Prožimanja dokumentarnoga i fikcijskoga u suvremenom hrvatskom filmu

Gilić, Nikica. Prožimanja dokumentarnoga i fikcijskoga u suvremenom hrvatskom filmu // Prožimanja u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi. Zbornik radova 51. seminara Zagrebačke slavističke škole / Nazalević Čučević, Iva; Coha, Suzana (ur.). Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagrebačka slavistička škola, 2024. str. 125–139.

Dominantno igrani film Sigurno mjesto Jurja Lerotića jedan je od najzapaženijih hrvatskih igranih filmova u 21. stoljeću, a kako su autobiografska komponenta pripovijedanja i likova te odnos prema stvarnim događajima njegove važne odrednice, prije gledanja filma vrijedi se načelno pozabaviti temom prožimanja dokumentarnoga i fikcijskoga, kao i primjenom tih strategija u suvremenom hrvatskom filmu. Temelji filmske industrije, možda i glavne struje filmske komunikacije, negdje su u općem prostoru igranog filma, unatoč ideji filma atrakcije i multimedijskog spektakla koja, čini se, danas najviše zanima široku filmsku publiku, te unatoč spajanju filma, televizije i interneta u medijski hibrid, u kojem stvarnosni i srodni elementi imaju golemu ulogu. No nema nikakve sumnje da je i dokumentarni film živ i zdrav, premda u užim okvirima. Manje ga ljudi gleda, i manje ljudi misli o njemu i temeljem njega. A nema sumnje ni u često prožimanje i hibridizaciju igranoga i dokumentarnoga filma.

Elementi igranoga u sklopu temeljno dokumentarnoga filma također su važna tema, kao i filmovi koje je teško smjestiti na jednu ili drugu stranu opreke igranog i dokumentarnog filma, ali ovdje će naglasak biti na području igranoga filma u kojem se šire dokumentarni elementi, te na primjerima gdje granica nije jasna, a često se navode kao igrani filmovi. Takvi su filmovi najpoznatiji te se često smatraju najboljima i najvažnijima, odnosno reprezentativnim ostvarenjima suvremene filmske umjetnosti. U Hrvatskoj i drugdje.1

Postupci lažnog dokumentarizma

Česti su postupci primjene dokumentarne tehnike u igranom filmu:2

• glas komentara, tzv. naracija (voice-over narration), kojom se često začinjavaju lažni dokumentarni filmovi (mockumentary), kao što je, primjerice, svjetski čuveni Zelig Woodyja Allena iz 1983, ili noviji film Hustone, imamo problem! Slovenca Žige Virca (2016) o nepostojećem jugoslavenskom svemirskom programu3
• često obrađivanje slike (laboratorijski, digitalno itd.) da bi podražavala autentične stare, arhivske snimke
• nedotjerana, slabo pregledna, koloristički nedorađena ili prigušena te prostorno (mizanscenski) neorganizirana snimka (Projekt: Vještica iz Blaira iz 1999. započeo je tu modu u svjetskom žanrovskom filmu, osobito hororu 21. stoljeća)
• grubo montiran, katkada nejasan, slabo razumljiv zvučni zapis
• prigušena, retorički snižena, diskretna gluma (bilo kod profesionalnih glumaca, bilo kod naturščika)
• biografski, autobiografski i ostali faktografski elementi zbog kojih gledatelji lakše mogu povjerovati da je film dokumentarni
• dulji kadrovi koji podražavaju snimanje izdaleka, bez kontrole nad zbivanjem, po uzoru na klasični dokumentarizam, kao na početku Sigurnog mjesta, kada brat juri u pomoć, a mi još ne znamo što se događa, ili ukazivanje na čin snimanja, kameru i autorsku volju snimatelja i redatelja po uzoru na modernistički dokumentarizam (primjerice film istine – Cinéma vérité – Kronika jednog ljeta Jeana Roucha i Edgara Morina iz 1961). Tim se postupkom također koristi u Sigurnom mjestu, u sceni u kojoj brat otkrije da zna svoju sudbinu i da se nalazi u filmu o sebi.

