Milena Marković. 2022. Deca. Beograd: Lom.
Pjesnički glas Milene Marković jedan od onih s kojima ćete se ili saživjeti ili se od njega htjeti potpuno izolirati. Ona vješto slijedi svoje pjesničke uzore – pjesnike prokletnike: romantičare, simboliste, nadrealiste i dekadente. Poezija joj je jedinstveno beskompromisna i sirova, ali upravo zato najiskonskija; najkrhkija na svijetu. Neprestano iznevjeravajući očekivanja, u mislima pretočenima u riječi događaju se sudari urbanog i ruralnog, malograđanštine i romantizma, idile i ironije, akademskog i prostačkog. Dok nekima vrijeđa moral i očekivanja o lijepu pjesništvu, drugi već desetljećima s nestrpljenjem očekuju svaki njezin novi naslov – bio on zbirka pjesama, nova drama ili – ono što je dosad u regiji najjače odjeknulo – roman u stihovima.
Upravo su Deca (2021) dosad najkompleksnije i među publikom i kritikom najbolje primljeno književno ostvarenje ove srpske pjesnikinje, dramatičarke, scenaristice i redovite profesorice na beogradskom Fakultetu dramske umetnosti.
U javnome se diskurzu mnogo polemika vodilo oko svrstavanja ovoga djela u književni rod, a potom i u vrstu. Knjiga je, naime, po izlasku dobila NIN-ovu nagradu za roman godine – najvažnije književno priznanje u Srbiji, a nekad i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Njezini dobitnici (među kojima je – u više od 80 godina dodjeljivanja – tek šest laureatkinja), gotovo su redovito postajali temom kuloarskih razgovora, ali i napisa u masovnim medijima o smjeru kojim se domaća književnost kreće, o (ne)zadovoljstvu nagrađenim djelom ili njegovim politički (ne)podobnim autorom. Kad su nagradu dobila Deca, najškakljivije i najplodnije polje rasprave bilo je samo poimanje romana u stihovima.
Doista, kako će i iz ovog teksta biti vidljivo, djelo je moguće proučavati i s lirske i s epske razine, od čega ne treba zazirati, jer se nalazimo u 21. stoljeću, kad teorija poznaje dekonstrukciju pojmova žanra i roda, a sâm se roman ionako smatra najheterogenijom vrstom (tome u prilog ide Puškinov kanonski roman u stihovima Evgenij Onjegin, ali i brojni suvremeni primjeri, među kojima su The Emperor's Babe Bernardine Evaristo, Red Autobiography Anne Carson ili, u domaćem kontekstu, Što će biti s nama Borivoja Radakovića). Ruku na srce, i sama je M. Marković u više navrata izjavljivala da joj je namjera bila napisati poemu, koju smatra najvišom i najkompleksnijom vrstom, te tako napraviti iskorak iz svojih već uhodanih i prihvaćenih dramskih te pjesničkih izdanja. Međutim, po izlasku natječaja, poema je doživjela metamorfozu te je u prijavnici nazvana romanom u stihovima. I neka je.
Autorica je u medijskim istupima također nerijetko napominjala da je Decu lansirao Miljenko Jergović koji je na svojem privatnom portalu nakon izlaska prvog izdanja napisao izuzetno pohvalan osvrt. Time je, kako ona priznaje, spriječio zle jezike da išta pokušaju prigovoriti. Rekla bih da shvaćam što stoji iza tih njezinih riječi, ali ipak smatram da se radi o knjizi koja je već u svojim najavama doprla do ciljane publike (samo je pitanje bi li joj, bez ovolikoga medijskog odjeka, trebalo duže da postane fenomenom i već u godini izlaska doživi ponovljena izdanja). Ono što je zanimljivo jest oprema knjige, odnosno odluka izdavačke kuće da na korice ne stavi sažetak ili pohvalne blurbove. S naslovnice nas ravno u oči promatra tek crno-bijela fotografija autorice iz mladosti (kako privatno iz njezinih usta saznajem, fotografirana na vjetrovitu Eiffelovu tornju pri njezinoj prvoj posjeti Parizu – kad su »i ona i život pred njom još bili mladi«). Na stražnjoj korici nalaze se stihovi iz knjige – Bajka o djevojci i vjetru. Odabir baš toga isječka vrlo je mudar i sižeozan: osim što je iz njega vidljiv stil pisanja, odsječak funkcionira kao samostalna cjelina koja u sebi sadrži sve važne podteme djela: lijepa, samouvjerena, tvrdoglava djevojka nikome ne da blizu sve dok je vjetar – neka nevidljiva i neplanirano prisutna sila – ne odnese daleko od svijeta koji je poznavala i zamišljala. U oblacima ona postaje strašna, sama sebi čudovišna, vjetrovita kraljica, koja ne voli nikoga osim djece, za čiju se sreću itekako spremna žrtvovati.
