Stiloteka

Koroviti metažanr

(Marko Pogačar. 2021. Korov, ili protiv književnosti. Zagreb: Fraktura)

Međutim, metamorfoza. Ljepota prijelaza.
(Marko Pogačar)

Marko Pogačar jedan je od najistaknutijih autora suvremene književne scene koji svoje spisateljsko umijeće i neosporni talent neumorno pokazuje svakom novom knjigom. Pogačarov se spisateljski idiolekt ne može jednoznačno odrediti. Riječ je o onom tipu pisma koji ukazuje na vlastitu izmigoljenost. Taj idiolekt, s jedne strane, pokazuje istovremeno udobnost u formi u kojoj se nalazi, a s druge strane, prijelaznost ili težnju ka drugoj formi. Stoga ne čudi kako se Pogačar, osim u poeziji, okušao i u drugim žanrovima koji zavređuju da ih se promotri s jednakom kritičkom oštricom.

Želio bih nešto više reći o putopisnoj knjizi Korov, ili protiv književnosti. Odnosno, o žanrovskoj nestabilnosti navedene knjige koja dovodi u pitanje uvriježena mišljenja o književnosti, identitetu itd. Potom bih se osvrnuo na koji način Pogačar dekonstrukcijskom aparaturom, koju koristi još od samih početaka, razvodnjava te dovodi u pitanje hijerarhijske modele, kako unutar politike i društva, tako i glede same politike književnosti.

Prije svega, nekoliko riječi o putopisu općenito. Dean Duda, primjerice, kaže kako je putopis ona književna forma čiji se sadržaj ili tema gradi na temelju vjerodostojnog putovanja određenog subjekta. Pritom, subjekt pripovijeda o mjestu u kojem se nalazi, ljudima, običajima, nekom događaju i sl. Također, Duda smatra kako je putopis, upravo zbog te putničke vjerodostojnosti kojom se gradi tema i oslonom na neposrednu stvarnost koja je indikator stvaranje teksta, nefikcionalni žanr (iako napominje da putopis itekako može imati fikcionalne epizode). U konačnici, njegova je teza, imajući Bahtinovu teoriju romana na umu, da je putopis spužva koja može upijati u sebe različite tipove iskaza.

Pogačarova knjiga Korov, ili protiv književnosti već samim naslovom ulazi u polemički odnos s uvriježenim shvaćanjima književnosti. Motiv korova može se čitati iz nekoliko semantičkih uglova. Prije svega, riječ je o temeljnoj i najsnažnijoj metafori knjige koju je Jonathan Culler upotrijebio kako bi pobliže ilustrirao pojam književnosti. Korov je, ugrubo, naziv za skup biljaka ili naizgled jedna biljka satkana od različitih biljaka. Pojava koja predstavlja noćnu moru svakom vrtlaru. Culler smatra kako bi upravo jedna takva nedokučiva morfologija biljke mogla biti odraz same književnosti. Što više ulazimo u korov/književnost to smo sve dalje od pretpostavljene »biti«. Nailazimo samo na mnoštvo ukrštenih/isprepletenih biljaka (drugih polja). Stoga Culler smatra da treba poći od pitanja: »što sve utječe na to da se u našoj kulturi nešto doživljava kao književnost?«. Na tragu toga se može iščitati umetnuti citat: »Tvoj je vrt odviše njegovan, treba mu korova« iz romana Raj Donalda Barthelmea na samom početku Pogačarove knjige, koji funkcionira kao njezin motto. Dakle, vrt je odviše njegovan jer je previše ne-korova. Rekao bih kako se tom rečenicom aludira na one tekstove, politike čitanja, stavove, režime istine i sl., koji nisu spremni biti korovom. Nisu spremni biti takve anatomije/prirode koja će biti subverzivna zbog vlastite isprepletenosti ili ne-konačnosti. Nisu spremni na vlastitu drugost/otuđenost. Subverzivnost Pogačarova rukopisa (piše Kruno Lokotar na ovitku knjige) očituje se u remećenju ili Derridaovim riječima miješanju žanrova. I doista, u toj knjizi nalazimo obrise različitih žanrova do te mjere da bismo ju mogli olako proglasiti hibridom (iako nas ni to neće spasiti da iskoračimo iz zakona žanra). Hipoteza koju Derrida iznosi parafrazirano glasi da ne postoji tekst koji ne pripada nijednom žanru. Svaki tekst sudjeluje u jednom ili više žanrova, ali to ne znači da pripada. Takav tip sudjelovanja ne treba izjednačiti s pripadanjem.

