Stiloteka

Puškinova poema »Brončani konjanik« – original i hrvatski prijevodi

1. Uvod

Poema Brončani konjanik (rus. Медный всадник) izišla je iz pera jednoga od najpoznatijih velikana novije ruske književnosti Aleksandra Sergejeviča Puškina 1833. godine (tri godine prije njegove rane tragične smrti). Djelo se smatra jednim od najboljih Puškinovih ostvaraja, a tematizira problematični položaj maloga, neznatnoga čovjeka u Ruskom Carstvu nasuprot nemilosrdnoj i nepokolebljivoj vlasti predstavljenoj u liku Petra Velikoga, točnije njegove fantastično poosobljene brončane skulpture, koju je u stvarnosti prema narudžbi carice Katarine II. izradio kipar Etienne Maurice Falconet 1782. godine. Poemu čine uvod (rus. vstuplenie), ispjevan u uzvišenome stilu svečane ode 19. stoljeća, »lirske pjesme na važnu temu [...] koja je oponašala oratorski govor« (Tomaševski 1998: 93), a u kojem Puškin »hvali moćnog vladara iz čijih je zamisli nastala raskošna metropola na Nevi« (Lauer 2009: 84), te dva glavna dijela, u kojima nam biva osviješteno kako je Petar Veliki podignuo Peterburg na mjestu izloženom opasnim poplavama. Upravo posljedice jedne od njih vode k propitivanju odnosa vladarske veličine i žrtava njezine moći. Uvod se samim time u mnogočemu razlikuje od ostatka djela (stil, pristup obrađenoj temi, stav lirsko-epskog subjekta prema događajima i likovima), stoga je te dvije cjeline čak moguće smatrati dvama zasebnima književnim ostvarajima. Kontrastivnost, koja se proteže cijelim djelom, uočljiva je već u naslovu: njegov prvi dio (Медный всадник) aludira na svima znani spomenik ruskog reformatora, pa samim time podrazumijeva veličanstveni, patetični govor o nečemu i nekomu vrijednom najvećeg štovanja, idealu koji se uzdiže praktički do božanstva i o kojemu se kazuje s istaknutim veličanjem, dok njegov drugi dio (Петроградская повесть) uvelike snižava na početku zadani ton te ga primiče uobičajenosti, makinalnosti, »prizemnoj« svakodnevici malih, običnih, počesto zanemarenih i društveno suvišnih pojedinaca (poput Gogoljeva Akakija Akakijeviča), koji nemaju izravnoga doticaja s vlašću, njezinim političkim tendencijama, aktivnostima i htijenjima, a ona, što je sasvim izvjesno kada zadiremo u dublje socijalne aspekte, zapravo snažno uvjetuje njihovu egzistenciju. Tomaševskij (1957: 572) govori o Brončanom konjaniku kao o rezultatu Puškinova promišljanja o povijesnom značenju Petrovih reformi i razvoju nove, postpetrovske Rusije. Pritom, kako ćemo vidjeti, povijesne nužnosti nerijetko stupaju u žestok sraz s privatnim životima pojedinaca, često onih najslabijih i najkrhkijih.

U svojemu radu najprije ćemo se posvetiti sadržajnoj analizi poeme. Fokusirajući se na mnogobrojne kontraste koji se tiču suprotstavljenosti dvaju glavnih junaka (Brončanoga Konjanika / Petra Velikoga i »maloga« Evgenija) te prolazeći kroz niz citata iz svih triju dijelova poeme, pokušat ćemo doći do određenih zaključaka glede specifičnosti odnosa (odbojnih i privlačnih sila) između »malenoga« pojedinca i državne (političke) vlasti, koje likovi u djelu predstavljaju, utjelovljujući suprotne »polove« (vlast/narod, uzvišenost/prizemnost, moć/zavisnost). Prvo ćemo zasebno analizirati njihove portrete, a potom promotriti i istaknuti najvažnije aspekte njihova suodnosa (u vidu neizbježnoga sraza/sukoba i napetosti,1 koji poemi kao hibridnom žanru uz prisutne lirske i epske elemente priskrbljuju i dozu dramskoga). U nastavku ćemo, odmičući se od sadržajnoga plana, stilski analizirati prijevode poeme na hrvatski jezik, obraćajući pozornost na specifične figure i postupke koji krase njihov izraz. Kako nam nije namjera donositi bilo kakve vrijednosne sudove u vezi s (ne)uspješnošću ili (ne)adekvatnošću prijevoda s ruskoga na hrvatski jezik, odnosno evaluirati prijevode zasebno u odnosu na original ili međusobno, izučavat ćemo stilske osobine svakoga prijevoda posebno, ukazujući tek na pojedine zanimljive momente i stilska rješenja (kako izraz i sadržaj nije moguće strogo odvojiti, neka od njih spomenut ćemo dakako i u okviru sadržajne analize). Na samome kraju kao svojevrsni dodatak ponudit ćemo stilsku analizu ruskoga originala, odnosno pregled teško prevodivih postupaka i dijelova iskaza koji u izvornome tekstu ostvaruju posebno značenje puneći se specifičnim konotacijama i stilskim karakteristikama, a u ciljnome im je jeziku, ponajprije zbog specifičnosti jezičnoga razvoja polaznoga jezika (na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini), uvjetovanog raznim unutarnjim i vanjskim čimbenicima, gotovo nemoguće ili poprilično teško pronaći prihvatljiv i dovoljno dobar ekvivalent. Na taj se način osvještava zahtjevnost (možda i nezahvalnost) prevoditeljskog posla, osobito kada se radi o prevođenju stihova, i to onih koji naprosto obiluju različitim i po mnogočemu specifičnim stilskim značajkama.

Još samo napomenimo kako je zbog tadašnjih političkih uvjeta djelo prvotno djelomično cenzurirano, tj. dopušteno je publiciranje tek njegova grandioznog uvoda pod naslovom Петербург – Отрывок из поемы (1834). Poema je u cijelosti objavljena tek 1837. g. u časopisu Sovremennik (Современник) nakon znatnih preinaka koje je nakon Puškinove smrti učinio Žukovski. Cenzurirani su se dijelovi, prema riječima Il'enka (2014), ticali pojedinih riječi, sintagmi, cijelih rečenica, čak i strofa, a originalni je tekst ugledao svjetlo dana tek 1904. godine.

2. Sadržajna analiza poeme: odnos pojedinca i vlasti2

2.1. Lik Petra Velikoga (Brončanoga Konjanika)

Nositelj je slike vlasti u djelu Petar Veliki, stvarna povijesna ličnost, naveliko čuveni i poznati ruski car reformator, graditelj nove ruske države, zagovaratelj europeizacije, vladar čije su aktivnosti potaknule »kulturnu mijenu kakvu istočnoslavenski svijet nije doživio još od prihvaćanja pravoslavnog kršćanstva« (Lauer 2009: 43) i koji je ostao poznat po tome što je izrezao (otvorio) prozor prema Europi. Lik toga impozantnog imperatora u djelo je uveden na samom početku uvoda sljedećim stihovima:

Na obali, uz kržljav džbun,
On, zamisli golemih pun,
Svoj pogled šalje u daljinu.

(Puškin, 1–3)3

Već se prvi prizor dakle doima poprilično zadivljujućim, čak pomalo i tajanstvenim, što donosi dozu uzvišenosti, važnosti, čak i strahopoštovanja, jer upravo ovdje, u Petrovim mislima, započinje stvaranje plana koji će promijeniti milijune ljudskih života u budućnosti: gradnja velegrada, buduće ruske prijestolnice, na nadasve zapuštenom, neobrađenom, pustom, blatnom terenu, gdje sunčeve zrake jedva dopiru do tla; upravo je to embrijem kompletne idile peterburškoga života donesenog u ostatku uvoda, kao i druge strane medalje donesene u nastavku (v. dalje). Jasno je prozriva i surovost moćnoga vladara pri izgradnji toga grada strateškoga položaja na području pripojenom u Velikome sjevernom ratu, koji je osiguravao Rusiji pristup ujedno Baltiku, Atlantiku i Europi. Ipak, ton uvodnog dijela, za razliku od ostatka djela, što će biti istaknuto u nastavku, slavi Petrova postignuća u pozitivnome svjetlu te u grandioznom odskom kontekstu napominje sve njegove zasluge koje su dovele do toga da Peterburgom vlada blagostanje, sreća i posvemašnje zadovoljstvo; tu su idilične slike gradskih mostova, otoka, tornjeva, ogromnih zgrada, vojnih parada, ljudskoga zajedništva i slavlja, mladenačke sreće, hedonizma, koje će u glavnome dijelu poprilično izblijedjeti, a Petrova će se persona transformirati u »sablasno oživjeli spomenik« (Mamuzić 1949: 6) te zadobiti prošireno značenje ruskih općenarodnih državnih težnji i utjecaja. U uvodu se Petrovo ime stalno ponavlja, čime se naglašava važnost njegovih zasluga: Ja ljubim te, o Petra djelo, (Puškin, 43);4 O cvjetaj, Petrov grade, stoj. / Ko Rusija što čvrsto stoji, (Puškin, 84–85).5 Možemo reći kako u ovome kontekstu Peterburg predstavlja sinegdohu cijele Rusije, slavne i nepokolebljive upravo zahvaljujući Petru Velikom. Ipak, neprestano »oživljavanje« Petrove ličnosti u uvodnim stihovima podsjećanjem na njegove zasluge uskoro će se pretvoriti u njegovo destruktivno djelovanje u liku oživljenoga brončanog spomenika. Pritom se, kako ističe Il'enko (2014), Puškin upravo majstorski koristi personifikacijom i, štoviše, premješta ime spomenika u kategoriju vlastitih imena, zbog čega se Konjanik pojavljuje s velikim početnim slovom te pripadajućom deklinacijom imenica koje označuju živo.