Zadnjih se godina, dakle, itekako miješaju igrani i dokumentarni modusi u hrvatskom filmu, pa se među najcjenjenijim i najnagrađivanijim djelima našega igranog filma kriju mnoga takva ostvarenja. Sjajan je primjer, recimo, bio cjelovečernji film Pismo ćaći (2012) redatelja Damira Čučića,4 temeljen na autobiografskom »pismu« početnoga scenarista i glavnoga glumca Milivoja Beadera, koji glumi fikcionaliziranu viziju sebe, i obračunava se s ocem Jovom. Jovu, doduše, glumi sjajni glumac Mate Gulin, ali se taj lik izravno temelji na Beadorovu stvarnom ocu. Došavši iznenada, iz pozadine, film je osvojio glavnu nagradu na Pulskom filmskom festivalu, još uvijek središnjoj smotri hrvatskog igranog filma. Čučić i Beader su sa svojom neobičnom pričom sudjelovali i u tribini Psihijatrija i film, koja se godinama održavala u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, kako bi s prvenstveno medicinskim, ali i filmskim i drugim, stručnjacima i specijalizantima raspravljali o kompleksnim obiteljskim odnosima, te o mogućnostima filma da preradi stvarne traume i regulira emocije svojih stvaralaca. To naglašavam i zbog očite srodnosti autotematizirajućega i autoterapetuskoga potencijala Čučićeva i Beaderova filma sa Sigurnim mjestom.

Među tipičnim su dokumentarističkim postupcima u Pismu ćaći i statična kamera i imitacija dokumentarnoga pisma kojim junak snima sam sebe (te šalje ocu videozapise na DVD-u). Stoga pojedine slike i zvukovi ne moraju biti ni dotjerani ni estetizirani više nego što bi bili u odgovarajućim stvarnim tehnološkim okolnostima. No i kasnije se u filmu imitira nedotjerana, prateća dokumentaristička kamera.

Kratki izleti

Još je jedan pobjednik Filmskoga festivala u Puli nezanemarivih dokumentarnih elemenata bio i Kratki izlet (2017) mlađeg redatelja Igora Bezinovića. Doduše, taj je film, između ostaloga, ekranizacija hvaljenoga romana Kratki izlet Antuna Šoljana. Ali glavnog junaka glumi scenarist Ante Zlatko Stolica (koji je s redateljem pisao scenarij), koji nije profesionalni glumac, a njegov lik, središnja inteligencija i u znatnoj mjeri pripovjedač filma, dijeli glumčevo ime, odnosno nadimak Stole.

Gledatelj dobiva snažan dojam autentičnosti priče i likova, kao i Stoline (Stoletove) perspektive, što je posebno važno s obzirom na elemente začudnosti, pa čak i fantastike, koji se razvijaju kako se film bliži svom ambivalentnom kraju. Na kraju gledatelj ne zna što se uistinu dogodilo u svijetu filma, a i dalje ima razloga uspoređivati viđeno s tipičnim snimkama i poetikom dokumentarnog filma.

Inače, podudaranje imena likova i glumaca prilično je čest postupak u filmovima koji rabe dokumentarne elemente; uz već spomenute (Pismo ćaći, Sigurno mjesto) tu su i klasici Ritam zločina Zorana Tadića s početka 1980-ih, te Živa istina Tomislava Radića iz prve polovice 1970-ih.

Čitava se glumačka postava Kratkog izleta sastoji ili od glumačkih amatera ili od slabo poznatih glumaca koji dobro podražavaju ponašanje ljudi u dokumentarnom filmu. Svi oni, bez prevelike ekspresije, dobro, uvjerljivo izgledaju u duljim kadrovima prigušenoga kolora i nenametljive mizanscene, često u srednjim i daljim planovima uobičajenim u dokumentarnim prikazima stvarnosti koji ne žele previše režirati i montažno razlagati dijaloške i slične scene. Dakako, sličnim se postupcima koristila i Kotlovina Tomislava Radića, još jedna hibridna igra dokumentarnoga u igranome, koja je pobijedila u Puli još 2011, pri čemu su vrhunski profesionalni glumci (Suzana Nikolić, Draško Zidar, Mirela Brekalo, pa i Boris Buzančić)5 itekako uvjerljivo postigli sličan glumački učinak.

