Stiloteka

Josip Sever, petrinjski dani

Pjesnik i prevodilac Josip Sever (Blinjski Kut kod Siska, 1938. – Zagreb, 1989) u Petrinji je kontinuirano boravio od kraja 1964. do 1968. Predavao je ruski jezik na petrinjskoj gimnaziji. Zvali smo ga profesore, makar profesorom nije bio, jednostavno zato što nije položio sve ispite na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je u časopisu »Kritika« (1963) objavio prve pjesme (Bitka, Pogreb). Gimnazijski kolege nagovarali su ga da završi petrinjsku dvogodišnju Pedagošku akademiju, na kojoj bi mu se priznali na fakultetu položeni ispiti, i tako relativno brzo i bez velika dodatna napora stekne nužnu formalnu naobrazbu. No njegov boemski svjetonazor, antiformalistički stav prema društvenim konvencijama i egzistencijalna nezainteresiranost za vlastitu budućnost osujetili su njihove dobre namjere. Osim ruskog predavao je i hrvatski jezik te povijest, uglavnom kada je trebalo zamijeniti pokojeg bolesnog ili odsutnog nastavnika. Neovisno o tome što nije dokončao studij, on je za predavanje ruskog jezika imao dovoljno znanja, puno više no što ga je trebalo gimnazijskim učenicima. Vrsnoća njegova znanja ruskoga ušla je u legendu. Govorilo se da je Majakovskijevu poemu Lenjin preveo još kao gimnazijalac, a zna se da je i sam pisao stihove na ruskom jeziku povodom čega je poznati ruski pjesnik Jevgenij Aleksandrovič Jevtušensko (kojega je osobno poznavao) istakao da piše bolje negoli pedeset posto suvremenih sovjetskih pjesnika.

Dok je živio u Petrinji, stanovao je u ulici K. Š. Đalskog na broju 8, u kućici koju je jedan od njegovih petrinjskih sudrugova zvao »rupa«. Njegova tadašnja petrinjska simpatija Grozdana Bogdanić smatra da je ta ocjena pretjerana, jer je gospođa kod koje je stanovao njegovu sobu držala urednom i čistom. Inače, u vrijeme trajanja veze s Grozdanom, kojoj je posvetio podužu pjesmu Kisikova djeca, Sever se ponašao građanski »uglađeno«, kako se i očekuje od profesora nadaleko poznate petrinjske gimnazije. Odijevao se uredno, nije išao u gostionice, nije bio pretjerano mršav, čak nije imao ni brčiće. Nosio je odijelo od listera, lagane tkanine sjajne površine. Sjećam se da je jednom prilikom pred grupom učenika rekao kako je riječ o singapurskom listeru. Postoji li ova vrsta tkanine ili je riječ o eufonijskoj sanjariji, tako bliskoj Severu, još uvijek ne znam pouzdano.

Neposredan i spontan, prisan i otvoren okupljao je oko sebe učenike viših razreda i pričao im o Kini, Sovjetskom Savezu, o kulturnoj revoluciji i ruskoj avangardi. Kako je u to vrijeme buktio rat u Vijetnamu, u kojemu su Južni Vijetnam i SAD oružjem i bombardiranjima sprečavali nastanak komunizma u Sjevernom Vijetnamu, on je pratio ta ratna zbivanja i često ih komentirao iskazujući pritom veliku empatiju za Sjeverne Vijetnamce. Potonje ne čudi, zna li se da je bio ljevičar i da su mu oba roditelja ubijena od ustaša kao antifašisti: otac 1942., a majka zadnjih dana rata 1945. godine.

Jedino, što je nama, petrinjskim učenicima, moglo biti čudno u vezi s njime jest to da je pokoji put imao različite, raznobojne čarape na nogama. Učenicima viših gimnazijskih razreda, s kojima se kasnije često družio za šankom, nadijevao je zanimljiva, dakako eufonička, imena. Pjesnika Bogdana Maričića prozvao je Bogdan de Marenga, a Vladu Krnjaića, kasnijeg arhitekta i junaka Golužine kviskoteke, Vladimir Gawransky. Bogdanova sestra, glumica Nataša Maričić, s uspjehom je recitirala Severove stihove.  

