Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Prilog teoriji hrvatske filozofske terminologije

Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Zagreb, XVII (1982), 17, str. 15–22.

Pitanje znanstvene terminologije, njenog pojmovnog određenja i obogaćivanja stalno je aktualno, što se posebno očituje u problematici filozofske terminologije. Termini su riječi koje unutar jezičnog sustava zbog potrebe točne specifikacije i znanstvenog sporazumijevanja ostaju ustaljenije i postojanije od ostalih leksičkih elemenata, a s obzirom na razvoj suvremene znanosti i potrebe međunarodne znanstvene komunikacije mnogi termini poprimaju internacionalni karakter. U znanosti neprestano traju rasprave koje pokušavaju specificirati karakter termina: koje sve uvjete mora zadovoljiti riječ da bi bila priznata kao termin; mora li njegovo etimološki i leksičko značenje označavati određeni pojam; mora li riječ ujedno biti i definicija itd. Od F. de Saussurea u lingvistici je sve prisutnija misao da je najvažnije odrediti pojmove, ma kakve bile riječi koje ih označavaju jer »jalova je svaka definicija načinjena na temelju riječi, rđavo je kada se pri definiranju stvari polazi od riječi« (Simeon 1969, II: 608). L. Hjelmslev nastavlja u tom smislu: »Termin je stvar ukusa, on nema veze sa realijama« (ibid.). Na toj odnosnoj liniji pojam–stvarnost djeluju i suvremeni logički semantičari Frege, Tarski i Chwistek. Naša filozofska terminologija, kao i filozofska terminologija uopće, nije ujednačena, supsumirana pod jedan sustav označavanja, što uostalom, s obzirom na postanak, razvoj i tijek filozofske misli ne bi ni bilo moguće učiniti. Razlog je taj što suvremena filozofija funkcionira u neprestanom odnosu sa svojim povijesnim kontinuitetom. U filozofiji su i danas u upotrebi termini stoljetne, čak milenijske tradicije, što ne znači da su okoštali; na njima su posve vidljivi promjenljivi stadiji filozofske misli jer su termini u pojedinim etapama osjetno mijenjali semantiku. Za razliku od nazivlja ustaljenog u drugim znanstvenim područjima osobitost je filozofskih termina u njihovoj nejednoznačnosti. To proizlazi iz samog određenja prirode filozofije – naime filozofska se terminologija ne konstituira iz odnosa prema realijama, nego iz povijesno različitog misaonog stava prema stvarnosti. Značenje filozofskih termina ovisi tako o mišljenjem uspostavljenom identitetu pojma koji je varijabilan od epohe do epohe, od mislioca do mislioca, od jednog filozofskog sustava do drugog. Dinamika tih tijekom povijesti uobličavanih misaonih odrednica ostavila je tragove u semantičkoj vrijednosti filozofskih termina, što će biti vidljivo u navedenim primjerima, koji pokazuju kumuliranje dopunskih značenja na pojedinim terminima, onako kako je ono teklo uporedo s poviješću filozofskih misli. No prije određivanja značenjskih pomaka u okvirima pojedinih termina potrebno je nešto reći o formalnogramatičkoj strukturi tih termina, tj. načinima njihove gramatičke formalizacije i prilagodbe unutar hrvatskog književnog jezika.

Filozofski termini preuzeti u naš stručno-filozofski akcesorij mogli bi se uvjetno, po svojoj formalnogramatičkoj strukturi, svrstati u slijedeće skupine:

1. Termini univerzalnog, internacionalnog karaktera koji se integriraju u morfološki, fonološki i ortografski sustav našeg jezika. Uglavnom su to pojmovi latinske provenijencije utemeljeni u srednjem vijeku i kasnije kada je latinski bio jezik evropskog kulturnog, znanstvenog i filozofskog simpozija. To su pojmovi kao egzistencija, esencija, kognicija, reifikacija, emanacija itd.

2. Ovdje bismo (uvjetno) mogli svrstati termine internacionalnog, filozofskog karaktera, koji su za razliku od pojmova pod (1) potpuno preuzeti iz jezika davaoca sa svojom fonološko-fonetskom strukturom bez integracije u sustav jezika primaoca. U većini slučajeva to su riječi grčke filozofske terminologije čije bi prevođenje znatno okrnjilo njihovo značenje. To su riječi kao arete, aletheia, adafora, entelehija, logos itd.

