Sadržaj

Studij stilistike

Stilske vježbe
Anamarija Mrkonjić
 
3. 12. 2024.

Stilističko čitanje pjesme (2)

Šu, šu, čitaj Smiljka, nu

Nismo na Booksinom susretu Pjesnikinja petkom, ali na kolegiju Stilističko čitanje pjesme imamo nešto slično – Pjesnikinja srijedom. Slušali smo o Mariji Andrijašević, jednoj od sugovornica Pjesnikinja petkom, red je da slušamo i o Evelini Rudan. Ne samo zato što su zajedno sjedile na istom kauču u Booksi nego i zato što postoje brojna dodirna mjesta njihovih pjesničkih knjiga Temeljenje kuće i Smiljko i ja si mahnemo. Kod jedne smo stalno u kući (svaka pjesma zatvara se motivom kuće), a kod druge stalno mašemo (svaka se pjesma otvara stihom – »smiljko i ja si mahnemo«), a u obiju osjećamo ravnotežu emotivnoga i jezičnoga!

Mahanje je upriličeno u konceptualnoj knjizi poezije Smiljko i ja si mahnemo u kojoj se pregovara s generacijom, slaže ili ne slaže sa starijom braćom i sestrama kvorumašima, a razgovora o obiteljskim sjećanjima u vremenu koje je istodobno prošlo, sadašnje i buduće – ili kako bi fizika rekla (a poezija davno prije nje) – u vremenu kojega zapravo i nema. A autorica bi pak u jednom intervjuu rekla ovako: »Poezija ima sposobnost koju treba uposliti, ima sposobnost da bude istodobno svugdje u različitim vremenima, da se to vrijeme svije; teško je pisati o prerađenom materijalu (o djetinjstvu, op. a.) tako da uspostaviš neki tip osjećaja s tim što si u tom trenutku; možeš to tako da budeš istodobno tamo i ovdje, i dijete i odrastao da budeš – to je način da se oslobodi od opasnosti od sklizavanja u neki tip patetičnog odnosa prema sjećanju.«

Prije negoli pokušamo uhvatiti interpretaciju, moramo nešto reći i o žanrovskoj dosjetki – balada na mahove. Kaže Evelina Rudan: »Balada mi se činila kao najbolji žanr za istodobnost i priče i emocije i potisnuća u podrumu onih traumatskih situacija koje su motor, svojevrsni generator, a nekako me radovalo i preispisivanje žanra. Obitelji, čime se balade, one usmenoga tipa, i inače pretežno bave, i glas bi im morao biti najindividualniji mogući, ne glas kolektiva koji njegovo iskustvo sažima, nego glas pojedinke koja izgrađuje vrlo osobno iskustvo, koje, za nadati se bilo, mogu prepoznati i drugi. K tome morao bi imati sugovornika, i morala bi biti unutra neka potisnuta trauma kojoj na površinu ne da izaći brbljava protagonistica, ali koja je motor sve te raspričanosti.« Znamo da balada mora imati i neki tip zatamnjenih mjesta, nečega što se samo naslućuje, ali ne izgovara, a lik brbljave Veline u zbirci vješto je stvoren kako bi se taj paradoks postigao upravo stalnim govorenjem i brbljanjem. Ili ukratko kaže Krešimir Bagić: »podnaslov najprije treba razumjeti kao osvještavanje mjestimičnog žanrovskog karaktera zbirke, iako ne treba isključiti ni doslovnu asocijaciju na mahanje.« (2023: 281)

Pjesme (ili tekstovi mudrije, tako su napose okarakterizirani i u zbirci – str. 46 iz glosara »vidi tekst br. 5«) funkcioniraju kao stihovane, ritmizirane i fragmentirane priče. Naracija je zamjetna na razini pojedinačne pjesme (tako i u odabranoj pjesmi za interpretaciju), no zapravo je riječ o konceptualnoj narativnosti koja pretpostavlja organizaciju pjesničke knjige kao cjeline podvrgnute narativnoj logici – stanovita suradnja kantanja i pripovijedanja. To se uspostavlja nenaslovljavanjem i ciklizacijom početnoga stiha (Bagić 2023: 277), ali i kraja (svi su naši još živi itsl) koji se oprezno javlja taman onoliko koliko je potrebno da se pjesme ne zaodjenu patetikom.