2.2. Lik Evgenija, »maloga« čovjeka

S Evgenijem se, s druge strane, upoznajemo u prvome od dvaju glavnih dijelova poeme. Na početku toga dijela priroda najavljuje skori mračni razvoj događaja: personificirana se Neva vrpolji u svojemu koritu kao bolesnik (o personifikaciji Neve, usporedbama i metaforama v. poglavlje 3) i najavljuje skoru poplavu koja će život našega glavnog junaka pretvoriti u noćnu moru i lišiti ga svake nade u ispunjenje životnih snova, a također suptilno predmnijeva meškoljenja i bitke koje će se odvijati u njegovu unutarnjem svijetu. Potom nas ekspozicija u gradacijskom tonu dovodi do susreta s glavnim likom:

Iz gostiju svom domu tad
Evgenij se je vraćo mlad...
Mi nazvat ćemo svog junaka
Tim imenom, jer ime to –
Bar za me – zvuči ugodno.
Ja obikoh se na nj već prije,
A prezime nam važno nije,

(Puškin, 106–112)6

Iz citata ne saznajemo mnogo o samome liku, pa čak ni njegovo pravo ime kao osnovni i početni stupanj pri karakterizaciji. Za to postoji opravdani razlog: nasuprot svima poznatome Petru (jednom, jedinom i neponovljivom), junak koji predstavlja obični puk malen je, nebitan, stopljen s ostalim sebi sličnim ljudima; za razliku od Petra, ne ističe se iz gomile, gaji slične prizemne ideale kao i ostatak svoje »kaste« (želi si pronaći životnog suputnika, osnovati obitelj i osigurati koliko-toliko sretnu budućnost – i tu prestaju njegovi »prohtjevi«). On je, dakle, »samo« jedan od mnogih.

No, zašto ga lirsko-epski subjekt (ili Puškin) odlučuje zvati upravo Evgenij? Djelomično nam to otkriva konstatacijom da je njegovo pero već s njim dobro upoznato, naravno, time nedvojbeno aludirajući na svojega junaka Evgenija Onjegina, naširoko poznatoga prototipnog lika ruske književnosti 19. stoljeća, koji ima mnogo zajedničkih crta s našim junakom, ali i Evgenijem iz djela Evgenij i Julija (Евгений и Юлия) N. M. Karamzina, također prizvanog u Puškinovu poemu izravnom intertekstualnošću.7 Možemo reći kako sva tri spomenuta Evgenija predstavljaju lik suvišnoga (ili malenoga) čovjeka koji doživljava nesretnu sudbinu te pod utjecajem raznih faktora (bolest, vlast, društvo, prirodna nepogoda) ostaje bez životne ljubavi i ideala. To je ime dakle predstavljeno kao nositelj tragične sudbine koju su na vlastitoj koži osjetili navedeni junaci (i njima slični) i simplificirana je, a ujedno i veoma snažna neizravna karakterizacija samoga lika.

Dalje upoznajući Evgenija, dolazimo do prilično oskudnih informacija: njegovi su potomci bili visoka roda i zauzimali visoke položaje, no on ne žali za izgubljenim statusom i zaboravljenim rodom, naprosto se pomirio sa svojim činovničkim poslom i skromnošću na koju je osuđen. Slijedi zadiranje u njegova promišljanja i praćenje njegove struje svijesti, koja, sasvim neobično za takva »običnog« čovjeka, dobacuje do poprilično dubokih filozofskih misli o životu, svijetu, ljudima. Posebno ga, kao i Gribojedovljeva Čackog, muči u ruskome društvu izražena socijalna nepravda, koja podrazumijeva to da mnogi ne bogzna koliko inteligentni i nadareni ljudi zahvaljujući svojem društvenom položaju i vezama vode posve lagodan život, uopće se ne obazirući na posvemašnju bijedu i siromaštvo koji vladaju među nižim slojevima. Iako uočava to strašno nesuglasje u ruskom društvu, Evgenij ga donekle pokušava ignorirati, odnosno fokusira se na vlastiti život, promišljajući o budućnosti sa zaručnicom Parašom. Iako je imao poznate pretke na visokim pozicijama, on se ne razmeće njihovim zaslugama, samo želi ostvariti što idealniji život u okvirima onoga što mu je predodređeno: zasnovati obitelj, dobiti djecu, a potom i unuke koji će ga pokopati, a upravo se u tome ogleda njegova »prizemnost«, »manjina«.

Ipak, kako spomenusmo, Evgenij u određenoj mjeri izrasta iz skučenih okvira običnoga, »maloga« čovjeka, a to nam se osvještava praćenjem njegovih dubokih egzistencijalnih promišljanja u vrijeme poplave:

[...] Zar je sve to san,
Il java? Sve, što vide zjene?
Zar sav je život pusti san
I podsmijeh neba, samotan?

(Puškin, 252–255)8

Što je život, koji je njegov smisao? Koji je položaj čovjeka u svijetu – je li on samo jedna u moru marioneta, bačenih u ovaj svijet pustih snova i nadanja na ostvarenje kojih ne može voljno utjecati; jesmo li naprosto lutke kojima se netko gore igra kao dječjim igračkama i uz podsmijeh ih povremeno odlučuje uništiti? Mora se priznati, takva ga razmišljanja uzdižu iznad značenja »običnoga«, kao i bunt s kojim se odlučio suprotstaviti Brončanome Konjaniku na kraju poeme.

Uz ovakva i slična pitanja, na propitkivanje zdravorazumski prihvaćenih činjenica potiče i sama Evgenijeva emocionalnost, koja izaziva suosjećanje kod čitatelja. Kada nakon poplave shvati što se dogodilo njegovoj voljenoj, za razliku od ostalih Peterburžana, koji se više-manje ponašaju kao da se ništa nije ni dogodilo, Evgenij je potpuno potresen – njegovi su ideali nepovratno otplivali s Nevom, a njegov je život zauvijek uništen. Upravo kao i Raskoljnikov nakon što je njegova teorija o velikima i malima pala u vodu, Evgenij gubi ono na čemu je zasnivao svoj bitak, razlog življenja, stoga i mjesec dana nakon katastrofe još uvijek čuje oluju u ušima i besciljno luta gradom, bivajući potpuno posramljenim (djeca ga gađaju kamenjem, kočijaši ga bičuju), a naposljetku i tragično umire.

2.3. Susret i sraz Evgenija i Brončanoga Konjanika

Uz već spomenuti gubitak ideala, Evgenijev konačni slom uvjetuje i njegov sraz s Brončanim Konjanikom (odnosno Petrom Velikim), koji mu zadaje konačni udarac. Do prvoga susreta dvaju glavnih junaka dolazi baš u vrijeme sveopćega kaosa koji je vladao Peterburgom u vrijeme poplave: voda je preplavila gradske ulice i trgove, koji su se pretvorili u rijeke i jezera, a Evgenij sjedi na kipiću lava kao prikovan, grčevito se nastojeći održati nad vodenom stihijom, no ni u takvom opasnom »biti ili ne biti« trenutku ne misli na sebe, nego na Parašu. Mahnito se ogledava uokolo u potrazi za njezinim starim trošnim domom, a pogled mu je iskvaren snažnom kišom i vjetrom. Treba imati na umu da Evgenij i dalje predstavlja »maloga« čovjeka, upravo zato njegovo znakovito uzdizanje iznad vodene stihije, na mjesto koje za njega po svoj prilici nije predviđeno, rezultira početkom njegova tragičnoga kraja. On pripada upravo grupi onih koje je pred njegovim očima proždirala vodena neman, no pokušao se izdići, bovaristički izrasti iz okvira u kojima je društveno zarobljen, a to se drastično kažnjava. Zbog toga na kraju djela i, metaforički rečeno, pada s lava na kojega se ranije uspeo. U tome sveopćem kaosu pojavljuje se Brončani Konjanik:

Tek gore, navrh tvrde stijene,
Na uzdignutom mjestu svom.
Nad Nevom punom divlje pjene,
Gle, kumir, ruke ispružene,
Na konju svome brončanom.

