Studij stilistike

Čovjek bez poslovica i začina

Selidbenik

od čega si sačinjen
ti koji prelaziš granice gradova, regija, država,
koje poslovice nosiš u kosi, koje začine nosiš u džepu,
čije pjesme mumljaš u snu, kakvu kavu piješ ujutro,
od čega si sačinjen ti koji sve manje znaš
o svome početku, a sve više o središtu, o prolaznosti,
sve više o kolodvorima i lukama,
željeznicama, cestama, stazama

od čega si sačinjen
ti koji strepiš od riječi pripadnost,
od papira koji te ukratko pita čiji je tvoj jezik
i kojem poglavaru danas pripadaš

od čega si sačinjen, od kojeg lišća, od kojeg korijenja,
ti koji stojiš uvijek između, između gradova i jezika,
između navika i napredaka, između, uvijek između,
ti kojeg se ne može uvrstiti u enciklopediju
pod jednu jedinicu

Pjesma »Selidbenik« Josipa Čekolja tiskana je u njegovoj drugoj zbirci Dječak pred žetvu (2023). Zbirka je sastavljena od 36 pjesama i podijeljena u tri ciklusa, točnije pisma: »1. pismo: Piši mi kad ti zemlja bude tvrda, tvoj Josip«, »2. pismo: Piši mi kad se zaželiš priče, tvoj Jožek«, »3. pismo: Piši mi kad čuješ da napokon dolaze kose, tvoj Joško«. Kao što je vidljivo iz naslova, topografski se apstraktni konteksti koje cjelina okuplja u svakom od dijelova umnažaju i raslojavaju na tri različite subjektne pozicije (Josip, Jožek, Joško) iz kojih se pjesma artikulira i obraća svojem recipijentu. Primarna je razlika u jeziku tako da će Josip koristiti standard te će se tek u naznakama javiti koji kajkavski izraz (koji je inače svojstven za Čekovljevo pisanje), dok će Jožek redovito upotrebljavati kajkavizme. Sukladno nazivima pisama, recipijenti bi mogli očekivati formu epistole, ali ona je poštivana samo kao okvir, Čekolj se ne upušta u eksperiment s epistolom na formalnoj razini. Naime, ona ocrtava dijaloški princip izgradnje pjesama, no u zbirci ne postoje jasno imenovani adresati. Tematski svijet koji Josip Čekolj približava čitateljima u zbirci povezan je s toposima podrijetla, obitelji, odrastanja, a pritom se lirski subjekt stalno oslanja na povratak prirodi. Čekolj ne teži hermetičnosti, njegov stil je prohodan i otvoren, no pjesme nisu lako providne, i to ponajviše zahvaljujući njihovoj atmosferičnosti i tematsko-motivskom sklopu. To je vidljivo i u odabranoj pjesmi.

»Selidbenik« se nalazi u prvom dijelu zbirke, točnije u »1. pismu: Piši mi kad ti zemlja bude tvrda, tvoj Josip«. Naslov pjesme kao da nas potiče na razmišljanje o prolaznosti svega ovozemaljskog. Sam lirski iskaz upućen je svakoj osobi u pokretu, u selidbi; lirski se subjekt – kao objektivni promatrač – izravno obraća drugome (»od čega si sačinjen/ ti koji strepiš od riječi pripadnost«). Dakako, naslov možemo shvatiti i kao upozorenje, zahtjev, svojevrsni imperativ ili opomenu za kratkotrajni život. Lirski subjekt pjesmu otvara retoričkim upitom (»od čega si sačinjen/ ti koji prelaziš granice gradova, regija, država«) kojim se dade naslutiti tema nestalnosti, prolaznosti, a istodobno poziva čitatelja na misaono sudjelovanje u lirskoj komunikaciji. Pjesmu, sukladno rečenome, ubrajamo u misaoni ili refleksivni lirski ostvaraj koji nas potiče na promišljanje o biti naše egzistencije. Imajući na umu Čekovljevo često nenaslovljavanje pjesama, valja spomenuti da je ova pjesma naslovljena. No, ono što je ipak konstanta u pjesničkom stilu Josipa Čekolja, a što se poštuje i u »Selidbeniku«, svakako je odustajanje od pravopisnih normi. Naime, autor uredno zanemaruje pravila o pisanju velikoga početnog slova te izostavlja poneke interpunkcijske znakove. Tako, primjerice, izostaju točke kada se završava misao ili upitnik nakon upita (»od čega si sačinjen/ ti koji strepiš od riječi pripadnost«).

