Sadržaj

Studij stilistike

Stilske vježbe
Emilija Drmić
 
11. 2. 2025.

Stilističko čitanje pjesme (6)

Muze u »Muzeju«

Pjesma »Muzej« pjesnikinje Dorte Jagić objavljena je u njenoj drugoj zbirci Tamagochi mi je umro na rukama (2001). Zbirka sadrži 64 pjesme razdijeljene u pet ciklusa (Stanovi za jedače stripova, Anđeli od nevidljivog porculana, Ima nešto prašno na nebu što zagušuje svaku ono stranu mjesečinu..., Filipini te Glina unakažena razumom).

Zbirka donosi jedinstven spoj humora, ironije, apsurda i dubokoga promišljanja egzistencije. U njezinu je središtu pokušaj artikulacije stvarnosti kroz nepredvidive, ponekad nadrealne prizore, koji otvaraju pitanja o smislu svakodnevice, prolaznosti i ljudskoj težnji za transcendencijom. Osobito se ističe spajanje nespojivog – uzvišenog i svakodnevnog, mističnog i banalnog, i, kako je to rekla Jagić u jednom intervjuu, »svetog i profanog«. Čak i sam naslov zbirke ukazuje na to: tamagochi, nekada popularna digitalna igračka koja zahtijeva brigu i pažnju, postaje metafora za krhkost suvremenoga života, ljudsku potrebu za uspostavom potpune kontrole nad istim tim životom, ali i neizbježnu prolaznost svega što njegujemo. Jagić time uvodi motive svakodnevnice u poetski prostor, istodobno ukazujući na apsurd i dubinu koji se kriju u »nevažnim« trenucima.

Jedan od ključnih elemenata poetike zbirke jest humor, koji često služi kao sredstvo demistifikacije uzvišenih tema. Pjesnikinja ne bježi od ironije i autoironije te se često poigrava ustaljenim idejama o umjetnosti, duhovnosti i društvenim normama. Ti elementi otvaraju prostor preispitivanju društvenih konstrukata i umjetničkih kanona.

Motivi iz mitologije, povijesti i umjetnosti prožimaju zbirku, ali su često predstavljeni u kontekstu suvremenosti. Muze, bogovi i fiktivni likovi (poput Doriana Greya) silaze s pijedestala i postaju akteri svakodnevnih situacija, često obilježenih sukobima, manama i slabostima koje su itekako ljudske. Takvo demitologiziranje doprinosi igrama vječnog i prolaznog, čini mitske figure i arhetipske teme dostupnima i bliskima »čovjeku 21. stoljeća« te gotovo banalnima.

Jezik zbirke Tamagochi mi je umro na rukama razigran je, bogat i često nepredvidiv. Jagić koristi slobodan stih i izbjegava interpunkcijske znakove kako bi naglasila fluidnost svojih misli i osjećaja. Pritom se oslanja na precizno odabrane slike i detalje koji čitatelja vode kroz slojevite metafore i asocijacije. Metafore su ključni alat pjesničkog izraza, često neočekivane i inovativne, »začudne«, kako bi to sama pjesnikinja rekla, te otkrivaju nove dimenzije poznatih predmeta i pojmova. Osim metafora, zbirka se oslanja i na intertekstualnost, referirajući se na povijest, umjetnost, književnost i suvremenu kulturu. Jagić time gradi bogat kontekst u kojem se čitatelj može kretati, ali mu istodobno ostavlja prostor za vlastite interpretacije. Forma pjesama prilagođena je njihovom sadržaju, a ritam se mijenja ovisno o emociji ili ideji koju pjesma prenosi.

Na zbirku Tamagochi mi je umro na rukama ne treba gledati samo kao na pjesničku refleksiju o suvremenom svijetu, već kao na poziv čitatelju da pronađe ljepotu i smisao u trenucima koji se na prvi pogled čine običnima ili dosadnima. U toj igri suprotnosti i paradoksa Jagić gradi poetski svijet koji je bogat, slojevit i neprestano izaziva granice poezije.

Usredotočimo se na pjesmu.

