedamačka i tatapuža ili čovjeka iz pjesme vječni san. koji je navečer izveo zube u šetnju, začešljao kosu naopačke, / oči pospremio u kutiju za oči.

Interpretacija pjesme dvojnost.

dvojnost.

čekala sam da se osoba u ogledalu konačno odmakne od
mene i započne vlastiti život, neovisno o mom kretanju
i navikama. palim i gasim svjetlo i gledam je kako nestaje u
prostoru koji se toliko razlikuje od mog. njezin je svijet veći
i pristupačniji, u njemu žvrgolje ptice i čuje se žamor s ulice.
negdje u blizini zavija sirena, na kuhinjskom stolu puši se
juha, stolnjak je prostrt, u vazi je cvijeće. moja osoba vodi
jedan sasvim pristojan građanski život, a to podrazumijeva
bazen u bašti i mnoštvo prijatelja koji lijeno leže na suncu i
piju limunadu s ledom. palim, gasim, palim. divna je osobina
svjetlosti da ispunjava prostor i svojom prisutnošću pruža
uvid u moj tuđi život. gasim, palim, život nestaje i vraća se
kao trik. pri svjetlu, i s ove i s one strane sve je prisutno, tu,
opipljivo. kad ugasim svjetlo, postajem slika koja se sažima
u sitnu bijelu točku, a onda propupi prije nego što nestane.

Pjesma dvojnost. dio je ciklusa razglednice iz unutrašnjosti koji otvara zbirku. Sam naslov naznačuje da će se temeljni motivi graditi na suprotnostima. U prvom stihu pojavljuje se motiv ogledala, koji postaje ključan nositelj značenja cijele pjesme te savršeno odražava tematsku dvojnost najavljenu naslovom prikazujući udvojenu sliku onoga koji stoji pred njim. Na tom tragu pojavljuje se kontrast između lirskoga subjekta i njegova odraza, što stvara paradoks jer bez osobe koja stoji pred ogledalom njezin odraz ne bi postojao.

Čitatelja se na početku pjesme uvodi u začudan prizor: "čekala sam da se osoba u ogledalu konačno odmakne od / mene i započne vlastiti život, neovisno o mom kretanju i / navikama."

Bitno je istaknuti statičnost lirske protagonistice i njezinu promatračku poziciju koje su jasno izražene kroz glagole čekala sam i gledam. Motiv čekanja Franjo Nagulov prepoznaje kao jednu od okosnica egzistencije subjekta koja se provlači kroz više pjesma u zbirci (Nagulov 2021: 190). Glagolom gledanja se, s druge strane, otkriva potreba lirskoag subjekta za spoznajom nepoznatih dijelova vlastite unutrašnjosti.

U tekst se uvodi kontrast ostvaren paljenjem i gašenjem svjetla nakon čega slijedi prikaz prostora unutar ogledala. Svijet osobe u ogledalu razlikuje se od subjektova svijeta, on je veći i pristupačniji. To je živahno i dinamično mjesto, ispunjeno zvukovima: "u njemu žvrgolje ptice i čuje se žamor s ulice. / negdje u blizini zavija sirena." Užurbani vanjski svijet u opreci je sa smirenim, skladnim i uređenim unutarnjim prostorom koji se prikazuje kroz vizualne slike stola na kojem je poslužena vruća juha i postavljena vaza s cvijećem. To je idiličan građanski život koji podrazumijeva "bazen u bašti i mnoštvo prijatelja koji lijeno leže na suncu i / piju limunadu s ledom." Ovakva verzija pristojnoga građanskog života može se shvatiti i kao romantizacija zbilje uvjetovana potrebom za ironijskim odmakom (Nagulov 2021: 186)

U pjesmi se ističe divna osobina svjetlosti koja ispunjava prostor i svojom prisutnošću pruža uvid u moj tuđi život. Posebno je neobična izjava "moj tuđi život" u kojoj se očituje identitetska nesigurnost lirske protagonistice. Ona doživljava svoj život kao da pripada nekoj drugoj osobi, stran i udaljen, a time njezina slika u ogledalu postaje iluzija stvarnosti koju samo promatra, bez mogućnosti da se s njom poistovjeti.

Svjetlo se ponovno gasi i pali, stvarajući suprotnosti između nestajanja i vraćanja slike u ogledalu. U prisutnosti svjetla sve je jasno i opipljivo, a njegovim gašenjem implicitno se uvodi motiv tame kao neodvojive suprotnosti. U završnim stihovima pjesme pojavljuje se kontrast između sažimanja i pupanja: lirski subjekt sažima se "u sitnu bijelu točku, a onda propupi prije nego što nestane." Dok svjetlo iščezava, slika lirske protagonistice još na trenutak ostaje vidljiva, a zatim se gubi u tami u kojoj sve postaje skriveno i neuhvatljivo. 

Kompozicija je pjesme, moglo bi se reći, četverodijelna, a dijelovi su razgraničeni glagolima palim i gasim. U prvom dijelu pjesme uvodi se lirski subjekt koji promatra osobu u ogledalu. Drugi dio donosi idiličnu sliku svijeta te osobe i način na koji živi. U trećem dijelu, nakon ponovnog paljenja i gašenja svjetla, lirska protagonistica navodi divnu osobinu svjetlosti, a četvrti dio naglašava suprotnost između svjetla i njegove odsutnosti te sažimanje i konačno nestajanje lirskoga subjekta u tami.