Nakon kraćega govora o zbirci, pogledajmo kako se rečeno realizira u tekstu 25.

smiljko i ja si mahnemo
tepal je dan ode doli
tepal je dan njemu gori
ne dela klima viče
ne dela nan klima, gren h tebi
čekaj me, nu, čekan ga nu
dojdi u hlad, koret na asfaltu
to ti je od tepline pita smiljko
ma ne, koret na asfaltu
su crnogorke i pjesnikinje
zna hi darija, ka darija, darija žilić
govorin, došlo mi je pod ruku
kako elena montenegrinja
i vittorio emanuelle terzo re d'italia
re d'albania, imperatore d'etiopia
primo maresciallo del'impero
su li se držali pod ruku
su li se držali pod ruku
pitamo dida, već smo pod murvon
sidimo na nikih stolicah
pod murvon u hladu, tepal je dan
did ne gleda u nas
did gleda ravno naprid
oko mu se smije
on je vidi pred sobon
drito pred sobon je vidi naš did
elenu montenegrinju
visoka kako jelva
črne vlasi, oka kako dva ugljena
vittorio tako mići, tako star, tako grd
tako poredan, tako hud
a ona, a ona diže did glas
a ona, a ona, oko mu se smije
znaš se obrnen smiljketu tu sad
doli u hladu poli zgrade
kako je moga poznat
kako je moga poznat
da je lipa
govorin smiljketu
on je ima dvajset let
on je bi na levi
ona je imala pedeset i šes
pedeset i šes let
ću li ja bit lipa nikemu od dvajset
kad buden imala pedeset i šes let
pitan smiljketa, ću li bit
ne znan je li to sad, gleda me smiljko
u čudu, ne znan je li to sad
je, to je sad važno
ću li bit lipa nikemu od dvajset
kad buden imala pedeset i šes let
je li tebi bila lipa ka, pitan
ne domislin se, obraće smiljko z glavon
stvarno se ne domislin, ni, mi se para, ni
to je zato ča mu je bila u rodu
foši mu je bila nevoda, govorin
ma kemu, kako kemu, mikrokozmi,
njegošu, on i gregory peck su najlipči
govorin, on i gregory peck
ja već volin bjonde, ali oni
ali oni, govorin, mu oprostin
mu, govorin, oprostin i ono za ženske
ča za ženske, za ćud i viru, to
me gleda, biš da pojemo
biš da pojemo popit
jenu limunadu, jenu limunadu
govori
ja, govorin, ja, jenu limunadu
ljudski život snoviđenje strašno
rečen konobaru i uzmen limunadu

(tepal – topao, ode – ovdje, h – k, ka, koret na asfaltu – naslov jedne suvremene antologije, hi – ih, ka – koja, pod – ispod, murvon – duda, na nikih – na nekima, drito – ravno, mići – mali, sitan, nizak, poredan – zločest, hud – šupalj, se obrnen – okrenem se, poli – pokraj, poznat – prepoznati, uvidjeti, shvatiti, na levi – na predvojničkoj obuci, ka – koja, obraće z glavon – vrti glavom, ni – nije, mi se para – čini mi se, foši – možda, nevoda – nećakinja, kemu – kome, bjonde – plave, svjetlokose, plavušane, pojemo – odemo)

Ako se vratimo na ono što je rečeno za balade, možemo stavljati kvačice za sve što imamo u pjesmi. Imamo dakle individualni glas, i to brbljavi glas kojemu ča slaje zvoni. Imamo i obitelj, imamo i zatamnjenih mjesta.

S obzirom na to da je balada hibridni žanr, imamo i formulaičan uvod kao početak dramske radnje i sredstvo za uokviravanje narativa. Vidimo i da je potvrđeno što T. Augustinčić primjećuje: »Premda se u baladi, prema Matei Balen, iznose samo za radnju važne i neizostavne činjenice jer ›forma ne dopušta detaljiziranje i podrobniju psihologizaciju likova‹, tekstovi Eveline Rudan idu u suprotnom smjeru od sažimanja i ograničavanja – u smjeru varijacija, razrada, nabrajanja i anafora.«