No nisu samo najpoznatiji i najhvaljeniji igrani filmovi prožeti dokumentarnim elementima. Ljetnikovac (2018) spomenutog redatelja Damira Čučića, poprilično zanemaren od filmske javnosti (premda jest prikazan u Puli), sastoji se od naznaka priče o slijepom dokumentaristu koji bilježi zvučne zapise ispovijedi troje ljudi. Oni govore o traumama, zlostavljanju i seksualnosti, uklapajući se dobro u (auto)psihoanalitički podtekst priče o prožimanju igranoga i dokumentarnoga.

Tog filmskog ispovjeditelja glumi, u kazalištu veoma poznat, slijepi kazališni glumac Vojin Perić, koji inače najčešće glumi u Kazalištu slijepih i slabovidnih, i u javnosti je najpoznatiji kao njegov ravnatelj, a među troje onih koji se ispovijedaju samo jedan lik glumi prava filmska glumica – Marina Redžepović (premda ni ona nije došla do kinematografije uobičajenim putem, tj. na temelju studija glume na Akademiji). No mogu vam reći da je jedan od troje sugovornika i filmski producent Kruno Heidler. On, međutim, ne priča u Ljetnikovcu o svojoj filmskoj karijeri, nego o djetinjstvu i šoku pred prizorima nevinih logoraša koje sprovode u logor, i Hitlerovih vojnika koji imaju križeve na opasačima.

S obzirom na to da sam poznavao stvarnoga Krunu Heidlera zadnjih par desetljeća njegova života, mogu posvjedočiti da sam potpuno istu priču od njega čuo uživo, prije snimanja filma, pa je očito riječ o unošenju stvarnog, autobiografskog elementa u fikcionalnu sferu. No to neće znati obični gledatelj filma; njemu će, vjerujem, zanimljiv i uvjerljiv biti naturščik koji hotelsku sobu ukrašava bocom rakije i polako, uvjerljivo priča emotivnu priču koja je obojila čitav njegov život.

Jednog od pripovjedača u Ljetnikovcu glumi i filmski kritičar i redatelj Damir Radić, povremeni glumac koji je glumački naturščik, često veoma uvjerljiv, a u njegovim igranim projektima mogu se uočiti elementi dokumentarističkoga modela, poput prigušenoga kolora i diskretne glumačke izvedbe junakinja filma Posljednji dani ljeta (2019). Taj je film, kao i mnoga ostvarenja i Damira Radića i Damira Čučića, jedna od izrazito niskobudžetnih produkcija koje u Hrvatskoj nastaju ili izvan službene kinematografije, ili na njezinu rubu, a katkada se dobace i do financiranja u HAVC-u i do konkurencije Pulskog festivala, te do kakve-takve kinodistribucije. Pismo ćaći, usput rečeno, pokazuje da baš takvi filmovi na Pulskom filmskom festivalu mogu i pobijediti.

Amateri na djelu

Dakako, u svijetu filmskog amaterizma, na rubovima produkcijskog ruba kinematografije, teško je ostvariti znakove profesionalne filmske produkcije, pa se često i iz nužde besparice filmovi režiraju po modelu dokumentarizma, bez pretjerane rasvjete i scenografije, s jeftinijim kamerama i besplatnim glumcima. Tako sam u filmu Paspin kut 3 hibridno usmjerena autora Zorka Sirotića i sam glumio prilično veliku ulogu filmskog producenta, u društvu drugih naturščika, kao što su filmski producent i redatelj Vedran Šuvar (u ulozi redatelja), redatelji i kinoklubaši Tomislav Šoban i Sunčica Ana Veldić u ulozi kinoklubaša itd. Od svih navedenih moja je uloga bila vjerojatno najdalje od onoga što inače u životu radim, premda su neki od tih glumaca ipak rabili i neke klasičnije glumačke tehnike.

Dakle, osim što nisam glumac i ne vladam filmskim ni drugim glumačkim tehnikama, tijekom snimanja Sirotićeva filma često nisam bio siguran što se točno dešava u sceni u kojoj sudjelujem (film ima i snažan element fantastike i apsurda), pa sam mogao spontano i neočekivano reagirati na situacije i riječi drugih glumaca/likova. To je jedna od metoda rada s glumcima koji ne znaju ostvarivati klasične glumačke ekspresije. Treba ih iznenaditi (no redatelji često iznenađuju i profesionalne glumce, a katkada i neočekivana improvizacija kojega glumca iznenadi druge, što može djelovati veoma uvjerljivo na platnu).