Subjekt je ženskoga roda, govori o svom iskustvu iz prvog lica te je usmjeren prema vlastitoj unutrašnjosti. Budući da je usredotočen na sebe, on postaje objekt svog promatranja čime pokušava uspostaviti identitetski okvir. Karakterizira ga izmještenost iz prostora vlastite svijesti, a njegova podvojenost i nemogućnost prepoznavanja vlastite osobe ostaju nerazriješeni (Anđelinić 2021). Lirski subjekt otuđuje se od svog dvojnika u ogledalu, doživljava ga kao Drugo, te se zbog odcjepljivanja dijela sebe ne uspijeva potpuno razviti i izgraditi cjelovit identitet.

Od stilskih figura prisutno je, već spomenuto, ponavljanje glagola palim i gasim. Pjesma se gradi na kontrastnim motivima: osoba u ogledalu – osoba ispred njega, moje – tuđe, paljenje –  gašenje svjetla, vanjski prostor – unutarnji prostor, nestajanje – vraćanje, sažimanje – pupanje. Svijet svakodnevnoga života koji vodi osoba u ogledalu prikazuje se kroz nabrajanje auditivnih (žvrgoljenje ptica, žamor s ulice, zavijanje sirene) i vizualnih (prostrt stolnjak, vruća juha, vaza s cvijećem) pjesničkih slika. Kao estetski važni elementi zbirke ističu se deskripcija mikropojava te jednostavne i stilski učinkovite poredbe (Nagulov 2021: 186), a u ovoj pjesmi to je ostvareno u prizoru osobe koja se udvaja u ogledalu dok naizmjeničnim paljenjem i gašenjem svjetla njezin život "nestaje i vraća se kao trik".

Simbolika je najvažniji element u pjesmi, a ostvaruje se kroz motiv ogledala koji je vrlo čest u književnosti i umjetnosti te mu se pripisuje mnogo različitih značenja. Reflektirajući površinsku sliku osobe koja stoji ispred njega, istovremeno čini vidljivim ono što je ispod površine, misli i unutarnje sukobe koje subjekt ima sa samim sobom. U pjesmi dvojnost. simbolika ogledala može obuhvatiti više različitih značenja. Ono simbolizira portal u svijet drugačiji od onoga u kojem živi lirski subjekt, što je vidljivo u stihovima: "gledam je kako nestaje u / prostoru koji se toliko razlikuje od mog. njezin je svijet veći / i pristupačniji". Ogledalo je simbol procesa samorefleksije, autoanalize kojom je i prožeta cijela zbirka. Reprezentira unutarnje sukobe subjekta, omogućujući mu da kroz njega analizira doživljaje samoga sebe i svijeta koji ga okružuje. Također, prikazuje iskrivljenu sliku koja ne odgovara stvarnosti i istini. To je uočljivo u opisima savršenoga života u kojem živi osoba u ogledalu. Lirski subjekt Lidije Deduš poput Alise gleda u ogledalo, no umjesto obrnutoga fantastičnog svijeta, on u njemu vidi svijet idilične građanske svakodnevice. Na kraju, ogledalo može simbolizirati potragu za identitetom čija se cjelovitost pokušava uspostaviti.

Ogledalo se kao motiv pojavljuje u još nekoliko pjesma u zbirci. U pjesmi ogledalo. lirski subjekt kroz igru primicanja i udaljavanja od ogledala preispituje vlastiti identitet; u pjesmi vinjeta. ogledalo je mudri savjetnik koji se izravno obraća subjektu i mjeri važnosti čovjeka u svijetu; u pjesmi nesanica. ogledalo se pojavljuje kao dio narodnog vjerovanja prema kojem "smrt dolazi po / onoga tko se prvi ogleda u zrcalu nakon posljednje obiteljske smrti".

U okviru Jungove analitičke psihologije pjesma bi se mogla tumačiti kao težnja lirskoga subjekta prema individuaciji, odnosno samoostvarenju do kojeg se dolazi uravnoteživanjem dvojnih, binarnih polova. Oni su prikazani kroz naglašenu razliku između osobe u ogledalu i stvarne osobe subjekta čije su navike i način života suprotni. Paljenje i gašenje svjetla pretpostavlja razliku između svjesnoga i nesvjesnog dijela ličnosti, a u pjesmi se ističe "divna osobina svjetlosti da ispunjava prostor" te da je "pri svjetlu, i s ove i s one strane sve prisutno, tu, / opipljivo" što se može tumačiti kao važnost prenošenja nesvjesnih dijelova u svijest, na svjetlo gdje oni postaju prisutni i vidljivi, a time se otvara put do čovjekova boljeg razumijevanja samoga sebe.

Literatura

  • Anđelinić, Andrea. Poetske razglednice traže primatelja, Kritika h,d,p, 6. svibnja 2021, posjet 14. prosinca 2024.
  • Bagić, Krešimir. Zubata ptica i druga bića, Vijenac, 6. svibnja 2021, posjet 14. prosinca 2024.
  • Deduš, Lidija. Razglednice iz prašnjave republike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2020.
  • Nagulov, Franjo. Šarmantni otisci neizgovorene nostalgije, Artikulacije, 6, 11, str. 184 – 191, 2021, preuzeto 5. prosinca 2024.
  • Jung, Carl Gustav et al., Čovjek i njegovi simboli, prijevod: Marija i Ivan Salečić, Mladost, Zagreb, 1987.

Razgovori s autoricom