U ovom se prilogu nalaze svi tekstovi Krimskih soneta relevantni za rad – Mickiewiczev original na poljskom te četiri dosad objavljivana hrvatska prepjeva – prije svega zato što je sastavljanje takva priloga bila nužna predradnja za pouzdanu analizu prepjeva u radu. Nadalje, objavljuju se kao prilog da budu od pomoći pri čitanju rada i ne bi li se sȃm tekst rada oteretio opširnijih navoda iz pjesama. Usto, budući da je riječ o tekstovima koji ne samo da su objavljivani u danas teže dostupnim publikacijama već su i ponešto mijenjani, dotjerivani (a gdjegdje i iskrivljivani) iz izdanja u izdanje, smatramo da je vrijedno okupiti ih na jednom mjesto u tekstološki vjerodostojnom obliku. Naposljetku, u takvu obliku mogu se samostalno (iš)čita(va)ti i biti moguće polazište za daljnja istraživanja poljske prijevodne književnosti. Ne bi li tekstovi bili prohodniji, a čitanje teklo glađe, tekstološke napomene donosimo objedinjene za sve tekstove, i to prije njih samih:
Tekstološke napomene
Budući da “posljednje piščevo [a u našem slučaju prevoditeljevo] izdanje, u svakoj prilici i kod svakog autora, nije ujedno i najidealniji svjedok autorovih namjera i umjetničkih interesa” (Kapetanić 1961: 57), držali smo kako nije dovoljno držati se tek konačnih inačica predmetnih prepjeva prilikom prosuđivanja o njima. Vjerujemo da će pojedinačne napomene o tekstovima pokazati da je to mišljenje bilo više nego opravdano. Zbog toga smo se odlučili na ustanovljivanje “konačnog teksta pjesme [tj. prepjeva] na osnovu ispravljanja defektnosti posljednje verzije prema prvoj” (isto), odnosno “na proučavanje čitavog tekstovnog materijala jednog književnog djela, od prvotne do posljednje nastale verzije” (isto: 59). Svaki smo dakle tekst – osim poljskoga izvornika, koji preuzimamo iz kritičkoga izdanja u kojem je to dakako već učinjeno – sagledali u svim inačicama koje smo pronašli i pokušali odrediti tekstološki najpouzdaniji oblik. Što smo sve, kako i zašto u kojem tekstu preinačili, navodimo u nastavku.
1. Mickiewicz. Poljski izvornik Adama Mickiewicza priredili smo prema kritičkomu izdanju koje je priredio Czesław Zgorzelski (Mickiewicz 1993: 233–259), a usporedili smo ga s pretiskom prvotiska iz 1826. (isti 1976: 25–48). Budući da polazimo od već kritički priređena teksta i da se nismo htjeli uplitati u problematiku priređivanja Mickiewicza, vjerno smo slijedili polazišni tekst, a promjene u odnosu na nj minimalne su i prvenstveno se tiču prijeloma. Navodimo ih u nastavku. – a) U VI. sonetu navodne znakove koji omeđuju riječ RUINA nismo preuzeli prema kritičkomu izdanju (»«), već prema prvotisku (“”), prema kojemu smo i navedenu riječ napisali kosim slovima. Usto po uzoru na prvotisak donosimo i posljednju strofu toga soneta, bez navodnika koji bi je omeđivali, a koji su nadodani u kritičko izdanje. – b) Tekst određenih paratekstualnih elemenata, kao što su posveta, oznake lica i sl., preuzeli smo prema kritičkomu izdanju, ali smo ih stilizirali u skladu s prvotiskom. – c) U prvotisku u tekstu samih pjesama nisu označena mjesta koja su prokomentirana u bilješkama. Mi smo se poveli za kritičkim izdanjem, koje zvjezdicom označava dijelove u samom tekstu na koje se odnose objašnjenja, ali smo unutar svake pjesme odlučili uvesti svojevrsnu numeraciju, tako da se svakoj sljedećoj oznaci pridaje dodatna zvjezdica. – d) Mickiewiczeva objašnjenja, kao i u prvotisku i u kritičkom izdanju, donose se nakon samoga ciklusa. Njihov tekst preuzimamo iz kritičkoga izdanja, ali način na koji se upućuje na tekst pjesama oblikovali smo prema prvotisku, kako se taj dio ne bi pretrpao ponovljenim stihovima.
2. Trnski. Krimske zvonjelice Ivana Trnskoga priredili smo prema drugomu, odnosno prvomu knjiškom izdanju, ukoričenom u knjizi prepjevâ Iz slavenske rodbine (Mickiewicz 1904), a usporedili smo ga i s njegovom prvom inačicom, periodično objavljivanom tridesetak godina ranije u Viencu pod naslovom Soneti iz Krma (Mickiewicz 1874a), odnosno Mickievićevi krmski soneti (1874b; 1875). Očuvali smo sve slovopisno-jezične karakteristike izvornika (tzv. morfonološki pravopis, mjestimične starije množinske nastavke i sl.), a nastojali smo što bolje preslikati i grafičko uređenje. – a) Oba su izdanja krcata naglasnim oznakama na pojedinim riječima, ali ponekih oznaka iz prvog izdanja nema u drugom, koje pak sadrži i neke nove oznake. Sve smo označene naglaske iz drugoga izdanja prenijeli u naš tekst. Tekstovi u Viencu sadrže dobar broj označenih naglasaka koji su u skladu (i) sa suvremenom ortoepskom normom, a postavljeni su po svoj prilici samo kako bi se uputilo na jampsku inerciju stiha – primjerice U trávi (I, 2); Polàgano (II, 7); Jurìšâ (IV, 8) – te nismo smatrali da ih je nužno očuvati. Ipak, držali smo da bi neke naglasne oznake iz prvoga izdanja, a kojih nema u drugome, bilo zgodno prenijeti i u naš tekst radi lakšega čitanja, posebice u slučaju zastarjelica i nekrotizama te naglasaka koji predstavljaju otklon od norme, bilo tadašnje, bilo današnje. Stoga smo u sljedeće stihovne retke prenijeli oznake naglasaka iz prvoga izdanja: I, 6; II, 6, 14; III, 6–8, 11, 14; IV, 8; V, 5, 10, 14; VI, 5, 10; VII, 2, 8; IX, 5; X, 3; XV, 1; XVI, 11; XVIII, 11. – b) Prema prvomu izdanju prenijeli smo i klauzulu 6. retka u prvom sonetu – svadje – čime je očuvana prava, čista rima prema ostalim sastavnicama (ladje, hladje, nadje). Budući da je Trnskomu na svim drugim mjestima stalo do prave suglasničke rime, čini nam se da je oblik svagdje iz drugoga izdanja tiskarska omaška. Iz sličnih smo razloga prenijeli i smisleniji oblik misô-kotva (XV, 9), sa spojnicom i bez bjelina, iz prvoga izdanja, dok u drugom izdanju stoji zbunjujuće misô – kotva. – c) Poseban problem u drugom izdanju predstavljaju dva – pretpostavljamo previđena – jedanaesteračka retka u sonetu Bakćisaraj po noći (VII): Oblačak eno po nebu se povi, (6) i Bjelasa mu se grud iz zlatna šika. (8). Prvo izdanje navedenoga soneta, za razliku od drugog trinaesteračkog, u potpunosti je jedanaesteračko; ipak, šesti redak u njemu glasi “Obláčak sjetni po nebu se povi” (Mickiewicz 1874a), stoga smo u našem tekstu, pretpostavivši da je ispala riječ sjetni, rekonstruirali sljedeće: Oblačak eno sjetni po nebu se povi. Osmi redak, doduše, ostavili smo u jedanaesteračkom obliku, budući da je u oba izdanja, zanemarimo li naglasne oznake iz prvoga, identičan te nismo mogli nagađati koja je to dvosložna riječ mogla ispasti – ako je uopće i bila nadodana u rukopisu predanom za tisak. – d) Na sličan je način, ali u manjoj mjeri problematičan sonet Bakćisaraj (VI) u drugom izdanju, u kojem je u odnosu na prvo izdanje Trnski mijenjajući sadržaj čitave pjesme promijenio između ostaloga i dočetke 11. i 12. retka (vaje > davô; uminula je > slavo!), ali je klauzula 9. retka ostala nepromijenjena (sjaje), zbog čega se ne rimuje ni s jednim drugim retkom. Budući da nismo mogli stvaralački intervenirati u tekst kako bismo tu nepravilnost otklonili, takvo smo srokovno odstupanje zadržali; jedina bi alternativa bila prirediti čitav prepjev toga soneta isključivo prema prvomu, jedanaesteračkom izdanju, što nismo smatrali umjesnim. – e) Od Mickiewiczeva bogata parateksta Trnski prenosi samo početnu bilješku iz I. soneta, onu o burzanu, i to u objema izdanjima ispod teksta pjesme, što smo vjerno prenijeli i u naš tekst. Međutim u prvom izdanju Trnski uvodi i dvije vlastite bilješke u kojima objašnjava manje poznate hrvatske riječi – u skladu s tadanjom didaktičko-prosvjetnom ulogom Vienca – a kojih nema u drugom izdanju. Budući da ih je Trnski uklonio u drugom izdanju, nismo ih prenijeli u naš tekst, ali ih ovdje u cijelosti prepisujemo, za radoznalce: 1. uz riječ náton u 6. retku X. soneta: “Náton = Dunkelhelle, po Parčiću mezzatinta chiara. Sravni sa sutonom = tiefe Dämmerung, po Parčiću takodjer chiaro-scuro.” (Mickiewicz 1874b: 517); 2. uz riječ krieš u 8. retku XI. soneta: “Krieš = cicada.” (isto: 602).
3. Velikanović. Prepjev Ise Velikanovića priredismo uglavnom prema prvomu izdanju, objavljenom u knjizi njegovih prepjeva izabranih Mickiewiczevih pjesničkih djela (Mickiewicz 1908: 19–31), uzevši u obzir i zapise o Krimskim sonetima iz Tumača i bilježaka (isto: 231) te ispravke (isto: 235). Od Mickiewiczeva parateksta Velikanović prenosi Goetheov moto, što smo prenijeli, posvetu parafrazira u vlastitu komentaru o djelu, a od Mickiewiczevih bilježaka prenosi tek neke, uglavnom skraćene i pojednostavljene, i to katkad pod samim tekstom pjesme, a katkad na kraju knjige, uz poneke vlastita tumačenja i bilješke, dobrim dijelom leksikografske naravi. Tu smo distinkciju između dviju vrsta bilježaka očuvali i u našem tekstu, a prenijeli smo i sve bilješke s kraja knjige koje se odnose na Krimske sonete, pričem smo mi napisali na koji se sonet i eventualno redak odnose, dok je Velikanović označavao broj stranice i broj retka. U tekstu smo dakako očuvali sve slovopisno-jezične značajke izvornika (dj i gj umjesto đ, distinkcija dvosložnoga ije i jednosložnoga (')je, tzv. gramatička interpunkcija itd.) i nastojali smo preslikati njegovo grafičko uređenje. – a) Drugo i posljednje cjelovito izdanje Velikanovićeva prepjeva objavljeno je potkraj njegova života, u antologiji Poljska lirika (Benešić 1939: 65–82, tj. Mickiewicz 1939), ali nam se ono, premda osuvremenjuje pravopis i donosi manji broj izmjena u prepjevu, doimlje tekstološki izrazito nepouzdano. Prije svega, na kraju predgovora Julije Benešić iznosi priređivački princip primjenjivan na sve tekstove u antologiji:
U ovoj je knjizi provedeno načelo, da se izbjegavaju u stihovima apostrofi u riječima, koje imaju ije u prozi. Tako se riječi lijepo, bijelo, snijega mogu čitati kao trosložne, ako to traži ritam, a i kao dvosložne, ako to ritam zahtijeva, dakle i kao l'jepo, b'jelo, sn'jega. Odbačen je stari običaj, da se svaki stih započinje velikim slovom, i to radi lakšeg razumijevanja teksta. (1939: 16; spacioniranje preuzeto iz izvornika)
Ostavimo li postrani nepotrebno uklanjanje konvencijom ustaljenoga velikog početnog slova na početku stihovnog retka, a što, uzgred budi rečeno, na čisto grafičkoj ravni udaljuje prijevod od izvornika, dokidanje razlike između Velikanovićeva dvosložnoga ije i jednosložnoga 'je (jasno naznačene u prvom izdanju) bitno otežava pravilno čitanje teksta (zbog toga bi se primjerice moglo pomisliti da zaključni sonet ciklusa sadrži niz muških rima na -(i)jȇg, a u stvari je riječ o ženskima na -ȉjeg). Usto su se u ovom izdanju potkrali mnogi lektorsko-korektorski propusti ili tiskarske pogreške, od kojih izdvajamo krupnije: već u početnom sonetu nailazimo u 11. retku na jedanaesterački stih “na travi leptir ljuljuška se mali,” (Mickiewicz 1939: 65) koji izvorno trinaesterački glasi “Čujem, u travi ljuljka leptirić se mali” (Mickiewicz 1908: 21); u klauzuli 2. retka XI. soneta mjesto izvornoga zlatoklase stoji zlatokose, što ne samo da je značenjski dalje, tj. pogrešno u odnosu na poljski izvornik (złotokłosa) već i poništava ženskost sroka; slično je u XVI. sonetu zamjenom ostroga u ostruga na dočetku 11. retka dokinuta ženska rima s 9. retkom (noga); u XVII. sonetu 11. je redak dvanaesterac (ispala je zamjenica si iz prvoga izdanja), a uklonjena je i ženska rima između dočetaka 10. retka (oružje; izvorno oružije) i 11. (pomrije). Zbog svega navedenoga drugo izdanje nismo izabrali za temelj našega priređivanja, a postupali smo izrazito skeptično prema njemu prilikom uspoređivanja. Ipak smo vrlo sitan broj izmjena iz drugoga izdanja – one koje pojašnjavaju tekst i koje nam se čine opravdano i savjesno provedenima – unijeli i u naš tekst. Svjesni da pritom možda griješimo, tj. da preuzimamo tuđe popravke koje sȃm Velikanović nije autorizirao, navodimo ih u nastavku: ostrova > ostrva (I, 4); bisersuze > biser-suze (VI, 11); tudjina > tuđinâ (IX, 14), nestaše se > nèstâše se (XII, 1); munja > munjâ (XIII, 8); napominjemo da smo prilikom preuzimanja izmjene u zadnjem retku IX. soneta promijenili grafem đ u dj kako taj redak ne bi slovopisom odudarao od ostatka teksta. – b) Od svih Krimskih soneta u Velikanovićevu prijevodu ponovo je objavljivan, koliko nam je poznato, tek četvrti (Bura), i to u dvama izdanjima antologije 100 pjesnika svijeta (Šoljan 1971: 223; isti 1984: 367), u dvama izdanjima Antologije evropske lirike od srednjeg vijeka do romantizma (Milićević 1974: 338; isti 1976: 354) i konačno u knjižici nastaloj za izložbu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici povodom obilježavanja dvjestote obljetnice Mickiewiczeva rođenja (AM200: 27). Tekst je u njima po svoj prilici preuzet iz Poljske lirike, a premda je donekle mijenjan – od čega je najzamjetnija smislena promjena naslova u daleko točnije Oluja – promjene nismo uzimali u obzir jer je riječ o izdanjima priređivanima više od trideset godina nakon Velikanovićeve smrti (1940), zbog čega sumnjamo da su autorizirane.