Inače, Sirotićev je film pobijedio na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva, alternativnoj verziji Pulskog festivala profesionalne kinematografije, koju organizira Hrvatski filmski savez, udruga filmskih klubova odgovorna i za izdavanje filmskih knjiga i časopisa, organiziranje edukativnih radionica itd.

Dakle spajanje dokumentarnoga i igranoga itekako prožima suvremeni hrvatski film. Od Zlatnih Arena u Puli do filmskog amaterizma. No, ima li toga u općoj povijesti filma? Dakako da ima. Kao što je ljubiteljima filma dobro poznato, novi filmski pravci, inovatori, modernisti, često su u igrani film unosili elemente dokumentarnoga, pa je tako Jean-Luc Godard izbjegavao umjetnu rasvjetu i snimao stvarna zbivanja na pariškim ulicama u filmu Do posljednjeg daha, a i drugi su novovalovci išli u tom pravcu – Truffaut u svom prvijencu 400 udaraca pratećom kamerom, često fokusiranom na iznimno talentirana dječjeg glumca, kao da snima dokumentarni film o Parizu.

Agnès Varda kroz čitav opus na različite načine koristi dokumentarne elemente kao sastavni dio filma (primjerice u poznatom filmu Cléo od 5 do 7 / Cléo de 5 à 7 iz 1962) ili kao temelj cjeline (primjerice Crne pantere / Black Panthers iz 1968, ili Varda prema Agnès / Varda par Agnès iz 2019).

I hrvatski i jugoslavenski autori imali su često sličnu crtu. Tako je Tomislav Radić početkom 1970-ih iskoristio televizijsku tehniku i televizijskog snimatelja Dragutina Novaka, s kojim je radio dokumentarne emisije za tadašnju TVZG, da bi debitirao cjelovečernjim igranim filmom Živa istina iz 1972, u produkciji ranije spomenutog Krune Heidlera.

Novak je rijetko radio kao direktor fotografije za kinofilmove, premda je nekoliko televizijskih igranih filmova na kojima je radio našlo svoje mjesto i na kinorepertoaru. Stvarna, slabo zaposlena i frustrirana glumica Božidarka Frajt u filmu glumi lik zasnovan na sebi i vlastitoj situaciji, s kojim dijeli i ime, a u sličnoj se ulozi pojavljuju još neki likovi iz filma, pri čemu je posebno impresivna sporedna uloga kazališnog intendanta Vjerana Zuppe, koji glumi kazališnog intendanta koji junakinji odbija dati glumački angažman, odnosno zaposlenje.

Na tragu hibridizacije dokumentarnoga i igranoga u znatnoj je mjeri i Radićev idući film Timon, gdje snimke kazališne premijere Timona Atenjanina u zagrebačkom HNK-u nastaju snimanjem stvarne premijere, u kojoj ekipa iz filma uistinu glumi Shakespearova Timona Atenjanina, a na proslavi premijere tadašnji su gledatelji mogli prepoznati i druge poznate osobe, poput televizijskog redatelja Antona Martija, koji je uvelike zaslužan za jezik zabavnoga programa Televizije Zagreb. Glavnu ulogu – glumca i Timona – glumi Boris Buzančić, vrhunski profesionalni glumac, koji sa svojim kolegama iz ansambla HNK-a, Vanjom Drachom, Krunom Valentićem i dr., jasno pokazuje moć kazališnih glumaca za ovladavanje takozvanom prirodnom, filmskom glumom u pravom redateljskom kontekstu.

Nakon slaba prijema Timona (i stanke u filmskoj karijeri) u prvu ligu domaćega filma redatelj Tomislav Radić vratio se kada je postupkom pseudodokumentarnoga filma režirao film Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005), često navođen kao najbolji hrvatski film nakon samostalnosti, ili najbolji hrvatski film u 21. stoljeću. Što je Iva snimila zasniva se na imitaciji i sugestiji svakodnevnih snimki nastalih privatnim kamerama, popularnih u vrijeme snimanja filma. Da nema u glavnim ulogama glumaca veoma poznatih u Hrvatskoj (Ivo Gregurević, Anja Šovagović Despot), možda bi neki naš gledatelj čak povjerovao da se radi o dokumentarnom filmu. S druge strane, redatelj je bio nezadovoljan jer je junakovo bacanje cipele za poslovnim partnerom u medijima često tumačeno kao improvizacija, a bilo je isplanirano i režirano kao i sve drugo u filmu.