U Pogačarovoj ćemo knjizi pronaći obrise putopisnog, dnevničkog, poetskog, esejističkog žanrovskog obrasca. Čini mi se da je Pogačar preuzeo temeljnu strukturu putopisa kako bi uvrštavanjem drugih žanrovskih matrica poljuljao taj isti žanr. Na taj način, stvorio je putopis kao određeni oblik metažanra koji govori o vlastitoj otuđenosti i koji se ne može disciplinirati ili klasificirati prema uvriježenim sistemima politike književnosti. Pogačarova dekonstrukcija razbija hijerarhijski model unutar žanrovskog sustava. Preciznije, žanr ne podliježe vrijednosnom sudu dobar/loš, kvalitetan/nekvalitetan i sl., nego upućuje na vlastitu ludost. Rekao bih da Pogačar polemizira s onim oblikom putopisne obrade koja se nalazi između onoga što Duda naziva putopisom s općekulturnom obradom (u kojem dominiraju izvještajni, turistički, znanstveni diskurs) i onoga s tradicionalnom umjetničkom obradom. Dakle, polemizira s onim oblikom putopisa kod kojega je prisutan visok stupanj mimetičnosti i providne koherentnosti te gdje je narativna građa, kronološki gledano, oblikovana trima fiksnim zglobištima ili točkama: odlazak, putovanje i dolazak. U Pogačarovoj knjizi takva zglobišta nisu jasno naznačena. S prvim tekstom doznajemo da se pripovjedač nalazi u podzemnoj željeznici (U-Bahn), te odmah s prvom rečenicom otvara temu smrti i vremena, dok istovremeno opisuje ljude i načine na koji iščekuju svoje vlakove. Inače, pripovjedač opisuje nemalen broj gradova u zbirci (68), a neki su čak opisani više puta. Isto tako opisana su različita prijevozna sredstva (autobusi, avioni, brodovi, vlakovi). U takvim tekstovima poetski diskurs najviše pokazuje svoje naličje: »Smiriti se u smrti. Teško da je moguće misliti štogod gluplje i za živ duh tako uvredljivo. Duh, pritom, nipošto ne treba miješati s dušom. Duh je sve, a duša ništa.« (Brod) Nije slučajno da su neki gradovi opisani više puta. Povratak nikad nije povratak na isto. Motiv povratka u ovom slučaju gledam iz psihoanalitičkog diskursa. Svaki subjekt svojim povratkom stupa, lakanovski rečeno, na mjesto Drugog. Ukratko, pripovjedačevo ponavljanje »istih« gradova (Berlin, Zagreb, Beč, Budimpešta i dr.) govori nam o tome kako je nemoguće stati na kraj nužnim identifikacijskim promašajima. Nemoguće je vratiti se na isto mjesto. Isto mjesto povratkom postaje drugo mjesto. Promašaji su u ovom kontekstu pozitivno/produktivno konotirani. Promašaj ili povratak u isti grad istovremeno daje drukčiju vizuru grada i subjekta. Ponavljanje takvih promašaja je ono što subjekta čini subjektom. Usporedimo li takav tip narativnosti s politikom književnosti možemo reći da svaki pokušaj da se tekstu (ili knjizi u cjelini) stane na rep, pridoda konačni smisao ili značenje, da ga se disciplinira, ukalupi ili uvrsti u književnopovijesnu košaru, primjer je nepomirenosti s činjenicom da je tekst (jezik) šupljikav, da iz njega izvire, lakanovski rečeno, fundamentalni nedostatak koji pokreće daljnja čitanja.

Spomenuo sam kako Pogačarov pripovjedač ogoljava putopisni okvir unoseći druge žanrovske matrice. Primjerice, dnevnički se diskurs očituje na paratekstualnim razinama. Iznad svakog teksta ispisan je datum i godina pripovjedačeva boravka u određenom gradu. S druge strane, znanstveni se diskurs očituje (osim na jednoj fluidnoj metodičnosti kojom se obrađuje neki pojam što ga približava esejističkom tipu pisma) ubacivanjem fusnota koje se asocijativno vezuju, pojašnjavaju ili poentiraju glavninu teksta. Fusnote su, uglavnom, odvojene bjelinom od glavnine teksta te se i u njima može uočiti presijecanje nekoliko diskursa. Pripovjedač preuzima njihovu osnovnu edukativnu svrhu, međutim ona se razvodnjava određenim postupcima krarakterističnim za druge žanrove. Fusnota se može sastojati od samo jedne rečenice te tada podsjeća na formu izreke: »Mrtvi grad mrtve zemlje.« (Zagreb) O svemu rečenom najbolje svjedoči ova autoreferencijalna fusnota: »Lažno proljeće. Lažan grad. Lažna fusnota.« (Split)

Ono što je razvidno jest da pripovjedačev asocijativni intelektualizam dominira knjigom. Gotovo se u svakom tekstu spominju poznate figure, djela (književna, filmska, glazbena i dr.) koja pripovjedaču služe kao matrica/okidač za iznošenje svojih »jakih« stavova. Kada smo kod stavova, Oblučar je taj interes za »jake« teme primijetio još u prvim Pogačarovim knjigama. Oblučar kaže da su te jake teme prilagođene diskursu iz kojeg vrvi polisemičnost, hiperprodukcija slika i asocijativnost. Stoga bih zaključio ovaj prikaz jednim »jakim« (autopoetičkim) stavom iz Pogačarove knjige: »Pjesnici s poezijom veze imaju otprilike koliko vlasnik voćnjaka s učinkom voćnog soka. Najbolje bi, uz rijetke iznimke, bilo kad bi ih posve izbjegli susretati. Stih treba poslati u svijet vezanih ruku, a autora od krvi i mesa izuzeti iz mistifikacije, ne ovaploćivati ga u ikonu. Pjesnik Krstitelj. Pjesnik Kap Svete Krvi. Pjesnik Andrea Doria, linija koja neizdrživo tone.« (Ljubljana)