4. Šaula. Prepjev Đorđa Šaule donosimo prema njegovu prvom i jedinom cjelovitom izdanju u Književnoj smotri (Mickiewicz 1998c: 77–79), a tekst smo usporedili i s prethodno objavljenim prepjevima pojedinih soneta. Oni su se pojavljivali u publikacijama Izvor (isti 1949: 97, VII. sonet), Republika (isti 1950, I. sonet), Vjesnik u srijedu (Šaula 1956a, I. sonet) i Kulturni radnik (isti 1956b: 44–45, VII., X. i XV. sonet), u obama izdanjima antologije 100 pjesnika svijeta (Šoljan 1971: 223–224, I. i XV. sonet; isti 1984: 367–368, I. sonet) i u obama izdanjima Antologije evropske lirike od srednjeg vijeka do romantizma (Milićević 1974: 338–339; isti 1976: 354–355; u oba izdanja I. sonet). Neke smo izmjene proveli po uzoru na prethodna izdanja, a neke po vlastitu nahođenju, a sve ih pobrojavamo u nastavku. – a) Nastojeći očuvati grafičko uređenje izvornika, ipak smo početak 13. retka u IX. sonetu napisali velikim početnim slovom, vjerujući da je malo slovo u izvorniku propust. Usto smo u VI. sonetu navodne znakove iz izvornika (»«) zamijenili tradicionalnom hrvatskom varijantom (“”). – b) U Šaule su, kao i u prethodnikâ mu, prisutne pojedine naglasne oznake, no čini nam se sa znatno manjom filološkom stručnošću, a katkad je nejasno zašto su točno pojedini naglasci uopće označeni. Tako ćemo u izvorniku pronaći silazne naglaske na središnjem slogu riječi (jedâra, III, 10; amfôra, VI, 9; halâte, XI, 1; granâte, XI, 4; Bajdâra, XIV, 6) i većinom nepotrebne i nama nejasne oznake zanaglasnih dužina (rascvjetāna, I, 4; molitāvā, VII, 1; s vitkih minarētā, VII, 9; smalaksālū, X, 11; konjskōga, XVI, 10). Premda nam u priređivanju svih tekstova u principu nije bio cilj slijediti starije tekstološko načelo po kojemu bi valjalo “odstraniti iz teksta pogreške koje su to bile već u odnosu na normu piščeva vremena” (Kapetanić 1970: 253), u ovom smo slučaju odlučili izmijeniti oznake kako bismo pružili čišći i razumljiviji tekst. Navedene smo dugosilazne naglaske promijenili, u skladu s ortoepskom normom, u dugouzlazne, pričem smo u III. sonetu dodali i odgovarajuću zanaglasnu dužinu (jedárā). Takve smo dužine pridodali i sljedećim glagolskim oblicima: postòji > postòjī (VI, 14); rumèni > rumènī (VII, 3); támne > támnē (XII, 5); postòje > postòjē (XVII, 5). Nabrojene suvišne oznake zanaglasnih dužina uklonili smo, što opravdavamo između ostaloga i njihovom neprisutnošću u prijašnjim izdanjima: “rascvjetana” (Mickiewicz 1950: 541; Šoljan 1971: 223, 1984: 367; Milićević 1974: 338, 1976: 354), “molitava” (Mickiewicz 1949: 97), “minareta”, “smalaksalu” (Šaula 1956b: 44). – c) Šaula bilježi apostrofe uz infinitivne oblike na -t (npr. molit', praštat'), uz tzv. krnje glagolske priloge (npr. Misleć', lijuć') te uz ō nastalo sprezanjem samoglasničkih skupina ao i uo (npr. k'o, dirn'o). Premda takvo pisanje ne držimo sasma opravdanim, očuvali smo ga. Međutim, u njegovu prijevodu nahodimo tri slučaja pisanja 'je umjesto ije: Zanav'jek (IX, 11), Nav'ješta (XI, 12) i razn'jeta (XII, 3), možda zbog pukog grafičkog ugledanja na Velikanovićev prijevod. No u Šaule, budući da njegovo ije jatovskoga podrijetla označava u pravilu jedan slog (u što se lako uvjeriti brojenjem slogova u stihovima), ne postoji valjan razlog za tobožnju distinkciju, tj. da se većinom piše ije, a tek iznimno 'je (npr.: “Na leđa Čatirdaga pada luča svijeta, / Krši se i, u zrake purpurne razn'jeta,”, XII, 2–3). Zbog toga smo u navedenim trima slučajima preobličili 'je u uobičajeno ije. Usto smo oblik dal' (III, 4) promijenili u pravopisno proširenije da l', kako i jest napisano na svim drugim mjestima (I, 7; V, 1, 6; VIII, 7; XIII, 9–10; XVI, 8; XVII, 5). – d) U trećem retku početnog soneta (Akermanske stepe) odlučili smo preinačiti k'o po (cvjetnoj vodi) u po toj, kako stoji u svim prethodnim objavljenim inačicama toga prepjeva, jer je bliže izvorniku, u kojem također nema poredbe. Zadržali smo oblik koraljnog otočja (4) naspram koraljnih ostrva (Mickiewicz 1950: 541), odnosno koraljnih otoka (Šaula 1956a, Šoljan 1971: 222, 1984: 367; Milićević 1974: 338, 1976: 354) iz prijašnjih izdanja. – e) U VII. sonetu (Bakčisaraj u noći) nalazimo dva dvanaesterca u inače uredno trinaesteračkom prepjevu: “A kralj noći žuri s draganom da spava” (4), “Prhne preko nijeme, pustošne modrine.” (14). Pretpostavljamo da je riječ o omaškama nastalima prilikom preradbe prepjeva; one se nalaze već u drugoj inačici toga prepjeva (Šaula 1956b: 44), dok su u prvoj inačici, sadržajno podosta drugačijoj i usto ekavskoj, ti redci trinaesterci: “A kralj noći hita, uz draganu da spava”; “Preko plavetnih leti, pustinjskih humova.” (Mickiewicz 1949: 97). Po uzoru na tu inačicu prepravili smo četvrti redak: A kralj noći žuri uz draganu da spava. Problematičan ostaje posljednji redak koji se ne dade preoblikovati prema prvoj inačici, stoga smo, da bi se dobilo trinaesteračko čitanje, pretpostavili dvosložan izgovor dugoga jata u obliku nijeme. Budući da bi to bio jedini slučaj takva čitanja u čitavu prepjevu (na koje nas može navesti i prethodno spomenuta Šaulina dvojba oko pisanja 'je), odlučili smo u ovom retku nedvosmislenom naglasnom oznakom uputiti na trosložni izgovor toga oblika: nijèmē. – f) Dva smo netrinaesteračka retka zamijetili i u III. sonetu: njegov je 4. redak (“Kao pauk kada vreba da l' nit se zavija”) četrnaesterac, a 11. (“Usklik mi se s klikom društva ujednači”) dvanaesterac. U ovom smo slučaju, kao i u VII. sonetu, pretpostavili da je riječ bilo o omaškama bilo o korektorskim iskrivljavanjima te smo ih odlučili “prepraviti” u skladu sa Šaulinim jezičnim osobinama: u 4. retku uklonili smo slog-višak promjenom kada > kad, a 11. retku pridodali smo slog koji nedostaje promijenivši s klikom u sa klikom. – g) U 10. retku X. soneta (Bajdari) nalazi se nezgrapna i neobična sintagma crni ogroman taj val, koja je u prvoj inačici glasila crni ogroman talas (Šaula 1956b: 44). Budući da poljski izvornik na ovom mjestu ne sadrži zamjenicu, pretpostavljamo da je nepotrebnim čistunstvom talas zamijenjen sintagmom taj val, pa u našem tekstu naveden stih navodimo prema tečnijoj (i točnijoj) prvoj inačici prepjeva. – h) Prvi polustih 12. retka u XV. sonetu (Put iznad provalije u Čufut Kali) u zadnjem izdanju glasi: “A ja pogledah, mirzo.”, što smo odluči pravopisno promijeniti prema prvoj objavljenoj inačici: “A ja pogledah, Mirzo!” (Šaula 1956b: 45), koja je tako i bliža izvorniku. – i) U posljednjem, cjelovitom izdanju Šaulinih prepjeva nema traga ni jednom od Mickiewiczevih objašnjenja u obliku fusnota. Međutim, određene se fusnote nalaze u nekim prijašnjim izdanjima tih prijevoda, uz I. i VII. sonet, stoga smo ih odlučili prenijeti i u naše izdanje, ispod samog teksta. Bilješke uz I. sonet objavljene su jedino u Milićevićevoj antologiji (1974: 338, 1976: 354), prema čemu ih i mi donosimo. Napomene uz VII. sonet donosimo stilizirane prema drugomu izdanju (Šaula 1956b: 44), dok sam njihov tekst prepisujemo iz prvoga (Mickiewicz 1949: 97), u kojemu je prijevod ponešto precizniji.
5. Mioč. Prepjev Pere Mioča donosimo prema drugom izdanju iz Književne smotre (Mickiewicz 1998b) jer nam se doimlje kao najpotpunije i tekstološki najpouzdanije, a usporedili smo ga i s preostalim dvama izdanjima. Prvo izdanje iz Hrvatskoga slova (isti 1998a), premda načelno korektno, ne sadrži prevedene Mickiewiczeve fusnote i Miočeva dodatna objašnjenja, što se sve nalazi u drugom i trećem izdanju, ali zato sadrži određen broj tiskarskih pogrešaka: koracima umj. kracima (II, 11), ljubazna umj. ljubavna (VI, 3), otok umj. otokom (XVI, 5); brojna odstupanja od velikoga slova na početku retka (IV, 12; V, 13; X, 11; XII, 4; XIII, 13; XV, 14); grafičko stapanje drugoga katrena i prvoga terceta u jednu strofu (XII, 5–11) te sitnije pravopisno-interpunkcijske omaške. Treće pak izdanje iz časopisa Kanavelić (Mickiewicz 2017), premda sadrži neke izmjene koje jesmo uzeli u obzir, sadrži brojne krupne propuste pri obradi teksta, od kojih navodimo neke: nedostaje čitav XI. sonet, a zbog toga su soneti XII–XVIII pogrešno numerirani kao XI–XVII; u naslovima prvih dvaju soneta sve riječi imaju veliko početno slovo (Akermanske Stepe; Morska Tišina), dok u naslovima VIII. i XIV. (u stvari XV) soneta nisu kapitalizirana vlastita imena (Grob potocke; Staza nad provalijom na čufut-kaleu); na dvama se mjestima umjesto apostrofa (') javlja znak >: k>o (III, 3), mis>o (X, 13); oznake za fusnotu u samim stihovima gotovo su svugdje udvojene: 11 umj. 1, 22 umj. 2 itd.; sve su fusnote označene kao oznake prevoditelja, premda je dobar dio Mickiewiczev, a ta je razlika održana u drugom izdanju; oblici kruh (XV, 4); liliru (XVII, 11) umj. krug; li liru itd. Zbog navedenoga svakoj “promjeni” u trećem izdanju pristupali smo suzdržano, birajući tek rijetke koje smatramo doista namjernima, odreda u fusnotama. Sve promjene koje smo unijeli, polazeći od drugoga izdanja, navodimo u nastavku. – a) Izostavnike Mioč upotrebljava i ne upotrebljava uz pojedine oblike (npr. usnut uz opit', krijuć' uz klanjajuć itd.), a mi smo ih u tekstu odlučili prenijeti sustavno i dosljedno, stoga smo ih uklonili iz sljedećih oblika: u nj' (II, 14), anđelim', krijuć' (V, 2, 4); Odlijećuć' (VIII, 3); opit' (X, 4); glaseć' (XI, 12); deruć' (XIII, 4); gazeć' (XIV, 14); nogam' (XV, 2), gazeć' (XVII, 5); stojeć', sunut' (XVIII, 1, 12); dobar dio ovih oblika piše se bez apostrofa u prvom izdanju. U ostalim slučajima zadržali smo ih, što uključuje, slično kao u Šaulinu slučaju, stegnuto ō: k'o (brojne potvrde), mis'o (X, 13; XIV, 9; XV, 8), zaskakiv'o (XVII, 10). Navodnike (“”) u VI. sonetu i u fusnotama zamijenili smo hrvatskom inačicom (“”), kako i jesu napisane u trećem izdanju. – b) Naglasne oznake iz drugoga izdanja načelno smo prenosili. Uklonili smo je tek iz oblika bȁrd (VIII, 13) jer ne vidimo s kojim bi se oblikom mogao pomiješati, a usto naglasak nije označen ni u prvom ni u trećem izdanju. Prenijeli smo pravopisno odavna uvriježen oblik Litvo (XIV, 5) iz prvoga izdanja umjesto izrazito neuobičajenoga poljskog oblika Litwo koji se nalazi u drugom i trećem izdanju. Prema prvomu izdanju preuzeli smo i oblik ptica-gora (XVI, 2) umjesto nesmislenoga ptica – gora iz drugog i trećeg izdanja. Oblik zasnježi (XVIII, 3), kako stoji u svim trima izdanjima, prepravili smo u pravopisno dobrano uvriježen oblik zasniježi. Premda Mioč bilježi određena odstupanja od trinaesterca, nismo intervenirali u sam tekst kako bismo ih tobože prepravljali; međutim, na jednom smo mjestu “očuvali” trinaesterac: umjesto oblika mornarima (IV, 3), kako stoji u drugom i trećem izdanju, unijeli smo oblik mornarim iz prvoga izdanja, koji u Mioču nije stran (usp. anđelim, nogam) i za koji vjerujemo da je omaškom “ispravljen” u kasnijim inačicama. Zbog veće jasnoće prenijeli smo oblik bitci (II,5) iz trećega izdanja umjesto oblika bici iz prethodnih dvaju, a oblik ne će (X, 9) preuzeli smo po uzoru na prvo i treće izdanje, vjerujući da je njegovo sastavljeno pisanje (neće) u drugom izdanju rezultat uredničke, a ne prevoditeljske odluke. – c) Grafičko uređenje imena lica (V, IX, XIII, XV, XVI) prenijeli smo iz drugoga izdanja, ali smo ih odlučili centrirati po uzoru na prvo izdanje, što je bliže poljskomu izvorniku. Ostatak parateksta uz same pjesme, kao npr. naslove, moto i posvetu, donosimo slijedeći drugo izdanje. – d) Mnogo je priređivačkoga posla otišlo na fusnote, od čega navodimo samo osnovno načelo promjena. Bitno je navesti da smo preglednosti i praktičnosti radi sve bilješke, bilo Mickiewiczeve bilo Miočeve, smjestili na kraj čitava ciklusa, a usto smo ih jedne od drugih odlučili razlikovati, usporedivši ih za svaki slučaj s poljskim izvornikom, i to načinom bilježenja: autorske su označene zvjezdicama, a prevoditeljeve arapskim brojkama, odvojeno za svaki sonet. Treće izdanje donosi manje izmjene u samom tekstu većine fusnota, a donosi i neke nove prevoditeljske napomene; sve smo promjene, osim novih tipfelera, unijeli u naše izdanje, izvorno temeljeno na drugom. Sljedeće su fusnote, prema našoj numeraciji, nadodane tek u trećem izdanju: I, 2, 3; XVI, 2.
