Stiloteka

Ivica Ivanišević. 2021. Ulica Ferde Pomykala 17. Zagreb:V.B.Z.

U osnovnoj sam školi obožavala čitati detektivske romane. Voljela sam neizvjesnost i stalno promišljanje o mogućim završecima. Zagonetke koje su pred čitatelje postavljali Ivan Kušan, Hrvoje Kovačević i Pavao Pavličić bile su mi najdraži oblik razonode. U nekoliko mjeseci koliko mi je bilo potrebno da posudim i pročitam gotovo sve romane za mlade te tematike koji su mi bili na raspolaganju u gradskoj knjižnici shvatila sam da svaki od njih počiva na sličnim principima. Proučavanje velikog korpusa sličnih romana omogućilo mi je prepoznavanje općih mjesta karakterističnih za žanr. Time se smanjila neizvjesnost, a kraj se nazirao već u prvoj polovici romana. Nakon toga sam u kriminalističkim romanima počela neprestano tragati za zrncem nepredvidljivosti.

Upravo me zato privukao roman Ulica Ferde Pomykala 17 splitskog autora Ivice Ivaniševića iz 2021. godine. Neobjašnjive smrti, manjak dokaza i policajac koji podređuje svoj život pronalasku objašnjenja motivi su brojnih književnih, filmskih i televizijskih djela kriminalističke tematike. Ali pridodaju li se tome Oliver, Grad pod Marjanom i poznati »dalmatinski dišpet« otvara se mogućnost uvođenja novog u poznato.

»Može li se dva puta umrijeti ako nijednom nisi živio?« pitanje je postavljeno na naslovnici romana. Zakučastost tog pitanja može čitatelja neupućenog u radnju romana navesti na razmišljanje, ali banalnost njegova sadržaja postaje jasnija daljnjim čitanjem. Splitskog inspektora Franu Bagata zaintrigira slučaj dvostruke smrti Luke Martinisa. Naime, pokojni Martinis svoje je posljednje počivalište našao čak dvaput, i to u tragičnim okolnostima – devedesetih se godina utopio u jezeru te je potom »oživio« da bi tridesetak godina kasnije poginuo u prometnoj nesreći. Policija o njemu gotovo da nema informacije jer iako je (barem neko vrijeme) bio živ, Luka Martinis za sobom nije ostavio tragove tog života. »On je dva puta umra, ali ka da nikad nije ni živija. Šta je ostalo iza njega? Ama baš ništa!«.

Roman počinje iskazima njegovih poznanika. Pritom se autor na simpatičan način poigrava svojevrsnom »književnom montažom«. Iskazi su navedeni jedan za drugim, bez prethodnog objašnjenja i uvoda te se izmjenjuju kao inserti iz filma. Filmska logika ubačena je u djelo i  eksplicitno, svodeći insceniran, ali svejedno stvaran događaj na splet scenarija, raspleta, zlikovaca i tehničkog osoblja. Uvođenjem nepouzdanih pripovjedača u prvom licu osvježava se glavna naracija u trećem licu i razbija se tok radnje u prvom dijelu romana. Iskazi svjedoka svojevrsna su kritika društva. Svatko od ispitanih sebe i svoju priča stavlja u prvi plan jedva se osvrćući na pokojnog Martinisa. Ivanišević u tom dijelu promišljeno apostrofira ljudski egocentrizam i potrebu da se prikažemo u najboljem svjetlu. U situaciji u kojoj se istražuje smrt čovjeka koji je život proveo odbačen i izoliran, oni koji su mu tu izolaciju propisali nude samo izlike za svoje postupke »jer ljudi i kad misle da govore o nekome drugome, ustvari govore o sebi«.

»Pozornost nisu privlačili tipovi koji su i usred kolovoza oko vrata vezivali crveno-plave vunene šalove, nego manjina tvrdokornih građana koji su i dalje odbijali oblačiti se u klupskome fan shopu.« U pokušaju da se prokaže opsesija navijača Hajduka svojim klubom zauzima se nadmena pozicija manjine protiv mainstreama. Očitovanjem blago prezrivog stava prema neistomišljenicima pokušaj njihove diskreditacije sveden je na gotovo infantilnu potrebu za dizanjem vlastite vrijednosti. U djelu su prisutni slični nespretno ostvareni pokušaji društvene kritike.