Muzej

muze su baš plesale u transu
s raznobojnom kredom medu nožnim prstima.
mrcvarile su se na daskama
Muzeja što zrači ideje
dok je Klio skrivena tu na prisavskoj zemlji
šaptala ženama o porijeklu prvog nadahnutog trača.
– čudno, nema one mudrovanke Klio! –
primijetila je muza plesa tako
bučno da se ostale u zraku slediše strogo,
bučno da se čulo čak i na zemlji
ali evo na brzinu, pa nam muza hita gore
(smrtnima je trač otkriven
kad zavidna je Terpsihora zaljubljenu Erato
stala čupati i štipati za guzu usred probe za
jednu Rafaelovu sliku)

Pjesma Muzej nalazi se unutar prvog ciklusa Stanovi za jedače stripova, u kojemu se nalazi više od polovice pjesama iz cijele zbirke! Naslov pjesme, prema suvremenom shvaćanju, predstavlja instituciju koja čuva, izlaže i interpretira kulturne, povijesne i umjetničke predmete. Međutim, čini se da je u ovome slučaju pjesnikinja uporabom riječi »muzej« htjela zapravo uputiti na muzej kao sjedište muza (od grč. musio) ili sastajalište umjetnika i znanstvenika iz helenističkoga doba. Dakle, naslov stoga postaje višeznačan, a u riječi »muzej« dodiruju se i povezuju »suprotne« pojave – svakodnevno i uzvišeno.

Pjesma se otvara slikom muza, dakle, više njih, koje »plešu u transu / s raznobojnom kredom među nožnim prstima«. Muze se nalaze na istaknutome mjestu unutar pjesme, a nemoguće je ne primijetiti da su i u antičkoj književnosti zazivane upravo na početku spjevova. One u grčkoj mitologiji predstavljaju božice inspiracije za različite umjetničke i intelektualne discipline, a u pjesmi Dorte Jagić one postaju središnji likovi koji u sebi nose ne samo simboliku stvaralaštva, već i kompleksnu dinamiku između stvaranja, kaosa i povijesti. Ove božice plešu u transu, što sugerira duboko stanje inspiracije i kreativnoga zanosa. Ples ovdje nije samo tjelesni izraz, već i metafora za umjetnički proces u kojem muze izlaze iz racionalnih okvira i dopuštaju da ih vodi čista intuicija i emotivna snaga. »Trans« označava stanje u kojem se gubi kontrola, a stvaranje postaje spontano i nesputano. »Raznobojna kreda« simbolizira raznolikost i bogatstvo ideja – umjetnost ovdje nije jednolična ili statična, već se mijenja, oblikuje i kreće u raznim smjerovima. Korištenje nožnih prstiju, a ne uobičajenih ruku, unosi element igre, eksperimentiranja i nesvakidašnjeg pristupa umjetnosti. Ta slika može upućivati na slobodu, spontani izraz, pa čak i na dječju igru koja prerasta u ozbiljan stvaralački čin.

U stihu »mrcvarile su se na daskama« mrcvarenje može sugerirati naporan ili iscrpljujući proces stvaranja, dok se daskama može aludirati na drvene površine – pozornice, podove ili platna na kojima se stvaraju, predstavljaju ili izvode umjetnička djela. »Zračenje ideja«, koje se uvodi u stihu nakon ovoga, ukazuje na to da muze nisu samo pasivne čuvarice »starih« ideja, nego da aktivno stvaraju i generiraju nove koncepte. Pjesma pokazuje da muzejski prostor nije samo »sklonište« za prošlost, već živo mjesto gdje se kreativnost neprestano širi i transformira. Između »mrcvarenja na daskama« i »zračenja ideja« postoji kontrast koji može sugerirati napetost između napora stvaranja i njegovih rezultata. Umjetnički proces, iako iscrpljujuć i težak, vodi ka stvaranju nečega što ima snažnu energiju i životnost. Taj kontrast pojačava ideju da nije uvijek jednostavno stvarati umjetnost, ali stvaranje je jednostavno čovjekova potreba od koje ne može pobjeći.