(Puškin, 260–264)9

Brončani Konjanik nalazi se pred Evgenijem ispruženih ruku, u položaju koji poprilično sugerira na to da želi nešto ili nekoga uhvatiti, ukrotiti, spriječiti, da nešto potražuje ili želi oduzeti. Za razliku od Evgenija, koji je svakom sekundom sve slabiji i ugroženiji, Konjanik se postojano, čvrsto zadržava na svome uzdignutome mjestu, gdje valovi ne mogu doprijeti. Zanimljiva je i uporaba riječi »kumir«,10 koja odražava Petra Velikoga kao nedodirljivi idol, čak božanstvo, predmet obožavanja i štovanja, na koji zemaljske zakonitosti i nepogode nemaju utjecaja. I iz ovoga je opet sasvim očigledno tko je uljez na tom povlaštenom položaju iznad »običnih smrtnika« koji se utapaju – Evgenij.

U nastavku nakon gubitka životnih ideala Evgenij se teško miri sa svojom nesrećom, a to jasno sugerira i priroda, koja ga, kao i njegova vlastita unutarnja previranja, neprestance ometa: dok spava u pristaništu, lupanje vjetra i valovi ne daju mu mira te ponovno11 pokreću radnju, ovaj put prema konačnome tragičnom svršetku. U fantastičnom snu/viziji Evgenij ugleda lavove stražare i visoko povrh njih na tvrdoj hridi grandiozni kip Brončanoga Konjanika. Imajući na umu kako je upravo osoba s čijim se spomenikom našao oči u oči sagradila grad na vodi, zamjerila se prirodi i na tome uzvisivši Rusiju vječno zapečatila sudbinu ljudi poput njegove Paraše, protagonist se, osjećajući istovremeno ogromno strahopoštovanje, ali i bijes te smatrajući upravo Petra krivim za sve svoje nedaće, odlučuje na neobično smion iskorak.

I zbunjen, skupiv snagu svu,
O šipke čelo pritisnu.
Na očni vid mu magla pade,
A srce prože ognjen plam,
I krv mu zavri. [...]

(Puškin, 433–437)12

Preplavljen snažnim emocijama, maksimalno naglašenima gradacijom i čak hiperbolom, Evgenij pristupa kipu i obraća mu se. Usudivši se progovoriti i iznijeti vlastiti stav demantirao je ranije spomenute stavke osobnosti i izrastao iz granica »maloga« čovjeka; odvaživši se na nešto što bi malo tko imao hrabrosti učiniti, pobijedio je samoga sebe. Konjanik, kako se čini Evgeniju, odmah kreće u potjeru za njim, dugo ga prateći i ne dajući mu oduška, tvoreći auditivnu »sliku« topota konjskih kopita koja savršeno reflektira Evgenijevo unutrašnje stanje. Prepoznajući Evgenijev sukob s Konjanikom kao produkt mašte ili svojevrsnu noćnu moru, sljedeće stihove mogli bismo tumačiti kao slobodni neupravni govor: I svu noć tako trči luda, / Sa ispruženom desnicom – / To jahač za njim iz daljine / Na konju juri brončanom. (Puškin, 453–456).

Na kraju, pogođen i Parašinom smrću i ovim žestokim srazom s Petrom (makar se on događao u njegovoj mašti i snovima), Evgenij tragično umire, a njegovo tijelo pronalaze na malenom otoku i tek tako (»radi reda«) pokapaju. Time se i zaključuje pretpostavka tragičnosti njegova lika, junaka koji se ne može nositi sa svijetom i gubicima koje mu donosi sudbina i smisao čije se egzistencije nanovo nameće kao upitan.

Privodeći ovo potpoglavlje kraju osjećamo potrebu istaknuti sljedeće: naime, u tekstu postoje poprilično jasni signali Evgenijeva »ludila«, zbog čega bi se s razlogom moglo tvrditi da Brončani Konjanik u »objektivnom« svijetu poeme nije toliko nemilosrdan, nego takve osobine zadobiva samo u Evgenijevim vizijama i bunilu (njegovu subjektivnom, unutarnjem prostoru). Petrova je ličnost dakle u većoj mjeri donesena posredno (uostalom, riječ je ponajprije o njegovu spomeniku, a ne njemu samu), samim time vrlo je relativna (jer ljepota je u očima promatrača, u ovome slučaju njegova protivnika). S druge strane, u tekstu postoji i nezanemarivi signali koji potencijalno ukazuju na to da bismo Evgeniju, iako liku pomućena uma, svejedno trebali »vjerovati« (ili u najmanju ruku s njim suosjećati). To je ponajprije povezano sa stavom i odnosom lirsko-epskog subjekta (pripovjedača), koji je blizak onomu što Slavić (2011) naziva središnjom inteligencijom djela (a time i implicitnom autoru). On je Evgeniju neprestano naklonjen: upravo njemu u cjelokupnom srazu dviju struja posredstvom fokalizacije daje glavnu »riječ« (točnije glavni »pogled«), njegovu imenu pridružuje posvojnu zamjenicu prvoga lica množine (poistovjećujući se tako s cijelim narodom), a na kraju i zamjenicu prvoga lica jednine (moj) te pripovijedanjem naočigled pokušava postupno razviti čitateljsku emotivnost prema njemu. Iako realnoga (grubo rečeno, tjelesnoga) sukoba između likova očito nije bilo, smatramo kako unutarnji Evgenijev sukob u kojemu važnu ulogu ima lik Petra Velikoga također možemo i trebamo smatrati realnim (premda se to vjerojatno kosi s općeprihvaćenom logikom). Odbacujući pomisao o tome kako se cjelokupna poema temelji na kakvoj suptilnoj, dubokoumnoj ironiji usmjerenoj prema liku »maloga« čovjeka koji je stavljen u središte zbivanja upravo da bi zajedno sa svojim ludilom bio ismijan, priklonili smo se položaju lirsko-epskoga subjekta te spomenuti sukob promatrali upravo kao stvarni (kakvim se on činio Evgeniju), a u najmanju ruku mogući i potencijalni. Kako ne bismo ulazili u zamršene filozofske rasprave o relativnosti svijeta, uvjetovanoga kutom i perspektivom promatranja, samo ćemo naglasiti kako nam je u dotičnoj poemi predstavljena upravo Evgenijeva »istina« i »stvarnost«, a imajući na umu kako književno djelo kreira vlastiti svijet, koji, makar bio fiktivnim, prema vlastitim kriterijima istinitosti može biti istinitijim i realnijim od »stvarnoga«, tim više svoj pogled na sukob likova u ovome radu smatramo opravdanim.

2.4. Svijet kontrastâ: odnos uvoda i glavnoga dijela poeme

U kontekstu sraza dvaju junaka zanimljivo je promotriti i odnos uvoda i glavnih dijelova poeme. Kako je već spomenuto, zbog izraženih razlika u nekim aspektima pojedini ih proučavatelji čak smatraju zasebnim djelima (a u početku su zbog cenzure doista i razdvojeni).

Najzamjetnija je razlika vjerojatno pomalo neočekivan zaokret u odnosu prema ličnosti Petra Velikoga. Dok se u uvodu beziznimno slave njegova postignuća, čvrsti karakter, mudrost i sposobnost u vođenju državnih poslova, patriotizam, reforme, izgradnja Peterburga, čija se »nekolebljivost« dovodi vezu s cijelom Rusijom, u glavnome se dijelu idila gubi. Iako je Petar u to vrijeme mrtav već više od sto godina, u liku Brončanoga Konjanika on (makar iz perspektive fokaliziranoga lika) oživljava13 kako bi zaštitio državne interese i sukobio se s neistomišljenikom. Samim time uvod prezentira svojevrsno stvaranje, osnivanje, začetak i Petrov pogled u daljinu (daleku budućnost zemlje), a glavni dio donosi posvemašnju destrukciju, uvjetovanu ne samo prirodnom nepogodom nego i osvještavanjem druge strane Petrove vladavine. Početak donosi i priču o velikim snovima velike ličnosti koji se ispunjavaju i bukvalno prenose iz njegove zamisli u realnost, za razliku od malih snova maloga čovjeka koji u nastavku djela odlaze s Nevom u nepovrat. Sam je Peterburg u uvodu prikazan idealnim, raskošnim, veličanstvenim gradom, domom mnogim Rusima koji žive u zajedništvu i blagostanju pod »zolotymi nebesami«. Nasuprot tome glavni dio opisuje nestanak svega toga idiličnoga zajedništva i blagostanja: Neva potapa ulice, ljudsko blago, domovi i životi nestaju, a sami Peterburžani postupaju hladnokrvno, zatvoreno, nezainteresirano, otuđeno – nad grad se nadvija »mgla nesčastnoj noči«.