Nakon tog uspjeha uslijedio je slabo zapažen film Tri priče o nespavanju (2008), također duljih kadrova, s nekim manje poznatim glumcima i naturščicima u nekim scenama (npr. filmski kritičar Dario Marković), a potom još jedan trijumf, već spomenuta Kotlovina, posljednje ostvarenje tog redatelja.

Modernisti nastupaju

Veoma kompleksne strukture ostvaruju se, dakle, upravo uvođenjem dokumentarnoga u igrani kontekst. Je li riječ o poetici modernizma? Ja bih rekao da uglavnom jest. Od 1960-ih do danas. O poetici modernizma u hrvatskom filmu kapitalnu je studiju napisao Tomislav Šakić (2016).6

Sličnim modelom debitira u cjelovečernjem igranom filmu i Rajko Grlić, koji se, za razliku od Tomislava Radića, tom modelu više nije vraćao. U njegovu prvom cjelovečernjem igranom filmu Kud puklo da puklo (1974) glume i naturščici, no u glavnoj je ulozi glumac Mladen Budišćak Budilica. On se kameri predstavlja svojim pravim imenom i prirodnim zagrebačkim govorom, premda u tom filmu ne glumi glumca, a svojim se imenom koristi i Jagoda Kaloper u ulozi njegove djevojke. Oboje glume mlade ljude bez posla, perspektive i životnog pravca.

Granica između dokumentarnoga i spektakularnoga i tada je već bila itekako porozna. O tome je na svoj način govorio i Radićev Timon, jer je junak filma kazališna zvijezda koju ponos i slava koštaju prave sreće i uspjeha, a u filmu Kud puklo da puklo junaci Budilica i Jagoda javnost (medije, novinare, građane) pitaju trebaju li živjeti građanskim životom, s poslom i djetetom na putu, ili se smiju pobuniti te uz pomoć abortusa živjeti slobodno, izvan okvira očekivanog odrastanja.

No, i Godišnja doba (1979) Petra Krelje i Ritam zločina (1980) Zorana Tadića imaju jako dokumentarnu komponentu, tek dijelom prisutnu zbog izrazito ograničenih financijskih i produkcijskih okvira.

Srpski klasik Želimir Žilnik napravio je sjajnu karijeru spajajući dokumentarno i igrano u svim pravcima, unoseći igrano u dokumentarno i dokumentarno u igrani film, pa tako stvara i u 21. stoljeću, a na tom su tragu bili i drugi srpski redatelji aktivni 1960-ih i 1970-ih (Dušan Makavejev s filmovima Nevinost bez zaštite i W. R. Misterije organizma, Lazar Stojanović s filmom Plastični Isus), ili, recimo, poljski klasik Andrzej Wajda s filmom Čovjek od mramora (Człowiek z marmuru) iz 1977, i sa svojevrsnim nastavkom Čovjek od željeza (Człowiek z żelaza) iz 1981.

Suvremeni talijanski klasik Nanni Moretti u filmu Dragi dnevniče (Caro Diario, 1993) ide korak dalje od ranijega tumačenja glavne uloge u svojim filmovima. Velik međunarodni uspjeh postiže humoristički impostirajući situacije i junaka temeljenog na samome sebi i životnim preokupacijama talijanskoga sineasta-intelektualca. I drugi se poznati autori vode dokumentarizmom – Danis Tanović iz Bosne i Hercegovine dobio je nagradu za režiju na prestižnom Berlinskom filmskom festivalu za film Epizoda u životu berača željeza (2013), s naturščikom Nazifom Mujićem, koji je također nagrađen za glavnu ulogu temeljenu na njegovu životu, no film se temelji i na životu Senade Alimanović, koja također glumi u filmu.