Od epskoga detektiramo na prvi mah likove. Aktivni su (poredani od najaktivnijega): Velina – lirska iskazivačica (znamo kako se zove, prema drugim tekstovima), Smiljko i did. Smiljko je neka vrst idealnoga sugovornika, on je osoba kojoj se postavljaju naizgled »bedasta« pitanja poput onoga iz pjesme: »ću li bit lipa nikemu od dvajset / kad buden imala pedeset i šes let«, ali i osoba s kojom protagonistica razgovara o pitanjima smrti, psihoterapije, psihoanalitičke teorije, teorije kulture itd. Smiljko je kako mu i ime pomalo nalaže strpljiv kano ljekovito bilje i smišan, zaigran kano smijeh. Velina je pak strastvena čitateljica, (što se ne vidi samo u 13. tekstu u kojem naznačuje svoju čitateljsku kulturu već i u ovom 25.), čas je inatljiva djevojčica, čas odrasla, čas ima 20, čas 56, čas čita Koret na asfaltu, čas trčkara livadama. »Protagonistica Eveline Rudan sve prilagođava vlastitoj mjeri. Njezinu senzibilnost obilježava neposredan odnos sa stvarima, situacijama i ljudima. Ona se intimizira sa svime što susretne.« (Bagić 2023: 111) A o njima dvoma možemo reći da je prisutna infantilna senzibilnost, pogotovo kada kao kakva djeca koja željno iščekuju bajkovit završetak ispituju dida »su li se držali pod ruku / su li se držali pod ruku« (ako su par, pa moraju se držati za ruku, zar ne?). Mašu si ovi sudjedi iz posve različitih svjetova – Smiljko s FSB-a gdje gradi brodove, a Velina s FFZG-a gdje gradi tekstove, s tim da su ta njihova gradilišta uvijek na nekom razmeđu, nešto poput svijeta bajke – bili jednom njih dvoje, Smiljko i Velina, a onda su bili ponovno zajedno, u raznim vremenima, životnim dobima, gradovima, sjećanjima i budućnostima.

Ako se vratimo lirskome, lirsku naraciju zbirke karakterizira brza izmjena dijaloških replika – čemu u prilog ulazi rijetka uporaba interpunkcije što sugerira raspričanost i struju svijesti protagonistice. U tekstu 25. čitatelj slijedi razgranatu asocijativnost, čita ili sluša o toplom danu i pokvarenom klima uređaju, pjesničkoj antologiji i pjesnikinjama, dvadesetogodišnjem djedu pod murvom i načinu na koji promatra ženu od pedeset i šest. Samozapitanost protagonistice, asocijacije na Gregoryja Pecka i Njegoša te završni odlazak na limunadu sa Smiljkom. (Bagić 2023: 111) Ovdje je zanimljivo popratiti kako je nastao svijet pjesme, odakle potječe motivski inventar – Koret na asfaltu (znamo da je naslov jedne suvremene antologije, u tom nam je autorica pomogla i smjestila natuknicu u glosar – kasnije više o tome, iz pjesme znamo da su unutra crnogorke i pjesnikinje), a Darija Žilić zna ih zato što ih je upravo ona predstavila u Društvu hrvatskih književnika prije malo više od deset godina. Zato nije slučajan ni ljubavni par preko kojega se uspostavljaju različite perspektive – Elena Montenegrinja / Jelena Petrović Njegoš poznatija kao Ivana Savojska guslama opjevana kao visoka, skladna, sa kosom tamnijom od noći i očima ranjene srne (slično ju i did opisuje dok ju gleda) i Viktor Emanuel III. Odmah se pali lampica i pri čitanju druge imenske formule, pri kraju se pjesme citiraju stihovi Petra II. Petrovića Njegoša, koji je stvarao u vrijeme romantizma – u vrijeme balada. A Gregory Peck iskače iz popularne kulture, no možda bi se (malo nategnuto) mogla povući sličnost između njihovih imena ili barem osnove (Pet(a)r / Peck).

Poetizacija diskurza zasniva se na gotovo ritualnim ponavljanjima iste sintaktičke strukture čak s čestim kontrastnim tonom (»tepal je dan ode doli / tepal je dan njemu gori«), čestim anaforama i polisindetonima (»pitamo dida, / već smo pod murvon / sidimo na nikih stolicah«) i dikcijskim postupcima koji zvukovno ugođuju izlaganje (Bagić 2023: 281). Balada ima i usmeno i pisano postanje, a koketiranje s usmenim vidljivo je i u stihovnoj stilizaciji koja podsjeća na lirske osmerce pričem nu kao da signalizira da dolazi cezura – »čekaj me, nu, čekam ga nu«. Osim toga vidi se to i u motivskim, sintaktičkim ponavljanjima koja često dosežu čuveni broj tri (tri perspektive o ljepoti u izdvojenom tekstu, triput se pita o ljepoti). Ništa neobično kad vidimo (ekskluzivno) stihove iz neobjavljene pjesme zbirke u nastajanju polje, slama, žudnja: »i to što te ljubim u trojkama, to je zato što su one moćnije od dvojki, i od četvrtica, i šestica, i petica, znaju epske pjesme, znaju bajke, znaju pučke pobožnosti, tko je ikad molio petnicu ili šesticu, a mnogi su, pa i ja, molili trodnevice i devetnice...« 1

Kada se malo bolje promotri tekst, na drugi već mah djeluje kao zapis usmenoga kazivanja. Zbog toga, čini mi se, tekst kao da želi da ga se čita naglas (usp. »a ona, a ona, diže did glas / a ona, a ona, oko mu se smije«). A opet zbog ispovjednosti i komentatorskoga tona lirske iskazivačice pomalo djeluje i kao dnevnička bilješka, a u navratima i kao litanija. No ostanimo na usmenome.