No, nije sadržaj jedinom zamjetljivom razlikom – tu je i jezični izraz: stihovi iz uvoda obiluju arhaičnim oblicima riječi, a stil je osebujan, uzvišen (v. poglavlje 4). Iako nastavlja pisati istim stihom, u glavnome dijelu Puškin znatno snižava ton, odmiče ga k jednostavnijem, uobičajenijem, manje liričnom i patetičnom.

Naposljetku, prvi dio govori o osobi, štoviše, namijenjen je osobi koja se može smatrati nacionalnim junakom, čovjekom od krucijalne važnosti za nacionalnu kulturu, zajedništvo, sudbinu cijeloga naroda, što su preokupacije uglavnom starije ruske književnosti. Ruska književnost novoga vremena, koja se, polagano crpeći inspiraciju iz europskih književnih uzora, počinje razvijati upravo nakon Petrova djelovanja, pomiče svoje težište prema liku maloga čovjeka, zanimajući se za njegov osobni život i sudbinu, što je povezivo s glavnim dijelom ovoga djela i u njemu predstavljenim likom Evgenija.

2.5. Zaključno o sadržajnome aspektu i srazu junaka

Sažimajući sve prethodno rečeno, možemo reći kako se odnos pojedinca i vlasti u ovoj čuvenoj Puškinovoj poemi temelji na sukobu dvaju glavnih aktera: Petra Velikoga, zapamćenoga i uvaženoga lica ruske vladarske povijesti, čije se zasluge i reforme naveliko slave u uvodu, koncipiranome i donesenome u uzvišenome odskom stilu, i maloga, običnoga, bezimenoga čovjeka, čija je uloga zastupanje cijeloga kolektiva njemu ekvivalentnih individua, a kojemu se u pragmatičke svrhe simbolično dodjeljuje ime Evgenij, čime se uspostavlja poveznica s ranijim poznatim junacima i djelima ruske književnosti. Petrova veličina, utjelovljena u njegovu nemilosrdnom brončanom spomeniku, snažno je suprotstavljena Evgeniju i problemu njegove egzistencije nakon sveopćeg gubitka ideala uvjetovanoga smrću životne ljubavi u katastrofalnoj poplavi koja je pogodila Peterburg. Uzrokom je Evgenijeva tragična svršetka osim gubitka životnih ideala i (najvjerojatnije imaginarni, no i pogubni) sraz s Brončanim Konjanikom, s kojim se prvi put susreće u vrijeme poplave i kojega uostalom okrivljuje za životno beznađe u kojemu se našao. Vođen dubokoumnim mislima, koje ga uz hrabrost suprotstavljanju velikoj povijesnoj ličnosti prikazuju u svjetlu izrastanja iz skučenih okvira »maloga« čovjeka, Evgenij stupa u konačni sraz s Brončanim Konjanikom. Slično odnosu Petar Veliki – Evgenij, funkcionira i odnos uvoda i glavnoga dijela djela, koji su nedvojbeno suprotstavljeni u raznim aspektima: od sadržaja i pristupa temi preko osobitosti jezičnoga medija, prikaza društvenih odnosa i pojava do poetičkih postavaka, zbog čega ih je moguće smatrati zasebnim književnim ostvarajima. S pomoću dominantnih elemenata romantizma, koji se mjestimično isprepliću s nadolazećim tendencijama realizma i zaostalim klasicističkim manirima, Puškin, u djelo ugrađujući aktualna zbivanja i zamjetni emocionalni i empatijski moment, upozorava na povijesne nužnosti (nerijetko uvjetovane postupcima onih koji upravljaju, imaju moć)14 koje stupaju u sraz s privatnim životima pojedinaca i čine ih nesigurnima, neslobodnima, napose ništavnima i jedva vrijednima življenja. Stoga, Puškinov Brončani konjanik »nije samo sjajno pesničko delo u kom se bujno odrazila društvena stvarnost Rusije XIX veka, već i delo koje se u svojim ideološkim prelomima dotiče u mnogom našeg 'hoda po mukam', o čemu će se čitalac najbolje uveriti prilikom razmišljanja o tako složenoj problematici ove poeme« (Mamuzić 1949: 7–8), zasnovanoj na mnogostrukoj antitezi i suprotstavljanju različitih perspektiva, pitanja i problema poput odnosa čovjeka prema prirodi, jednoga čovjeka prema drugome čovjeku, privatnoga prema javnom, maloga prema velikom.

3. Stilska analiza prijevodâ poeme: T. Prpić (1943) i G. Krklec (1949)

Pristupiti prijevodu stiha znatno je teže nego prevoditi prozni odlomak. Kako navodi Guberina (2016: 134), stih zahtijeva da prevoditelj pazi na poseban pjesnički jezik, redoslijed iznesenih misli i ritam. Međutim, u ovom se poglavlju, kako smo naglasili u uvodu, nećemo baviti (ne)uspješnošću prijevodâ, nego ćemo prijevodne inačice Puškinove poeme Brončani konjanik Tomislava Prpića (1943) i Gustava Krkleca (1949) smatrati zasebnim umjetničkim ostvarenjima te se pritom usmjeriti na zanimljive stilske postupke i leksičke odabire prevoditeljâ, a sve kako bismo osvijestili različite načine stilizacije tekstova koji kao polazište imaju isti predložak na stranom jeziku. Prevođenje možemo tumačiti kao komunikacijski proces, ali i proces donošenja odluka (Antunović 2001: 7), pri čemu ključnu ulogu ima prevoditelj, koji poseže za različitim rješenjima i stilskim postupcima.