Sonety krymskie
Wer den Dichter will verstehen,
Muß in Dichter's Lande gehen.
Goethe, im Chuld Nameh.
Towarzyszom podróży krymskiej
Autor
I. Stepy Akermańskie
Wpłynąłem na suchego przestwór oceanu,
Wóz nurza się w zieloność i jak łódka brodzi
Śród fali łąk szumiących, śród kwiatów powodzi,
Omijam koralowe ostrowy burzanu.*
Już mrok zapada, nigdzie drogi ni kurhanu;
Patrzę w niebo, gwiazd szukam, przewodniczek łodzi;
Tam z dala błyszczy obłok? tam jutrzenka wschodzi?
To błyszczy Dniestr, to weszła lampa Akermanu.
Stójmy! – jak cicho! – słyszę ciągnące żurawie,
Których by nie dościgły źrenice sokoła;
Słyszę, kędy się motyl kołysa na trawie,
Kędy wąż śliską piersią dotyka się zioła.
W takiej ciszy! – tak ucho natężam ciekawie,
Że słyszałbym głos z Litwy. – Jedźmy, nikt nie woła.
II. Cisza morska
na wysokości Tarkankut
Już wstążkę pawilonu wiatr zaledwie muśnie,
Cichymi gra piersiami rozjaśniona woda;
Jak marząca o szczęściu narzeczona młoda
Zbudzi się, aby westchnąć, i wnet znowu uśnie.
Żagle, na kształt chorągwi gdy wojnę skończono,
Drzemią na masztach nagich; okręt lekkim ruchem
Kołysa się, jak gdyby przykuty łańcuchem;
Majtek wytchnął, podróżne rozśmiało się grono.
O morze! pośród twoich wesołych żyjątek
Jest polip, co śpi na dnie, gdy się niebo chmurzy,
A na ciszę długimi wywija ramiony.
O myśli! w twojej głębi jest hydra pamiątek,
Co śpi wpośród złych losów i namiętnej burzy;
A gdy serce spokojne, zatapia w nim szpony.
III. Żegluga
Szum większy, gęściej morskie snują się straszydła,
Majtek wbiegł na drabinę, gotujcie się, dzieci!
Wbiegł, rozciągnął się, zawisł w niewidzialnej sieci,
Jak pająk czatujący na skinienie sidła.
Wiatr! – wiatr! – dąsa się okręt, zrywa się z wędzidła,
Przewala się, nurkuje w pienistej zamieci,
Wznosi kark, zdeptał fale i skróś niebios leci,
Obłok czołem sieka, wiatr chwyta pod skrzydła.
I mój duch masztu lotem buja śród odmętu,
Wzdyma się wyobraźnia jak warkocz tych żagli,
Mimowolny krzyk łączę z wesołym orszakiem;
Wyciągam ręce, padam na piersi okrętu,
Zdaje się, że pierś moja do pędu go nagli:
Lekko mi! rzeźwo! lubo! wiem, co to być ptakiem.
IV. Burza
Zdarto żagle, ster prysnął, ryk wód, szum zawiei,
Głosy trwożnej gromady, pomp złowieszcze jęki,
Ostatnie liny majtkom wyrwały się z ręki,
Słońce krwawo zachodzi, z nim reszta nadziei.
Wicher z tryumfem zawył, a na mokre góry
Wznoszące się piętrami z morskiego odmętu
Wstąpił genijusz śmierci i szedł do okrętu
Jak żołnierz szturmujący w połamane mury.
Ci leżą na pół martwi, ów załamał dłonie,
Ten w objęcia przyjaciół żegnając się pada,
Ci modlą się przed śmiercią, aby śmierć odegnać.
Jeden podróżny siedział w milczeniu na stronie
I pomyślił: szczęśliwy, kto siły postrada
Albo modlić się umie lub ma z kim się żegnać.
V. Widok gór ze stepów Kozłowa
Pielgrzym i Mirza
Pielgrzym
Tam? czy Allah postawił ścianą morze lodu?
Czy aniołom tron odlał z zamrożonej chmury?
Czy diwy* z ćwierci lądu dźwignęli te mury,
Aby gwiazd karawanę nie puszczać ze wschodu?
Na szczycie jaka łuna!** pożar Carogrodu!
Czy Allah, gdy noc chylat*** rozciągnęła bury,
Dla światów żeglujących po morzu natury
Tę latarnię zawiesił śród niebios obwodu?
Mirza
Tam? – Byłem; zima siedzi, tam dzioby potoków
I gardła rzek widziałem pijące z jej gniazda.
Tchnąłem, z ust mych śnieg leciał; pomykałem kroków,
Gdzie orły dróg nie wiedzą, kończy się chmur jazda,
Minąłem grom drzemiący w kolebce z obłoków,
Aż tam, gdzie nad mój turban była tylko gwiazda.
To Czatyrdah!****
Pielgrzym
Aa!!
VI. Bakczysaraj*
Jeszcze wielka, już pusta Girajów dziedzina!
Zmiatane czołem baszów ganki i przedsienia,
Sofy, trony potęgi, miłości schronienia
Przeskakuje sarańcza, obwija gadzina.
Skróś okien różnofarbnych powoju roślina,
Wdzierając się na głuche ściany i sklepienia,
Zajmuje dzieło ludzi w imię przyrodzenia
I pisze Balsazara głoskami** “ruina”.
W środku Sali wycięte z marmuru naczynie;
To fontanna haremu, dotąd stoi cało
I perłowe łzy sącząc woła przez pustynie:
Gdzież jesteś, o miłości, potęgo i chwało!
Wy macie trwać na wieki, źródło szybko płynie,
O hańbo! wyście przeszły, a źródło zostało.
VII. Bakczysaraj w nocy
Rozchodzą się z dżamidów* pobożni mieszkańce,
Odgłos izanu w cichym gubi się wieczorze,
Zawstydziło się licem rubinowym zorze,
Srebrny król nocy dąży spocząć przy kochance.
Błyszczą w haremie niebios wieczne gwiazd kagańce,
Śród nich po safirowym żegluje przestworze
Jeden obłok, jak senny łabędź na jeziorze,
Pierś ma białą, a złotem malowane krańce.
Tu cień pada z menaru i wierzchu cyprysa,
Dalej czernią się kołem olbrzymy granitu,
Jak szatany siedzące w dywanie Eblisa**
Pod namiotem ciemności; niekiedy z ich szczytu
Budzi się błyskawica i pędem farysa***
Przelatuje milczące pustynie błękitu.
VIII. Grób Potockiej*
W kraju wiosny, pomiędzy rozkosznymi sady,
Uwiędłaś, młoda różo! bo przeszłości chwile,
Ulatując od ciebie jak złote motyle,
Rzuciły w głębi serca pamiątek owady.
Tam na północ ku Polsce świecą gwiazd gromady,
Dlaczegoż na tej drodze błyszczy się ich tyle?
Czy wzrok twój ognia pełen, nim zgasnął w mogile,
Tam wiecznie lecąc jasne powypalał ślady?
Polko, i ja dni skończę w samotnej żałobie;
Tu niech mi garstkę ziemi dłoń przyjazna rzuci.
Podróżni często przy twym rozmawiają grobie,
I mnie wtenczas dźwięk mowy rodzinnej ocuci;
I wieszcz, samotną piosnkę dumając o tobie,
Ujrzy bliską mogiłę i dla mnie zanuci.
IX. Mogiły haremu*
Mirza do Pielgrzyma
Tu z winnicy miłości niedojrzałe grona
Wzięto na stół Allacha; tu perełki Wschodu,
Z morza uciech i szczęścia, porwała za młodu
Truna, koncha wieczności, do mrocznego łona.
Skryła je niepamięci i czasu zasłona,
Nad nimi turban zimny** błyszczy śród ogrodu
Jak buńczuk wojska cieniów, i ledwie u spodu
Zostały dłonią giaura wyryte imiona.***
O wy, róże edeńskie! u czystości stoku
Odkwitnęły dni wasze pod wstydu liściami,
Na wieki zatajone niewiernemu oku.
Teraz grób wasz spojrzenie cudzoziemca plami,
Pozwalam mu – darujesz, o wielki Proroku!
On jeden z cudzoziemców poglądał ze łzami.
X. Bajdary*
Wypuszczam na wiatr konia i nie szczędzę razów;
Lasy, doliny, głazy, w kolei, w natłoku
U nóg mych płyną, giną jak fale potoku;
Chcę odurzyć się, upić tym wirem obrazów.
A gdy śpieniony rumak nie słucha rozkazów,
Gdy świat kolory traci pod całunem mroku,
Jak w rozbitym źwierciedle, tak w mym spiekłym oku
Snują się mary lasów i dolin, i głazów.
Ziemia śpi, mnie snu nie ma; skaczę w morskie łona,
Czarny, wydęty bałwan z hukiem na brzeg dąży,
Schylam ku niemu czoło, wyciągam ramiona,
Pęka nad głową fala, chaos mię okrąży;
Czekam, aż myśl, jak łódka wirami kręcona,
Zbłąka się i na chwilę w niepamięć pogrąży.
XI. Ałuszta* w dzień
Już góra z piersi mgliste otrząsa chylaty,
Rannym szumi namazem niwa** złotokłosa,
Kłania się las i sypie z majowego włosa,
Jak z różańca kalifów,*** rubin i granaty.****
Łąka w kwiatach, nad łąką latające kwiaty,
Motyle różnofarbne, niby tęczy kosa,
Baldakimem z brylantów okryły niebiosa;
Dalej sarańcza ciągnie swój całun skrzydlaty.
A kędy w wodach skała przegląda się łysa,
Wre morze i odparte z nowym szturmem pędzi;
W jego szumach gra światło jak w oczach tygrysa,
Sroższą zwiastując burzę dla ziemskiej krawędzi;
A na głębini fala lekko się kołysa
I kąpią się w niej floty i stada łabędzi.
XII. Ałuszta w nocy
Rzeźwią się wiatry, dzienna wolnieje posucha,
Na barki Czatyrdahu spada lampa światów,
Rozbija się, rozlewa strumienie szkarłatów
I gaśnie. Błędny pielgrzym ogląda się, słucha.
Już góry poczerniały, w dolinach noc głucha,
Źródła szemrzą jak przez sen na łożu z bławatów;
Powietrze tchnące wonią, tą muzyką kwiatów,
Mówi do serca głosem tajemnym dla ucha.
Usypiam pod skrzydłami ciszy i ciemnoty;
Wtem budzą mię rażące meteoru błyski,
Niebo, ziemię i góry oblał potop złoty!
Nocy wschodnia! ty na kształt wschodniej odaliski
Pieszczotami usypiasz, a kiedym snu bliski,
Ty iskrą oka znowu budzisz do pieszczoty.
XIII. Czatyrdah
Mirza
Drżąc muślimin całuje stopy twej opoki,
Maszcie krymskiego statku, wielki Czatyrdahu!
O minarecie świata! o gór padyszachu*!
Ty, nad skały poziomu uciekłszy w obłoki,
Siedzisz sobie pod bramą niebios, jak wysoki
Gabryjel**pilnujący edeńskiego gmachu.
Ciemny las twoim płaszczem, a janczary strachu
Twój turban z chmur haftują błyskawic potoki.
Nam czy słońce dopieka, czyli mgła ocienia,
Czy sarańcza plon zetnie, czy giaur pali domy –
Czatyrdahu, ty zawsze głuchy, nieruchomy,
Między światem i niebem jak drogman stworzenia,
Podesławszy pod nogi ziemie, ludzi, gromy,
Słuchasz tylko, co mówi Bóg do przyrodzenia.
XIV. Pielgrzym
U stóp moich kraina dostatków i krasy,
Nad głową niebo jasne, obok piękne lice;
Dlaczegoż stąd ucieka serce w okolice
Dalekie, i niestety! jeszcze dalsze czasy?
Litwo! piały mi wdzięczniej twe szumiące lasy
Niż słowiki Bajdaru, Salhiry dziewice*;
I weselszy deptałem twoje trzęsawice
Niż rubinowe morwy, złote ananasy.