Njegov dolazak u Petrinju i vezivanje za ondašnji intelektualni kružok unijeli su živost u kulturni i umjetnički život grada. Ponajviše se družio s pjesnikom i slikarom Josipom Stanićem, najčešće na popularnom Pigiku. Tu su satima sjedili, pili, pušili, razgovarali o umjetnosti, polemizirali, maštali o pokretanju časopisa i objavi pjesničkih prvijenaca, s čime Sever, za razliku od Stanića, nije žurio. Stanić mu je realizirao uljeni portret na kojem ga prikazuje u sjedećem položaju u kineskoj tunici sa zapaljenom cigaretom u jednoj i knjigom u drugoj ruci. Isti je bio smješten u Severovoj rodnoj kući u Blinjskom Kutu i preživio je ratna razaranja. Severov nećak, Saša Uzelac čuva ga s namjerom da ga po obnovi Severove rodne kuće i formiranju spomen-sobe smjesti u nju. Nije nevažno reći da je Stanić realizirao još nekoliko Severovih portreta u različitim tehnikama, koje je pokojni Tonko Maroević ocijenio fizionomijski vjernim, a psihološkim istinitima i sugestivnima, ukratko: dobrima.

Kada je Stanić 1967. oslikavao jedan zid petrinjskog hotela »Banija« kompozicijom Revolucionari, društvo mu je pravio Josip Sever. Kako se rad na muralu odvijao uglavnom noću, kada u hotelu nije bilo posjetitelja, to je Sever napisao pjesmu Noćni slikar, za koju pretpostavljam da je posve nepoznata povjesničarima književnosti, pa je, kao svoj prilog cjelokupnosti Severova poetska opusa citiram:

Noćni slikar Stanić
iliti slikarski ćuk  
rakiju pije ljutu
i crljeni jede luk.

I dok u mrklom klancu
zavija strašni vuk
rađa se slikarska muka
 i tamani kruh i luk.

Lampa na stolu škilji
i jutro već razbija muk
još bdijuć, još pijuć u uglu čuči
noćni slikar ili slikarski ćuk.

Jednom prigodom Ludwig Bauer je izjavio da je rukopis prve Severove zbirke zbirke Diktator u njegovoj redakciji bio puno veći, tj. da je sadržavao više pjesama nego što ih ima knjiga i da je Zvonimir Mrkonjić, njezin urednik, bez suvišne sentimentalnosti izbacio iz rukopisa obrtnički nešto slabije pjesme. Nije isključeno da se među izbačenim pjesmama nalazila i navedena pjesma Noćni slikar. Kada je Stanić početkom 1968. odlazio na studij na rimsku Likovnu akademiju lijepih umjetnosti, Severu je poklonio pisaću mašinu koju dotad nije imao. Kako je Ludwig Bauer jednom prigodom izjavio da su mu on i Zvonimir Mrkonjić prepisivali poeziju na pisaćem stroju, moglo bi se zaključiti da Sever mašinu za pisanje praktički nije ni koristio.

Budući da su u to vrijeme učenici petrinjske gimnazije i studenti Pedagoške akademije u Petrinji izdavali časopis »Generacije«, Sever je postao njegova vrlo važna karika, i to kao član redakcije i vrlo aktivni suradnik. U broju 2 (1966) objavio je prijevod pjesama Povodom samoubijstva dirigenta Vladimira Majakovskog i Zakletvu smijehom Velimira Hlebnjikova. Od desetak poznatih mi prijevoda Hlebnjikovljeve pjesme, među kojima se nalazi i prijevod Severova profesora Aleksandra Flakera, Severova je varijanta, mada najmanje poznata, daleko najuspješnija. Štoviše, moglo bi se reći kako tu nije riječ samo o prijevodu, već i o nadahnutoj aliterirajućoj nadogradnji izvorne Hlebnjikovljeve pjesme:

Posmijte se, o smijači!
Zasmijte se, o smijači!
Što se smiju smjehovima koji smijstvuju smjehalno.
Zasmijte se usmjehalno!
O, smješcima nadsmjehalnih – smiješe usmijinih smijača!
O, smij se rasmjehalno smiješe nadsmijnih smijača!
Smjehino, smjehino.
Usmij, osmij, smješčići, smješčići:
Smijunčići, smijunčići.
Rasmijte se, o smijači!
Zasmijte se, o smijači!