Kao što smo već rekli, poema Brončani konjanik podijeljena je na uvod i dva dijela. U uvodu se opisuje i slavi ruski car Petar Veliki (u objema inačicama označen grafostilemom On, gotovo kao božanstvo), koji u početnim stihovima stoji uz obalu rijeke i tamo zamjećuje plovilo. Prpić se pritom koristi leksemom brod, a Krklec leksemom čun, što je zanimljiv odabir (čun inače predstavlja manji jezerski čamac i samim je time svojevrstan hiponim leksema brod). U obama prijevodima uočljiv je paregmenon u izrazu šuma šumi. Osim toga, Prpić će se poslužiti glasovnim paralelizmom u stihu Gdje čamac, samac ubogi, dok će Krklec na istom mjestu iskoristiti homeoteleuton (A pustom, blatnom obalom / Tu i tamo se crni dom). Moćni vladar ima ambiciju osnovati grad, što Prpić prevodi kao: Osnovat ćemo grad na vodi / I u Evropu – divan san! –, dok Krklecova inačica glasi: Tu grad osnovat ja sam sklon / Da susjeda naučim redu. Iako je riječ o istome mjestu, vidimo da Prpićev prijevod, za razliku od Krklecova, nema ich-formu, nego se uporabom prvog lica množine futura iskazuje zajedništvo (kolektivnost). U obama se prijevodima prilično dosljedno prenosi antologijska Petrova rečenica »prorubit' okno v Evropu« (»otvoriti/izrezati prozor u Europu«). U opisima nastanka grada naveliko se koristi kontrast, to je posebice vidljivo, a i naglašeno distorzijom, kod Krkleca: Iz močvarâ i šumske tmine / Put prokrči si, gord i mlad / Ko sjaj i čudo domovine. Prpić se također služi imenicom sjaj: U punom sjaju u vis škinu, međutim u njegovu se prijevodu ne spominje leksem poput tmine. Ipak, i Prpić navodi da je grad izniknuo iz močvare, pa sama uporaba toga leksema evocira mračan, vlažan i sumoran prostor naspram sjajnog i svijetlog grada. Masivnost i zbijenost građevina, tj. veličinu samog Peterburga Krklec dočarava konsonantima i konsonantskim skupovima, i to u stihovima: Tu se sve / Duž bučne, žive obale / Grdosije od zdanjâ dižu (leksem zdanje pritom je očit rusizam). Prpić pak koristi lekseme poput tornjevi i dvorci. Peterburg se uspoređuje i s Moskvom (»starom prijestolnicom«), a posebno je zanimljiva personifikacija gradova i dihotomija staro/mlado, koju naglašavaju oba prevoditelja. Kod Prpića se to ostvaruje na sljedeći način: I Moskva prignu glavu lako / Pred priestolnicom ponosnom; / Udovica se carska tako / Pred novom klanja caricom, a Krklec će pisati: I gle, pred mladom prijestolnicom / Gdje glavu spušta Moskva stara, / Baš ko pred novom, pred caricom, / Udovica se klanja cara (uz zamjetan sintaktostilem – redundantno ponavljanje prijedloga pred između atributa i imenice, karakteristično za stihove usmene književnosti). Grad se kod dvaju prevoditelja apostrofira na sličan način: kod Prpića imamo O, velikoga Petra djelo!, a kod Krkleca Ja ljubim te, o Petra djelo (što je sadržajno bliže originalu). Posebno je zanimljiv način na koji prevoditelji pristupaju opisu grada, koji zbog svoje masivnosti, monumentalnosti i veličanstvenosti funkcionira kao vječno svjetlo (zahvaljujući »bijelim noćima«). Prpić tekst prevodi kao: I ograde sve ukrašene, / I tvojih noći sumrak plah, / Bez mjesečine tihe, snene, / Kad u sobi svoj čujem dah, / Bez svjetiljke kad čitam, pišem / Nad snenim, jasnim okolišem. Krklec pak piše: Na ogradama gvozden šare / I zamišljenih noći plan, / Bez mjesečine što se žare / U sobici kad sam svojoj, sam, / Bez svjetiljaka čitam, pišem / I zdanja u snu, sve to tišem. Bitno je naglasiti da proces prevođenja nije ništa drugo do proces transformacija tijekom kojih se prevoditelj može odreći ekvivalencija na nižim razinama da bi uspostavio ekvivalencije na višima (Premur 1998: 41–46). U tom smislu čini nam se važnim istaknuti razliku između podebljanih leksema soba i sobica. Iako deminutivne konotacije nema u originalnoj verziji, Krklec ju u svojem prijevodu ostvaruje, postižući stilsku vrijednost na morfološkoj razini. Naime, uporaba deminutiva (tj. sufiksa -ic-) implicira afektivnost, točnije ističe se skromnost i oskudnost male sobe naspram velikog, prostranog i moćnog grada.

Nadalje, u Prpićevu prijevodu nalazimo stihove Dok jedna zora drugu stiže / A noći daje nepun sat, dok kod Krkleca na istome mjestu pronalazimo Za zorom zora hitro sine / Te kratkoj noći zastre hod. U obama prijevodima vidljiva je personifikacija »dviju zora« (kod Krkleca je ona podcrtana i poliptotonom), a »kratkoća noći« dočarava se izrazima nepun sat i zastre hod (ovdje se zapravo radi o prirodnom fenomenu »bijelih noći«, pa stihove možemo shvatiti kao perifrazu). Krklecova verzija, nadalje, ima stih Ja volim tvoje zime sure, u kojima se zbog metričke ujednačenosti teksta pridjev surove krati (čime dobivamo poetizam). Prpić će tomu pristupiti nešto drukčije, pa će umjesto zime sure imati stih: Ja volim zimu, snieg kad mete. Kraj uvodnog dijela donosi nam najavu prvoga (glavnog) dijela, ali i prolepsu, koja obavještava o nesretnim zbivanjima što će zadesiti grad. Prpić to postiže stihom I tužan bit će prikaz moj, dok kod Krkleca nalazimo No tužna bit će priča ta.

Kraj uvodnoga dijela predstavlja dakle nagovještaj nesretnih zbivanja, a početak prvog dijela samo dodatno ističe kontrastivnost u odnosu na uvod. Obasjani je grad sada u stanju tame, a to će Prpić prenijeti stihom Nad zamračenim Petrogradom (bliže je originalu), dok Krklec rabi stih Nad mračnim, noćnim Petrogradom. U prvom se dijelu začinje i stilski postupak koji će dominirati ostatkom djela, a to je personificiranje Neve. U opisu mračnog razdoblja koje je nastupilo nad Petrogradom, za što je kriva sama rijeka, ona će biti opisana leksemima za koje bismo rekli da su negativno konotirani, primjerice u početnim stihovima kao nemiran bolesnik, usp. Prpić: A bučna Neva buči tu, / O obalu se lomi strogu / Bacaka se u koritu / Ko bolan stvor u svojem logu. U prvom je stihu uočljiv i paregmenon (bučna Neva buči), u drugom asonanca, koja se postiže ponavljanjem samoglasnika o, a opis nemira same rijeke dodatno je dočaran nesvršenim glagolom s deminutivnim sufiksom -k- (bacakati). Krklecova inačica u pojedinim aspektima nalikuje Prpićevoj: Uz teških vala huk i lom, / U koritu se Neva krutom / Bacaka, ko na logu svom / Bolesnik moren boli ljutom. Leksemi huk i lom, osim što su jednosložni, sadrže i stražnje vokale, čime se dodatno implicira tamno ozračje. Ono će biti dodatno izraženo i aliteracijom, koja ubrzava ritam (koritu krutom).

Interesantan je i način na koji je preveden susret s glavnim likom. Ruska će inačica imena (Evgenij) kod Prpića biti prenesena kao Eugen: Međutim stiže kući baš / Iz družtva15 mladi junak naš – / Nazovimo ga Eugenom. / To ime zvuči ugodno, / I na nj se pero naviklo. Krklec je dosljedniji originalu te ostavlja ime u izvornome obliku, no Prpić dosljednije prenosi metonimiju (I na nj se pero naviklo). Važne su pri portretiranju lika Evgenija (a i u kontekstu cijele poeme) njegove misli koje se odnose na društvenu nepravdu i činjenicu da neki pojedinci imaju puno više od onoga što svojim radom i trudom zaslužuju. Prpić će te misli opisati kao uzbudljive, a kod Krkleca ćemo pak naći: Jer misao ga mnoga muči (zanimljiva je sintagma mnoga misao, odnosno izražavanje množine jedninom, pri čemu se misao ponaša kao singularia tantum). Pri opisu socijalne nepravde i njezinih aktera kod Prpića nalazimo stihove: Koliko ima ljudi sretnih / A pustih, lienih, nepametnih, / No žive lako, bezbrižno! S druge strane, Krklec pristupa nešto oštrije: Ta koliko je sretnih ljudi, / Glupakâ lijenih, zlobne ćudi, / A život im vedar, lak! Jasno je uočljiva razlika u leksičkim odabirima prevoditelja, a to se najbolje ogleda u primjeru nepametnih/glupaka. Uspoređujući prijevode, možemo reći da Prpićev leksički odabir u ovom kontekstu funkcionira kao neka vrsta eufemizma. Eugena/Evgenija uz sve te teške misli mori i činjenica da nekoliko dana neće vidjeti svoju zaručnicu Parašu; Prpić se pritom služi slavenskim genitivom (Paraše ne će vidjeti on), što je očita stilizacija, a Krklec pak koristi neutralni akuzativ (Parašu vidjeti neće). U obama je primjerima vidljiva i inverzija.

Uslijedilo je ono što je najavljeno na kraju uvodnog dijela – strašan dan. Neva se pod utjecajem vjetra izlila iz korita i poplavila grad, a stanovnici se mahnito bore za opstanak. Personifikacija Neve postaje temeljnim stilskim postupkom, a odnos rijeke i vjetra opisan je poput bitke. Kod Prpića je to iskazano sljedećim stihovima: Ah, strašan dan! Ta cijelu noć / Probijala se Neva s trudom, / No uzmače pred silom ludom, / Pobiedila je vjetra moć (pritom je posljednji stih ako se istrgne iz konteksta zapravo dvosmislen zbog istovjetnosti nominativnoga i akuzativnoga oblika imenice moć, odnosno nije u potpunosti jasno što je subjekt, a što objekt). Kod Krkleca dvosmislenosti nema ni u tragovima: Kroz cijelu noć / S orkanom Neva bitku bila, / Al napokon je izda sila, / I svlada je oluje moć. Prpiću je leksem vjetar svojevrsna sinegdoha nevremena koje se zbilo nad gradom. Poplava koja je zadesila grad, kao što rekosmo, u potpunosti je dočarana personifikacijom Neve. Ona se posebno ogleda u aktivnim glagolima zbivanja, čije nabrajanje pridonosi dinamičnosti i ritmičnosti. Donosimo cjelovite stihove, najprije Prpićeve, a potom i Krklecove:

Pred silom vjetra zapadnoga
Promienila je Neva put;
Potapljala je, gnjevna, stroga
Na otocima svaki kut.
A vihor bjesni sve to gori,
I Neva buči, sve se ori,
I vrije, mota se, i gle,
U trenu bies je spopade,
Pa jurnu na grad strašna sila!
Sve živo bježi. U čas taj
Opustio je cieli kraj,
U podrume se voda slila;
Kanali jure k ogradama.