Tak daleki! tak różna wabi mię ponęta;
Dlaczegoż roztargniony wzdycham bez ustanku
Do tej, którą kochałem w dni moich poranku?
Ona w lubej dziedzinie, która mi odjęta,
Gdzie jej wszystko o wiernym powiada kochanku –
Depcąc świeże me ślady czyż o mnie pamięta?
XV. Droga nad przepaścią w Czufut-Kale*
Mirza i Pielgrzym
Mirza
Zmów pacierz, opuść wodze, odwróć na bok lica,
Tu jeździec końskim nogom swój rozum powierza;**
Dzielny koń! patrz, jak staje, głąb okiem rozmierza,
Uklęka, brzeg wiszaru kopytem pochwyca,
I zawisnął. – Tam nie patrz, tam spadła źrenica,
Jak w studni Al-Kairu, o dno nie uderza.
I ręką tam nie wskazuj, nie masz u rąk pierza;
I myśli tam nie puszczaj, bo myśl jak kotwica
Z łodzi drobnej ciśniona w nieźmierność głębiny,
Piorunem spadnie, morza do dna nie przewierci,
I łódź z sobą przechyli w otchłanie chaosu.
Pielgrzym
Mirzo, a ja spojrzałem! Przez świata szczeliny
Tam widziałem – com widział, opowiem – po śmierci,
Bo w żyjących języku nie ma na to głosu.
XVI. Góra Kikineis
Mirza
Spójrzyj w przepaść – niebiosa leżące na dole
To jest morze; – śród fali zda się, że ptak-góra,*
Piorunem zastrzelony, swe masztowe pióra
Roztoczył kręgiem szerszym niż tęczy półkole
I wyspą śniegu nakrył błękitne wód pole.
Ta wyspa żeglująca w otchłani – to chmura!**
Z jej piersi na pół świata spada noc ponura;
Czy widzisz płomienistą wstążkę na jej czole?
To jest piorun! – Lecz stójmy, otchłanie pod nogą,
Musim wąwoz przesadzić w całym konia pędzie;
Ja skoczę, ty z gotowym biczem i ostrogą,
Gdy zniknę z oczu, patrzaj w owe skał krawędzie:
Jeśli tam pióro błyśnie, to mój kołpak będzie;
Jeżeli nie, już ludziom nie jechać tą drogą.
XVII. Ruiny zamku w Bałakławie*
Te zamki, połamane w zwaliska bez ładu,
Zdobiły cię i strzegły, o niewdzięczny Krymie!
Dzisiaj sterczą na górach jak czaszki olbrzymie,
W nich gad mieszka lub człowiek podlejszy od gadu.
Szczeblujmy na wieżycę, szukam herbów śladu;
Jest i napis, tu może bohatera imię,
Co było wojsk postrachem, w zapomnieniu drzymie,
Obwinione jak robak liściem winogradu.
Tu Grek dłutował w murach ateńskie ozdoby,
Stąd Italczyk Mongołom narzucał żelaza
I mekkański przybylec nucił pieśń namaza.
Dziś sępy czarnym skrzydłem oblatują groby,
Jak w mieście, które całkiem wybije zaraza,
Wiecznie z baszt powiewają chorągwie żałoby.
XVIII. Ajudah
Lubię poglądać wsparty na Judahu skale,
Jak śpienione bałwany to w czarne szeregi
Ścisnąwszy się buchają, to jak srebrne śniegi
W milijonowych tęczach kołują wspaniale.
Trącą się o mieliznę, rozbiją na fale,
Jak wojsko wielorybów zalegając brzegi,
Zdobędą ląd w tryumfie i na powrót zbiegi,
Miecą za sobą muszle, perły i korale.
Podobnie na twe serce, o poeto młody!
Namiętność często groźne wzburza niepogody,
Lecz gdy podniesiesz bardon, ona bez twej szkody
Ucieka w zapomnienia pogrążyć się toni
I nieśmiertelne pieśni za sobą uroni,
Z których wieki uplotą ozdobę twych skroni.
Objaśnienia do Sonetów krymskich
I. Stepy Akermańskie
*Ostrowy burzanu – Na Ukrainie i Pobereżu nazywają burzanami wielkie krzaki ziela, które w czasie lata kwiatem okryte nadają przyjemną rozmaitość płaszczyznom.
V. Widok gór ze stepów Kozłowa
* Diwy – Diwy, podług starożytnej mitologii Persów, złośliwe geniusze, które niegdyś panowały na ziemi, potem wygnane przez aniołów, mieszkają teraz na końcu świata, za górą Kaf.
** Na szczycie jaka łuna – Wierzchołki Czatyrdahu po zachodzie słońca, skutkiem odbijających się promieni, przez czas jakiś zdają się być w ogniu.
*** Chylat – Suknia honorowa, którą Sułtan obdarza wielkich urzędników państwa.
**** Czatyrdah – Najwyższy w paśmie gór Krymskich na brzegu południowym; daje się widzieć z daleka, niemal na 200 werst, a z różnych stron, w postaci olbrzymiej chmury sinawego koloru.
VI. Bakczysaraj
* Bakczysaraj – W dolinie otoczonej ze wszech stron górami leży miasto Bakczysaraj, niegdyś stolica Girajów, chanów krymskich.
** Balsazara głoskami – “Tejże godziny wyszły palce ręki człowieczej, które pisały przeciwko świecznikowi na ścienie pałacu królewskiego, a król (Balsazar) widział część ręki, która pisała” Proroctwo Danielowe, V 5, 25, 26, 27, 28.
VII. Bakczysaraj w nocy
* Rozchodzą się z dżamidów – Mesdżid lub dżiami, są to zwyczajne meczety. Zewnątrz po rogach świątyni wznoszą się cienkie, wystrzelone w niebo wieżyczki, które minaretami, menaré, zowią; są one w połowie swej wysokości otoczone galerią, szurfé, z której miuezzinowie, czyli oznajmiciele, zwołują lud na modlitwę. To zwoływanie wyśpiewane z galerii zowie się izanem. Pięć razy na dzień, w oznaczonych godzinach, daje się słyszeć izan ze wszystkich minaretów, a czysty i donośny głos miuezzinów przyjemnie rozlega się w powietrzokręgu miast muzułmańskich, w których z powodu nieużywania kołowych pojazdów szczególniejsza cichość panuje (Sękowski, Collectanea, T. I, k. 66).
** W dywanie Eblisa – Eblis albo Iblis lub Garazel, jest to Lucyper u mohametanów.
*** Pędem farysa – Farys, rycerz u Arabów Beduinów.
VIII. Grób Potockiej
* Grób Potockiej – Niedaleko pałacu chanów wznosi się mogiła w guście wschodnim zbudowana z okrągłą kopułą. Jest powieść między pospólstwem w Krymie, że ten pomnik wystawiony był przez Kerim Giraja dla niewolnicy, którą nadzwyczajnie kochał. Niewolnica miała być Polka, z domu Potockich. Autor uczenie i pięknie napisanej podróży po Krymie, Murawjew-Apostoł, utrzymuje, że powieść ta jest bez zasady i że grobowiec kryje zwłoki jakiejś Gruzinki. Nie wiemy, na czym opiera swoje mniemanie; bo zarzut, iż Tatarowie w połowie ośmnastego wieku tak łatwo niewolnic z domu Potockich uprowadzać nie mogli, nie jest dostateczny. Wiadome są ostatnie zaburzenia kozackie na Ukrainie, skąd niemało ludu uprowadzono i przedano sąsiednim Tatarom. W Polszcze liczne są familije szlacheckie imienia Potockich, i wspomniona branka niekoniecznie mogła należeć do znakomitego domu dziedziców Humania, który najazdom tatarskim lub rozruchom kozackim mniej był dostępnym. Z powieści gminnej o grobowcu bakczysarajskim poeta rosyjski, Aleksander Puszkin, z właściwym mu talentem napisał powieść Fontanna bakczysarajska.
IX. Mogiły haremu
* Mogiły haremu – W rozkosznym ogrodzie, wśród wysmukłych topoli i drzew morwowych stoją grobowce z białego marmuru chanów i sułtanów, ich żon i krewnych; w pobliskich dwóch budowach leżą truny zwalone bez ładu; były one niegdyś bogato wybite, dziś sterczą nagie deski i szmaty całunu.
** Nad nimi turban zimny – Muzułmanie nad grobami mężczyzn i niewiast stawią kamienne zawoje innego dla obu płci kształtu.
*** Dłonią giaura wyryte imiona – Giaur znaczy “niewierny”. Tak muzułmanie nazywają chrześcijan.
X. Bajdary
* Bajdary – Piękna dolina, przez którą zwykle wjeżdża się na brzeg południowy Krymu.
XI. Ałuszta w dzień
* Ałuszta – Jedno z miejsc najrozkoszniejszych Krymu; tam już wiatry północne nigdy nie dochodzą i podróżny w listopadzie szuka częstokroć chłodu pod cieniem ogromnych orzechów włoskich, jeszcze zielonych.
** Rannym szumi namazem niwa – Namaz, modlitwa muzułmańska, którą odprawiają siedząc i bijąc pokłony.
*** Jak z różańca kalifów – Muzułmanie używają w czasie modłów różańca, który u znakomitych osób z kosztownych bywa kamieni.
**** Rubin i granaty – Granatowe i morwowe drzewa, czerwieniejące się rozkosznym owocem, są pospolite na całym brzegu południowym Krymu.
XIII. Czatyrdah
* Padyszach – Tytuł sułtana tureckiego.
** Gabryjel – Zostawiam imię Gabryjela jako powszechniej znajome; ale właściwym strażnikiem niebios podług mitologii wschodniej jest Ramek (konstellacyja Arcturus), jedna z dwóch wielkich gwiazd zwanych As semekein.
XIV. Pielgrzym
* Salhiry dziewice – Salhir, rzeka w Krymie, wypływa s podnóża Czatyrdahu.
XV. Droga nad przepaścią w Czufut-Kale
* Czufut-Kale – Miasteczko na wyniosłej skale; domy na brzegu stojące mają podobieństwo do gniazd jaskółczych; ścieżka wiodąca na górę jest przykra i nad przepaścią wisząca. W samym mieście ściany domów łączą się prawie ze zrębem skały; spojrzawszy przez okno, wzrok gubi się w głębi nieźmiernej.
** Tu jeździec końskim nogom swój rozum powierza – Koń krymski w trudnych i niebezpiecznych przeprawach zdaje się posiadać szczególniejszy instynkt ostrożności i pewności. Nim krok postawi, trzymając na powietrzu nogę szuka kamienia i probuje, czy bezpiecznie stąpić i ostać się może.
XVI. Góra Kikineis
*Ptak-góra – Znajomy s Tysiąca nocy. Jest to sławny w mitologii perskiej, po wielekroć od poetów wschodnich opisywany ptak Simurg. “Wielki on (powiada Firdussi w Szah-Name) jak góra, a mocny jak twierdza, słonia unosi w szponach swoich”, i dalej: “ujrzawszy rycerzy (Simurg) zerwał się jak chmura ze skały, na której mieszka, i ciągnął przez powietrze jak huragan, rzucając cień na wojska jeźdzców”. Obacz Hammera, Geschichte Redekünste Persiens, Wien 1818, p. 65.
** To chmura – Z wierzchołka gór wyniesionych nad krainę obłoków, jeżeli spójrzymy na chmury płynące ponad morzem, zdaje się, że leżą na wodzie w kształcie wielkich wysp białych. Ciekawy ten fenomen oglądałem z Czatyrdahu.
XVII. Ruiny zamku w Bałakławie
* Ruiny zamku w Bałakławie – Nad zatoką tego imienia stoją gruzy zamku, zbudowanego niegdyś przez Greków, przychodniów z Miletu. Później Genueńczycy wznieśli na tym miejscu twierdzę Cembalo.
Krimske zvonjelice. [preveo Ivan Trnski]
I. Stepe akermanske.
Zaplovih morem suhim, kola svega dana
U travi mi se glibe, teku poput ladje,
I kroz šum valovlja joj i kroz vonja hladje
Mimodjoh one cvjetne otoke burzana.*
Zamračilo se, nigdje nema puta znana,
Provòdilice zviezde okom tražim svadje,
Zabieli oblak s dalja, danica se nadje,
Zabliešti Dnjestar, živa lampa Akermana.
Ah, stan'mo! Kol' je tiho! Let se čuje ždrala,
Zamietilo ga ne bi sokolovo oko;
I tih se zuj u travi čuje kukca mala.
I motnjava se po tlih – čuje plažnja zmije,
Tišine iz te uho širi se široko,
Da glasak s Litve čuje, al ga čuti nije.
II. Tišina morska.
(Na visini Tarkankuta.)
Utolio vjetar, jedva kreće zavjesine,
A tihim grudma more svietleći se sklada,
Kô snijuć o sreći si zaručnica mlada
Uzdahnuv probudi se, ȕsnê od miline.
A jedro poput stiega, kada bitka mine,
Na katarci si goloj driema, à brod bâdâ
Polagano se mičuć, kô svezan ozada,
Ušuti mornar, putnik u smieh, šalu vine.
O, more, posred tvoje vesele bistrine
Spavulji dnom ti polip, dok se nebo tmuri,
Zaposiže ramena, kuda mu se proktî.
O, misli, uspomena sred tvoje sredine
Spavulji hidrom, kad je vrieme jadu, buri,
U spokojnome srdcu zadire se noktî.
III. Desni vjetar.
Zašumi šum, zahuči morska sva strahota,
Zagrmi mornar ladjom: na noge, dječaci!
Poleti, sagne dječak, popne se u zracih
I paukom se stvori, po mreži se mota.
Već eto vjetra! Ladja krknu, zaštropota
I klisnu iz svog mira, ù pjenu se baci
I diže kljun i tlači val i pòd oblácî
Uztìtrâ vrškom, vjetar jedrom zàsopota.
Na katarkinu vršku duh mi titra visom
I nadimlje se maštom, kano biela jedra,
S mornarî pjesmu pjevat trgnem nehotice.
I širim ruke, na grud ladji dâm se klisom,
Iz mojih njedara joj pùnîm hitnjom njedra,
I lástan, račan pojmim, što su krila ptice.