Vjerujem da je jedan od razloga zbog kojih je tako velik broj ljudi ovu knjigu prihvatio kao svoju upravo teza koja se provlači kroz čitavu priču: odnosno tvrdnja da svi smo mi ista djeca; svi smo u suštini jednaki ljudi kojima se na urođene temelje tijekom odrastanja nasnimavaju neke samo naše patnje, radosti, događaji koje smo izazvali osobno ili ih je izazvao gospodin slučaj. Autorica ispisuje univerzalno iskustvo kojim u čitatelju pobuđuje i oblikuje sjećanje na njegovo vlastito odrastanje. Pritom nam možda katkad posreduje i opća mjesta, ali ih stilski toliko specifično oblikuje da uspijeva izazvati izuzetan susret dviju intima: intime čitatelja i intime lika. Čitavo djelo kao da je satkano od bljeskova fantazija, introspekcija i frustracija koje su uvijek najveće baš u trenutku u kojemu se o njima govori – ticale se one rata, pedofilije, ovisnosti, sitnih nepravda, ljubomore, zavođenja; smrti roditelja, prerane trudnoće ili rođenja bolesnog djeteta... S vremenom i daljnjim odrastanjem, odnosno sazrijevanjem, sve to postaju ili anegdote na koje se pjesnički glas vraća ili epizode u kojima su prikazani ozbiljni životni problemi koje junakinja teško, loše ili nikako ne rješava; namjesto izlaza tražeći uzroke i predbacujući si krivnju: ima li nešto što nisam pokvarila / da li se moj prvi sin pokvario u mom stomaku; sve je njih to mučilo / da li je mogao biti drugačiji / da je još nekoliko nedjelja ostao u mojoj krvi i mesu / niko ne zna.
Pripovjedačica nas hirovito upoznaje s likovima, ne karakterizirajući ih podrobno – dajući do znanja da su oni samo sporedni alati u njezinoj misiji pričanja priče. Živote bliskih osoba koristi kako bi prikazala vrijeme koje je prošlo i koje se nikad više neće vratiti, pri čemu se osobit naglasak stavlja na doba socijalizma. Ne bira se što će iz tog vremena spomenuti – odnosno, paradoksalno – bira se jako pomno – svaku sferu življenja, više se ničega ne srameći. No saznajemo da se tijekom odrastanja protagonistica stidjela mnogočega, ali ponajviše svoje obitelji: stan mi je / ružan jedna je pitala da li se selimo / stalno izgleda kao da se nismo raspakovali / i uvek nešto jako miriše / ima puno ljudi u tom stanu i ja nemam veze sa njima / ja sam umetnica / mene će da zapamte / i svi će da plaču što mi se nisu divili. Buntovna i odrješita, već se kao vrlo mlada odlučila odbaciti sva očekivanja koja je pred nju stavljao patrijarhat. Ipak, u dubinskom sloju možemo iščitati gotovo robovsku, Elektrinu želju za stalnim očevim odobravanjem. Lik majke češće se spominje, skoro je uvijek praćen kćerinim mrzilačkim ispadima, stilski svedenim brutalizmima. To kako opisuje debelu, potkraj života senilnu majku, zapravo je konceptualni prikaz egzistencijalističkog užasa, čestoga autoričinoga pokretačkog motiva kojim se trudi povesti borbu s besmislom. Ispod površinskog bijesa (pa i, kako neki zamjeraju – automizoginosti), skriveno je puno ljubavi i žaljenja; infantiliziran krik mlade osobe koja počinje shvaćati prve vlastite pogreške, ali i pogreške roditelja koji prestaju biti polubogovi. Uz sve to, najveća želja ostaje da se ponovno sjedne u majčino krilo, da se vratimo u trenutak djetinjstva ili se ponovno rodimo i počnemo drugačije: stotinu hiljadu milion dana / stotinu hiljadu milion noći / otkako sam izvučena iz maminog stomaka / i dalje hoću da se vratim tamo / stotinu hiljadu milion dana / otkako sam udahnula u tuđim rukama / i dalje se noću plašim. Vjerujem da su mnogi čitatelji mizoginost učitali sami, zgroženo miješajući izvanknjiževnu stvarnost s razinom teksta. Lik sličan majci u ovom romanu pronalazimo i u dramama M. Marković (primjerice, u drami Nahod Simeon (2006), gdje je ideja loše majke prikazana kroz lik prostitutke koja napušta svoje dijete). Radi se, dakle, samo o modifikaciji prikaza tinejdžerske mržnje prema onome što je prethodilo, a želja za rušenjem trenutačnog poretka postoji i u odnosu na druge društvene sfere: o kako mi mrzimo roditelje i koliko / smo bolji od njih o kako / mi mrzimo profesore i koliko / smo bolji od njih.
