Stiloteka

Poetski magijski realizam

Evelina Rudan. 2020. Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove). Zagreb: Fraktura.

Stilistički nagovor na seminaru iz kolegija Stilistika, 2021.

I.

Evelina Rudan svojom je petom zbirkom Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) nedvojbeno opravdala status autorice iznimno kultiviranog suvremenog pjesničkog pisma. Zbirka sadrži četrdeset numerirčki označenih pjesama, što na makrostrukturalnoj razini već otkriva njezinu narav. Dakle, pjesme možemo promatrati kao pojedinačne lirske priče koje na makrostrukturalnoj razini predstavljaju poveću baladu. Bez obzira na bogatu izražajnost lirskoga glasa, ludičku asocijativnost, znanje iz drugih kulturnih djelatnosti, vješto inkorporiranje stihova i naslova iz drugih književnih tekstova, inkorporiranje stihova iz različitih umjetničkih medija, lirski subjekt ipak pokazuje lucidnu skromnost, opreznost i kompozicijsku manipulativnost. Mogli bismo reći da se, načelno, u svakoj pjesmi naziru specifične formule ili kako ih je Krešimir Bagić u Vijencu nazvao ritualna ponavljanja. One su popraćene istim ili vrlo sličnim sintaktičkim konstrukcijama te podupiru fomalno-sadržajnu amalgamiranost pjesama i zbirke u cijelosti.

Svaka pjesma započinje formulativnim početkom smiljko i ja si mahnemo, nakon kojega, uglavnom, slijedi analeptični doskok u prošlost. Ono što se još može primijetiti kao obilježje autoričinog pisma jest interdiskurzivnost. Pritom pod tim pojmom smatramo ono što Anera Ryznar u svome tekstu Interdiskurzivnost: stilistički prilog teoriji književnog diskursa navodi "konkretnim iskazom koji upućuje na njegov diskurzivni sastav: na implicitno ili eksplicitno spajanje različitih diskurzivnih matrica (diskurznih tipova i njihovih tvorbi: žanrova, tekstnih tipova, jezičnih i tekstualnih praksa) i njihovu rekontekstualizaciju u novom tekstualnom okolišu". (Ryznar 2014: 61) Navest ćemo primjer 4. balade: "smiljko i ja si mahnemo / i nasmijemo se jedan drugemu / i smih se zavisi po mršavih dubi mrež zgrad / i jopet sidimo zdol šestilja". Na taj način, u navedenim stihovima, možemo primijetiti diskurs bajke. Stvara se dojam kako lirski subjekt zajedno sa Smiljkom, primjerice, poput nekih likova u bajkama Ivane Brlić Mažuranić (Ribar Palunko), stvara portal kako bi zakoračio u svijet djetinjstva. Sličan se diskurs može primijetiti u 1. baladi: "smiljko i ja si mahnemo / kad gren z dela / pogledan gori na strojarski / na sedmi kat / i ku se potrefimo / smiljko i ja si mahnemo / ja ode s ceste / i on odzgora / te zgrade okoli nas / se uviju i razmaknu svaka na svoj kraj / ljudi se nikako smanje, veture ujdu / mi si mahnemo / i nasmijemo se / i oniput on jopet ima majcu ka ga grebe / ja držin libar znopak / i razbijamo cuke." U tim se stihovima nazire diskurs egipatske kozmogonije kojim se ističe harmonična povezanost neba i zemlje iskazana metaforizacijom sintakstičkih konstrukcija: "ja ode s ceste / i on odzgora". Također, može se primijetiti i starozavjetni diskurs popraćen hiperbolizacijom moći i straha. Dakle, pred lirskim subjektom i Smiljkom "zgrade se uviju i razmaknu svaka na svoj kraj / ljudi se nikako smanje, veture ujdu." S druge strane, broj sedam podsjeća na epizodu stvaranja svijeta iz Knjige postanka u kojoj sintagma sedmi dan predstavljaja zagonetni locus Božjeg počinka. U kontekstu navedenih stihova, sintagma sedmi kat sadrži i teološko mističnu semantizaciju. Iskazi kojima se doskače u prošlost podsjećaju i na diskurs usmenoknjiževnog žanra basme za koji se vjerovalo da svojim formulativnim ponavljajućim iskazima postiže magijski učinak. Naravno, u kontekstu naše zbirke, magijski se učinak odnosi na manipulaciju vremenskog eniteta, dok se u basmi, uglavnom, fromulativnim iskazima nastoji ukloniti nečista sila, urok, određena bolest i sl. (Kekez 1998: 162). Možemo se usuditi i pretpostaviti da poneki nadnaravni elementi proizlaze iz poetike magijskoga realizma. Lirska protagonistica naturalizira nadnaravno tako što magijskim elementima dovodi neke društvene i kulturne fenomene u pitanje. Primjerice, nije bezrazložno to što krava Galjarda čita Foucaulta ili što stoji zavezana ispred Filozofskog fakulteta dok protagonistica boravi na sastanku na kojemu će biti potaknuta da iznese mišljenje o Humboldtovoj viziji jezika. Glorija Mavrinac u svome diplomskome radu o magijskom realizmu (2017), parafrazirajući Ouyangovu tvrdnju (2005), navodi da magijski realizam označava osobit stil pripovijedanja koji uključuje prikaz političke, povijesne ili kulturološke zbilje te podrazumijeva umetanje magijskih elemenata u pripovijedanu strukturu realističke manire.