S druge strane, autor uspijeva dočarati Split i dalmatinsku atmosferu iz pozicije njegovih stanovnika, smještajući radnju u proljeće, prije nego u grad nahrupe »furešti«. On ispisuje kroniku splitskog društva u 21. stoljeću, pri čemu se često okreće tipizaciji likova. Njegovi su likovi žena koja je studirala na mnogo fakulteta, ali nijedan nije završila i živi od iznajmljivanja djedovine; mladić koji govori pet jezika i radi na recepciji luksuznog hotela u kojem »noćenje košta koliko i automobil srednje klase«; potlačeni suprug i otac kojeg obitelj sprječava u uživanju u životu, a »koji je krotko trpio vlast svoje supruge, alfa-ženke i hirove brojnog pomlatka«. Ivaniševićev manjak kreativnosti prilikom oblikovanja likova onemogućio mu je postizanje punog potencijala kroničarskog zadatka. Bez obzira na to, uključivanjem različitih karaktera uspijeva postići dojam simpatičnosti i prpošnosti.

Provodni motiv romana dvije su smrti jednog čovjeka. Inspektor Bagat i njegova prijateljica Ingrid pokušavaju riješiti neobjašnjivi slučaj čovjeka s dvije smrtovnice i pritom se zamjere opasnim ljudima. Tragične okolnosti slučaja ne sprječavaju sve upletene u rješavanje zločina da ubace referencu na Oliverovu pjesmu Dva put san umra, što je na početku duhovito, ali daljnjim se ponavljanjem pomalo ofuca. Osim na ovaj hit hrvatske zabavne glazbe, autor se referira i na talijansku i rumunjsku filmografiju, Stendhala i Sherlocka Holmesa, pritom ne pokazujući erudiciju širu od one prosječnog gimnazijalca. Drugim riječima – »Elementary, my dear Watson«...

Već je spomenuto da su u naraciju uključeni iskazi svjedoka napisani u prvom licu jednine. Oni izlažu svoje priče i pozadinu poznanstva s dvostruko preminulim koristeći se neformalnim, razgovornim jezikom punim poštapalica i ponavljanja. Pritom se autor uspješno poigrava različitim regionalnim govorima smještajući kazivače u geografsko područje a da ne mora dodatno pojašnjavati gdje su upoznali Luku Martinisa. I dok pripovjedači u prvom licu koriste svoj vlastiti idiom, glavni pripovjedač u trećem licu naoko se koristi standardnim hrvatskim jezikom. Od čistog standarda dijele ga kolokvijalizmi kao što su »nasekirao«, »vinilke«, »šparno«, »level« i sl. On obitava na izvandijegetičkoj razini romana, a unutarnjom fokalizacijom ima uvid u misli glavnog lika, inspektora Frane Bagata, uz povremene izlete u unutrašnji svijet ostalih likova. Dijalozi su oblikovani u skladu s govornim područjem iz kojeg potječu. Neslužbenost i regionalnost kojima odišu donose vedrinu u inače sumornu temu romana i smještaju čitatelje u atmosferu pravog dalmatinskog grada. Time autor na jednostavan način pretvara roman u svojevrsnu odu »splitskom điru«.

Autorov stil u skladu je s općom atmosferom djela. Koristi se dugim, ali pretežito nepretencioznim rečenicama kojima postiže fluidnost i lakoću čitanja. Praktični, svakodnevni dijalozi, razgovorna svjedočanstva i jednostavna naracija stvaraju dojam koherentnosti pročitanog. Ležernost dijaloga dobro korespondira s jasnoćom glavne naracije. U pripovijedanju se pojavljuje blaga doza ironije kojom autor onemogućava  sterilnost diskursa, pa tako su se »tri pokrupna muškarca krotko pomirila s voljom ženice«, a »posao pražnjenja [boce] je, očekivano, većim dijelom išao na inspektorovu dušu«. Jezik romana često začini humorom te ga njime dodatno razigrava.

– I sva tri su izdahnula u ovome hotelu?

– Na žalost, jesu.

– Bogati dragoga, mogli biste se reklamirat sloganom da je kod vas mirno ka u grobu – dobaci liječnik pa zajedno s tehničarom pogura pokojnika prema izlazu.