Poetski zamah ova autorica ne pronalazi, poput klasičara – u harmoniji, već u kaosu, u društvenim promjenama, u sublimnome, podsvjesnome i tjelesnome, što je svrstava u autore romantičarske vokacije. U knjizi polazi od zazorne teze da fetusu nitko ne garantira da neće biti nesretan, a svoje likove često dovodi u sukobe, izljeve zavisti i mržnje i malena zvjerstva. Osobito začudnim, mnogima društveno neprihvatljivim i nekorektnim diskurzom u Deci se pripovjedačica referira na svoga prvorođenca s dijagnozom autizma i mentalne retardacije: i svake godine deca rastu / samo moje ne raste / ne priča niti se igra / ne možeš biti ponosan / ne možeš biti radostan / živiš jedan isti dan; i ja zovem sina od brata sine / ili po imenu i strepim da ne vide / da to nije moj sin / nego ovaj drugi; sva deca imaju svoje društvo / samo on ima matoru majku i brata debila. S obzirom na to da se roman (pomodno) svrstava u autofikciju, nemoguće je ne povezati da se radi o jednoj od osjetljivih, ranjivih tema o kojima autorica progovara iz vlastita iskustva. Autistične djece na sličan se način već dotakla, između ostalog, u pjesmi Rođeni, te kroz likove u dramama Žica (2011) i Šine (2002). Ispod sloja oporog izraza krije se ispovijest o sudbini ženske linije doživotno odgovorne za djetetovu skrb. Knjiga nije mrzilačka – štoviše – ona dovodi do promjene jer njezina suptilna angažiranost djeluje na čitateljevo ponašanje u javnom prostoru osvješćujući mu da postoje obitelji koje su primorane reći: ne idemo prevozom svi nas gledaju / mi hodamo moj sin i ja / mi hodamo svaki dan.
Ljubav i žrtvovanje protagonistica pjeva iz različitih perspektiva: vječno nedovršeno odrastanje u jednom trenutku pjesnički glas prepoznaje u svoj djeci koja pripadaju bližem ili daljem obiteljskom krugu. Suptilnim angažiranim komentarima i »atmosferom ceste« pokazuje da je svjesna društvenih i političkih okolnosti u kojima odrastaju nove generacije, precizno dijagnosticirajući jedan od ključnih problema današnjice – materijalističko društvo opsjednuto uspjehom i nametanjem ideje kompetitivnosti već od najmlađe dobi. Upozorava koliko je lako u takvim okolnostima – kad ti je sve dano, a onda odjednom iznenadno, nenamjerno oduzeto – postati društveni Drugi.
Afirmaciju je autorica stekla upravo na likovima koji su okarakterizirani kao građani s društvene margine; stanovnici predgrađa koji nemaju svoj cilj. I u Deci možemo susresti nekolicinu nesigurnih, životno nemotiviranih, poganih pojedinaca, no spisateljski zanat iščitava se upravo iz trodimenzionalnosti baš svakog lika – bio on zvijezda u usponu, mlad čovjek u stagnaciji ili roditelj u padu. Osim time, učenost M. Marković vidljiva je i u odabiru narodnih književnih oblika kojima su premrežena sjećanja (metrika narodne epike, umetnute tužbalice, bajalice, kletve i bajke), kao i baratanjem proznim pripovjednim tehnikama (protagonističin slobodni neupravni govor, bogatstvo i suodnosi dijaloga i monologa, struja svijesti). Osim proznoga, pažnje je vrijedan i lirski instrumentarij: alegorije, personifikacije, onomatopeje, opkoračenja, inverzije, aliteracije, anafore, frazemi, žargonizmi, stilogeno korištenje aktiva i pasiva, a osobito su zanimljivi eufemizmi (pogotovo kad se na početku knjige, u dobu djetinjstva, govori o spolnosti i točno je uočljivo kako s prelaskom u tinejdžerstvo – kad život postaje sve grublji – i leksik postaje sve eksplicitniji).