I u SAD-u bilo je zapaženih redatelja koji su povezivali igrano i dokumentarno, poput Johna Cassavetesa i Shirley Clarke, a suvremena američka redateljica Chloé Zhao, rođena u Kini, u više je filmova rabila naturščike i inspirirala se stvarnim događajima, pa u igranom art-hitu Jahač iz 2017. junaka Bradyja, ozlijeđenog jahača rodea, glumi stvarni ozlijeđeni jahač rodea Brady (prezime im se razlikuje), i film rekonstruira elemente stvarnih događaja. Još je veći uspjeh postigla filmom Zemlja nomada iz 2020, temeljenom na dokumentarnoj knjizi, čije je junake angažirala u svome filmu i pridružila im profesionalnu glumicu Frances McDormand kao središte plasmana projekta. Film je, među brojnim uspjesima, osvojio i Zlatnog lava u Veneciji i Oscara za režiju (usp. Kermode 2021).

Na tom su tragu često bili i iranski filmski klasici poput Abbasa Kiarostamija, imajući često jake dokumentarne elemente, suvremeni ruski klasik Sokurov u nekim se filmovima (posebno Ruska Arka, impresivni film-esej, i Aleksandra, o majci ruskog vojnika raspoređenog u Čečeniji) poigrava s nekim elementima dokumentarističke poetike itd.

Napokon, možemo se vratiti na Sigurno mjesto, koje ilustrira važnost te tehnike za suvremeni film. Mislim da je to jedan od najboljih, a možda i najbolji cjelovečernji igrani film nastao u Hrvatskoj nakon 1990, a u tom mišljenju nisam nikako usamljen. Traumatska situacija u središtu filma naznačena je na samome početku, no razgovor dvojice braće, iz kojega saznajemo da junak radi film o stvarnim događajima (a brat je svjestan da je preminuo, pa se čak pojavljuje u odgovarajućem ruhu), daje posebnu težinu i filmskim emocijama i izabranom stilu. Kamerom često ne zahvaćajući dobro važna zbivanja, reakcije likova i detalje njihovih postupaka, Sigurno mjesto jasno upućuje na dokumentarističku poetiku i na ono što realistička teorija filma Sigfrida Kracauera (u knjizi Priroda filma; Kracauer, 1971-2),7 u hrvatskoj obradi Ante Peterlića u Osnovama teorije filma (2018), veoma jasno koncipira kao čimbenike sličnosti. Među tim se čimbenicima nalazi i afinitet prema otporu snimane građe, otpor svijeta snimanju. To stvara gledateljev dojam da kamera ne može ukrotiti zbivanja, koja se stalno otimaju potpunoj autorskoj kontroli.

Naravno da je izbor nepregledne vizure autorski pečat, svjesna odluka koju će donijeti autor filma (ili njegovi autori), no čak i kada tom odlukom nije naglašen realistički dojam snimanoga svijeta, on i dalje postoji, te nam se i u klasično režiranim narativnim filmovima čini da se mnoge stvari nepredviđeno i neočekivano ponašaju, pogotovo u eksterijerima ili daljim planovima gdje se zahvaća veća širina i bolje naslućuje kompleksnost svijeta. Hoće li gledatelji morati znati išta o filmu da bi osjetili kompleksnost te poetike? Za pet, deset ili dvadeset godina lako je moguće da će film doći pred oči i gledateljima koji ništa ne znaju ni o njemu, ni o njegovu autoru. No u dosadašnjoj međunarodnoj distribuciji, koja je filmu Sigurno mjestu donijela ugled i brojne nagrade, možemo sa sigurnošću reći da je čitava populacija gledatelja znala da će vidjeti film koji izgleda kao igrani, a u kojem se krije i snažan autobiografski iskaz te afinitet prema kaosu svijeta. Jer, kao što se brat na kraju bacio kroz prozor, što liječnici nisu znali spriječiti, tako se i kuća sagrađena na rubu uzvisine može srušiti, u napuštenom kompleksu hotela netko se može ozlijediti, i pasti s visine, nož koji junaci nađu može naglo poslužiti kao sredstvo ozljeđivanja, a majčina reakcija na psihijatrove neobične riječi može biti raznovrsna.