3. Termini-kalkovi, prevedenice koje se u hrvatskom književnom jeziku pojavljuju kada formalnogramatička i morfemska struktura sadrže u sebi semantičku nijansu, kao što je npr. slučaj s filozofskom terminologijom M. Heideggera (termini kao sebe-u--djelo-postavljanje-istine, bitak-u-svijetu, tu-bitak, moj-bitak, s-tvar itd.). Kako u ovom slučaju nije posve jasan odnos metajezične i jezične razine, status ovog tipa »termina« samo je uvjetan. Zbog gotovo eksplicitnih značenjskih komponenti koje ove formulacije nose nadaje se pitanje da li su one uopće moguće kao pravi termini. Problem formaliziranja ovog tipa termina nije riješen ni na planu izraza, što se kao posebna teškoća nameće pri njihovim adaptacijama kod prijevoda s originala.

S obzirom na semantičke pomake koji postoje unutar naizgled identičnih termina očito je da se kroz povijesni razvoj filozofske misli oni javljaju samo kao konstanta istovjetnog izraza, ali znatno modificiranog sadržaja. Aspekti tog razvoja osobito su vidljivi kod sljedećih termina.

Egzistencija (lat. existentia) se obično definira kao »opstanak neke stvari za razliku od njene biti (esencije)« (Filozofijski rječnik 1965: 104). Skolastička filozofija uspostavlja odnos između pojma egzistencije i esencije kao odnos aktualnosti i potencijalnosti, odnos koji je u Aristotelovoj filozofiji funkcionirao između pojedinačnog i općeg, materije i forme, s-tvari i tvari.

Kod Aristotela pojmu egzistencije bio je blizak pojam entelehija (grč. telos, svrha), što znači biti u svrsi oblikovan, imati svrhu, tj. svrhovito dovođenje u aktualnost nečega što je dotle bilo samo potencijalno kao dio općeg, esencijalnog nad-bića.

Primijenjen na ljudsko biće pojam se egzistencije prvi put javlja kod Kierkegaarda i to kao temeljni pojam njegove filozofije. Iako bez pitanja (i odgovora) o prioritetu egzistencije nad esencijom i obratno, egzistencija je bitna oznaka ljudskog postojanja, mogućnost njegovih ostvarenja, njegove odlučnosti da se neprestano projicira unaprijed. Zato je egzistencija uvijek subjektivna i konkretna, privedena u stvarnost, izvan nekog metafizičkog, esencijalističkog apstraktuma, iako s esencijalnim stoji u vezi kao konačno s beskonačnim: čovjek je ta demarkaciona linija, ta sinteza konačnog s beskonačnim.

S Heideggerom se približavamo modernoj varijanti definicije egzistencije. Takvo nas tumačenje ponajviše i zanima s obzirom na semantičko-etimološku stranu problema. Budući da nema smisla etimologizirati izvan cjeline jednog domišljenog, filozofskog sustava, ako se etimologijom nastoje opravdati postulati samog tog sustava, bitno je iznijeti osnovne misaone obrise Heideggerove filozofske koncepcije. Za Heideggera je ljudsko postojanje (Dasein) parcijalni, antropološki tu-bitak. Po tome što tu-bitak iskazuje neprestanu intenciju svome ozbiljavanju, po tome što je on događajan, actualitas ans actu, nema obilježje bezbojnog vitaliteta, nego se svagda otkriva kao moj-bitak (Jemeinigheit), kao svijest koja je po strukturi bitak-u-svijetu (In-der-Welt-sein), tj. odnosni bitak. Semantika i etimologija pojma egzistencija poklapa se s egzistencijslističkim konstituantama Heideggerove filozofije. Egzistencija shvaćena u ovom smisli, tj. aplicirana na samosvjesni individualitet, objavljuje se u etimologiji: njem. ek-sistenz, lat. ex-sistere kao »iz-stajanje opstanka u Otvoreno bitka, stajanje u rasvjeti«, kao nešto što je iz-vedeno u pojavnost, u pojedinačno postojanje. To se dovodi u vezu i sa ekstasis kao »ekstatično u-stajanje u istini bitka« (Filozofijski rječnik 1965: 105). Osvrt na Heideggerovu interpretaciju nužno nam nalaže podrobnije ispitivanje njegove etimologije i terminologije. Etimologija je bitna metoda Heideggerova. Riječi nose u sebi prizvuk i refleks ontološkog te su one medij prisvajanja istine bitka.