Zanimljivo je kako lirska protagonistica i u proleptičnome smislu manipulira vremenskim entitetom što ukazuje na dodatnu kompleksnost njezina glasa i ludičku zaigranost vremenskoga poretka. Proleptični su iskazi obično dati u zagradama: "(trideset let pokle moj najmlaji će štit komandanta marka / a moja kuma ga neće dat svome ditetu aš da je seksist / meni ni bi, ali ja san oniput bila muški)", "(pokle trideset let to te reć i za moju dicu)."Katkada i u sintaktičkim konstrukcijama koje se često pojavljuju pri kraju ili na samom kraju pjesme: "svi su još živi", "svi su još bili živi, napol", "i pokle su već naši svi mrtvi", "ozbiljni te bit i svi moji / svi moji živi kat dojden doma" i sl.

II.

U većem su dijelu pjesama prisutne dijaloške replike koje dvojako (sadržajno i formalno) utječu na konstrukciju same zbirke. S jedne strane, služe za detaljnije nijansiranje untarnjih stanja lirske protagonistice. S druge strane, na grafičko-formalnom planu, sužavaju i rastežu tekstualnu prostornost. Dijaloške replike u pjesmama nisu uvijek istoga opsega. Njihova tekstualnoprostorna fleksibilnost na sadržajnoj razini manipulira izmjenom vremenskih razina i geografskih pozicija. U nekim se pjesmama primjećuje jako zgusnut tekstualni prostor (time se skraćuje i određena vremenska dionica boravka na nekome mjestu) nakon čega lirski subjekt naglo doskače u prošlost. Primjerice u 6. baladi: "smiljko i ja si mahnemo / vičen: nemoj se jako nagnut / on viče: neću ne, nimaj strah / i već viču naši u hiži, jako viču". Također, ima pjesama u kojima, u obrnutome smislu, dijakronija intervenira (obično preko nekog motiva) u svakodnevicu da bi pred kraj pjesme lirski subjekt nanovo doskočio u prošlost, npr. u 9. baladi: "smiljko i ja si mahnemo / ode spred zgrad ja ga gledan gori / i on me gleda doli / vičen mu / gren na niki sastanak / viče mi: hoj, hoj / vičen mu / najraji bin popeljala galjardu da me čuva / viče mi / popelji je, popelji / i ja popeljen galjardu, zavežen je spred fakulteta / i donesn noj jedan naviljak suhe arbašpanje / galjarda preživa / smiljko noj viče: / o moja, ča još si živa, noj reče / živa, živa, rečen ja, sad će me čuvat / kako ča nas je čuvala u maloj vali u polju / i već smo tamo svi mi i galjarda i kiteša i srnela". Nerijetko se dijaloška replika rastegne kroz dvije vremenske razine. Počne u sinkroniji, a nastavi se u dijakroniji. Katkada se odvija samo na razini dijakronije, npr. u 14. baladi: "smiljko i ja si mahnemo / tepli dan odahne / zgrada pade doli / debla padu na nju / i već smo tamo na vršiću... / će li to bit dosadno, pita vedran / potiho dokle se šuljamo zad crikve / će li to bit dosadno / ča ima veze, mu govorin / ča ima veze, ćeš vidit... nič se ne čuje, govori smiljko / nič se ne čuje, govorin i ja".

III.