Sljedeća dva stiha govore o Klio, muzi povijesti, skrivenoj »na prisavskoj zemlji«. Dakle, ona nije u društvu drugih muza koje plešu u transu u Muzeju. Ova skrivenost može ukazivati na odnos između prošlosti i sadašnjosti, gdje prošlost (predstavljena u liku Klio) možda nije lako dostupna, dok su ostale muze aktivne u stvaranju novih ideja i interpretacija. Kontrast između Klio i drugih muza također može ironično sugerirati napetost između zadržavanja tradicije i otvaranja prema novim formama umjetnosti. Ironija je u tome što se vjerovalo da se upravo u muzama združuje istinska snaga staroga i novoga, ali i u još nečemu – muze su predstavljale i slavile harmoniju i red, a Klio, koja je po svojoj prirodi morala objavljivati ljudima samo istinu, narušava taj sklad prenošenjem trača ženama o prvom nadahnutom traču.

Element iznenađenja i zbunjenosti uvodi se u stihu »– čudno, nema one mudrovanke Klio! –«. Klio nije prisutna u Muzeju, kao što je ranije rečeno, a to može značiti da povijest ili racionalnost nije na prvom mjestu u trenutku kreativnoga procesa. Osim toga, ovaj dio se može interpretirati i kao kritika intelektualnoga pristupa stvaranju, dok bi igra, emocije i spontanost bile poželjne u procesu stvaranja. U ovom stihu lirski subjekt glas daje muzi plesa te ona primjećuje odsutnost muze povijesti i to je posebno naglašeno (ne upotrebljava se ime, nego se ističe da je to baš muza plesa). Ples je simbol kreativne slobode, a muza plesa se ponaša dinamično, čak je i bučna u jednom trenutku. Klio bi, za razliku od muze plesa, trebala biti prikazana kao ozbiljna i mudra, ali ta se pretpostavka iznevjerava. To postaje očito i u ironičnom izrazu koji muza plesa koristi za nju – mudrovanka. Ako bismo pak otišli korak dalje u razmišljanju i rekli da bi Klio bila jednaka povijesti, a povijest istini, onda bi zapravo muza plesa ustanovila da nema istine. Ovakvim tumačenjem mogla bi se objasniti i sleđenost muza u Muzeju, ali i bučan odjek njenih riječi na Zemlji. Riječi muze plesa naposljetku stižu i do Klio te ona »hita gore«, tj. vraća se u Muzej. Klio međutim uspijeva prenijeti ženama trač o prvom traču. Povezanost žena i trača mogla bi se tumačiti na dva načina: kao kritika patrijarhalnih stereotipa koji trivijaliziraju ženski glas, ali i kao afirmacija trača kao kreativnog, pa čak i prevratničkog oblika komunikacije. Na taj se način upućuje na važnost ženskih priča i njihov utjecaj, dok se istodobno ironizira način na koji se ženski doprinosi često pogrešno interpretiraju i podcjenjuju.

Posljednja četiri stiha otkrivaju o kojem se traču radi – »(smrtnima je trač otkriven / kad zavidna je Terpsihora zaljubljenu Erato / stala čupati i štipati za guzu usred probe za / jednu Rafaelovu sliku)«. Seksualizacija i fizička agresija mogu se interpretirati kao kritika idealiziranih slika umjetnosti, jer ono što se prikazuje kao »božansko« i »uzvišeno« u stvaranju, zapravo je isprepleteno s ljudskim nagonima, emocijama i konfliktima. To može biti i ironija koja sugerira da se i božice umjetnosti, kao muze, ponašaju poput žena – zavidne su, zaljubljene, plešu, pa i tračaju – ali i inspiriraju, baš kao što su inspirirale talijanskog umjetnika Rafaela, poznatog po njegovim idealiziranim i uzvišenim slikama, često s harmoničnim prikazima i božanskim likovima.

Moglo bi se reći da je kompozicija pjesme četverodijelna. Prvi dio donosi sliku muza u Muzeju dok plešu u transu. U drugom se dijelu otkriva da jedna muza nije s njima, nego na drugom mjestu – Klio je na Zemlji i prenosi prvi trač ženama. Zatim se opet u trećem dijelu prikazuju muze koje shvaćaju da Klio nije među njima, a na kraju, u četvrtom dijelu, Klio napokon u brzini prenosi trač ženama prije nego što se vrati u Muzej.