Važnost riječi u Heideggerovoj filozofiji nalaže nam da se, usput, pozabavimo specifičnom terminologijom i odrazom njegova jezika u našim prijevodima. Osebujno Heideggerovo pojmovlje osjetljive, teško prevodive semantike, zahtijeva izniman prevodilački napor te se zbog njihove osjetljivosti ovi termini u većini slučajeva reflektiraju u našim prijevodima kao kalkovi, što je ishod težnje za što vjernijim očuvanjem značenja izraza. Međutim unutar složenih klasifikacija kalka teško je naći adekvatan tip za neke Heideggerove prevedenice, što proističe iz prirode njegovih izraza. Naime u djelu O biti umjetnosti Heidegger spominje umjetnost kao sebe-u-djelo-postavljanje--istine (das Sich-ins-Werk-Setzen) (1959: 28), pri čemu je problem da li ovo shvatiti kao deskriptivan pojam ili kao definiciju. Prema Muljačićevoj klasifikaciji kalka (1968) pojmu bi odgovarao frazeološki, a definiciji sintaktički kalk, međutim iz izraza je vidljivo da se ne može supsumirati ni pod jednim od ta dva tipa kalka jer ne odgovara, po klasičnom uzusu, ni definiciji ni pojmu. Sebe-u-djelo-postavljanje-istine protumačljivo je jedino kao morfološko-sintaktički kalk, građen po načelo inkorporiranosti (od inkorporacija – pripojenje, »utjelovljenje«, incorporare – utjeloviti, pripojiti, in – u, corpus – tijelo) (Simeon 1969, I: 540). Takav kalk je struktura bez morfološko-sintaktičke razlike. Ovaj je termin djelomična inkorporacija u kojoj se kao kod potpune inkorporacije ne stapa »čitava rečenica u cjelini, već samo oni njeni dijelovi koji su najuže povezani po značenju i koji tvore sintaktički potpun izraz te imaju u rečenici samostalno značenje. Tu se spaja ono što se shvaća kao cjelina, što u rečenici tvori unutrašnji skup u kojemu se sastavni dijelovi semantički privlače« (ibid.). Međutim to ipak nije nova riječ, već leksički skup riječi, nešto kao riječ-rečenica u inkorporiranim ili polisintetičkim jezicima. Slično se ponašaju i mnoge druge prevedenice Heideggerova jezika kao npr. In-der-Welt-sein (bitak-u-svijetu), sich-nicht-kennen (sebe-ne-poznavanje) itd. U prijevodima Heideggerovih tekstova osim morfološko-sintaktičkih prisutni su i frazeološki kalkovi koji vjerno slijede etimologiju i semantičko odrešenje izvornika. Tako Heideggerov termin Da-sein (tu-bitak) vuče podrijetlo iz Hegelova općenitijeg pojma Dasein, koji Heidegger raščlanjuje po logici njegove vlastite gramatičke strukture i koji sada označuje na razini konotacije posebnost u odnosu na temeljno značenje (Hegelovo), koje je bez individualnih ograničenja (kod Hegela Dasein = bitak uopće). Nastojanje da se što vjernije očuva semantika Heideggerova originala rezultira u našim prijevodima frazeološkim kalkom.

Nasuprot Heideggerovim etimologijskim principima stoje filozofski semantičari Chwistek i Tarski, predstavnici poljske semantičke škole, koja, kao i bečka, smatra da jezik ne može vršiti funkciju spoznavanja zbog svoje društvene funkcije jer onda zamagljuje pravo značenje riječi i muti jasnoću logičkih pojmova. Tako se Tarski zalaže za definiciju istine koja mora biti formalno korektna i materijalno adekvatna, tj. definicija mora biti formulirana u jeziku s točno specificiranom strukturom – u simboličkom metajeziku gdje ne postoji opasnost poremećenja pozitivne, jednoznačne korespondencije između znaka i označenoga.

