Jerko Mihaljević. Putar i parizer. 2020. Zagreb: OceanMore.
Dečki s kvarta, zajedno pa »kaj bu bilo, bu bilo«. Nostalgična vožnja autocestom prema moru u kojem se kupaju stara prijateljstva i neki prošli mi. Sam naslov debitantskog romana Jerka Mihaljevića Putar i parizer kao kolačić madeleine čitatelja vraća u čvrsto pohranjene uspomene s ludih ljetovanja ispunjenih neprospavanim noćima, lošom hranom i jeftinom cugom. Sentimentalnim sjećanjima mladenačke naivnosti, predanosti, zaluđenosti i bivanja u istom filmu, na istoj valnoj duljini, autor suprotstavlja probleme odrasle dobi, konflikte i okršaje te tužnu i teško prihvatljivu činjenicu prerastanja prijatelja, divljačkog ponašanja i jedne verzije sebe.
Prvijenac Jerka Mihaljevića zrači svježinom i nepredvidljivošću. Jedra priče o nekad čvrstoj škvadri iz kvarta koju je razvodnio život autor ovog romana napuhuje drugačijim perspektivnim vjetrom, bez idealizacije i romantizacije. Četiri prijatelja, u kasnim dvadesetima, spremaju se na ljetovanje s podsvjesnom idejom da će sve biti kao nekada. No želju za još jednom zajedničkom pričom, Crni, Tomi, Domba i Ronko prekidaju konstantnim sukobima uzrokovanim odrastanjem tj. promjenama u njima samima. Isprekidanost ljetovanja preslikava se i na samu formu romana. Glavna fabularna linija, ljetovanje četvorice antijunaka, ispresijecana je brojnim digresijama, o zasebnim životima četiri stara prijatelja, čime autor produbljuje te likove te čitatelju pruža uvid u njihovu individualnu prošlost ili psihološko stanje. Protagonisti su različiti, drugačijih obiteljskih i financijskih situacija, različitog načina razmišljanja o sadašnjosti i s drugačijom idejom budućnosti. Tomi, manipulator i control freak, u toksičnoj romantičnoj vezi, »ima potrebu godišnji odmor provesti s dečkima« prije nego što postane otac. Crni živi roditeljima na grbači i trune iznutra i izvana, životno je nezainteresiran i zaražen »podlim virusom« nemogućnosti pronalaska smisla ni u čemu. Domba, tipičan lik s kvarta u Dinamo majici, odrastao je u problematičnoj, siromašnoj obitelji koja mu nije pružila prijeko potrebnu ljubav i odgoj. Ronko je inteligentan, tjeskoban, anksiozan, ali i pomalo razmažen jedinac kojeg je genijalnost odvela u Bruxelles, no pasivnost, zatvorenost i socijalna nesnalažljivost sprječava ga da se ondje uklopi. Sva četvorica antijunaka, genijalno psihološki okarakterizirana, produbljuju se i humaniziraju svakim idućim poglavljem čime se postiže čitateljevo razumijevanje neizrečenog. Osjeća se ono napisano sitnim slovima, čita se između redaka. Čitatelj se metaforički sprijateljuje i zbližava s dečkima koji su međutim, profilirani da ih istovremeno preziremo i sažalijevamo. Tak da se čitatelj fakat ne želi drndat i saftat s ekipom u Tomijevom Berlingu.
Roman odlično prenosi bolno iskustvo splašnjavanja odnosa. Međusobnom odvajanju i prerastanju protagonisti se tvrdoglavo opiru jer »nitko od njih nikada više neće steći nove »dečke«. Oni su zauvijek zajedno htjeli to ili ne htjeli, mrzili se ili podnosili.« Takav stav također ukazuje na određenu razinu nezrelosti protagonista. Istina jest da »nove frendove s kojima su odrasli više neće imati«, no forsiranje nekadašnjeg ponašanja i oblika druženja sprječava prirodan rast i razvoj prijateljstva. Mentalno zapeli u godinama adolescencije, ne prihvaćaju prirodni proces prolaska vremena pa stoga ni promjene unutar sebe samih, a ni drugih, čime onemogućuju izgradnju novih zajedničkih uspomena: »Sada je, tako mu se činilo, svatko od njih bio sam na ljetovanju. Kao da su okoštali u glavama pa se više ne mogu sljubiti u zajedničko tijesto. Nema zajedničkih doživljaja, nema zajedničkih priča. Samo se taru jedan od drugoga, umaraju se, otkidaju od sebe.« Visoka razina realističnosti likova postignuta je velikom posvećenošću autora pojedinostima karaktera, prostora i atmosfere što u kombinaciji s univerzalnom tematikom i uspomenama rezultira snažnim poistovjećivanjem čitatelja s glavnim akterima priče. Psihologizacija likova toliko je duboko razrađena i životno prepoznatljiva da je poistovjećivanje, iako gotovo uvijek nevoljko, ujedno i neizbježno, a detaljizam, prisutan u vrlo slikovitim opisima oku ne baš ugodnih situacija, u čitatelju pobuđuje nelagodu istovjetnu protagonistovoj.