Na paratekstualnoj je razini zbirka označena kao balada na mahove čime je kod čitatelja stvoreno očekivanje stanovitog odnosa prema tom žanru. Ako uzmemo u obzir definiciju balade kao pripovijesti u stihovima (Delić 2001: 40), koja privodi naraciju tragičnome završetku (Kekez 1998: 178) i koje se liričnost najviše očituje u tome što se naglasak stavlja na odnose unutar obitelji, melankoličan ugođaj i sl., možemo uočiti neke od navedenih karakteristika i u autoričinoj zbirci. Naravno, nije zgorega naglasiti da balada, kao književna vrsta, ima usmeno i pisano porijeklo. Zoran Kravar, analizirajući stil seičenteskne lirike u svojoj studiji Stil i genus hrvatske lirike 17. stoljeća, u nekoliko je navrata naglasio predrenesansno (provansalsko) porijeklo baladesknoga žanra. Cjetko Milanja, u članku Balade kao autorski projekt,navodi da se ona "karakterizira dramsko-epskim elementom, emocionalnim tonom, što otkriva njeno lirsko obilježje, dijalogom, latentnim ili eksplicitnim, što podrazumijeva koliko dramski toliko i narativni element, te intenciju pjevnosti, što pretpostavlja veću verzifikacijsku uređenost". (2010: 26) Međutim, mogli bismo pretpostaviti kako je u autoričinoj zbirci epsko (pripovjedno) više pisane naravi o čemu svjedoče, primjerice, interteksutalni signali početnih stihova Danteove Božanstvene komedije u 37. baladi ("nel mezzo del cammin")koji otkrivaju karakteristike faublativnog razvoja protagonističine lirske priče. Dakle, zbirka se, na epskoj (narativnoj) razini, približava više autobiografskom ili dnevničkom tipu pisma. Kronologiju nam lirske priče svjedoče i signali spomenutih frekventnih formulativnih konstrukcija: svi su još živi, svi su još bili živi, napol, i pokle su već naši svi mrtvi koji prate životni tijek određenog kolektiva od života pa sve do tragičnog završetka. S druge strane, ako uzmemo u obzir melakolični ugođaj i obiteljski odnos kao bitne karakteristike baladesknoga žanra, prema određenju Simone Delić u knjizi Između klevete i kletve (2001), lirska protagonistica čini istovremeno devijacije i remodifikacije navedenog žanra. Bez obzira na osebujnu komunikativnost lirske protagonistice koja nalikuje infantilnom tipu govora (Bagić: 112) iz kojega izbijaju vedrina, topla atmosfera, infantilna logika, mašta, sintaksa i ritmizacija govora, na nekim se mjestima mogu pronaći i tragovi melankoličnog tona koji proizlaze iz identitetske poljuljanosti i nečeg potisnutog. Primjer potisnutnoga možemo pronaći u 13. baladi: "i još je nešto hujega / jedan grop čini / debeli jedan grop / to ne govorin, to mučin". S druge strane, lirska će protagonistica u 12. baladi, koja je primjer vlastite identitetske poljuljanosti, reći da "šćiplje samu sebe", da se nalazi sama "na vrh jeline vale", da ne zna je li "na kraju straha eli kuraja." Nerijetko iskazuje i strah od osamljenosti. Primjerice u 24. baladi: "tu san sama, tu me bude strah / tu me bude strah, govorin". Ili u 6. baladi: "pada daš i ja stojin na pragu i strah me je uć / razbila san bukaletu / ne znan ča je pisalo: pij bepo, pij jure, pij tone, pij jive / stojin tako na vrati, zima je i ja se potin / ki će me spasit".

IV.

Na kraju su svakog teksta pridodane i fusnote kojima se ruši granica između lirskog i znanstvenog diskurza što stvara, formalistički rečeno, ostranenie (Petrov 1970: 86) na oblikovnoj razini. Nemalen se broj očuđenja može primijetiti i na sadržajnoj razini. Primjerice, navest ćemo još jedanput primjer, kada lirska protagonistica personifikacijom omogućuje kravi Galjardi čitanje Foucaulta kako bi iskazala da joj on dosadi i da ona čita mariju vargasu llosi, smrt kulture. Na taj način, lirska protagonistica, iznosi stav o postrukturalističkoj teorijskoj paradigmi. Osim zaigranosti i humorističnosti, navedene fusnote djeluju vrlo plodotvorno i didaktički na čitatelja. Osim jednostavnog značenja leksema, čitatelju se pruža i dodatna informacija, pa čak i interpretacija koja mu omogućuje da još podrobnije dočara pjesmu. Osim inkorporacije stihova i naslova iz područja književnosti, lirska protagonistica umeće stihove, likove, motive i naslove iz drugih umjetničkih medija. Primerice u 31. baladi: "era una casa molto carina / senza soffitto senza cucina". Ili u 33. bladi: "me ne, govorin, ne / arvo pärt, spiegel im spiegel zvoni". Nije zgorega spomenuti da je zbirka dominantno pisana čakavskim idomom i da na nekim mjestima dolazi do miješanja unutar istog idioma. Tako će u 18. baladi lirska protagonistica prevesti Jesenjinove stihove na čakavski dijalekt: "ne budite mi sanje ke san ima / miruje neka ono čega bilo ni / pretrudno život me je štrma / samo žalost ćutin u prsi svojih". Time lirska protagonistica u istome tekstu, pored lokalnog, supostavlja i književni čakavski idiom.

Literatura

  • Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
  • Bagić, Krešimir. "Moćna čakavica, raspričana poezija" // Vijenac: novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, 695 (2020), 15-15 (članak, stručni).
  • Delić, Simona. 2001. Između klevete i kletve. Tema obitelji u hrvatskoj usmenoj baladi. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Kekez, Josip. 1998. "Usmena književnost". U Uvod u književnost. Zdenko Škreb i Ante Stamać, ur. 5. izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Globus: 133–192.
  • Marinac Glorija. 2017. Magijski realizam u svjetskoj književnosti. Diplomski rad. Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci.
  • Milanja, Cvjetko. "Balade kao autorski projekt". Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu 43/3 (2010), 11-46.
  • Ryznar, Anera. "Interdiskurzivnost: stilistički prilog teoriji književnog diskurza". Umjetnost riječi: Časopis za znanost o književnosti, izvedbenoj umjetnosti i filmu 58/1 (2014), 55-74.
  • Šklovski Viktor. 1970. "Umetnost kao postupak". U Poetika ruskog formalizma. Aleksandar Petrov, ur. Beograd: Prosveta: 81-94.