Problematizirajući prozu pisca Slobodana Novaka, u mnogim člancima, kritikama i esejima hrvatski kritičari naglašavaju važnost odnosa između pojmova »otok« i »kopno«. To nije čudno zna li se da je Novak rođen na otoku (Rabu). U njegovim romanima Mirisi, zlato i tamjan (1968) i posebice Izgubljeni zavičaj (1955) kategorije »otok« i »kopno« naglašeno su i funkcionalno prisutne. Pritom je »kopno« uvijek ono strano, ono nemilo, na stanovit način čak i neprijateljsko. Budući da su navedeni pojmovi kontrapostirani, proizlazi da pojam »otok« ne može označavati ništa drugo do ono što je blizu, što je drago i, kad čitamo Izgubljeni zavičaj, pastoralno. Međutim, u početku svog eseja o Novakovu subjektu/pripovjedaču, objavljenom u knjizi Upletanje nerečenog, Vladimir Biti, konstatira sljedeće:
Povijest Novakova Pripovjedača započinje isključenošću iz stanja zavičajnosti. Takav dvoznačan početak – jer jedno je razdoblje života izgubljeno samo po cijenu trajne prikraćenosti drugog – određuje sve kasnije uzastopne pokušaje rekonstrukcija tog stanja.
Za protagonista u romanu Izvanbrodski dnevnik (1977) možemo tvrditi da nije isključen iz stanja zavičajnosti, nego da je kod njega riječ o isključenosti u zavičajnosti, ili ako, hoćete, isključenosti izvan zavičajnosti, ili još bolje, uključenosti izvan zavičajnosti. Mišljenja sam naime da se može u navedenom romanu uočavati određeno poništavanje kategorija »otok« i »kopno«.
Nekoliko riječi o odrednici roman u vezi s knjigom Izvanbrodski dnevnik. Podnaslov je: Tri putovanja. I tehnički i geografski zaista se radi o trima posebnim, recimo, poglavljima. U prvome, Jednosmjerno more, Pripovjedač putuje s Otoka na Kopno. U drugome, naslova Školjka šumi, Pripovjedač je stigao na Kopno i putuje od Obale do Grada (Zagreba), a u trećemu, Nekropoli, Protagonist se vraća iz Grada na Otok, iako je to naizgled privremeni povratak. Ta su tri dijela čvrsto povezana, objedinjena kronologijom događaja, istim protagonistom, istim likovima koji se pojavljuju u različitim epizodama; čak i razvoj fabule iz poglavlja u poglavlje potvrđuje, dapače naglašava duševne i fizičke karakteristike glavnoga »junaka«.
Zašto se knjiga zove Izvanbrodski dnevnik? Maloprije spomenuta kronologija prisutna je i u naslovu; dnevnik je naime tip teksta koji poštuje kronologiju (ili bar računa s njom kao važnom kategorijom). Brod u naslovu može, baš kod pisca kakav je Novak, naime s otoka, simbolizirati život. Prije, dok još nije bilo direktnih vodovoda do otoka, brod je donosio vodu bez koje život nije zamisliv. Brod također znači povezanost između otoka i kopna. Da nije bilo broda, o kontrapostiranosti navedenih pojmova ne bi se moglo ni govoriti. Međutim, ovdje je riječ o izvanbrodskom dnevniku. To bi moglo značiti, slijedimo li navedeni misaoni tok, da se Protagonist nalazi izvan života. U vezi s ekstrapoliranošću Protagonista, koji se nalazi na trajektu na putu s otoka na kopno, indikativna je prva rečenica romana:
Magla se oko nas sa svih strana zgruvala...
Jasno se vidi da Pripovjedač/Protagonist ne zna gdje mu je točno mjesto u životu. Zatim se taj isti brod, zbog te magle, u prvom poglavlju Jednosmjerno more, još i nasuče, što može značiti npr. da se u životu pojavljuju neki poremećaji. A da je Protagonist/Pripovjedač poremećen, to već pomalo naslućujemo, ali prvi put se nešto izravnije o tome kaže tek na 39. stranici – tamo stoji da mu je životna diploma ujedno i dijagnoza: paranoidna shizofrenija. Nasukavanje broda u jednosmjernom moru daje Protagonistu mogućnost za prvi ispad, u kojemu zaključuje da trajekt plovi »kao da nam se pravi cilj otkrio tamo gdje je bilo polazište... opet u pravcu polazne luke, natrag, u Ništa«. Te riječi pokazuju da mu otok ne znači ništa, da je i tamo već bio izvan života.