Tekst »Selidbenika« raspoređen je u tri strofe: prva je strofa sastavljena od osam (oktava), druga od četiri (katren) a treća od pet stihova (kvintina). Stihovi su nejednake duljine, od kojih najkraći ima sedam (»od čega si sačinjen«), a najdulji dvadeset i dva sloga (»ti koji poslovice nosiš u kosi, koje začine nosiš u džepu«), te takva izmjena doprinosi dinamici pjesme. Opkoračenje, figura kojom se značenje jedne misli iz jednog stiha prenosi u drugi stih, dolazi do izražaja u analiziranoj pjesmi te se dugi stihovi lome upravo spomenutom figurom, a time se ostvaruje i ritam (npr.: »od čega si sačinjen ti koji sve manje znaš/ o svome početku«). Ritam se, osim opkoračenjem i spomenutom izmjenom duljih i kraćih stihova, gradi i nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja – asindetonom: »sve više znaš o kolodvorima i lukama/ željeznicama, cestama, stazama«. Brzom ritmu doprinose i ponavljanja te retorički upiti koji omogućuju dinamiku koju lirski subjekt želi uspostaviti s čitateljem. Tako se stih »od čega si sačinjen« u pjesmi pojavljuje četiri puta, a opetuju se i upitne zamjenice: koje poslovice, začine, čije pjesme, kakvu kavu, od kojeg korijenja.

Lirski se subjekt »Selidbenika« bori sa sviješću o kratkotrajnosti ljudskoga života. U prvoj strofi apostrofira imaginarnoga sugovornika riječima »ti koji prelaziš granice gradova, regija, država«, što nas vraća na naslov pjesme te bi se adresata moglo odrediti kao osobu koja se stalno seli, premješta iz jednoga grada u drugi, iz jedne države u drugu. U prenesenom smislu spomenuti bismo stih mogli tumačiti i kao obraćanje osobi koja prelazi životne granice ili životna razdoblja, od manjih gradova do velike države, tj. od djetinjstva do starije životne dobi. Nadalje, već u trećem i četvrtom stihu »koje poslovice nosiš u kosi, koje začine nosiš u džepu,/ čije pjesme mumljaš u snu, kakvu kavu piješ ujutro« uvodi se nostalgičan i melankoličan ton. Takav tmuran ton svojstven je i prepoznatljiv u poetičkim ostvarajima Josipa Čekolja, a vezan je uz motive obitelji i zavičaja. U pjesmi se spominju poslovice, kojima se asocira na usmenu kulturu i kulturu ponašanja koje se obrasci stječu u obitelji, najposlije na poznati, stabilizirani prostor u kojemu se čovjek lako snalazi jer dobro poznaje komunikacijske kodove i uzuse življenja.  Spominju se i »začini« koji mogu biti vezani uz miris kuhinje koji adresata vraća u djetinjstvo ili se spomen začina može razumjeti metaforički – kao miris ljubavi, miris svađe, miris tuge (koji se također mogu povezati uz dom i djetinjstvo). Isto tako, motiv pjesama koje osoba mumlja u snu najprije asocira na obitelj i djetinjstvo – mogle bi to biti uspavanke ili pak pjesme koje je slušao i upamtio kao dijete (kakve god bile, te ga pjesme koje mumlja vraćaju u sretnije dane). Na kraju prve strofe lirski subjekt eksplicitno uvodi motiv prolaznosti. On govori adresatu (naslovnome selidbeniku) da sve manje znade »o svome početku, a sve više o središtu, o prolaznosti,/ sve više znaš o kolodvorima i lukama,/ željeznicama, cestama, stazama«. Spominjanje kolodvora i luka, željeznica i cesta naglašavaju neumitnost putovanja i možda nemogućnost opiranja ovozemaljskoj prolaznosti. Svaki vlak, svaki brod kreće odnekud kao što se i svaki čovjek rodi na nekom mjestu, no svaki vlak i svaki brod dolaze na odredište kao što se i čovjek svakim danom primiče svojoj krajnjoj točki. Usto, na tim kolodvorima i lukama susrest će mnoge putnike koji će, baš poput njega, tražiti svoje odredište. Težinu misli prati  suho nizanje riječi bez gramatičkih poveznica »željeznicama, cestama, stazama« čime se postiže oštar i hladan završetak prve strofe.

Druga strofa opetuje retorički upit »od čega si sačinjen«, no sada se uvode motivi koji adresata pozicioniraju u određeni politički ili društveni sustav, a ne u obiteljsku domenu kao što je bilo u prvoj strofi. Rečeno najbolje oprimjeruje motiv pripadnosti: »ti koji strepiš od riječi pripadnost/ od papira koji te ukratko pita čiji je tvoj jezik/ i kojem poglavaru danas pripadaš«. Lirski subjekt izgovara adresatovu bojazan pred egzistencijalnom neizvjesnošću koju uzrokuje njegova pozicija stranca, ahasvera. Kako bi se adresat prilagodio – bilo novom okruženju, bilo novoj životnoj situaciji – mora biti svjestan i novog jezika (lišenog poslovica i začina koje nosi od doma), novih papira (na kojemu je promijenjena adresa boravišta) te u konačnici novoga poglavara (koji vlada na mjestu na kojemu se zatekao). Strah i stanovita briga dadu se iščitati upravo iz spomenutih stihova – adresat je taj koji strepi od silnih promjena koje donosi selidba.