IV. Vihor.
Poderaše se jedra, krmilo se slomi,
I nasta jauk, buka, zlosut klepet cmr̂ka,
I zadnji puče konop, eto časa grka,
A zalazeće sunce krvlju nade tomi.
Slavòslav vihor riče, muklo tutnje gromi,
Na mokroj izrinu se gori iz dna mrka
Ah, genij smrti, ladji dohvati se brka;
Juriša vojnik, na živ sviet se pòlakomi.
Taj leži polumrtav, onaj ruke lama,
Taj zagrlio druga, s njim se prašta sada,
A pred smrt taj se moli, ne će smrt da prima.
A putnik jedan sjedi, múčî duša sáma
I misli: blago onom, koji tako strada
Te umie molit se, a praštat s kim se ima.
V. Vidik gorski sa stepa kozlovskih.
Putnik:
Gle, zašto Alah ondje sgrnu more leda?
Zar priestô tuj si stvori smrzla od oblaka?
Sagradiše li divi zid od ledenjaka,
Da zviezdâ karavanam tud se šetat ne dâ?
Svjetlòbu, cigli požar Carigrada, sgledah:
Zar Alah, dokle traje skrka noćnog mraka,
Da svjetovi mu mogu jedrit morem zraka,
Prikòvao je nebu svjetiljku o gredah?
Mirza (provodič mu):
Zar ono? Bijah ondje. Rieke biesom znane
Provaljuju odánlê siedoj zimi s gniezda;
Obidjoh, snieg iz usta sipljuć, one strane,
Kud ne lieću ni orli, nit je magli jezda,
Nadkrilih u oblaku grome uspavane,
I čalma gdje mi malo ne tače se zviezdâ.
To Čatirdah!
Putnik:
A!
VI. Bakćisaraj.
Visoki jošte, pusti Girejevi dvori,
Hodnici vam se ruše, pročelja se nište,
A sofe, priestolja vam, milku utočište,
Preskakuje ih cvrčak, guja puže gori.
Na okna šara bršljan u tu sjajnost nórî,
Po stieni, svodu pužuć sgodno mjesto ište,
I piše osvojeno na to boravište
Balsàzorovu kletvu: “Sve se neka sori!”
Dvorani u sredini mramorom se sjaje
Vodòmet haremski i sve je na njem cielo,
I jošte roni suze, kanda glas bi davô:
Oj, gdje si, milovanje i srećo i slavo!
Vjekovati je vama ovdjeka se htjelo,
Uminuste, a iza vas osta suzâ vrelo.
VII. Bakćisaraj po noći.
Iz džamije izadje množtvo pobožnikâ,
Mujèzinovi u tih večer ginu zovi,
Rumenilom se zore rubinskime ȍvi
Svjetlája i kralj noćni, srebrnoga lika.
Po haremu nebesa titra zviezdâ stika;
Oblačak eno sjetni po nebu se povi,
Kô bio labud ti je, jezerom kad plovi,
Bjelasa mu se grud iz zlatna šíka.
Gle čempresova vršja, džamijina sjena,
Gle divskih gora mrki kip se u krug sdieva,
Kô čete da su pakla tuj utaborene,
Utaborene u mrak; kadšto munja sieva
Po vrsima im, diljem stepe nemjerene
Bedujin jaše samcat, čudnu prošlost smnieva.
VIII. Grob kneginje Potocke.
Na kraju tome divnom proljeća i lasti
Mladovjeka nam ružo, ocvala si rano!
Kô leptir da te zlatni ljubnu razdragano,
U krilu ostade ti spomen mlade slasti.
Na sjeveru će svod sa zviezdama se srasti
Nad Poljskom tamo titra nebo to zvjezdano,
Zar zviezdâ jatu oto plamanje je dano
Izgledljiva ti negda oka bajnom vlasti?
Poljakinjo! na sami ginem eto i ja,
Blagosivam ti groba, crne zemlje grudu;
Poljaku odmor tužan na tvom grobu prija.
Tuj poljska njemu rieč je sladku povod čudu,
U vienac pjesme tvoje uzdisaje svija,
Pa makar pjesme jedva utjehom mu budu.
IX. Haremsko groblje.
Mirza putniku:
Nedozrelo je groždje milku s vinograda
Naskladô tuj si Alah; biser iztočni je
Iz utjehe i sreće mora, davno prije
Sakriven vječnom školjkom, tuj si skrio tada.
Iznàd njih zaboravlju i mrakom grobskog hlada
Skrivenih čalma hladna blista se i bdije
Kô stieg nad vojskom sjenâ; ploča vidjeti je
S imenma uklesanim kaur-svieta mlada.
Zemaljske ruže krasne! pri čistoće toku
Ocvaste tuj uza stid lišca svoga blieda,
Sve vieke zatajene nevjernome oku.
Tudjincu evo dodjoh vaše groblje s reda
Pokazat; – prorok griešnu prostio mi kroku!
Tudjinac taj jedinac kroz suze ga gleda.
X. Bajdari.
Podbodem konja živo, u propanj ga gonim,
Polete šume, stiene, doli uzbujali
Izpòd nogû mi ginu, kano rieke vali,
Zaglibljujem se, u vir bezsvjestnosti ronim.
I pjenast konj mi juri mahom nasionim
A sviet u naton čudan splinu se i sali
S ogledala se kano razbijena zali
Zelenom oko šumom, stienom, dolom onim.
I zemlja usne, a ja bezsan na žal skočim,
Nakulja val se k briegu, mrko mu je tjeme,
Podnesem čelo poda nj, a ramena kočim,
Zašumi val nad glavom, kaos obaspe me
I kao brod u viru ničim se ne bočim,
Zaokupi me magla zaboravi nieme.
XI. Alušta po danu.
Već s gorskim grudma magla stȁ se razstajati,
Jutrena šumi pjesma njive zlatnim klasom
I kitnjast gaj se klanja, rose blista krasom
Kalifskom kô na čislu rubin i granati.
I luka cvate, nad njom cviet se mota, klati
Leptirica šarenih, svedši istim časom
Nebesma pri dnu nebo divnim alem-pasom,
S daleka krieš cvrkutljiv uze krieša zvati.
Iz vode viri stienje golo i visoko,
Uzavrelo je more, na stienje juriša,
Po valu titra svjetlo, kao tigra oko.
Dubini vrhom val se lasti, ljulja, tišâ,
Mornarice se bieli jedarje široko
I jato labudova bezdnu povrh kriša.
XII. Alušta po noći.
Utolio je vjetar, zamrie danu duša,
Po vrhu Čatirdaha luč se razsu svieta
Crljeneć se kô srklet, crljen zatrepeta
I gasne. Bludeć putnik ogledâ se, sluša.
Pocrnjele su gore, dolom gluhne gluša,
Žubore tiše vrela, kanda san im smeta,
Po hladu vonj se krili, vonj je svirka cvieta,
Domota glas se srdca tajom noćnih tmuša.
Posanjam čas pod krilom tame i tišine:
A u tom probudi me prasket meteora
I nebom, zemljom, gorom zlatan potop pline.
Oj, iztok-noći, ti si odaliska dvora,
Uspavljuješ dragotom, a da san nas mine,
Ti iskrom oka budiš svu dragotu stvora.
XIII. Čatirdah.
Drktureć Moslim tvrde cjeliva ti stope,
Oj, katarko nam krimska, Čatirdaše veli,
Ti munara si svieta, gorâ car si smjeli,
Zemaljske nada stiene u oblak se pope.
Nebesma ti si stražar, nikô s tla Evrope,
Čuvara poput rajskog medju arkangjeli,
Potamnio ti plašt, a od oblaka bielih
Svijenom čalmom zviezde kriese se i tope.
Pripeklo li je sunce, il te magla ovi,
Il skakavci nalegli, ili Kavrin pali,
Ti, Čatirdaše, gluh si na sbilji i šali,
I medj svietom i nebom dragoman si novi,
Pod nogama ti zemlja, grom i ljudi mali,
Tek slušaš, prirodi li Višnji štogodj slovi!
XIV. Putnik.
Pod nogama je mojim zemlja puna krasa,
A nad mnom nebo jasno, preda mnom ljepota;
Pa rad šta srdce željno daljnjijih dragota
I davnijega radje sjeća mi se časa?
Oj, Litvo, blažen većma po šumah ti basah,
Neg bajderskih kraj slavlja, salgirskih krasota,
Veseliji se stazom po tresetu motah,
Neg ovud pokraj murva, zlatnih ananasa.
Daleko si mi vele, mili zavičaju,
Ah, zašto uzdišem ti za njom postojano,
Za onom, koju mladjan ljubljah toli rano?
U domovini dragoj, otetom mi raju,
Sve svjedoči joj milje moje vjerovano,
Al hoće l' me se ona sjećat na mom kraju?
XV. Vratolom povrh propasti Džehud-Kalske.
Mirza:
Pomòl' se, pusti vodjke, pa odvrni lice
I povjer', jezdioče, razum konjskoj nozi,
Valjano konjče! gledaj, dûb gdje mjeri grozi
I pazi, kuša, kud će upriet kopitice.
Ne pogledaj mi u glib strašne bezdanice,
Studenac Alkahirski ovo ti je skrozi,
Ni ruke ne pruž' nad glib, nema krila njozi,
Ni mislî ne uglibi poput kotve nice.
Jer misô-kotva bezdnu vuče drobnu ladju
U neizmjernu propast, mozag se zavrti,
Dubini nema kraja, nema ladji spasa.
Putnik:
Ja, Mirzo, zirnuh nice – kroz tu strašnu gradju,
Tuj vidjeh, što li vidjeh, kažem potla smrti,
Jer živ to jezik kazat ne bi smogô glasa.
XVI. Gora Kikeneiska.
Mirza:
Daj, zirni u dubinu, eno neba nice,
To more ti je – po njem ptića gle golema,
Gdje bielim svojim jedri, svojim krilma dvjema
Razkrilio se širom mora polovice.
I leda ti se gora čini od te ptice,
Modrinom jedreć – to je oblak, neman niema,
Iz njegovih se grudi noć nam strašna sprema,
Sjevuca plamen žarki njegova iz lica:
To munja ti je! Stani! Eto razsjeline,
Preklisit mi ju treba cielom konja snagom,
Pripremi bič i pomoć ostrugâ oštrine;
Kad nestane me, gledaj onom stienom nagom,
Pak mune l' onud pero, moj to kalpak ti je,
Ne opaziš li ništa: za mnom puta nije.
XVII. Gradine balaklavske.
Ti gradovi u razsap strovaljeni sada
Bijahu nakit, straža nezahvalna Krma,
Sad grebenje su grdno povrh brda strma,
Gdje gmiže gujski gad i ljudi gori gada.
Tu jošte grb se vidi povrh veže grada
I napis još se čita kroz to lišće grma,
Al glas vlastele driema bez daha i mrma
Kô crvak uvit u list s loze vinograda.
Tuj Grk klesaše dlietom stuplje u okruge,
Mongoli opirahu s' italskoj drzkoći,
Tuj Mečki hodočastnik propjevô je noći;
Sad jastrieb širi crne kreljuti si duge,
Te kao gdjeno kuga mori u bjesnoći,
Vijòrê se od krila vječni stiezi tuge.
XVIII. Ajudah.
Milota mi je zirnut s Ajudaha stiene,
Gdje grdnog valovlja se pjȅnê crne čete,
I propinju se, tištu, srebren snieg dok mete
Milijunskim se kriesom na suncu šarènê.
Navaliv na grebenje šúmê razbijene,
I kitskoj slične vojsci brieg jurišat lete,
Predobiv si ga slavno, povratka se sjete,
Po žalu puste koralj, biser drage ciene.
Baš takvo ti je srdce, pjevaoče mladi!
U strasti često navre, sviet jurišat radi,
Al dirnuv žice, gnjev se slegne, viek ti slâdî;
I sladkim spominjanjem odjeknu ti žice,
Pa rodu svome namreš pjesme bezsmrtnice,
Vrgavat će ti vieci vience na grob nice.
Krimski soneti. [preveo Iso Velikanović]
Wer den Dichter will verstehen
Muß in Dichters Lande gehen.
Goethe.
I. Akermanske stepe.
Zaplovih na pučinu suhog oceana;
U zelen tonu kola, ko da čamac brodi:
Po valu šumnih luka, po cv'jeću ko vodi,
Kraj koraljnih ostrva grmlja razrastana.
Mrači se, nigdje puta ni grobnoga stana.
U nebo gledam, tražim zv'jezdu, što brod vodi:
Iz dalji sja se oblak, danica ishodi...
Blista se Dnjestar, sinu svjetlost Akermana!
Stojmo!... Tišina!... Čujem, kako lete ždrali,
Ne bi ih dogledale oči sokolove;
Čujem, u travi ljuljka leptirić se mali,
A zmija kliskom grudi dira u strukove...
Prisluškujem tišini, čekam radoznali
Iz Litve glas... Hajdémo, niko me ne zove!
II. Tišina morska.
Na visini tarkankutskoj.
Ko vrvcu na zastavi vjetrić tih kad pljasnu,
Grudima tihim trepće voda izbistrena:
Ko o sreći kad sanja mladojka vjerena,
Budi se, uzdah vinu i već opet zasnu.
I jedra, ko zastave, kad se rat ugasnu,
S jarbola golih dr'jemlju; a ulaganjena
Njiše se ladja vodom, kao zalančena;
Izape mornar, u sm'jeh svi putnici prasnu.
Oj more! usred tvoga svijeta vesela
Spi u dubljini polip, kad se nebo tmuri,
A za tišine krake duge razastire.
Na dnu ti, mîsli, hidra uspomena sjela,
Što za zle spi sudbine i po b'jesnoj buri, –
A kad je srce mirno, čápke u nj zadire.
III. Plovidba.
Šum raste, povrvješe po moru strašila;
Na ljestve mornar skače: djeco, svi spremljeni!
U mreži nevidljivoj visi, te se l'jeni,
Ko pauk, koji vreba, je l' se omča svȉla.
Vjetar je! vjetar! Ladja žvale prekršila;
Púći se, vâljaj, tòni u mećavi pjeni,
Zatiljak diži, gazi vale, k nebu kreni,
Oblake čelom s'jeci, hvataj dûh pod krila!
I moj se duh ko jarbol ljulja sred pučine,
Ko kosa tih jedara mašta se nadima,
I uz veselu četu glas mi sam pristaje.