Ženski su likovi sporedni i površno oblikovani, no jednako realistično, neidealizirano i klišeizirano. Primjerice, Tomijeva djevojka Doris nije predstavljena kao dobra ili loša persona. Jednako se nezgrapno i najbolje što zna nosi s njihovim odnosom te radi greške baš kao i on; oboje su jednako toksični. Djevojke na koje dečki nalijeću na odmoru prisutne su uglavnom tek nekoliko stranica. Jedino Emma, potištena djevojka koju Tomi pronalazi uplakanu ispred kuba, dobiva poglavlje iz vlastite perspektive. Dijana, Ronkov Bruxelles tinder dejt, sebična je brbljavica čiji karakter u kombinaciji s Ronkovim potištenim i anksioznim karakterom punim predrasuda vrlo brzo privodi sudar i mogućnost novog odnosa kraju. Dombinu nemarnu, neurednu, neodgovornu i hladnu majku čitatelj pomalo osuđuje dok ne sazna da je bila žrtva fizičkog nasilja. Manjak majčinske ljubavi i odgovornosti time se ne opravdava, ali je ipak postignuto određeno razumijevanje. Majke Ronka i Crnog fiksirane su na sinove jedince. Mama Crnog portretirana je gotovo kao njegova sluškinja te iako djeluje iz najboljih namjera, sinu radi »medvjeđu uslugu«. Ona i Crni suptilna su kritika suvremenog odgoja. Razmažena djeca, dizana u nebesa, kojoj je sve »pruženo na pladnju«, ne znaju odrasti i osamostaliti se. Pitanje majke »Čuj, mislila sam vam složiti ujutro ručak za dva dana. Mogla bi odmrznuti piletinu i složiti je na saft, to si možete podgrijati. Samo si tijesto skuhate. Ha?« izvađeno iz konteksta doima se kao razgovor majke i malog djeteta, a ne klipana od skoro trideset godina. Život Ronkove majke vrti se oko genijalnog sina matematičara i izgradnje njegove budućnosti. Iako također s najboljom namjerom, hiperfiksacija na Ronkov život više je jastuk koji ga guši nego potrebna podrška što, između ostalog, rezultira njegovim privremenim prešućivanjem otkaza zbog straha od razočaranja. Dakle, ni muški ni ženski likovi nisu isključivo crni ili bijeli. Roman jest napisan iz muške perspektive što, makar mu to neki kritičari zamjeraju, samo po sebi nije problematično. Jedno poglavlje iz ženske perspektive sasvim je nepotrebno jer nije dovoljno da stvori kontrast, a pomalo i ubija ideju dečki koji idu na more. Mihaljević muškarce nikako ne idealizira, dapače, prikazani su čak fizički i psihički gnjusnije nego žene, no svi su negdje između i nitko nije savršen čime je također dodatno naglašen realizam u prikazu likova. Stoga, fokusiranje romana na muški rod ne bi trebala biti njegova najslabija karika.