Termini grčke provenijencije ponašaju se kod nas drugačije od do sada navedenih. Oni se prenose bez integracije u fonološki sustav hrvatskog književnog jezika i bez prevođenja ili kalkiranja. Tipičan je primjer pojam logosa, koji je u tekstovima od početka grčke filozofske misli pa do kršćanskog evanđelja imao ova značenja: »riječ, govor, gramatički iskaz, svojstvo, istina, red, volja, razum, pojam, um, učenje, zakon, postupak, dokaz, matematski aksiom, božji um, klica postojanja i božja riječ« (Filozofijski rječnik 1965). Tek s Heraklitom logos postaje filozofski pojam. Od Homera do Ksenofana logos je imao gramatičko-misaono značenje. Kao gramatički pojam označavao je razliku između izgovorenih pojedinačnih riječi i njihove veze u rečenici (tj. razliku između eposa i logosa). Pitagora je logosom nazvao čitavo svoje učenje. S Heraklitom logos bitno mijenja svoje prvobitno gramatičko značenje u apstraktno filozofsko. Na osnovi pojma kosmosa kao stalnog reda u svemu što postoji Heraklit je postavio tezu o sveopćem logosu kao misaonom zakonu nevidljive harmonije. Pored ovog bitnog, kozmičkog određenja logosa Heraklit taj pojam upotrebljava još u smislu logosa duše, govora, i logosa kao čovjeka. U tom smislu dadu se klasificirati i njegovi fragmenti.

Zanimljiv je način na koji Heidegger, vraćajući se kao obično na izvor prvobitne semantike, tumači Heraklitov logos. Heidegger zaključuje da pojam logos dolazi od grč. legein, što u grčkom ima dva osnovna značenja: 1. brati, 2. kazivati. Oblik legein prevodi se na njemački s lesen, što ne znači samo čitati već kao i u grčkom – pobirati, sakupljati. Heidegger u »sakupljanju« vidi rad, aktivnost, volju. Sakupljanje je završen čin – ono što je skupljeno leži u hrpi. Tako Heidegger prevodi grčki glagol legein (kao pojam koji stoji u uskoj semantičkoj vezi s logosom) na njemački frazom beisammen-vor-liegen--lassen. Prema Heideggeru logos se očituje u skupljanju onoga što je bilo razasuto. Stoga određuje logos kao »prvotno skupljanje početnog branja iz početnog ležanja«. Ukratko, bitno obilježje logosa može se označiti kao skupljajuće ležanje (Bošnjak 1961). Djelovanjem logosa nešto ostaje skupa. Izvodeći iz prvobitne semantike, Heidegger se dotakao samo jedne strane dijalektičkog, kozmičkog procesa, i to onog pozitivnog dijela – skupljanja – ne opravdavajući tako pravo značenje dijalektičke cjeline u kojoj je potreban i suprotni, negativni dio kozmičkog procesa da bi bila cjelina: jedinstvo suprotnosti.

Logos u značenju kozmičkog reda prihvatili su u grčkoj filozofiji i stoici, da bi se u kršćanstvu ponovo nešto više približio prvotnom značenju iz doba od Homera do Ksenofana, iako se u Novom zavjetu, u čuvenom uvodu u Ivanovu evanđelju, ono en arkhḗj ên ho lógos ne smije uzeti u obzir bez izvjesnih filozofskih premisa. To je već stvar filozofije.

Za Hegela semantika logosa opet leži u Heraklitovoj interpretaciji pojma, gdje Hegelov »povijesni panlogizam proizlazi iz opće nužnosti slijeda koji je istodobno i uman i stvaran i zbiljski« (Filozofijski rječnik 1965). Kao takav, tj. u smislu kozmičkog zakona, prisutan je i danas u filozofiji Kostasa Axelosa.

Kao što je bilo teško prevesti pojam logosa na hrvatski književni jezik, teško je naći adekvatan izraz i za grčki pojam arete. I suviše je velika opasnost da bi prevođenjem taj termin izgubio dobar dio značenja i da bi se ono suzilo. Arete se apsoksimativno može upotrijebiti u značenju vrline, kreposti. No točnije je deskriptivno objašnjenje arete kao skupljanja pozitivnih određenja čovjeka. Stoga se arete ne može točno prevesti jednom riječju. Svaki takav pokušaj značio bi sužavanje opsega sadržaja koji je uključen u grčki pojam, toliko bitan za sokratovsku i postsokratovsku, helenističku filozofsku eru kada je nad svim pitanjima dominirao upitnik etičkog principa i čovjekove korespondencije s kozmičkim, te odnosa u socijalnim, međuljudskim vezama. Arete označava ideal pozitivnosti. U grčko-hrvatskom rječniku arete je prevedena u značenjima: vrsnoća, čestitost, podobnost, dobrota, savršenenost, izvrština, jakost, uspijevanje, vrlina, duševna veličina, krepost, pravičnost, plemenitost, usrđe, zasluga, nedužnost, vještina, plemenito mišljenje. Sve u svemu semantički dijapazon sa 18 jedinica. Korijenski arete je srodno sa ararískō, što znači slagati, sastavljati, vezati, učvršćivati. Otuda i lat. artus – usko složen. »To slaganje je proces kojim se čini dobro, tj. nešto postaje bolje, no što je bilo« (Bošnjak 1966: 249).