Uvjerljiva i inteligentna kamera Marka Brdara, podjednako dobra gluma redatelja u naslovnoj ulozi i profesionalnih glumaca Gorana Markovića i Snježane Sinovčić Šiško, koji zajedno čine veoma uvjerljivu obitelj, pojava poznatih glumaca u sporednim ulogama (Daria Lorenci, Marinko Prga) s jedne strane približavaju film stvarnosti, dajući živost svijetu, a s druge strane, na tragu dijaloga braće o snimanju filma, paradoksalno, upućuju i na artificijelnost prikazanoga. Nemoć i frustracije likova osjećaju i gledatelji, a čini nam se i da je to uvjerljiva slika svijeta oko nas, u kojem često nismo jako moćni. Parafrazirati bih mogao jednog velikog redatelja koji je jasno razumio ono što Kracauer i Peterlić zovu čimbenicima stvarnosti (ne treba kriti – riječ je o Godardu) – vjerojatno je istina da svaki dobar igrani film teži dokumentarnom, a svaki dokumentarni igranom. No ovaj igrani film teži dokumentarizmu, svjedočenju o svijetu, jače od mnogih, mnogih drugih.

Literatura i filmografija

• Allen, Woody, redatelj.1983. Zelig. Orion, SAD.
• Bálinta Kovács, András. 2007. Screening Modernism. European Art Cinema, 1950–1980. Chicago: The University of Chicago Press.
• Bezinović, Igor, redatelj. 2017. Kratki izlet. Studio Pangolin, Hrvatska.
• Car, Milka. 2016. Uvod u dokumentarizam. Zagreb: Leykam International.
• Čučić, Damir, redatelj. 2018. Ljetnikovac. Spiritus Movens, Hrvatska.
• Čučić, Damir, redatelj. 2012. Pismo ćaći. Hrvatski filmski savez, Hrvatska.
• Gilić, Nikica. 2024. Predavanja o filmskom modernizmu, Zagreb: Leykam International.
• Gilić, Nikica. 2019. Multimedijski svjetovi Zorka Sirotića. U: Čisti amaterizam. 91 godina Kinokluba Zagreb (ur. Luka Ostojić). Zagreb: Kinoklub Zagreb: 72–81.
• Gilić, Nikica. 2014. Rane 1970-e i filmski slučaj Tomislava Radića. Poznańskie studieslawistyczne 6: 91–103. (skraćena i prerađena verzija objavljena je pod naslovom »Dokumentarističke tehnike otpora u igranom filmu i rani filmovi Tomislava Radića«, u knjizi Otpor. Zbornik radova 42. seminara Zagrebačke slavističke škole, ur. T. Pišković i T. Vuković, Zagreb, 2014).
• Grlić, Rajko, redatelj. 1974. Kud puklo da puklo. Jadran film, Hrvatska, SFRJ.
• Godard, Jean-Luc, redatelj. 1960. Do posljednjeg daha (À bout de souffle). SNC – Imperia, Francuska.
• Kermode, Norman. 2021. (2. svibnja). »Nomadland review – Chloe Zhao's triumphant ode to community. Guardian«. https://www.theguardian.com/film/2021/may/02/nomadlandreview-chloe-zhao-frances-mcdormand (pregledan 20. 6. 2024.)
• Kracauer, Siegfried. 1971. Priroda filma: oslobađanje fizičke realnosti, sv. 2. Beograd: Institut za film.
• Krelja, Petar, redatelj. 1979. Godišnja doba. Zagreb film, Hrvatska, SFRJ.
• Kulaš, Vanja. 2012. »Pismo ćaći«. Hrvatski filmski ljetopis 72: 152–154.
• Lerotić, Juraj, redatelj. 2022. Sigurno mjesto. Pipser – Zelena zraka – December, Hrvatska – Slovenija.
• Marušić, Joakim, redatelj. 1980–1981. Velo misto. TV Zagreb, Hrvatska, SFRJ (TV-serijal).
• Makavejev Dušan, redatelj. 1971. W. R. Misterije organizma. Neoplanta – Telepool Films, Srbija, SFRJ – SR Njemačka.
• Makavejev Dušan, redatelj. 1968. Nevinost bez zaštite. Avala film, Srbija, SFRJ.
• Moretti, Nanni, redatelj.1997. Dragi dnevniče (Caro diario). Sacher film – Banfilm – La Sept Cinéma, Italija – Francuska.