Prema receptu na kolegiju Iz povijesti hrvatske usmene književnosti za seminarski rad, poželjno bi bilo iza svakoga zapisa navesti rječnik manje poznatih riječi. Eto još jedne kvačice – Evelina Rudan kreirala je za svaku pjesmu poputbinske glosare, kako ih sama naziva. »Oni su i svojevrsni eho pjesme, način da se glas iskazivačice prelije u podrum pjesme, i da se pomiješa s autorskom instancom. Ali način da se kaže kako je svaka riječ za sebe cijeli jedan svemir. Ima okus, miris, značenje, mentalnu sliku koja je puno šira u našim osobnim rječnicima od šture leksikografske natuknice, a poezija operira riječima u smislu u kojem su one svemiri, a ne jednoznačni prijevodi.« Pogledamo li u rječnik koji se nalazi ispod teksta 25, odmah shvaćamo da za nekoga tko je mići u Istri, nije lako odrediti kakav bi bio u standardnome jeziku. Očito se ne može cufljat ni tombulivat iterativno na svakom jeziku. Rječnik je u zbirci lingvističko, kulturološko, tradicijsko vrelo – on posjeduje poseban estetski šarm.

U tom smislu valjalo bi progovoriti i o gradbenome materijalu zbirke, ali prije toga samo kratko o prkosu lirske iskazivačice. Njezina kreatorica zna što čini s ovim književnim varijetetom čakavskoga – »sve mi je jasnije da huk vjetra iznad Jeline vale s pogledom na Učku nije manje značajno iskustvo od pogleda s njujorškoga Kipa slobode, ili berlinskog performansa, doduše u našim privatnim životima to je naravno, oduvijek bilo jasno. Ali to je tako i u književnom tekstu, u kojem je ionako uvijek presudnije kako, nego što.«

Usudila bih se govoriti i o magijskome učinku toga jezika – naprosto ga želiš znati govoriti, još usto želiš da i tvoj govor ima tako blagotvoran učinak kao Smiljkov, jednostavno želiš pripadati toj dječjoj haklberifinskoj i odrasloj poetskoj družini. Cjelokupna zbirka, ali i izdvojena pjesma pokazuju kako tom jeziku pripada bilo koja tema i da se na njemu može ćakulati o svemu (od pogleda preko vojničke obuke do Petra Njegoša).

Spomenutu družinu slično je nazvala i Nataša Govedić u svojoj kritici zbirke, pritom je iznijela nešto zanimljivo, čini mi se, važno i za čitanje ovdje izdvojene pjesme: »Snaga koja nastaje iz te tomsojerovske-haklberifinovske ravnopravnosti s dečkima puna je senzualnosti, samopouzdanja, borbenosti. Obećava onu vrstu bratstva koja je suprotna muškoj vojničkoj grupi: stalno međusobno poklanjanje, a ne oduzimanje slobode.« Nije bezvrijeda nadovezati se i pojasniti kako je ta snaga nastajala ili kako se gradi u zbirci – u izdvojenoj pjesmi najprije se suočavamo s tim interesom o ljepoti ili neljepoti u budućnosti (možda nekim manjkom samopouzdanja), a pri kraju pjesme pak promatramo razboritu djevojku koja bez pardona konobaru citira Njegoša: ljudski život snoviđenje strašno i uzima svoju limunadu.

Po uzoru na zbirku završit ću onime čime sam započela. Kaže Marija Andrijašević: »Smiljko je jedna od onih knjiga koja mi je pokazala kako humor u pjesmama može i dalje biti zvonka radost (vidi se to i u izdvojenom tekstu op. a), da nije nešto potrošeno, a druga važna stvar na koje se Temeljenje kuće naslanja, to ponavljanje motiva, taj ulazak u tekst s jednim stihom koji drži čitavu knjigu, koji se ne troši nego razvija ono što je narativno u pjesmama; one se ne posuđuju,2 treba učiti iz nje i treba joj se vraćati.« Smiljka treba čitati ako ni zbog čega drugoga barem zbog kataloga autora koji se nalaze u tekstovima, i to sa savjetima koga čitati kada vodite krave na ispašu, ako ih ne vodite, onda jednostavno kada i koga čitati. U svakom slučaju ne čudi što je autorica (bolje rečeno izvrsna kazivačica i pjesnikinja) za zbirku pobrala gotovo sve moguće nagrade i na kraju da ostanemo u tonu zbirke, u tonu usmenoga – puj, puj, ne ureklo se!

Literatura

Razgovori