(Prpić)

To Neva, silnim vjetrom gnana,
U pravcu, tijeku suprotno,
Potápala je razuzdana
Sve otoke na putu svom.
I sve što orkan biva teži
Sve žešće Neva bjesni, reži.
Mahnitâ, vri, promijeniv smjer,

I odjednom ko divlja zvijer
Na grad se baci. U tom trenu
Sve bježat stade. Prostor vas16
Opustje naglo – i, za čas,
U podrume svom snagom krenu,
Iz mrtvila kanale prenu

(Krklec)

Nadalje, zanimljiv je i carev upravni govor, koji nosi temeljnu poruku ljudske (i carske) nemoći pred nebeskim silama, pa kod Prpića nalazimo stihove: Nad carem nebo vlada sad / I Proviđenje Božje tajno., a kod Krkleca je uporabljen i frazem: S božjim stihijama / U koštac ne smije niti car.

Drugi dio poeme govori o povlačenju Neve u njezino korito, a ti su opisi ponovno posredovani personifikacijom i metaforom. Kod Prpića to funkcionira na sljedeći način: Razaranja je, gle, već sita / Umorila se čineć zlo, / Povukla se u korito / Ko pobjednica ponosita. Krklec na sličan način oblikuje svoju personifikaciju: Razaranja već Neva sita / I bijes odjednom stišav ljut, / Na svoj se opet vrati put / Ko pobjednica ponosita. U nastavku nailazimo i na proširenu usporedbu, u kojoj se poistovjećivanje Neve s banditom proširuje kratkom naracijom. Kod Prpića ona izgleda ovako:

Da, za plien sada malo pita.
Ovako zlotvor s četom zlom
Po selu hara zlosretnom.
On hvata, pljačka, ruši, kolje –
Svud vapaj, škrgut, ječi polje,
Svud nasilje i kletva, lom! ...
A zatim se natovareni,
Zadovoljeni, izmoreni
Spasavaju pred potjerom
I gube plien svoj nasred puta.

Krklec će pak taj dio teksta oblikovati na sljedeći način:

Napuštajući plijen, dok hita,
I zlotvor tako, snagom svom
Sa četom svojom okrutnom
U selo banuv, krši, hara,
I pljačka, grabi, pustoš stvara,
Svud škrgut zubî, jauk, lom!...
A grabežu kad prijeđe mjera,
Zločinci, bježe – strah ih tjera
Od potjere na bijegu tom,
Te nagrabljene gube stvari.

Pogledamo li izdvojene dijelove teksta, razvidno je da oba prevoditelja koriste leksem zlotvor. Ritmičnost se i kod Prpića i kod Krkleca postiže nabrajanjem, a proučimo li lekseme koji se spominju, vidjet ćemo da su puni konsonanata i konsonantskih skupova. Neva, sada povučena u svoje korito, kod Prpića će biti opisana kao jedva smirena. Krklec će pak Nevu prikazati kao rijeku koju je izdao dah (rijeku koja se zadihala). Tekst se stilizira povezivanjem oprečnoga: ognja i vode (što vodi i u svojevrsnu paradoksalnost – prikaz vode koja gori). Naime, Neva još uvijek tinja od moći koju je posjedovala, vatra se njezine moći još uvijek nije ugasila, usp. Prpić: Još tinja na dnu ognjišta; / Na vodi još drži pjena. Nešto slično nalazimo i kod Krkleca: Još kipjeli su vali bijesni / Pod ognjem, koji ne htje stat. Za Krklecov prijevod, osim inverzije, karakteristično je kraćenja oblika valovi (odnosno korištenje kratke množine kod imenice koja u neobilježenom registru ima isključivo dugu), kao i kraći oblik aorista, koji je dakako već sam po sebi stilski obilježen (htje umjesto htjede).

Nakon povlačenja Neve Evgenij prolazi poznatim ulicama i uviđa koliki je razmjer štete koju je načinila poplava. Stanje u kojemu se nalazi graniči s ludilom, a prevoditelji će ga oslovljavati leksemom jadnik (originalni se leksem nesčastnyj 'nesretnik' pritom doima kao eufemizam). Sumračno se stanje Evgenijeva uma kod Prpića iskazuje sljedećim stihovima: Ah, jadni, jadni Eugene... / Ne izdrža mu smućen duh / Strahote one nečuvene / Još uvijek pati njegov sluh: / On čuje buku vjetra, vode / I skiće se, i slijep, i gluh / A strašne misli nekud brode; / I mučio ga neki san (naglašen polisindeton). Zabrinutost i emotivnost pripovjedačkog glasa dobro je prenesena i kod Krkleca (uz izražene uzvike i opkoračenje): Evgenije, o jadni stvore... / Oj, jao! Njegov smućen um / Ne podnije strašnih jada more, / Ni zadnje nade grobni hum. / U ušima mu stalni buči / Oluje huk i Neve šum / Sto crnih misli njega muči / U skitnji, kojoj posta sklon. U ovim je stihovima znatno naglašen emocionalni angažman lirsko-epskog subjekta (istaknuta je njegova emocionalnost i suosjećanje s likom), a shodno tome jezik bismo mogli okarakterizirati kao uzvišeniji ili profinjeniji. Krklec koristi i eufemizam kako bi opisao Evgenijevo stanje (Napustio ga posve um), a potom će uz pomoć nabrajanja i kontrasta pomnije opisati ono što se zbiva u unutarnjem svijetu protagonista: Nit svjestan, niti posve lud, / Ni zvijer, ni čovjek, ni žitelj svijeta / Nit sjena... Približavajući se svojemu tragičnom svršetku, Evgenij stoji ispred grandiozne statue Petra Velikog, a ključni će trenutak poeme dvojica prevoditelja – najprije Prpić, a potom Krklec – prevesti na sljedeći način:

I nagna u bieg! Vidio je:
Uzplamtio je strašni lik,
Razbjesnio se konjanik,
Okrenuo je lice svoje...
I jurnu trgom biedni stvor,
A za njim, ko za odgovor,
Odjekuje prazninom štropot,
I grmi težak konjski topot
Po ulici... a on je spor...
U sjaju bliede mjesečine
I s izpruženom desnicom
Car juri za njim sred tišine
Na svojem konju brončanom.

(Prpić)

Prikáza mu se u taj tren
Da konjanik je razjaren
Okrenuo spram njega lice...
Već juri trgom, a kroz muk
Za petama mu mukli zvuk –
Ko grmljavine kada bruje –
To kopita se topot čuje,
To trgom ječi gvozden – huk.
I sav u sjaju mjesečine,
I svu noć tako trči luda,
Sa ispruženom desnicom –
To jahač za njim iz daljine
Na konju juri brončanom.

(Krklec)

Pojedini se stihovi mogu protumačiti kao slobodni neupravni govor jer su zbivanja (sukob sa statuom i potjera) ustvari odraz Evgenijeva psihičkog stanja (govor njegova unutarnjeg glasa, v. potpoglavlje 2.3.). Poseban je naglasak na auditivnim ukrasima, što je istaknuto onomatopejskim glagolima (bruje, grmi) i onomatopejskim imenicama (štropot, topot, huk).

U konačnici, uspoređujući dva prijevoda Puškinove poeme Brončani konjanik ne možemo reći da je jedan prijevod bolji ili uspješniji od drugoga, oni su jednostavno različiti. Čitatelju se na prvu može činiti da je Prpićev tekst zorniji, lakši za čitanje ili manje obilježen, ali njegov prijevod doista obiluje stilskim figurama, zanimljivim leksikom i istančanim odnosom između pojedinca i kolektiva. S druge strane, Krklec se također služi nizom figura, ali i domišljato stilizira tekst leksičkim odabirima te uvodeći brojne igre riječima, obilježena kraćenja i sl. Vidjeli smo da se u nekim dijelovima tekstovi dvojice prevoditelja podudaraju te je itekako moguće da je Krklec u procesu prevođenja pred sobom imao upravo Prpićev tekst kao predložak.