Istina je jedan od temeljnih pojmova filozofije. Kroz povijest filozofije vođeni su veliki sporovi o tome što je istina. Za etimološki pristup pojmu istine odgovarala bi ona iskonska, aristotelovska definicija istine unutar teorije korespondencije (ili adekvacije), po kojoj se istina sastoji u slaganju misli i stvari (adequatio intelectus et rei). Istina je ono što je isto, tj. sadržaj mišljenja mora biti adekvatan biću, logički – istina je u slaganju suda s onim o čemu sudimo. I etimološki je pojam istine u direktnoj vezi s oznakama bitka (kao onoga što jest). Bitak i istina i u staroslavenskom jeziku pripadaju istom semantičkom gnijezdu, jer bitak kao ono što jest i istina nisu ništa drugo nego apofonijski stupnjevi prezenta glagola biti: esmь, estъ (normalni stupanj), ist-in-a (reducirani stupanj, ist – korijenski morfem, -in- i -a – derivacijski morfemi).

Pojam istina najbolji je primjer preklapanja semantičkog s ontološkim. Iz ovog se opet lako može pozvati na Heideggerovo tumačenje istine u okviru ontologije kao »bivstvovanja u svojoj neskrivenosti« (Filozofijski rječnik 1965: 191), dakle kao ono što jest u svojoj neskrivenosti. Heidegger to tumači pojmom aletheia, što prvobitno znači neskrivenost, ono što nije sakriveno; suprotno od alehteia jer grč. lathna – sakriven, lat. lateo – sakriti, a mitološka personifikacija znala je za Letu, vodu zaborava. »Bivstvujuće ja za Grke baš kao bivstvujuće istinito i Heidegger se slaže s tim« (Filozofijski rječnik 1965: 193). Istina je provođenje čovjeka u sferu bitka razotkrivanjem bitka. »Svijet oko nas je uvijek skrivenost i neskrivenost. Istina je ljudski put u bitku« (Bošnjak 1966: 260). Ontološka utemeljenost značenja kao semantičke kategorije nigdje nije vidljiva kao u ovom primjeru.

Bitak (grč. einai, lat. esse). Po gramatičkoj formi pojam je supstantivirani infinitiv glagola biti i primjer je morfološko-sintaksne tvorbe riječi, tj. prijelaza iz jedne vrste riječi u drugu, pri čemu riječ poprima nova gramatička svojstva. Za razliku od bića (gr. to on, lat. ens), koje označava samo postojanje pojedinačnog entiteta, puki faktum bivstvovanja, ili od biti (gr. ousia, lat. essentia), tj. biti suština, tvornog principa postojane prirode nekog entiteta, onog što ostaje kada se tom entitetu oduzme sve što je akcidentalno, nebitno, bitak označuje »prisustvo bića u cjelini«. Pojam bitka je nadređen pojmu bića jer biće može biti, tj. ispunjavati svoju semantičko-filozofsku strukturu samo po tome što jest (esse), što bitak sudjeluje u njemu, u njemu prebiva.

Zanimljivo je i kretanje semantike riječi ideja u vezi s glagolima znati i vidjeti i korijenskim morfemima tih riječi. U dolje navedenim primjerima očituje se kontinuirana semantička veza koja u svim indoevropskim jezicima traje između leksema vid i věd:

U grčkoj filozofiji u okviru Demokritove atomističke teorije percepcije prisutan je pojam eidola, sličice koje predstavljaju oblike prirodnih tijela koji otpadaju od njih kao vanjska ljuska i prenose ih u pojave. Ti oblici stvari stalno iz njih prodiru u osjetila i time uvjetuju pojavu objekata u svijesti. Kao što je to već navedeno, korijenski je riječ ideja povezana s lat. korijenom vid (vid-e-o, usp. hrv. vid-je-ti). Kasnije se pojam ideje prenosi s osjetilnog na spekulativno područje i u Platonovoj filozofiji imamo ideje kao hipostazirane generičke (rodne) pojmove, kao misaoni uzor i paradigmu pojavnog svijeta.