Ronkovim »nazovi životom« u Bruxellesu, u usporedbi s odrastanjem u malom zagrebačkom kvartu, autor unaprjeđuje roman aktualnom temom zaostalosti Hrvatske tj. cijelog Balkana naspram Zapada. No kao što mu ni likovi nisu polarizirani, tako nije ni usporedba života vani i života mado. Moderniji, napredniji i liberalniji Zapad, malim ljudima predstavljen kao ful kul, u usporedbi s prisnim, malim zagrebačkim ulicama doima se vrlo strašan i hladan. Ronkov karakter možda jest sklon nesnalaženju i on možda jest razmaženo dijete, ali strah od velikog nepoznatog grada u potpunosti je opravdan. »Hoda, a ljudi se zabijaju u njega, nevidljiv im je.« Mihaljević suptilno kritizira otuđenost, nepovezanost i hladnoću modernog društva, ali i podsjeća na, iako ne idealnu, a onda barem sigurniju, topliju i otvoreniju atmosferu Zagreba, prije velikog sela nego grada, u kojem se skoro svi znaju i u kojem je ipak prisutan tračak zajedništva. Međutim, Ronkovim očima punim predrasude prema životu i ljudima u Bruxellesu (»Konobar u širokoj kariranoj košulji za šankom djelovao je naduvano i nije reagirao na Ronkov ulazak.«) također tiho kritizira konzervativnost, stereotipizaciju, generaliziranje i tvrdoglavu zatvorenost prema drugačijem »Za stolom do djevojka i njezina valjda majka tiho su pričale, pile točeno pivo iz uskih čaša i na bijelo pecivo mazale sirni namaz. Valjda je to ovdje običaj, da se uz pivo naruči sirni namaz i pecivo.«
Pripovjedač je sveznajući u 3. licu. Roman je podijeljen na vrlo kratke cjeline, uglavnom naslovljene lajtmotivima prisutnim u pojedinačnim poglavljima (Nevidljivost, Krivnja, Nasilje) koja se najčešće bave mračnijim tematikama i problemima ili prividno manje značajnim motivima (Vrhnje, Osam, Gljive, Suze, Kofein) naizgled nasumično izvučenima iz teksta. Dinamičnost knjige postignuta je izmjenom psihički težih (tamnijih) i lakših (svjetlijih) poglavlja čija se tama postepeno povećava kretanjem kroz tekst.
Već spomenut realizam blizak poetici stvarnosne proze postignut je čestom upotrebom dijaloga kojim je vrlo živopisno prenesena atmosfera među likovima, primjerice, pomalo nelagodno mučenje Dombe i Ronka da održe razgovor: »Pa kaj ima u Belgiji, jebote?« »A niš, jebiga. Radi se.« »A baš mi je drago da sam došao malo. Bit će jebeno ovo. Treba malo.« »Ma, bit će, da«. Jednostavan jezik i zagrebački sleng (»Kae« »Moreno«) oblikovani u realistične šuplje razgovore (anti)junaka naizgled ostavljaju dojam manje literarne vrijednosti romana. No, utisak niskog stupnja literarnosti i poetičnosti vrlo se brzo gubi autorovim vještim baratanjem dijalogom i naracijom, najizraženijim u službi karakterizacije likova, koji svaku sljedeću rečenicu čine snažnijom i značajnijom. Mihaljević time spretno produbljuje djelo, povećava čitateljevu znatiželju i konstantno postavlja pitanje Kaj je bilo dalje?
Putar i parizer dojmljiv je roman univerzalne i autentične tematike koja vrlo uspješno balansira između zabavnog i ozbiljnog. Nostalgična priča o odlasku četiri prijatelja na more razlog je posezanja za knjigom, dok njena obrada, bez patetike i bajkovitosti, zajedno s pedantnom psihološkom karakterizacijom likova te vrlo detaljno i slikovito prenesenom vibrom događaja, zadržava čitateljevu punu pažnju do samog kraja. Kratka i dinamična poglavlja te jednostavan jezik čine knjigu lako čitljivom i pristupačnijom suvremenoj rulji čiji je raspon pažnje sveden na minimum. Također ne traži opsesivno čitanje bez prekida, već je idealna za ležerno i »usputno« čitanje uz kavu, u tramvaju ili nekoliko minuta prije onesvješćivanja u krevet što ga čini uspješnim konkurentom u suvremenom ultramodernom i tehnološki naprednom te užurbanom društvu. Iako to ne zahtijeva, roman suptilno, tiho i ne napasno hrani čitatelja žudnjom za idućom stranicom zbog čega se knjiga čita nesvjesnom brzinom. Istovremeno lak i težak, humorističan i depresivan, ispunjen ugodnim i neugodnim emocijama te vrlo visokim stupnjem poistovjećivanja roman Jerka Mihaljevića prikladan je za svačiju torbu za plažu te definitivno zauzima novo mjesto u književnoj prtljazi kratkog izleta.