4. Umjesto zaključka: pregled stilskih karakteristika originala

Osim što se smatra vodećim reformatorom ruske književnosti, o Puškinu se nerijetko govori i kao o osobi zahvaljujući kojoj je suvremeni ruski jezik poprimio upravu takvu formu kakvu je poprimio, i to u svjetlu demokratične sinteze različitih jezičnih registara: crkvenoslavizama (koji su se smatrali biranim, višim jezikom), narodnoga (živoga) govora te europskih utjecaja (europeizama), koji su od 18. stoljeća bili sve izraženijima. O tome koliko se Puškin vrsno služio stilskim igrama te s lakoćom gradio stihove, svjedoči i naveliko stilski obojen, no k tomu i odmjeren jezični izraz ove poeme, osobito kada je riječ o odskome uvodu. Okrećući se po mnogočemu zanimljivom ruskom originalu poeme, ovdje ćemo ukazati na određene stilske momente na različitim jezičnim razinama koje u prijevodu sasvim sigurno, najblaže rečeno, nije jednostavno ostvariti, a mnogi su vezani za specifičnosti razvoja ruskoga jezika i njegovih stilskih registara, uvjetovane raznoraznim kako unutarnjim tako i vanjskim utjecajima.

Kao prvo, zanimljivo je obratiti pozornost na leksički fond poeme, tj. specifične lekseme koje Puškin svjesno upotrebljava radi podizanja stila, njegova odmicanja od svakodnevnoga govora ili onoga što ruski formalisti suprotstavljaju poetskome jeziku. To se postiže mnoštvom poetizama, staroslavenizama i arhaizama, koji se posebno primjećuju te u svojoj stilskoj punini ostvaruju s pozicije suvremenoga čitatelja. Staroslavenski je jezik (ili starobugarski) ostavio poprilično dubok pečat na ruskome, interferirajući s narodnim istočnoslavenskim idiomom još od samih početaka (osobito nakon pokrštavanja u 10. stoljeću), a kako je u uporabi bio uglavnom u crkveno-liturgijskim sferama te zbog svoje »svetosti« odolijevao većim promjenama zadržavajući arhaičnu notu, zadobio je status višega stilskog registra (npr. biblijski citati). Staroslavenizmima bismo u Brončanome konjaniku mogli smatrati riječi poput: 9 nevedomyj (u značenju 'nepoznati', usp. vĕdĕti 'znati'), 21 junyj (u značenju 'mladi', nasuprot ruskome molodoj;17 usp. i suvremeni ruski: junoša 'mladić'), oblici pokazne zamjenice sь, sja (si), se, npr. 72 sih, 422 sem (u suvremenom ruskom ta se zamjenica više gotovo ne koristi osim u nekim ustaljenim izrazima te administrativnom stilu) i sl. Ti leksemi zasigurno sadrže prizvuk arhaičnosti, kao i, primjerice, riječi 13 otsel' u značenju 'otuda', 22 polnoščnyh (u suvremenome jeziku znači 'ponoćni', ali u arhaičnom i(li) poetskom značenju i 'sjeverni', usp. polnoščnye strany u 22. stihu zapravo su sjeverne države) te niz leksema praslavenskoga porijekla čije inačice nalazimo i u (suvremenom) hrvatskom jeziku, no njihova stilska služba i semantika u odnosi na ruski nisu podudarne, npr. 69 ratej (u staroruskom riječ rat' označavala je vojsku ili vojni odred (vojnu jedinicu) i bila je ženskoga roda te se sklanjala prema i-deklinaciji, kao kost u današnjem hrvatskom; u suvremenom ruskom koriste se riječi vojsko i armija); 69 konej, 422 kone (kon' je danas zastarjelica, a koristi se poglavito riječ loščad'); 168 oči, 213 očami (zamijenjena riječju glaz najvjerojatnije potkraj 16. ili početkom 17. stoljeća); 436 plamen' (ta se riječ iz staroslavenske i staroruske n-deklinacije, čiji je nominativni oblik nastao analogijom/ujednačavanjem prema akuzativnome obliku (plamy > plamen'), danas smatra poetizmom, a ulogu neutralnog leksema ima imenica plamja, kojoj se u kosim padežima proširuje osnova). Zanimljiv je leksički odabir zbog stilske obojenosti koju sadrži i veznik da u sastavnoj funkciji u 249. stihu (nasuprot neutralnome i), karakterističan za narodne priče i bajke (može se koristiti i pri izražavanju suprotnosti).

Nadalje, u vezi s fonološkom jezičnom razinom zanimljivo je spomenuti tzv. nepunoglasje, kojemu Puškin često pribjegava, a može se smatrati odlikom višega stila upravo zbog povezanosti sa staroslavenskim utjecajem (u suprotnosti prema istočnoslavenskome punoglasju). Naime, tzv. punoglasje jedno je od osobitosti jezičnoga razvoja istočnoslavenskih jezika u odnosu na zapadnoslavenske i južnoslavenske (kakav je i staroslavenski), a povezano je s metatezom likvida r i l (usp. *CorC18 > CoroC ≠ *CorC > CraC, npr. rus. korova ≠ hrv. krava; slično se događalo i sa skupinama *ColC, *CerC, *CelC). Tako podižući stil Puškin umjesto punoglasnih varijanti bliskih živome govoru (a i suvremenome ruskom jeziku) upotrebljava staroslavenizme: imenice 23 blat (suv. rus. boloto 'močvara') i 84 grad (suv. rus. gorod), pridjev 485 hladnyj (suv. rus. holodnyj) te prijedloge 3 pred (suv. rus. pered)19 i 295 črez (suv. rus. čerez 'kroz'). Kako leksemi u kojima nije provedeno punoglasje imaju slog manje, njihovo je korištenje ili nekorištenje dakako povezano i s gradnjom stiha odnosno metrikom. S pozicije proučavanja punoglasja zbog arhaičnoga prizvuka zanimljiva je i riječ poln (kratki oblik pridjeva polnyj) u drugom stihu, u kojoj u odnosu na današnju standardnu normu (polon) nije provedeno tzv. drugo (sekundarno) punoglasje, realizirano poglavito u sjevernim ruskim govorima kao jedna od brojnih posljedica ispadanja reduciranih vokala ъ i ь. Osim toga, kada je riječ o pridjevima, suvremenome čitatelju i govorniku ruskoga jezika za oči vjerojatno zapinju pojedini pridjevski nastavci za muški rod jednine: 29 vethoj, 78 carskoj. Naime, gramatički morf -oj u nominativu je jednine u suvremenome jeziku moguć samo kada na njega pada naglasak, što nije slučaj u navedenih pridjeva (naglasak je na osnovi, stoga se u suvremenom standardu koristi nastavak -yj/-ij, usp. suv. rus. Vethij zavet 'Stari zavjet').20 U ovome bi slučaju Puškinov izbor bio bliži narodnome (živome) govoru – nastavak -yj/-ij obično se tumači kao staroslavenski utjecaj, a -oj je nastao pravilnim staroruskim razvojem tzv. napregnutih y i i, koji su se u tom položaju (pridjevskom nastavku) ponašali kao poluglasovi ъ i ь, pa su se, nalazeći se u jakom položaju, razvili u o i e (ъj > oj, ьj > ej). Ovaj je izbor posebno zanimljiv jer zasigurno nije povezan s nužnošću poštivanja versifikacijskih zakonitosti (obje varijante imaju isti broj slogova). S druge strane, utjecaj na gradnju stiha zasigurno su imale stilski obilježene forme prošloga vremena povratnih glagola nestis' i odet'sja (4 neslasja, 35 odelasja). Tijekom ruskoga jezičnog razvoja povratna je čestica se (rus. sja) prestala biti enklitikom te je srasla s pripadajućim glagolom, a može se pojaviti, kao što je vidljivo u danim infinitivima, u dvjema varijantama ovisno o tome prethodi li joj samoglasnik ili suglasnik (s' se u pravilu koristi iza samoglasnika, a sja iza suglasnika, no pravilo ima i pokoju iznimku). Kako l-particip (glagolski pridjev radni) ženskoga roda, koji predstavlja prošlo vrijeme u ruskome jeziku, završava nastavkom -a, nužno bi bilo u suvremenom standardu (i neobilježenome govoru, ako izuzmemo pojedine dijalekte) upotrijebiti »skraćeni« oblik s', što Puškin ne čini, time dobivajući jedan dodatni slog. Dok ovdje govorimo o svojevrsnom duženju stihova (pribavljanju dodatnoga sloga), ranije spomenuto punoglasje povezano je pak s nužnošću skraćivanja (dokidanja) sloga, a slično je i s refleksom staroruskoga prefiksa vъ-, koji je u suvremenom prijedlogu vokrug (u značenju 'oko') očito dao vo- (razvoj ъ > o). U Puškina se ipak nasuprot tomu dvaput pojavljuje obilježena varijanta s jednim vokalom manje vkrug (258. i 413. stih) (dakle, vъ > v, usp. hrv. vъ > u, ukrug), dakle riječ i stih za jedan se slog skraćuju.