Potom, na brodu, Protagonist već osjeća sasvim nejasno i neodređeno da ga netko prati, da ga kao medicinski slučaj netko čuva. U drugom dijelu romana, Školjka šumi, nalazimo izvrsne dijaloge, svađe i mirenja između Protagonista i čovjeka koji ga prati, nekog općinskog funkcionara. Riječ je o putu od obale do grada Zagreba, gdje doznajemo da taj općinski funkcionar Protagonista zapravo sprovodi u bolnicu za umobolne u Vrapče. Funkcionar se preziva Syrena. Protagonist ga, naravno, zove Sirenom; razina ironizacije polako raste u romanu. Jer: u mitologiji Sirena je biće koje je simbol opasnosti za vrijeme plovidbe (vidi Jednosmjerno more), ali i simbol smrti (vidi Nekropola). Oni putuju od obale do grada noćnim vlakom i u spavaćim kolima se razvijaju razgovori u kojima Protagonist izokreće cijeli svijet. To je, kako Ivo Frangeš tvrdi u Povijesti hrvatske književnosti, »duhovita i tragična parodija sukoba između normalnih i nenormalnih (ljudi)«. I ne samo za vrijeme tih razgovora, bar u mislima Protagonista, čitav svijet biva izokrenut. Kad napokon stignu u Zagreb stvari su tako postavljene da Sirena već misli da će Protagonist njega sprovesti u ludnicu, da će Protagonist zauzeti njegovo mjesto u Komori, gdje Sirena ima važan sastanak. Tako Protagonist, čim stignu na kolodvor, povede svog Sirenu s kolodvora ravno u šetnju Zrinjskim parkom. Ali na kraju poglavlja ipak dođe do stanovitoga preokreta. Naime, kad se obojica nađu u kući jednog Protagonistova prijatelja, ispostavi se da se funkcionar lukavo prilagodio nastaloj situaciji i da se poigravao na isti način s poremećenim Protagonistom kao što se on poigravao s njim. To Protagonist teško podnosi i želi što je prije moguće otići u Vrapče.
U Nekropoli, trećem poglavlju romana, Protagonist dobiva tri dana dopusta da otputuje opet na otok obaviti neke neodgodive poslove u vezi sa smrtnim slučajem u obitelji. Na putu se izruguje svemu i svima – od bolničkoga vratara do zapovjednika trajekta, koji je sada predsjednik općine, i Sirene, koji je zaista općinski funkcionar. Uopće može se pratiti razvojna linija Protagonistovih ironičnih reakcija. Na brodu, putujući s otoka na kopno, djeluje nekako rezignirano. U vlaku već počinje ozbiljno izokretati slike svijeta – na jednom mjestu kaže:
Ali ludnica je, naprotiv, meni ovaj uredni maxi-svijet...
Kada se vrati na otok, ironizacija svijeta postaje totalna, i to ne samo u postupcima i mislima našega Magistra, nego i u onome što mu se događa na otoku. Sirena, koji je, kao što sam već spomenuo, funkcionar na otoku, daje Protagonistu do znanja da će – ako se pojavi potreba – u budućnosti morati ustupiti svoj grob. To bi mogao biti najbolji pokazatelj poništavanja kategorije »otok« – za Protagonista neće više biti mjesta na otoku, otok za njega više neće ni postojati. Kad ode pogledati taj svoj sporni grob, Protagonist ga nazove praznim šalterom budućnosti. Napomenimo da je nekoliko stranica prije, kad je stigao brodom do svoga grada, opazio da »budućnost danas upravo završava [...] ispraćam možda sebe sama i zauvijek se vraćam na ishodište gdje sam začet i gdje me čeka grob« da bi malo kasnije zaključio da je »budućnost već za nama«.
Ta igra s budućnošću privodi me zaključku. Kao što su se mitske sirene preobrazile u božanstva drugoga svijeta koja skladnošću svoje glazbe očaravaju blažene pristigle na Otočje Sretnika, tako se u poremećenom svijetu poremećenog čovjeka sve može preobraziti, preokrenuti, čak i izokrenuti. Jedino je sigurno da ništa nije sigurno. Dok stoji pred svojom grobom, Pripovjedač razmišlja:
[…] suprotni svjetovi se izjednačuju, nestaje ona granica što dijeli svjetlo od tame, vječnost od prolaznosti.
Dodao bih da u tom trenutku nestaje i granica koja dijeli otok od kopna. Nije (više) važno gdje se što događa ili nalazi. Poništavanje suprotstavljenih kategorija dovodi na koncu do njihove inverzije. Kao što vječnost može biti prolaznost, tako otok može biti kopno. Sve se svodi samo na jedno. A to Jedno (s velikim J!) prigodno ću predočiti anegdotom iz mojih mladih dana. U srednjoj školi u učionici u kojoj smo imali nastavu iz nauke o društvu visio je veliki poster koji je izgledao kao zrcalo. Kad si stajao pred njim mogao si pročitati sljedeći tekst:
Jeste li ikada sreli normalnoga čovjeka? I, je li vam se dopao?