Razrada fabule romana Ulica Ferde Pomykala 17 najslabiji je element djela. Priča o čovjeku koji je poginuo dvaput u dvije odvojene nesreće potiče znatiželju, ali, nažalost, misterij je rješiv već nakon prvih nekoliko poglavlja. Ipak, očiglednost u oblikovanju radnje i prozirno rješenje slučaja nisu ono što bi se moglo zamjeriti autoru. U moru djela slične tematike teško je upecati originalnu ideju te nije prvi koji se poslužio već postojećim kosturom radnje. Veći je nedostatak što opća mjesta koristi na svim razinama djela. Inspektor Bagat je samac u zrelim godinama s alkoholičarskim tendencijama i nesređenim odnosom s ocem koji rupe u privatnom životu nadopunjava poslom. Pritom ga zaintrigira slučaj Luke Martinisa i pod svaku ga cijenu želi riješiti. Nepotrebno je nadodati da se zbog toga umiješa u rad ozbiljnih kriminalaca i riskira svoju sigurnost i sigurnost sebi dragih ljudi, a pokazuje i aspiracije da postane sljedeći James Bond. I dok se zaplet djela gradi postupno, omogućavajući čitatelju da razmišlja o daljnjim događajima, rasplet dolazi nepotrebno naglo. Na malom broju stranica odvija se puno situacija, što ostavlja dojam kao da su »sklepane« u kratkom vremenu. Fabularne manjkavosti autor pokušava nadoknaditi retrospektivnim pripovijedanjem, ali ne uspijeva objasniti uzroke i posljedice neophodne da bi se razumjele sve okolnosti koje su se odvile. Time samo podcrtava naivnost cjelokupne fabule i onemogućava potpunu zaokruženost djela. Moglo bi se reći da se umjesto informiranjem čitatelja o motivacijama i uzrocima slučaja autor vodi rečenicom iz teksta – »Puno toga u ovoj zemlji neki ljudi uspješno rješavaju, a vi i ja nikad nećemo saznat ništa o tome.«

Roman Ivice Ivaniševića detektivska je priča o slučaju u kojem se isti čovjek sa životom pozdravio u dvije odvojene prilike. Autor je događaje praktično smjestio u Split, grad koji jako dobro poznaje. To mu je omogućilo da regionalno oboji roman i udijeli mu pravi dalmatinski šarm. Tome pridonosi i bogat dijapazon likova koji, premda tipizirani i temeljeni na stereotipima, ipak odišu osebujnošću i simpatičnošću. Ivanišević u svom romanu nerijetko pokušava uputiti društvenu kritiku, ali ona u većini slučajeva zbog nespretne formulacije ostaje visjeti u zraku. Ipak, autor osudu društvenog stanja uspješno upućuje implicitno, u iskazima poznanika žrtve. U njima uspijeva na nekoliko stranica izgraditi priču koja ne uključuje moralni sud, već ostavlja čitateljima da oblikuju svoje mišljenje. Spomenuti iskazi funkcioniraju kao pripovijedanje u prvom licu nepouzdanih pripovjedača koje Ivanišević uspješno nadopunjava pripovijedanjem u trećem licu. Time promišljeno stavlja čitatelje u poziciju detektiva koji uz inspektora Bagata analiziraju dokaze i tragaju za rješenjem. Upravo je ta potraga Ahilova peta čitavog romana. Objašnjenje misterija nemaštovito je i suhoparno, a svima poznata opća mjesta prevladavaju cijelom radnjom. Time Ulica Ferde Pomykala 17 postaje kolaž klišeja preuzetih iz leksikona djela kriminalističke i detektivske tematike. Ubrzano odvijanje radnje i retrospektivno pripovijedanje u završnom dijelu romana stvorili su antiklimaks i razočaravajući epilog. Usprkos tome, čitatelja prema kraju vodi neopterećen jezik kojim je djelo pisano. Prozračnost i ironičnost autorova stila djelomično iskupljuju nerazrađene detektivske ideje.  Iako sigurno nije sljedeći svjetski kriminalistički bestseller, roman se može čitati kao domišljat hommage dalmatinskoj prijestolnici, ćakuli i »splitskom stanju uma«.