Ispružam ruke, padam na grudi ladjine.
Ko da ju, nek poleti, žurim ja prsima.
Lako mi! živo! milo! znam sad, ptica šta je...
IV. Bura.
Rik morem, vihor, krma puca, jedro pada,
Plašljivi ljudski glasi, cmrk zlosretne huke,
Zadnje se uže trglo iz mornarske ruke,
Krvavo sunce zadje, s njim posljednja nada.
S trijumfom bura vije; a na mokre gore,
Što katom iznad kata nadvisuju vodu,
Genije smrti stao i puti se k brodu,
Ko vojnik, što juriša tvrdje, kad se sore.
Ti leže polumrtvi, onaj ruke lama,
Taj s prijateljima se na rastanku ljubi,
Ovi se pred smrt mole, nek im se ne svrati;
A jedan putnik šuteć sio s kraja sama
I misli: blago onom, koji snagu gubi,
Te molit zna, il ima s kim se rastajati...
V. Pogled na gore sa stepa kozlovskih.
Putnik.
Tamo!... Da l' Allah diže st'jenu, leda more,
Tron angjelima lije: smrzle oblakove,
Il četvrt zemlje džini zbiše u zidove,
Da karavana zv'jezdâ s istoka ne more?...
Ko Carigrad da gori, zabuktale gore!...
Da l' Allah, kad noć crne razastre pokrove,
Za svjetove, po moru svemira što plove,
Svjetiljku ovu vješa na nebesa gore?...
Mirza.
Tamo? Bjeh: zima sjedi; kljunove potokâ
I grla r'jekâ vidjeh, piju joj iz gn'jezda;
Dahnuh, iz usta sn'ježi; ne ustavih kroka,
Kud oro ne zna, kud je krâj oblačnih jezda,
Gdje dr'jema grom u zipci oblaka visoka,
Nad sarukom dok mojim ne bi samo zv'jezda:
Čatirdag.
Putnik.
Aa!!
VI. Bakčesaraj.
Još velika, već pusta Girajâ* baština!
Predvorja, tr'jeme, čelom pašinskim metene,
Divane, s'jela sile, zaklone ljuvene,
Skakavci preskakuju, ovija gujina.
Kroz prozore šarene tihanih zidina
Povijuša se penje uz svod, uz stijene,
U prirodino ime ljudma ugrabljene;
Slovima Valtazara piše “RAZVALINA”.
Usred dvorane sud se mramoran zateče:
Haremska to je česma: i sad čitava je;
Roneći biser-suze u samoći reče:
Kud ljubav, kuda sila, i slava kuda je?
Na v'jek im bješe trajat; česma naglo teče;
Sramote! nestadoše, a česma još traje...
VII. Bakčesaraj ob noć.
Iz džamija se svijet bogomoljni gubi,
Molitvi u tih večer ginu odglasovi,
Suncu se lice stidom ko rubinom ovi,
Srebrni kralj se noći žuri na san k ljubi.
Na haremu nebeskom vječna svjetlost dubi,
Žišci: zvijezde; u dalj safirnu njim plovi
Sâm oblak, ko jezerom tihi labudovi,
Prsa mu b'jela, zlatom ispisani rubi.
Tud pada sjen s munara, s vrha čempresova,
Tamo se ukočene cŕnê klisurine,
Ko sabrane sotone v'jeća Eblisova*
U šator mračni; gdjekad s njihove visine
Budi se sijavica, l'jeta Farysova**
Preletava daljinu tihane modrine.
VIII. Grob Potocke.*
Sred raskošnih vrtova, u proljetnom kraju,
Robuješ, mlada ružo! minuli ti časi,
Odl'jećuć kao leptir, što se zlatom krasi,
Gad uspomena na dno srdašcu hitaju.
Na sjever, k Poljskoj, čete zvijezda se sjaju...
Zašto toliko zv'ježdje put taj odabra si?
Da l' ognjene ti oči, dok grob ne ugasi,
Tud vječno leteć jasne trage prosipaju?
Poljkinjo! sâm ću i ja umr'jet sa žalobom.
Nek tu mi šaku zemlje baci dlan mileni!
Sv'jet putni nad tvojim se razgovara grobom:
I mene će da budi jezik moj rodjeni,
A pjesnik, pjesmu snujuć samotnu za tobom,
Grob bliski opazit će i zapjevat meni.
IX. Haremski grobovi.
Mirza putniku.
Na stolu Allahu su grozdovi nezreli
Ljubavnog vinograda; biser s istoka je,
Što s mora slasti, sreće, mlad u mračne kraje,
U školjke vječitosti, l'jesove se seli.
Zaborav i davnina trag su im zameli.
Iznad njih saruk hladni u vrtu se sjaje,
Tûg vojske mrtvih sjena, i tek ozdola je
Od gjaurina natpis, što imena veli.
Oj edenske vi ruže! život prečišćeni,
Pod lišćem stida dani odcvjetaše vama,
Na vijek nevjernomu oku zatajeni...
Sad pogled vam tudjinčev kalja grob mrljama.
Dopuštam, oj veliki sveče, prosti meni!
Jedini od tudjinâ gleda u suzama.
X. Bajdari.
Konjića s vihrom puštam, ostroga ne štedim;
Dolina, šuma, st'jena, ko val potočine,
Pod nogama u zbrci plovi mi i gine:
Omamit ću se, opit slikama, što gledim.
Kad zapjenjen mi ne će at, što zapovjedim,
Kad svijet boje gubi pod pokrovom tmine,
U sl'jepljenu su oku šume, hrid, doline,
Ko u zrcalu strtu, u slikama bl'jedim.
Spi zemlja, sna mi nema. Skačem na pučinu,
Val crni, naduveni s hukom k br'jegu goni,
Ispružam ruke, spuštam čelo na razinu.
Nad glavom val mi prsnu, metež me zaroni:
Čekam, dok miso, ko brod, kog vir krugom vinu,
Smetena u zaborav časkom ne uroni.
XI. Alušta ob dan.
Već gora stresa s prsa maglene hiljate*
Namázom** ranim šúmê njive zlatoklase,
Klanja se šȕma, sipa niz svibanjske vlase,
Ko kalif s brojanica, rubin i granate.
Nad cvjetnom lukom leteć još cvijeće cvate:
Šareni leptirovi, što sve do neba se
Ko alemov baldahin sjajnom dugom krase;
Skakavci dalje steru pokrove krilate.
Kad se u vodi st'jena gola ogleduje,
Vri more, odbijeno juriša iznova,
Ko tigrovo se oko svjetluca kroz huje,
Navješćujući buru zemlji od rtova;
A val se nad bezdanom njiše, zapljuskuje
Tud brodove, a tuda jata labudova.
XII. Alušta ob noć.
Vjetrovi nèstâše se; žega minu; gruha
Na bilo Čatirdaga svjetiljka svjetova,
Razbita razlijeva r'jeke grimizova,
Gasi se. Stojiš oka napeta i sluha;
Pocrnješe već gore, u dolu noć gluha;
S ležaja svilna šúmî sanljiv tok virova;
Mirisavi vjetarac, ta glazba cvjetova,
Govori srcu glasom potajnim od uha.
U san ću ja, tišini i mraku pod krilo:
Al me izà sna trga blijesak i piska,
Zlato ko potok nebo i zemlju prelilo!
Istočna noći! ti si kao odaliska,
Uspavljuješ me mazno, a ispred sna bliska
Iz oka iskrom budiš na maženje milo.
XIII. Čatirdag.
Mirza.
Musliman dršćuć ljubi podnožje ti st'jeni,
Jarbole krimskog broda, Čatirdaže džine!
Oj munaro svijeta! care nad planine!
U oblak iznad niskih hridi uklonjeni,
Pred vratima nebeskim kao uzvišeni
Gabrijel rajske čuvaš dvorove s visine;
Plašt imaš mračnu šumu, a iz oblačine
Od janjičara, munjâ, saruk izvezeni.
Neka nas magla mrači, nek nas žega mori,
Skakavci žetvu nište, gjaur pali dome,
Ti, Čatirdaže, vazda gluh u miru svome,
Med svijetom i nebom tumačem se stvori;
Pod noge podvrgnuvši zemlju, ljude, grome,
Jedino slušaš, što Bog prirodi govori.
XIV. Putnik.
Pod nogama mi zemlja bogatstva i krasa,
Nad glavom vedro nebo, sa mnom krasno lice:
I zašto otud srce bježi nehotice
U dalek kraj, i jao! – još do daljeg časa?
Pjevah ti šumne šume, Litvo, sladjeg glasa,
Neg bajdarski slavulji, salhirske* djevice;
Radije gazio sam tamo treskavice,
Neg što sam željan ovih zlatnih ananasa.
Dalek sam i druga je zamama za mene!
Zašto od uzdaha se trgam neprestana
Za onom, koju ljubljah za mladih mi dana?
Iz mile djedovine, meni izgubljene,
Gdje sve joj napominje vjernoga dragana,
Po mojem tragu hodeć da l' se sjeća mene?
XV. Put nad bezdanom u Džehud-Kale.
Mirza.
Mòli se, spùsti uzde i lice odvráti:
Tud jašuć konjskoj nozi um povjeri prije.
Konj valjan! Pred dubljinom stane, omjeri je
I klekne, dok kopitom strmen ne zahvati,
Te visi... Tud ne glédi! Sleti l' zjenica ti,
Ko kahirskom studencu, do dna ne doprije:
Ni rukom tud ne kazuj: krilata ti nije;
Ni s mišlju tud: jer miso sidrom možeš zvati:
Kad s ladjice ga bace moru u dubine,
Spadne ko grom, al mora do dna ne provrti,
Neg ladjicu u bezdan, metež sunovrati...
Putnik.
Ja, Mirzo, pogledo sam! Sv'jetu kroz puklìne
Provirih... A što vidjeh, reć ću – iza smrti:
To jezik živih ljudi ne zna iskazati.
XVI. Gora Kikeneis.
Mirza.
U bezdan gledni. Dolje nebesa što leže,
More je. Usred vala ko da ubio je
Grom ptića orijaša,* što jarbole svoje,
Krila, ko polukrugom duginim proteže, –
Na polje modrih voda snježan otok l'ježe.
Taj otok, što bezdanom plovi, oblak to je!
Iz njeg se za pol sv'jeta mračne noći roje:
Vidiš li trak ognjeni, što mu čelo žeže?
Grom je!... Al stojmo; tu je bezdan ispod noga.
Taj klanac moram s konjem u skok prehititi.
Ja skačem; ti spremljena biča i ostroga,
Kad nestanem, med oštre hidri oko hiti;
Bljesne li pero, moja šubara će biti;
Ne bljesne l' – ovim putom ne bilo nikoga!
XVII. Razvaline zamka u Balaklavi.
Te zamke razrušene, golu podrtinu,
Kitili, čuvali su, nezahvalni Krime;
Sad gorom ko lubanje divske su, da prime
U sebe gmaz i čovu, još goru živinu.
Na kulu pȍpêt tražim grb ja uz zidinu;
I natpis ima: možda kom junaku ime,
Što bješe vojsci užas, a sad se nad njime,
Zaboravljenim crvom, vinov list zavinu.
Grk atinske je šare kleso tih zidova,
Mongolima prodavo Taljan oružije,
Iz Meke došljak pjevo molitve si tihe:
Sad jastr'jeb crnih krila leti vrh grobova;
Tako se s grada, kad sav od kuge pomrije,
Zastava crna s kula vije do v'jekova.
XVIII. Ajudag.
Gledati volim st'jeni judaškoj na kraju,
Kad zapjenjeni vali čas se u crn lijeg
Zbijaju i tad pršte, čas ko srebren snijeg
U milijune dúgâ vijući se sjaju,
Gruhaju u pličinu, te se razbijaju,
Ko vojska od kitova, prekrivajuć brijeg,
Nadvladjuju sv'jet slavno, a kad će u bijeg,
Za sobom školjke, biser, koralje bacaju.
Mlad pjesniče, na tvoje srce nalikuje!
Strast često uzburkati strašne zna oluje:
Al kada digneš bardon, tebi ne štetuje,
Neg tone u dubljinu, k zaborava sv'jetu,
I pjesme besmrtnice gubi u lijetu,
Iz kojih v'jeci v'jenac čelu tvomu pletu.
Tumač i bilješke
Sonete i krimske sonete izdao je Mickiewicz god. 1826. za svojega boravka u Moskvi. U nekojim se sonetima sjeća prve svoje idealne ljubavi spram Marije Wereszczakove, (“Marilje” u baladama), onda već udate za vlastelina Puttkamera, u nekojima pak druge svoje ljubavi, manje idealne, spram Karoline Sobańske, rodjene Rzewuske. S Karolinom, poznatom krasoticom odeskoga društva, i njenim bratom Henrikom Rzewuskim proputovao je Mickiewicz Krim, kada je god. 1825. proživio nekih devet mjeseci u Odesi. Njima je i posvetio krimske sonete.
[III, 6] púćiti se usne prćiti od ljutosti.
[V, 3] džin div, gorostas.
[V, 14] saruk turban oko glave u muslimana.
[V, 15] Čatirdag gora na Krimu.
[VI] Bakčesaraj nekadašnja prijestonica krimskih kanova.
[VII, 5] dúbiti stajat dupke, upravo.
[IX, 7] tûg konjski rep, pašinski (generalski) znak na istoku.
[X] Bajdari dolina na Krimu.
[XI] Alušta grad na Krimu.
[XIII, 3] munàra minaret, vršak na džamiji.
[XV] Džehudkale gradić na visokoj stijeni.
[XVII] Balaklav razvaljen grčki grad, sada poznato ljetište.
[XVIII] Ajudag “medvjedja planina”, šumovit brijeg na Krimu.
Krimski soneti [preveo Đorđe Šaula]
I. Akermanske stepe
Zaplovih u prostranstvo suhog oceana,
Dvopreg roni u travu i k'o čamac brodi
Valom livada šumnih po toj cvjetnoj vodi,
Kraj koraljnih otoka žbunja rascvjetana.
Već sumrak pada, nigdje puta ni kurgána,*
U nebo gledam, tražeć' zvijezdu što čun vodi.
Da l' tamo oblak blista? Danica se rodi?