Nastavljajući govor o nužnosti dokidanja sloga radi versifikacijskih zakonitosti, prelazimo i na morfološku razinu (uvjetno rečeno), pri čemu poglavito imamo u vidu Puškinovu uporabu kratkih pridjevskih formi u atributnoj funkciji (iako su u toj funkciji one u staroruskom bile sasvim uobičajene, tijekom povijesti ustalile su se u predikatnoj funkciji te u suvremenom jeziku ne mogu biti atributi). Ipak, u Puškinovoj poeziji nije riječ o iskonskim (praslavenskim) kratkim formama (kao npr. u hrv. plav auto), iz kojih su se razvile duge (hrv. plavi auto), nego sasvim obratno: riječ je poglavito o umjetnim (tzv. usječenim) formama karakterističnima za rusku poeziju 18. i 19. stoljeća nastalima od dugih pridjeva dokidanjem (»odsijecanjem«) završnoga sloga zbog metričkih nužnosti, npr. 93 svežo ('svež'), 168 sonny ('snen'). O tome svjedoči i njihov naglasak, koji nije podudaran s naglaskom iskonskih kratkih formi, nego s naglaskom dugih formi. To je posebno vidljivo u 275. i 276. stihu kod pasivnih participa prošloga vremena u množini (275 otjagoščёnny, 276 utomlёnny), koji također podliježu dokidanju posljednjega sloga (jer i sami, naravno, imaju gramatička svojstva pridjeva). Naglasak je, kao što je vidljivo, na pretposljednjem slogu (kao kod dugih formi: otjagoščёnnye, utomlёnnye), a ne na posljednjem, što je karakteristično za suvremene kratke forme, dopuštene samo u predikatu (otjagoščeny, utomleny). Slično se događa i kod aktivnoga participa prošloga vremena u množini (118 minuvši), a posljednji je slog odbačen i kod glagolskoga priloga prošlog (128 prišed u odnosu na prišedši). Kako ovdje vodeću riječ ima metrika, tek uvjetno možemo govoriti o morfološkoj razini (izmjeni dugih i kratkih, stilski obilježenih atributnih formi), a možda čak prije o fonološkoj (zbog ispadanja zadnjega sloga). Postizanje stilske obilježenosti isključivo morfoloških sredstvima zato je jasno vidljivo u leksemu one (250. stih), ličnoj zamjenici trećega lica množine kojom se označava više osoba ženskoga spola (ovdje: Paraša i njezina majka). Zbog sustavnog pojednostavljivanja i ujednačavanja množinskih paradigmi (kako imeničkih i pridjevnih, tako i zamjeničkih) u suvremenom ruskom jeziku te zamjenice nema (postoji samo oblik oni, kojim se kodiraju sva tri roda, za razliku od hrv. oni, one, ona).

Još napomenimo i kako je na sintaktičkoj razini uočljiva stalno prisutna inverzija, odnosno stilski obilježen red riječ u stihovima, što je zbog izraženih sintaktičkih sličnosti vjerojatno na prvu uočljivo i poznavateljima hrvatskoga jezika. Navodimo po jedan primjer iz uvoda, prvoga i drugoga dijela: 2 stojal on, dum velikih poln21 ('stajao je on, misli velikih pun') – predikat u prošlome vremenu dolazi prije subjekta, slijedi (imenski) predikatni proširak (čiji je nositelj kratki pridjev),22 unutar kojega na prvome mjestu stoji objekt sa sročnim atributom u postpoziciji; 106/107 V to vremja iz gostej domoj / Prišёl Evgenij molodoj. ('U to vrijeme iz gostiju kući / Došao je Evgenij mladi.') – prvo se daju priložne oznake (vremenska i mjesne), dakle okolnosti radnje, a potom se ukazuje na samu radnju (predikat) te subjekt iskaza (njemu je pridružen sročni atribut u postpoziciji); 296/297 I dolgo s burnymi volnami / Borolsja opytnyj grebec ('I dugo s nemirnim valovima / Borio se iskusni veslač') – dva uzastopna stiha sintaktički povezana u rečeničnu cjelinu ponovno započinju priložnom oznakom, slijedi neizravni objekt s atributom, a zatim predikat i subjekt s atributom.23

U uvodu smo rada naglasili kako nemamo namjeru ocjenjivati točnost i adekvatnost prijevodâ poeme na hrvatski jezik, nego samo istaknuti neke njihove stilske osobitosti kojima je pojedini prevoditelj pribjegao. Posljednje poglavlje rada, dano umjesto zaključka (ali i kao svojevrsni zaključak stilske i sadržajne analize u svjetlu međuzavisnosti plana izraza i plana sadržaja), imalo je upravo svrhu osvještavanja raznolikosti stilskih sredstava i postupaka Puškinova originala, nastaloga u ruskome jezičnom mediju prve polovice 19. stoljeća, noseći u sebi svu njegovu stilsku slojevitost i kompleksnost, koja je, kako smo pokazali, ostvariva praktički na svim jezičnim razinama.

Izvori

  • Пушкин, А. С. (1957) Медный всадник u: Поемы и сказки – том четвертый. Москва: Издательство академии наук СССР, str. 377–398.
  • Puškin, A. S. (1943) Brončani konjanik u: Izabrana djela. Sv. 1, Dramske slike i poeme. Prev. T. Prpić. Zagreb: HIBZ, str. 167–185.
  • Puškin, A. S. (1949) Brončani konjanik u: Izbor iz Puškina. Prev. G. Krklec. Zagreb: Matica Hrvatska. [14. veljače 2022.]

Literatura

  • Anić, V. (2007) Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
  • Antunović, G. (2001) Komunikacijski aspekti prijevodnog procesa i njihov utjecaj na izbor prijevodnog ekvivalenta. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • Bagić, K. (2012) Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
  • Борковский, В. И., Кузнецов, П. С. (2006) Историческая грамматика русского языка. 3-е издание. Москва: КомКнига.
  • Dewey, J. (1998) The Bronze Horseman: A St Petersburg Story – Translated with a Commentary and Notes. Dostupno na: http://www.tyutchev.org.uk/Download/Bronze%20Horseman.pdf [8. listopada 2019.]
  • Flaker, A. (2008) Literarni prostor »nacionalnih romantičara« u: Užarević, J. Romantizam i pitanja modernoga subjekta. Zagreb: Disput, str. 259–268.
  • Foucault, M. (2000) Power. New York: The New Press.
  • Guberina, P. (2016) Stilistika. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • Кулева, А. С. (2017) История усеченных прилагательных в языке русской поэзии. Москва – Санкт-Петербург: Нестор-История.
  • Ильенко, С. Г. (2014) Петербург – Петроград – Ленинград в русском художественном тексте как отражение исторического бытия города. Тамбов: Тамбовский государственный университет, br. 4 (41), str. 35–43. Dostupno na: https://cyberleninka.ru/article/v/peterburg-petrograd-leningrad-v-russkom-hudozhestvennom-tekste-kak-otrazhenie-istoricheskogo-bytiya-goroda [8. listopada 2019.]
  • Lauer, R. (2009) Povijest ruske književnosti. Prev. M. Car, D. Zima. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.
  • Mamuzić, I. (1949) Predgovor u: Puškin, A. S. Bronzani konjanik. Novi Sad: Gradska štamparija Novi Sad, str. 5–8.
  • Petrović, B. (2021) Pravopisi i gramatike u školskoj uporabi od 1918. do 1945. u: Predmet: Hrvatski. Ur. A. Ćavar, L. Plejić Poje. Zagreb: FF press, str. 95–100.
  • Premur, K. (1998) Teorija prevođenja. Dubrava: Ladina TU.
  • Samardžija, M. (1993) Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Slavić, D. (2011) Peljar za tumače: književnost u nastavi. Zagreb: Profil International.
  • Staiger, E. (1996) Temeljni pojmovi poetike. Prev. A. Stamać. Zagreb: Ceres.
  • Tomaševski, B. (1998) Teorija književnosti. Prev. J. Užarević. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Томашевский, Б. (1957) Медный всадник – примечания u: Пушкин, А. С. Поэмы и сказки – том четвертый. Москва: Издательство академии наук СССР, str. 571–573.
  • Užarević, J. (2008) O romantizmu danas u: Romantizam i pitanja modernoga subjekta. Zagreb: Disput, str. 9–12.