Posljednja strofa zanimljiva je iz više razloga, prvenstveno zbog antitetičkih odnosa na tematskom planu. Ona se također otvara retoričkim upitom »od čega si sačinjen«, s tim da se u njoj uvode motivi iz prirode: lišće i korijenje (»od kojeg lišća, od kojeg korijenja«). Oba motiva pretpostavljaju sliku stabla. Lišće koje je mekano, slabo, podložno promjenama metaforički bi moglo označavati životne situacije koje su promjenjive i koje oblikuju čovjeka, a korijenje bi u tom slučaju upućivalo na njegovo podrijetlo od kojega ne može pobjeći. Lirski subjekt sugerira da se selidbenik uvijek nalazi između lišća i korijenja (tj. između stalnih promjena i nepromjenjive osnove) kao što se neprestano kreće »između gradova i jezika,/ između navika i napredaka, između, uvijek između«. Posljednja strofa potiče i na završno osmišljavanje selidbenikove pozicije. Dok se prva strofa odnosi na njegov dom, odnosno korijenje njegova postojanja, druga se odnosi na pozicioniranje društvenoga statusa, dok završna treća upozorava na sučeljenost prethodnih dviju dimenzija njegova identiteta. Sukob između onoga što nosi iz djetinjstva (uspomene) i onoga što mu se pridaje tijekom odrastanja (administrativni dokumenti o pripadnosti) raščlanjuju adresata pjesme te mu se lirski subjekt u trećoj strofi obraća s »ti koji stojiš između navika i napredaka«. Lirski subjekt tako svoga sugovornika podsjeća na oprečnost, ali i prepletanje starine i novine, sigurnog utočišta i nepoznatog odredišta. Najteže je u svemu tome pronaći ravnotežu i pozicionirati se, što ističe i Čekoljev subjekt kada kaže: »ti kojeg se ne može uvrstiti u enciklopediju/ pod jednu jedinicu«. Ta lirska konstatacija čitatelja najizravnije nagovara da adresata pjesme poistovjeti sa »selidbenikom«. Riječ je o osobi čiji identitet nije određen samo svojim ishodištem, nego puno više putovanjem i preuzimanjem karakteristika novih prostora, situacija, društava… Njegova ga drugost čini višeznačnim, ona ga pretvara u enciklopedijsku polisemnu jedinicu.

Nakon semantičkoga opisa pjesme valja se osvrnuti i na jezični plan. Zanimljivo je da je pjesma u cijelosti pisana standardnim jezikom, iako se u zbirci Dječak pred žetvu često pojavljuju dijalektizmi. No, jezičnu neobičnost nalazimo već u naslovu. Riječ selidbenik pjesnikova je novotvorenica za osobe koje sele iz određenih mjesta i područja. Posve opravdano pitanje koje se čitatelju može nametnuti glasi: Nije li mogla biti upotrijebljena riječ imigrant ili emigrant?. Mogla je, naravno, ali nije. Suočivši se s naslovom »Selidbenik«, slijed grafova može nas, zbog gramatičkog morfa -nik, zvukovno asocirati na riječ sljedbenik, pa bismo značenje riječi selidbenik mogli opisati ovako: osoba koja seli istovremeno slijedeći masu ljudi i obrasce života ljudi koje susreće. Sukladno tome, možemo zaključiti da pjesma obrađuje aktualnu tematiku današnjice – poziciju i sudbinu migranata. Brojni su ljudi koji su prisiljeni otići iz svojih domova i prilagođavati se životu u novim sredinama, po novim pravilima i pod drukčijim vlastima i vlastodršcima. Usporedimo li migranta sa stablom, tom stablu s vremenom naraste novo lišće, ali korijenje ga zauvijek veže uz prostor iz kojega je otišao.

Kako je već rečeno, pjesma »Selidbenik« nalazi se u prvom ciklusu zbirke Dječak pred žetvu. U tom ciklusu prevladavaju pjesme nostalgična i melankolična tona. Na razini tematizacije dominiraju motivi iz prirode (bregi), mitologije (Veles – bog zemlje), a unose se vjerski motivi (spominju se Isus i Presveto Trojstvo) i mistični motivi (vještice, vragovi). Pjesme su narativne, tj. u njima postoji jasno naznačena fabularna linija. U više pjesama stilizacija se izvodi dijalektizmima (bregi, penezi, buju zeli, črleni) i upotrebom hipokoristika (pesek, vragek). »Selidbenik« se uklapa u logiku ciklusa po načinu izlaganja lirskoga gradiva, motivima iz prirode i nostalgičnoj intonaciji. Pjesma se od ostalih tekstova ciklusa najviše razlikuje po tome što je naslovljena i što lirski subjekt, iz pozicije objektivnoga promatrača, upozorava na sukob između suvremenoga i tradicionalnoga.

Literatura