Spoznajnoteorijsko pomicanje težišta s osjetilne na nadosjetilnu, razumsku spoznaju reflektira se u jeziku kao metaforički sačuvana veza viđenja u osjetilnom smislu (eidola) i poimanja (ideja). Leksička metafora – ideja – utemeljena je metaforičkim prijenosom osjetilnog u neosjetilno, apstraktno.

Metafizika (grč. meta ta fizika). »Grčki meta dolazi kao prefiks u mnogim složenicama i znači: usred, među, sa, uz, pored, prema, iza, preko, iznad« (Klaić 1972: 837). Za filozofsko značenje metafizike posebno su važna tri zadnja prijedloga (iza, preko, iznad), jer se formalno dotiču i prvotnog značenja te riječi, a posebno obilježavaju njen kasniji sadržaj i smisao. Naime Metafizika je naziv Aristotelovih spisa koji su slijedili iza njegove Fizike, koja je pokušaj izgradnje jedinstvenog sustava znanosti, cjelovitog, skladnog učenja o prirodi. Predmet Fizike su osjetilna, perceptivna, prirodna (tj. fizička) tijela. Uzdižući se iznad takva egzaktnog empirizma Aristotel u Metafizici raspravlja o principima bitka, o spekulativnim istinama nepristupačnim osjetilnom iskustvu i tako se iz sadržaja i načina Aristotelove Metafizike osamostaljuje metoda i pravac unutar filozofije, koji istražuje principe bitka i bivanja i proteže se na pitanja duše, kosmosa i boga sub speciae aeternitatis, te je po svom spekulativnom kvijetizmu (lat. quies, mir) metoda suprotna dijalektici.

Pojam se dijalektike također kroz stoljeća mijenjao. U grčkoj filozofiji izražena su dva osnovna značenja toga pojma. Prvo je dialektike tehne, čemu je odgovarao i pojam dialegomai, koji je izražavao metodu i smisao istraživanja u tezi i antitezi kroz razgovor. Dijalektika je tada značila vještinu razgovorenja koju je kao takvu uspostavio Zenon Elejac. Kod Platona dijalektika više nije tehne, već episteme, tj. znanje, spoznaja. Navedena određenja dijalektike bitno se razlikuju od učenja Heraklitova, od kojega dijalektika počinje poprimati nijanse današnjeg značenja. Heraklit je prvi uvidio da dijalektika kao tehne i kao episteme izražava subjektivan odnos prema stvarnosti. Za Heraklita dijalektika mišljenja i dijalektika stvarnosti izražavaju odnos mišljenja i bitka te značenje termina on prenosi s tla subjektivnog, mišljenja, dijaloga i dokaza na tlo objektivnosti, stvarnosti i bitka kroz spoznaju da sve postoji u vlastitim suprotnostima i da se neprestano mijenja.

Iznesene primjedbe treba shvatiti kao pokušaj naznake problema koji se otvaraju pri formaliziranju terminologije, u ovom slučaju specifično filozofske. Pitanja koja su implicite prisutna odnose se na normiranje jezičnih jedinica kao termina, na njihovu sistematizaciju, na način usvajanja i osvajanja stranih termina u hrvatskom književnom jeziku, odnosno formaliziranje kalka kao stručnog termina.

U nekim su primjerima markirani pravci u kojima su se razvijala značenja pojedinih termina kroz povijest filozofije, tj. pokazano je kako se ta povijest odrazila na zadobivanje njihovog sadašnjeg značenja. Ove naznake tek upućuju na sustavniji teoretski pristup problemima hrvatske filozofske terminologije.

Literatura

  • Bošnjak, Branko. 1961. Logos i dijalektika: Studija o Heraklitu. Zagreb: Naprijed.
  • Bošnjak, Branko. 1966. Filozofija i kršćanstvo: Racionalna kritika iracionalnog shvaćanja. Zagreb: Naprijed.
  • Filozofijski rječnik. 1965. Ur. Vladimir Filipović. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Heidegger, Martin. 1959. O biti umjetnosti. Prev. Danilo Pejović i Danko Grlić. Zagreb: Mladost.
  • Klaić, Bratoljub. 1972. Veliki rječnik stranih riječi. Zagreb: Zora.
  • Muljačić, Žarko. 1968. Tipologija jezičnog kalka. Radovi Filozofskoga fakulteta, Zadar, VII, 4: 5–19.
  • Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Knj. I–II. Zagreb: Matica hrvatska.