To blista Dnjestar i sja svjetlost Akermána.*
Stani! – Kakav mir! – Čujem ždralove u letu
Koje dostigle ne bi oči sokolove,
Čujem kako se leptir ljuljuška na cvijetu,
Kako zmija grudima tiče travke ove.
Taj mir! – Slušam uz pažnju toliko napetu,
Bi l' glas iz Litve čuo. – Hajd' nitko ne zove!
II. Morska tišina
Na uzvisini Tarkan Kuta
Platno zastave vjetar tek je jedva dirn'o,
Tihim prsima diše voda sjaja živa;
Kao nevjesta mlada o sreći što sniva,
Prene se da uzdahne, opet zaspi mirno.
Jedra, poput barjaka po svršenoj vojni
Na katarkama dremlju; brod se lakim kretom
Ljuljuška, sličan brodu lancima sapetom.
Odahnu mornar, smiješe putnici se brojni.
O more! Ima izmeđ' tvog žiteljstva vedra,
Polip, što na dnu spava kad je nebo tmurno,
A pipcima uvija, tišina kad vlada.
Misli! Hidru sjećanja kriju tvoja njedra,
Spi kad je udes zao i sve strasno – burno.
A kad je srce mirno, pandže u nj zabada.
III. Jedrenje
Šum raste, hrpa morskih strašila se zbija,
Mornar uz ljestve trči: momci, da se kreće!
Sred nevidljive zasta mreže tad viseće,
Kao pauk kad vreba da l' nit se zavija.
Vjetar! – Brod se sad trza, propinje, odbija,
U pjenušavom viru uranja, iskreće,
Diže vrat, val preskače i kroz nebo lijeće,
Oblake čelom cijepa, vjetar krilom svija.
I moj duh letom lađe buja u tom huku
I nadima se mašta k'o platno jedárā,
Usklik mi se sa klikom društva ujednači:
Padam na grudi broda raširenih ruku.
Kao da mu grud moja želju za let stvara:
Lak sam! Bodar! I znam što ptica biti znači.
IV. Bura
Zderano jedro, krma prsla, rika vode,
Zloslutna škripa crpki, krik ljudi u huku,
Zadnje uže mornaru trgnuto iz ruku,
Sunce krvavo pada, s njim i nada ode.
Vihor s trijumfom riknu; a na vlažnom hridu,
Kada se katovima nadnio nad vodu,
Stupi genije smrti i krenu ka brodu,
K'o vojnik kad juriša k provaljenom zidu.
Ovi leže k'o mrtvi, ruke krše oni,
Ovaj zadnji put grli prijatelje drage,
Ti se mole pred smrću, smrt goneći time.
A jedan putnik šutke ustranu se skloni,
Misleć': sretan taj, što kad slome mu se snage,
Il' se zna molit', il' se ima praštat' s kime.
V. Pogled na gore iz kozlovskih stepa
Putnik i Mirza
Putnik
Tamo... Da l' Alah diže more u zid leda?
Anđelu slio tron od oblaka smrznuta?
Divi u bedem zbiše četvrt kopna kruta,
Da karavanu zvijezda poć' s Istoka ne da?
Vrh sja! Stambolski požar k'o da čovjek gleda!
Da l' Alah ispod noći raširenog skuta,
Za svijet, koji po moru svemirskome luta,
Te svjetiljke viseće svodu neba preda?
Mirza
Znam... Tamo živi zima – Vidjeh gdje se poje
S gnijezda joj, kljun potoka, grla rijeka tamo:
Dah mi snijeg posta; stigoh do stijene kod koje
Lijetu oblaka kraj je, or'o ne zna kamo;
Minuh grom sred kolijevke od oblaka svoje,
A kad mi nad turbanom bjehu zvijezde samo,
To je Čatirdag bio!
Putnik
Aa!
VI. Bakčisaraj
Već je pust dvor Giraja, tako moćan prije!
Trijem, koji pometaše mnogih paša čelo,
Tron moći, kutke gdje se ljubav sakrit' htjelo,
Sad preskaču skakavci, obvijaju zmije.
Kroz okna raznobojni ladolež se vije
I u prirode ime plijeni ljudsko djelo;
Svodom je nijemim lišće i cvijeće isplèlo
Znak Baltazarov, propast u sebi što krije.
Sred sale isklesana mramorna amfóra;
To je haremska česma, jošte cijela stoji
I lijuć' suze vapi kroz samoću dvora:
“Gdje ste! O strasti, moći, slavo, znanci moji!
Vi ste za vječnost, vrelo brzo sahnut' mora;
O srama! Vas već nema, vrelo još postòjī.”
VII. Bakčisaraj u noći
Razlaze se pobožni vjerni s molitava,
Jek se ezana* gubi u večernjoj sjeni,
U rubinskom se stidu lik neba rumènī,
A kralj noći žuri uz draganu da spava.
Zvijezda roj kroz nebeski harem prosijava
I jedri kroz safirom prostor obojeni
Jedan oblak, k'o labud na jezeru sneni,
Prsa su mu bijela, rub zlato ocrtava.
Sjenka pada s čempresa, s vitkih minareta,
Granitne crne stijene k'o vrazi se čine,
Kod Iblisa** sabrani rad divana kleta
Pod šator mraka; katkad munja s te visine
Prene se i brzinom Farisova*** leta,
Prhne preko nijèmē, pustošne modrine.
VIII. Grob Potocke
U tom proljetnom kraju, ispod bujnog granja,
Svela si mlada ružo! Jer prošlosti dani,
Od tebe k'o leptiri zlatni odagnani,
Baciše na dno srca tvog crve sjećanja.
Sjever neba, spram Poljske prepun je blistanja;
Zašto baš tol'ko zvijezda ima na toj strani?
Da l' to ognji tvog oka, sad već zapretani,
Paljahu, leteć' tamo, trag svojih putanja?
Poljakinjo! – I sam ću skončati od jada;
Nek' bace pregršt zemlje za mir moje sjene.
Putnici zbore kraj tvog groba pokatkada,
I zvuk će rodnih riječi odmah da me prene,
A pjesnik će, smišljajuć' za te pjesmu tada,
Spazivši humku blisku, pjevat' i za mene.
IX. Haremski grobovi
Mirza putniku
Tu je ljubavi grožđe nedozrelo brano
Alahu za stol; sretnom, vedrom zavičaju
To istočno biserje u mladom je sjaju,
Za lijes, školjku vječnosti, u mrak potrgano.
Zaborav ih sad skriva, vrijeme i neznano;
Hladni turbani grobni nad njima još traju,
Tugovi vojske mrtvih, a pri donjem kraju,
Gdjegdje džaurskom rukom ime uklesano.
O, vi, edenske ruže! U vrela čistoći
Ocvaše vaši dani ispod čednih skrama,
Zanavijek skriti za sve nevjerničke oči.
Sad vam stranac grob kalja pogledom bez srama.
Proroče, to dopustih, praštaj svojom moći!
Od tuđina on samo, gleda sa suzama.
X. Bajdari
Ne štedeć' biča, puštam nek' konj vjetrom lijeće;
Šume, dolovi, stijene, od leta, brzine,
Nastajuć' ispod mene, k'o val mi se čine;
Rad bih se opit' virom što se tu okreće.
A kad me at zapjenjen više slušat' neće,
Kad svijet boja iščezne pod pokrovom tmine,
K'o zrcalom razbitim, šume, hrid, dolìne,
Okom mi upaljenim, sve se to još kreće.
Sve spi, meni sna nema. Trčim prema žalu:
Crni ogroman talas s hukom na žal krenu,
Pružam mu ruke, svijam glavu smalaksalu.
Prska voda nad glavom, u kaosu njenu
Čekam da mis'o, k'o čun u nemirnom valu,
U zaborav zaluta bar u jednom trenu.
XI. Alušta danju
Već gora s grudi stresa maglene haláte
I šumi rani nȁmāz zlatoklasih njiva,
Klanja se gaj i s vlasi prebujnih razliva,
K'o s krunice kalífā, rubin i granáte.
U polju cvijeće, nad njim ino cvijeće cvate:
Leptiri raznobojni kao duga živa;
Briljantski im baldahin nebesa pokriva;
Skakavci, plašt svoj šireć'; katkad na cvijet svrate.
Ovdje, gdje se ogleda stijena s glavom nagom,
Vri more i, odbito, jurne novim skokom:
Bljeskom sred pjene, nalet sa još žešćom snagom
Naviješta rubu kopna, kao tigar okom;
A tamo se kupaju na valu tom blagom
Lađe, labuda jata na moru širòkom.
XII. Alušta noću
Bodre se vjetri, dnevna žega malaksava,
Na leđa Čatirdaga pada luča svijeta,
Krši se i, u zrake purpurne raznijeta,
Već gasne. Samotni se putnik ogledava.
Gore támnē, u dolu gluha noć već spava,
Vrela šume k'o kroz san sred mekih kreveta,
Zrak, odišuć' mirisom, tom muzikom cvijeta,
Srcu riječ šapće, što je uhu tajna prava.
Krilo me tihe noći brzo uspavljiva,
Da me tad bljesak jarki meteora prene;
Na zemlju se i gore potop zlata sliva!
Istočna noći! Poput haremske me žene,
Uspavljuješ draganjem – kad je san uz mene,
Tvoj sjaj me na draganje već opet poziva.
XIII. Čatirdag
Mirza
Drhteć', musliman ljubi tvoga brijega stope,
Katarko krimskog broda, Čatirdagu stari!
Ti padišahu gora! Visok k'o minári!
Ti nad stijenama niskim u nebo se prope,
Sjedište svoje sve do dveri neba pope,
Kao Gabrijel, ispred raja što stražari.
Šuma je plašt tvoj, munjom strašni janjičari,
Tvoj turban od oblaka propliću i škrope.
Da l' nas obvija magla, il' nas žega mori,
Da l' skakavac plod pase, džauri dom pale,
Čatirdagu, gluh, miran, bez pažnje bar male,
K'o neki tumač svijetu što sve nebo stvori,
Prostrev' pod noge zemlju, ljude, grom i vale,
Ti slušaš samo to što Bog prirodi zbori!
XIV. Putnik
Tamo dolje je zemlja obilja, ukrasa,
Nad glavom azur, a tu lice puno čara;
Pa što mi srce bježi do tog kraja stara,
Udaljena i – jao! do još daljih časa?
Litvo! Poj tvojih šuma ljepšeg mi je glasa,
Od djevica Salhira, slavuja Bajdára;
Proći tresetom tvojim, veću radost stvara,
Od tih rubinskih murva, zlatnih ananasa.
Tako dalek, a tako razne čari mame;
Što uzdišem bez kraja, duše rastrgane
Za onom koju voljah u mlade mi dane?
Ona u milom kraju, nedostižnom za me,
Gdje je sve vjernog dragog sjeća na sve strane,
Gazeći trag mu svježi, da li misli na me?
XV. Put iznad provalije u Čufut Kali
Mirza
Pomol' se, pusti uzde i glavu okreni,
Tu nozi konja um svoj predaju jahači;
Valjan konj! Kako mjeri, kako se zna snaći:
Klek'o, pa kopitima hvata rub na stijeni,
Visi. – Ne gledaj dolje! Pogled s te strmeni,
Neće, k'o u bunaru Al-Kair, dno naći.
Ne pružaj ruku – nema krila da sm'je saći;
Ni mišlju u taj ponor pod sobom ne kreni,
Jer bi, k'o kotva s čuna u vale oteta,
K'o grom pala, da more do dna ne provrti,
I čun nagnula sobom nad kaos užasa.
Putnik
A ja pogledah, Mirzo! Kroz taj prorez svijeta,
Tamo vidjeh... što vidjeh, pričat ću po smrti,
Jer u jeziku živih nema za to glasa.
XVI. Gora Kikineis
Gledaj u ponor – ono nebo u dubini,
To je more; tu, k'o da munjama šinuta,
Ptica-gora, jarbolska svoja pera kruta
Razvi krugom, od duge većim po širini,
Otok snijega uroniv' u vode modrini.
Taj otok, koji sporo tim ponorom luta –
To je oblak. Pol svijeta mrači sa svog puta;
Da l' mu vidiš trak plama u čela bjelini?
To je munja! – Al' stojmo, nad bezd'nim smo kutom:
Klanac se preć' može iz zaleta konjskoga;
Ja skačem, ti sa spremnom mamuzom i prutom,
Kad ja iščeznem, gledaj na rub hrida toga:
Bljesne li pero, bit će to s kalpaka moga;
Ako ne, ići više ne treba tim putom.
XVII. Ruševine zamka u Balaklavi
Ti zamci bjehu, što tu porušeni stoje,
Tvoj, nezahvalni Krime, ukras, brana jaka!
Sad strše k'o goleme lubanje iz raka;
Tu gmaz živi, il' čovjek još podliji što je.
Tražim na tornju da l' još grbovi postòjē.
Tu je i natpis, možda ime kog junaka?
Nekada strah i trepet, sad u plaštu mraka,
K'o crv, oko kog loza svija lišće svoje.
Tu je Grk po atensku zid krasio dlijetom,
Otud Talijan negve za Mongole slao,
Tu je mekanski došljak nȁmāz pjevat' znao.
Danas grobljem kraguji crni kruže letom,
K'o gradom na koji je smrtni pomor pao;
Ove kule su vječno s tom zastavom kletom.
XVIII. Ajudag
Volim s hridi Judaga gledati na žale,
Kad se naleti mora, čas u nizu crnu,
Nadimaju i stišću, a čas krasno prhnu
U tisuć' traka srebra i u duge male;
Sudare se s plićakom, razbiju na vale,
I, k'o kitova vojska, tada na žal srnu
I s trijumfom ga uzmu, a kada se vrnu,
Metu za sobom školjke, biser i koralje.
Slično, na tvoje srce, pjesniče, također,
Strast često sa užasnom nepogodom pođe;
Kad liru digneš, tad bez štete za te prođe,
I bježi naglo da se u zaborav skrije,
Ali besmrtne pjesme iza sebe lije,
Od kojih vrijeme vijenac za čelo ti vije.
Krimski soneti [preveo Pero Mioč]
Wer den Dichter will verstehen,
Muß in Dichter's Lande gehen.
Goethe, im Chuld Nameh.