Ton pjesme je razigran i lepršav jer lirski subjekt ozbiljne poruke nastoji zaogrnuti humorom i ironijom kako bi bile »lakše probavljive«. Ritam prati ton pjesme, a postiže se opkoračenjima, asonancama i aliteracijama. Stih je slobodan i različite je duljine, čime se ostvaruje dinamičnost, živost, vrckavost. Fluidnost se postiže izostavljanjem velikoga početnoga slova na početku rečenica, a velikim početnim slovom napisana su samo vlastita imena muza te imenica Muzej.

Lirski subjekt ima ulogu komentatora koji se udaljava od samoga stvaranja i umjetničkog čina, promatrajući događanja s distance. On nije direktno uključen u radnju, ali je duboko angažiran u interpretaciji i kritici onoga što vidi. Ovaj subjekt često postavlja pitanja i koristi ironične komentare, ali i umjetničke reference (kao što je spominjanje Rafaelove slike, pri čemu se vjerojatno misli na sliku Parnas, naslikanu na zidu jedne od Rafaelovih soba u Vatikanu). Osim toga, lirski subjekt nesebično prepušta riječ muzi, a možda i muzama – daje riječ muzi plesa, a moguće je da to čini i s muzom Klio, ako na posljednja četiri stiha gledamo kao na njezino brzinsko prenošenje trača ženama na Zemlji (stihovi su odvojeni od ostatka pjesme zagradama, vjerojatno ne bez valjanoga razloga).

Osim mnogobrojnih kontrasta i ironičnih dijelova koji su već ranije spomenuti, najistaknutije stilsko sredstvo je metafora. Muzej u pjesmi postaje lirsko ime za memoriju, prošlost i kolektivno iskustvo; kroz metaforu muzeja pjesnikinja sugerira da su ljudi poput artefakata, njihova iskustva i sjećanja ostaju zabilježena kroz vrijeme, u »prostorima« umova i društvenih narativa. Usto muzej je personificiran, predstavljen gotovo kao živo biće, kao entitet koji čuva, selektira i pokazuje određene predmete. Personifikacijom se muzeju daju »osjećaj« i »moć« oblikovanja i interpretacije prošlih događanja, čime se stvara dojam da prošlost nije samo nešto mrtvo i zaboravljeno, već da ona aktivno oblikuje našu stvarnost. Te stilističke tehnike omogućuju Jagić da prikaže složenost odnosa između prošlosti i sadašnjosti, da upita na koji način se sjećanja na prošlost oblikuju i filtriraju. Pjesma zapravo nudi kritički pogled na ono što društvo smatra vrijednim pamćenja, a što ostaje zaboravljeno.

Pjesma »Muzej« nije jedino djelo Dorte Jagić u kojemu je prisutan motiv muzeja – on se također može naći u njezinu članku »Muzeji cimetne boje«. Iako taj motiv nije čest u njezinim pjesmama, pričama ili člancima, elementi koji se mogu povezati s idejom muzeja (npr. sjećanja, povijest, kolektivno pamćenje i njegova selektivnost) mogu se uočiti i u drugim pjesmama. Jagić često tematizira teme iz prošlosti, uspomene, identitet i način na koji se prošlost rekonstruira i »pohranjuje«, što se može povezati sa širim razumijevanjem muzeja kao simboličkog prostora.

Da zaključimo, Dorta Jagić u pjesmi savršeno spaja igru jezika s ozbiljnim temama stvaranja, povijesti i umjetnosti. Muze koje plešu u transu oslobađaju umjetnost od okova, dok Klio, koja donosi trač, unosi humorističnu napetost u proces stvaranja. Pjesma »Muzej« sretna je kombinacija duhovitosti, kritike i umjetničke refleksije, tekst koji istražuje odnos između prošlosti, sadašnjosti i stvaranja. Pomoću ironije i kontrasta pjesnikinja nas podsjeća da stvaranje nije uvijek ozbiljno i uzvišeno, nego da je ono prije svega proces koji podrazumijeva igru, nesavršenost, da je naposljetku ljudski element koji umjetnosti priskrbljuje snagu i životnost.

Literatura