• Myrick, Daniel i Eduardo Sánchez, redatelji. 1999. Projekt: Vještica iz Blaira (The Blair WitchProject). Haxan Films, SAD.
• Ogresta, Zrinko, redatelj. 1989. Leo i Brigita. TV Zagreb, Hrvatska, SFRJ (TV-film).
• Peterlić, Ante. ⁵2018. Osnove teorije filma. Zagreb: Akademija dramske umjetnosti, Hrvatska sveučilišna naklada.
• Plantinga, Carl. 1997. Rhetoric and representation in nonfiction film. Cambridge: Cambridge University Press.
• Radić, Damir, redatelj. 2019. Posljednji dani ljeta. Zvona i nari – Blank, Hrvatska. Radić, Tomislav i Janko Heidl. 2021. »Sjećanje na Ivu«. Hrvatski filmski ljetopis 106 (XXVII): 5–17.
• Radić, Tomislav, redatelj. 2011. Kotlovina. Korugva, Hrvatska.
• Radić, Tomislav, redatelj. 2008. Tri priče o nespavanju. Korugva – HRT, Hrvatska.
• Radić, Tomislav, redatelj. 2005. Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Korus – HRT, Hrvatska.
• Radić, Tomislav, redatelj. 1973. Timon. Jadran film, Hrvatska, SFRJ.
• Radić, Tomislav, redatelj.1972. Živa istina. FAS, Hrvatska, SFRJ.
• Rouch, Jean i Edgar Morin, redatelji. 1961. Kronika jednog ljeta (Chronique d'un été). Anatole Dauman, Francuska.
• Sirotić, Zorko, redatelj. 2016. Paspin kut 3. Kinoklub Zagreb, Hrvatska.
• Sokurov, Aleksandr, redatelj. 2007. Aleksandra (Александра). Proline Film – Rézo Productions – Iris Group, Rusija – Francuska.
• Sokurov, Aleksandr, redatelj. 2002. Ruska Arka (Русский ковчег). Seville Pictures, Rusija –Njemačka – Kanada – Finska
• Stojanović Lazar, redatelj. 1971/1990. Plastični Isus. Akademija za pozorište, film, radio i televiziju – Centar film, Srbija, SFRJ.
• Šakić, Tomislav. 2016. Modernizam u hrvatskom igranom filmu: nacrt tipologije, Zagreb: Disput.
• Šoljan, Antun. 2018. Kratki izlet. Zagreb: Bulaja naklada.
• Tadić, Zoran, redatelj. 1981. Ritam zločina. TV Zagreb, Centar film, Hrvatska – Srbija, SFRJ.
• Tanović, Danis, redatelj. 2013. Epizoda u životu berača željeza. SCCA – pro.ba – AsapFilms – Vertigo – Emotionfilm, Bosna i Hercegovina – Francuska – Slovenija.
• Tomić, Janica. 2016. »Filmologija Siegfrieda Kracauera«. Hrvatski filmski ljetopis 86/87 (XXII): 111–136.
• Truffaut, François, redatelj. 1960. 400 udaraca (Les Quatre Cents Coups). Les Films du Carrosse – Société d'exploitation et de distribution de films (SEDIF Productions), Francuska.
• Varda, Agnès, redateljica. 2019. Varda prema Agnès (Varda par Agnès), Ciné-tamaris – ARTE, Francuska.
• Varda, Agnès, redateljica. 1968. Crne pantere (Black Panthers). Ciné-tamaris, Francuska – Njemačka.
• Varda, Agnès, redateljica.1962. Cléo od 5 do 7 (Cléo de 5 à 7). Ciné-tamaris – Ciné – Rome Paris Films, Francuska – Italija.
• Virc, Žiga, redatelj. 2016. Hustone, imamo problem! (Houston, we have a problem). Studio Virc – Nukleus film – Sutor Kolonko – HBO Europe – RTV Slovenija – Westdeutscher Rundfunk (WDR), Slovenija – Hrvatska – Njemačka – Češka – Katar.
• Vrdoljak, Antun, redatelj. 1969. Kad čuješ zvona. FRZ – CFRZ, Hrvatska – Srbija, SFRJ.
• Zhao, Chloé, redateljica. 2020. Zemlja nomada (Nomadland). Highwayman – Hear/Say – Cor Cordium, SAD.
• Zhao, Chloé, redateljica. 2017. Jahač (The Rider). Caviar – Highwayman Films, SAD.
• Wajda Andrzej, redatelj. 1981. Čovjek od željeza (Człowiek z żelaza). Zespół Filmowy »X«, Poljska.
• Wajda Andrzej, redatelj. 1977. Čovjek od mramora (Człowiek z marmuru). Film Polski – Zespól Filmowy »X« Poljska.