Suputnicima s krimskog putovanja
Autor
I. Akermanske stepe
Uplovih na pučinu suhog oceana,
Kola u zelen rone, k'o brodica brode
Sred vâlā trava šumnih, sred cvijeća vȍdē,
Obilazim koraljne otoke bužana.*
Mrak se već hvata, nigdje puta ni kurgana;1
Nebo gledam, zvijezdu tražim, brodara lađa;
U daljini oblak sja? Danica se rađa?
To Dnjestar2 sja, to se pali luč Akeramana.3
Stojmo! – kakav muk! – čujem ždralove u letu,
Ni oko sokolovo ne bi stiglo ove;
Čujem, leptir se njiše u travnatom spletu,
Zmijski trbusi skliski po zelenju plove.
Uho mi bolno svrdla tišinu svetu,
Da čujem glas iz Litve. – Hajd', nitko ne zove.
II. Morska tišina
S visoravni Tarkankut
Vjetar je taknuo tek barjačić jarbola,
Titra tihim prsima svjetlucava voda;
K'o mlada djeva kad se sretnim snima poda
Budeć se da uzdahne i usne bez bola.
Jedra, barjaci bojni, k'o po ljutoj bitci,
Drijemlju na jarbolima; brod se lako cima,
Ziba se kao da je privezan lancima;
I mornar predah hvata, smiju se putnici.
O more! posred tvojih razigranih sjena
Polip je, što na dnu spi, dok se nebo mršti,
A u tišini dugim kracima izvija.
O misli! na dnu tvome hidra uspomena,
Što spi uz usud zli i dok oluja pršti;
A kad se smiri, u nj kandže zabija.
III. Plovidba
Šum raste, gušće morske snuju se nemani,
Mornar jurnuo na ljestve, djeco, držite se!
Žurno, raspeo se, k'o da se na mreži trese –
Pauk kad vreba znak sa zamke odaslani.
Šijun! – šijun! – bjesni brod o vez zavezani,
U pjenu ogrezao roni, naginje se,
Kljun diže, gazi vale, k nebu se uznese,
Oblake čelom siječe, vjetrom krila hrani.
I moj duh kao jarbol tresu vijavice,
Razigrava se mašta kao jedara huk,
Nehotični krik puštam sred smijeha svoj svȉti;
Ispružam ruke, brodu padam prsimice,
Čini se, prsa ga moja tjeraju u trk:
Lako mi! čilo! milo! znam što je ptić biti.
IV. Oluja
Strglo jedra, lom krme, voda riče atak,
Panični krici mase, obzor u jauku,
Zadnje konce mornarim istrglo iz ruku,
Sunce krvavo tone, s njim nade ostatak.
Šijun trijumfom tuli, a na mokre gore,
Bezmjerno nadvisujuć pobješnjelu vodu,
Stupio genije smrti i krenuo brodu
K'o vojnik kad nasrne na kule što gore.
Ti leže obamrli, ovaj grize dlane,
Taj u zagrljaj pao prijatelju dragu,
Ti se pred smrti mole da se smili njima.
Jedan je putnik šutke sjedio sa strane
I pomislio: sretan tko izgubi snagu
Ili molit se zna il' s kim opraštat ima.
V. Pogled na planine s kozlovskih stepa
Putnik i Mirza1
Putnik
Tamo? diže li Allah zid od mora leda?
Il' anđelim tron odli iz smrzlih oblaka?
Il' divi* podigoše bedem ledenjaka,
Karavanama krijuć zvijezde od pogleda?
Na vrhu silan oganj!** Istambula požar!
Il' je Allah, kad noć je mrk halat*** spustila,
Stvorenjima što blude po moru svemira,
Nasred nebeskog svoda zažegao taj žar?
Mirza
Tamo? – Bî'; led stoluje, pòtokā kljunove
I grla rijeka vidjeh, piju mu iz šaka.
Dahnuh, snijeg mi iz usta; noge me nosile
Gdje orli put ne znaju, gdje tma nema gnijezda,
Obiđoh grom usnuli u zipci oblaka,
Sve dok mi nad turbanom osta samo zvijezda.
Da, Čatirdah!****
Putnik
Ah!!
VI. Bakčisaraj*
Tu još stoji, al' pusta baština Giraja!
U prahu leže pâšā raskošna krovišta,
Sofe, prijestolja moći, ljubavna skrovišta
Mnoštvo kukaca kriju, gmizavac osvaja.
Kroz okna raznobojna bilje put otvara,
Na nijeme se zidove vere i na svode,
Razara djelo ljudsko uime prirode
I “RUŠEVINA” piše pismom Balsazara.**
Sred dvorane mramorni lom posvuda kleči;
Haremski vodoskok još čitav stoji pravo
Biserne točeć suze u pustoši ječi:
“Gdje si, o ljubavi, pusta moći i slavo!
Vama bî vječno trajat, izvoru brzo teći,
O srama! vi ste prošli, a izvor ostao”.
VII. Bakčisaraj noću
Iz džamija izlaze pobožni mještani,
Jeka ezana* titra u tihoj večeri,
Posramljeni sjaj zore licem joj treperi,
Srebrni kralj noći mnî usnut pri dragani.
U haremu nebeskom vječni sjaj zvjezdani,
U sjaju tom po safirnoj jedri pučini
Oblak jedan, k'o labud jezerom što čini,
A prsa su mu bijela, rubovi zlaćani.
Sjenu stere minaret i vršak čempresa,
Dalje crne se ukrug granitni divovi,
K'o sotone što sjede na sijelu Iblisa**
Ispod šatora tame; vršak im zaiskri
Budeći munju koja hitrinom farisa***
U tišini preleti pust beskraj plavetni.
VIII. Grob Potocke*
Tu na jugu, gdje zri raskošnih vrtova poj,
Uvenu, mlada ružo! prošlosti nemiri
Odlijećuć od tebe k'o zlatni leptiri,
Baciše udno srca svakakvih misli roj.
Na sjever, k Poljskoj, zvijezda bokor sjaj stere svoj,
Zašto baš na tom putu sjaj se tolik širi?
Je li pogled tvoj ognjen, dok ga grob ne smiri,
Vječno leteći tamo, trag mu užego tvoj?
I ja ću, Poljakinjo, tu samotan stati;
O, stranče, šakom zemlje mene se spomeni.
Uz grob će tvoj putnici često raspravljati,
Radost domaće riječi poznat ću u sjeni;
I bard će bolnu pjesmu tebi ispjevati,
Mogilu tu će vidjet, zapjevat i meni.
IX. Haremske grobnice*
Mirza Putniku
Tu iz ljubavnog vrta mladi su grozdovi
Allahu žrtvovani; tu ures Istoka,
Još u prvoj mladosti, Truna, vječna školjka,
Iz uznosne raskoši u tamu zatvori.
Skriva ih zaborava i vremena mrena,
Nad njima hladni turban** svjetluca samo
K'o bunjčuk1 vojske sjena, i pri dnu su tamo
Jasna, kaurskom*** rukom, rezana imena.
O vi, ruže edenske! na svijetlom obronku,
Ocvali dani vaši lišćem zatravljeni,
Zanavijek zatajeni nevjerničkom oku.
Sad grob vaš strančev pogled kaljajuć ga plijeni,
Dopuštam – oprost molim klanjajuć Proroku!
On se jedini suzom prignu uspomeni.
X. Bajdari*
Ne štedeći udarce konja tjeram širom;
Šume, doline, stijene, metež i kovitlac
Ispod mene jure k'o planinski brzac;
Omamiti se želim, opit slikā virom.
A kad zapjenjeni at put više ne vidi,
Kad svijet izgubi boje pod mračnim pokrovom,
U mom se vrelom oku, zrcalu smrskanom,
Snuju utvare šuma, dolina i hridi.
Zemlja spi, san me ne će; moru se prepuštam,
Crn napuhan val ričuć na obalu srne,
Priginjem pred njim čelo, ruke ispružam,
Val mi nad glavom puca, kaos me ogrne;
Čekam da mi se mis'o, kao brod uzdrman,
Zbuni i za trenutak zaborav utrne.
XI. Alušta* danju
Magličaste halje već gòra s prsa stresa,
Rânim namazom** šumi usjev zlatoklasi,
Klanja se lug i runi iz svibanjskih vlasi,
K'o s kalifskih tespiha,*** dragulje nebesa.
Livada u cvatu, nad njom leteće cvijeće,
Leptiri raznobojni dugin luk savili,
Baldahinom briljantnim nebo su prekrili;
Dalje, skakavaca roj crn veo razmeće.
A kad se u vodi hrid odrazi visoka,
Naglo uskvasa more, šijun zalamata,
U šûmu mu zaiskri sjaj tigrova oka;
Ljuću glaseć oluju nasrće na vrata;
A iznad dubina val titra sred šiloka
I drhte na njem flote i labuđa jata.
XII. Alušta noću
Potpirkuju vjetrići, danja trne suša,
Čatirdahu na pleća s neba lampa pada,
Razlije se u potop purpurnih kaskada
I gasne. Zdvojan putnik osvrće se, sluša:
U tamu rone gòre, klanci u noć gluhu,
Kao kroz svilenkast san grgolje izvori;
Zrak mirisom nadojen, glazbom cvijeća ori,
Srcu govori glasom nepojmljivim uhu.
Zaspao sam pod krilom tišine i tmine;
Naglo me bude oštri meteora vrisci,
Nebo, zemlja i gora zlatnim sjajem sinu!
Istočna noći! slično svojoj odalisci
Maženjem uspavljuješ, i san kad bȉ zipci,
Ti iskrom oka opet razbudiš milinu.
XIII. Čatirdah
Mirza
U strahu ti musliman smjerno ljubi stope,
Jarbole krimskog broda, silni Čatirdahu!
O minarete svijeta! goro padišahu!*
Ti, kroz oblake deruć visoko se prope,
K'o visoki Gabrijel,** posjevši opkope
Nebeske, budno bdiješ na edenske nave.
Tamna je šuma tvoj plašt, a gušteri strave
Tvoj turban od oblaka gromovima škrope.
Nas ili sunce peklo, ili bio magle mač,
Il' oganj žetve žeo, kaurin domove,
Čatirdahu, uvijek gluh si u muku svome,
Među svijetom i nebom k'o stvaranja tumač,
Pod noge baciv zemlju, ljude i gromove,
Slušaš samo Bog kako trapi svoju nejač.
XIV. Putnik
Pod nogama mi kraj svakom obilju sjeme,
Nad glavom nebo jasno, i miljem mîri sve;
Zašto bježi odavde srce u krajeve
Daleke, i nažalost! jošte dalje vrijeme?
Litvo! radije slušah tvojih šuma glase
Neg bajdarske slavuje, salhirske* djevice;
I radosniji gazih tvojih bagna klice
Nego rubinske murve, zlatne ananase.
Daleko sam! a i tu mis'o me golica!
Zašto uzdišem tako u rastresenosti
Za onom koju ljubljah u osvit mladosti?
Ona je u domaji, a ja izbjeglica,
Tamo joj sve o dragog govori vjernosti –
Stope svježe mi gazeć, sjeća li se lica?
XV. Staza nad provalijom na Čufut-Kale*
Mirza i Putnik
Mirza
Pomol' se, uzde pusti i odvrati glavu,
Tu jahač nogam konjskim nek razum povjeri;
Harni konj! gle, zastaje, okom ponor mjeri,
Priklekne, kopitom se uznese nad stravu,
I lebdi. – Ne gledaj, de, pogled tu bačen, k'o
U bunar je Al-Kaira, do dna ne doleti.
I rukom ne pokazuj, nisi stvor krilati;
Ni misao ne puštaj, mis'o je k'o sidro
S brodice zavitlano u slobodi leta,
Munjevito će pasti, do dna ne dotrti,
I brodicu za sobom u bezdan povući.
Putnik
Mirzo, ipak sam vidio! Kroz šavove svijeta
Vidjeh tamo – što vidjeh, reći ću – po smrti,
Jer se jezikom živih to ne da izreći.
XVI. Gora Ḱikineis1
Mirza
Gledaj bezdan – ta nebesa dolje što leže,
More je; – sred mora ptica-gora* k'o da je
Gromom oborena, pa pera k'o jarbole
U krug šȉri od lûka duginog rasteže
I otokom snježnim vodeno polje steže.
Taj otok što jedri bezdanom – to oblak je!**
Iz prsa mu noć mrka pola svijeta krije;
Vidiš vrpcu blještavu kojom čelo veže?
To grom je! – Al' stanimo, ponor je pod nama,
Klanac svladati moram vratolomnim skokom;
Ja krećem, ti spreman s bičem i mamuzama,
Kad s vida nestanem, de, zavoj motri okom:
Bljesne li za njim pero, moj će kalpak2 biti;
Ne bljesne li, tom stazom nije prolaziti.
XVII. Ruševine utvrde u Balaklavi*
Te tvrđe, urušene u gomile sive,
Resile te, o Krime! bile štitom slave:
Sad po gorama strše k'o divovske glave –
Guje il' ljudi gori od guja tu žive.
Tražim trag grbu kakvom stube gazeć krive;
Tu i natpis, ime junaka, sumnje nema,
Što vojskama strah zada, zaboravom drijema
K'o crv čvrsto uvijen u listu olive.
Tu je u zidu klesao Grk atenske znake,
A Mlečić Mongolima zaskakiv'o staze
I došljak čak iz Meke pjevao namaze.
Nad grobljem sad supovi šire crne krake,
Kao u mjestu kojeg pogode zaraze,
Pa kule vječno viju žalobne barjake.
XVIII. Ajudah
Volim uz stijene stojeć gledati s Judaha
Kako pjeni stihija u bezdanu crnu,
Ili se u bijesu svom zasniježi srebrnu
Razmećući se sjajem duginoga praha.
Na plićak se zaleti horda vâla plaha,
Kao vojska kitova na obalu srnu,
U trijumfu je uzmu i kada se vrnu,
Školjke, biser, koralje posije od straha.
Slično tvom srcu mladom, pjesniče sokole!
Strastvenost često pokrene nevolje,
Ali uzmeš li liru, krenut će nabolje;
U zaborav će sunut, duboko roneći,
Otud besmrtne pjesme za sobom izvući
Od kojih će stoljeća spomenik ti dići.