Upravo je eksplicitnost jezika karakteristika brojnih pjesama ove autorice. No taj jezik nije neugodno prostački, već ga doživljavamo kao nužan mehanizam priopćavanja kako bi priča bila autentična – eksplicitna na mjestima koja to traže. Svaki je njezin stih misao – nepatvorena i potrebna. Psovke su za mene detalji koji doprinose životnosti i morbidnosti prizora. Oni koji tvrde da je vulgarna i da piše prostački i pogano jer drugačije ne zna – očito nisu čitali ni gledali Zmajeubice (2014) – sjajnu dramu u kojoj vulgarizama nema jer ih priča nije zahtijevala, a još jedan od argumenata bio bi i nedavni scenarij za noir-seriju Močvara (2020), u kojoj je dokazala da – ako se to od nje to traži – zna napisati i narodnjak.
Osim jezika, i rima jedan je od češće kritiziranih aspekata ovoga djela: nekima je frustrirajuća njezina nepravilnost i nasumičnost. Osobno tu rimu prepoznajem kao ironizirajući element koji pridonosi humorističnosti i ritmičkom očuđenju. Ono što bih ja prigovorila u pravilu se ne tiče stilsko-sižejne razine (ako ću baš ulaziti u sitne rukavce, mogu priznati da postoji jedna nepotrebno hiperbolična scena izlaska iz bolnice, prenaturalistički trenutak na splavu, te nekoliko suvišnih spominjanja poroka). Veći prigovor uputila bih nepreciznoj korekturi: ako izdavačka kuća u svim najavama knjige kao jedan od aduta navodi kako se radi o romanu od 150 stranica bez ijednoga interpunkcijskog znaka (osim točke na kraju), onda je pomalo neobično da se u četvrtom izdanju (temeljem kojeg ovo argumentiram) još uvijek unutar teksta nalaze slučajno zaboravljeni zarezi i točke. Također, smatram da je velika šteta i nepravda da knjiga nije dostupnija u Hrvatskoj (osim u antikvarijatima ili u jednoj knjižari koja povremeno naruči tek pokoji primjerak).
Možda najveći skandal koji je NIN-ova nagrada u svojih gotovo sedam desetljeća doživjela bio je onaj uoči njezina prvog izdanja: tad je titula laureata izmaknula nobelovcu Ivi Andriću jer je, prema mišljenju nekih članova žirija, Prokleta avlija bila prekratka da bi ju se moglo smatrati romanom. Drago mi je da se s ovim djelom nije ponovila slična greška jer ono tu nagradu apsolutno zaslužuje, a takve glasne nagrade koje dopiru do širega čitateljskog kruga, za poeziju se, nažalost, ne dodjeljuju. Za govor o kanonizaciji autorice puno je prerano, ali mnogi su Decu prepoznali kao jedan od važnijih događaja srpske, ali i regionalne književne produkcije našeg doba. Tome u prilog ide i činjenica da je po motivima ove, u stihovima ispričane priče o autentičnoj junakinji nedugo nakon izlaska knjige u Narodnom pozorištu u Beogradu, skladana i postavljena istoimena komorna opera kojom se htjelo – ovoga puta glazbenim medijem – prikazati neuhvatljivu polifoniju nemirnih stihova Dece.1
Stil kritike možda bi se trebao prilagoditi stilu djela o kojemu se piše, no M. Marković za mene je toliko kompleksna da joj je stil nemoguće imitirati a da pritom ne iskliznemo u kič, banalnost, karikaturu ili bezrazložnu vulgarnost. Za potpuni dojam i uvod stoga ću tek reći: ti vidiš to je nebo ti kažeš to su zvezde / nema toga sve je to otišlo u reči.