U trećem broju »Generacija« (1967) Sever je objavio prijevode tri kineska pjesnika iz epohe Tang (7. i 8. st. naše ere). Te su pjesme tom prilikom po prvi puta prevedene izravno iz originala. Dotad ih se prevodilo, ponajviše su to činili Zlatko Gorjan i Miloš Crnjanski, posredno, s njemačkog, engleskog ili francuskog jezika. Neke od tih prijevoda Sever je objavio kasnije (1976), u prvom i jedinom broju zagrebačkoga časopisa »Stih« koji je uredio Milivoj Slaviček.

Zanimljiva je pojednost da se Sever uključio u djelovanje petrinjskog Amaterskog kazališta s čijim je članovima (Branko Čačić, Davor Salopek, Vlado Krnjaić, Vladimir Greiner i dr.) 1966. odigrao satiričku dramu Vladimira Majakovskog Hladni tuš. Nije mi poznato je li ista prikazana prema Severovom prijevodu ili prema prijevodu dugogodišnjeg profesora suvremene ruske književnosti Aleksandra Flakera iz 1953. U toj poznatoj antibirokratskoj drami Sever je igrao pjesnika Čudakova. Prije završetka predstave, s nje se pokupio jedan tadašnji lokalni politički faktotum, očigledno iziritiran satiričnim tekstom Majakovskoga, ali i parolama, koje su akteri predstave polijepili uokrug po dvorani. Jedna od parola, za koje su izvor našli u satiričnom časopisu »Paradoks« glasila je Orači, vratite se oranju. U sklopu Festivala dramskih amaterskih grupa Hrvatske, predstava je odigrana još dva puta (u Sisku i Šibeniku), a samo kazalište plesalo je tek jedno ljeto i ubrzo je prestalo s radom.

Budući da je već nepunih godinu dana po odlasku iz Petrinje, u zagrebačkom »Razlogu«, u 31. godini života objavio svoju kultnu zbirku Diktator, očito je kako je glavninu materijala napisao upravo u Petrinji. Josip Stanić mi je pričao o tome da je Sever stalno zapisivao stihove u svoje blokove, notese i raznobojne tekice i da mu se više puta žalio kako je negdje izgubio ciklus pjesama pod nazivom Ceremonijali. U to ne sumnjam, jer je i pisanje poezije i njezino čitanje za Severa zapravo bila ceremonija. A da je čitanje poezije za njega bio poseban obred govori činjenica da je svoju poeziju uvijek čitao isključivo stojeći, teatralno raširenih ruku, diktatorskom (govorničkom, izričućom) dikcijom i himničkom intonacijom, upravo onim prezentacijskim komponenatama koje su bile nužne da dođu do punog izražaja njezini auditivni elementi.

Urednik biblioteke »Razloga« Milan Mirić imao je iznimnu intuiciju kada je u najrespektabilnijoj tadašnjoj hrvatskoj poetskoj biblioteci objavio tu nekonvencionalnu zbirku pjesama koja svojom dominacijom zvuka nad smislom, nije imala ništa zajedničkoga ni sa Heideggerovom filozofijom ni s »razlogovskom« pojmovnošću ni s društveno-ideološkom označenošću »razlogaškog« poetskog pisma. Zasnovana na dominaciji zvuka, radikalnoj eufoniji, pa i kakofoniji jezika te nadređenosti označiteljske razine teksta koja rezultira odsustvom prepoznatljivih smislova, Severova se poezija više govori i sluša, kazuje i doživljava, negoli značenjski analizira i tumači, što ne znači da je ista lišena semantičkih potencijala bez kojih bi ona, dakako, bila potpuno zaumna.

Svojom arhajskom zvukovnom magijom i asemantičkom participacijom oslobođenom »razumijevanja« pod svaku cijenu, ona je presudno utjecala na razvoj suvremenoga hrvatskog pjsništva 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća dovevši do pojave posebne, u to vrijeme još koherentne skupine hrvatskih pjesnika (tzv. jezičara i semantičkih konkretista, ofovaca i kvorumaša: B. Maleša, M. Valenta, D. Kolibaša, B. Čegeca, S. Begovića, A. Žagar i dr.). No, to je već tema za jedno, posve drugačije motivirano izvješće od ovoga, koje je usredotočeno na konstataciju da su građani (danas do neprepoznatljivosti destruirane) Petrinje imali privilegiju živjeti i na različite načine komunicirati s jednim pjesničkim velikanom. Zadnjim, kako je to netko s pravom ustvrdio, autentičnim boemom i legendom hrvatskog pjesništva.