Posebni dio pjesničtva.

Kad se u obzir uzimlje narav samoga pjesničkoga predmeta i odnošaj pjesnikov naprama njemu, onda se pjesničtvo napose dieli na tri glavne vrsti (ili skupine), naime na epsko, lirsko i dramatičko.

Predstavlja li pjesnik razne dogadjaje ili vanjske pojave a da i najmanje neupleće svoje osjećaje, onda je takov pjesmotvor epski, epičan.

Nu predstavlja li pjesnik svoja čustva, svoje osjećaje, budi samosvojno ili drugimi vanjskimi predmeti u njem pobudjene, onda dobijemo pjesan lirsku, liričku.

Napokon, kad nam se razni dogodjaji predstavljaju preko djelujućih osoba, onda imamo dramatički pjesmotvor.

Ova je razredba sasvim prema naravnom razvoju pjesničtva. Najlakše je pripoviedati ono, što se čuje ili vidi; pa buduć da epsko pjesništvo i nije ništa drugo nego većom stranom pripoviedanje onoga, što se čulo ili vidilo, to se je ono zato ponajprije i pojavilo kod svakoga naroda. – Već je malo težje, da ono, što ćutimo ili mislimo o nječem, izrazimo liepim, skladnim i odmjerenim govorom. K tomu se treba više naobraženosti. S toga se dakle lirika i nije mogla razviti prije, dok sam narod nije bio na njekom višem stupnju naobraženosti.

Nu najviše znanja i vještine treba tomu, da što bolje i što istinitije predstavimo tudj govor, tudj rad.

To može samo onaj, koje se je jur dobro uputio u ona prva dva načina izražaja. Pa to je razlog, zašto se je i sbiljam kod svih naroda najkašnje pojavilo i razvilo dramatičko pjesničtvo. Ona naime zahtieva od svih ostalih vrsti najviše znanja, izkustva i vještine.

Epsko pjesničtvo.

Glavni je znak epskoga pjesničtva objektivnost; a predstavlja nam se ili kano pripoviedanje, ili kano opisivanje, ili kano poučavanje; dakle kano pripoviedna, opisna i poučna epika.

Pripoviedna epika.

Predmet epskoga pripoviednoga pjesničtva jest podpuno slikanje (obrazovanje) dogodjajâ iz ljudskoga života, izvedenih slobodnom ljudskom voljom. Sàv dakle ljudski život sa svimi njegovimi doticaji s vanjskim svietom spada u epsko pjesničtvo. Ti dogodjaji mora da se pripoviedaju liepim i plemenitim načinom.

Jednostavni, ali sasma dostojni čini imaju se sabrati u epsku pjesan. Nu da takovi čini zanimlju misao čitateljevu ili slušaočevu, treba da budu svi spojeni u jednu cjelinu.

Sadržaj epske pjesme ili su čini takovi, koji su uzeti iz poviesti narodne, ili pako takovi, koje si je pjesnik sam izmislio. Običava pako biti ili sveobće (čovječanske) ili narodne ili napokon i nabožne zanimivosti.

U svakoj epskoj pjesmi mora da bude jedan glavni čin, koji ipak neizključuje drugotnih čina, samo ako s njim stoje u nutrnjem savezu, budi sad podpomažući ga ili se pako opirajući mu.

Drugotni takovi čini jesu tako zvane episode. I glavni čin i drugotni čini neka budu jednako zanimivimi. Značaji djelujućih osoba mora da se dosljedno provedu od početka pa do svršetka; a sve skupa da se tako udesi, da se u zajedničkom sudjelovanju zrcali jedinstvo glavnoga čina.

U epskih pjesmah nalazimo često, osobito u eposu, pripoviedki, legendi i priči nješto čudnovata, vrhunaravna, što ustroj pjesme ustanovljuje. Izvorom takova ustroja biva ili nabožnost ili alegorija.

Čovjek se djelujući kreće u svietu medju ljudmi ili u prirodi. Pjesnik, pripoviedajuć njegovo djelovanje ima takodjer da opiše ili predstavi ljude ili okružavajuću ih prirodu; al to svakako mora da bude dostojno i ukusno.

Oblik epske pjesme mora da se sasvim ravna prama sadržaju. Ona se sadržajem svojim uznosi do skrajne (vrtoglave) visine i spušta se do običnoga priprostog pripoviedanja; ali se oprezno diže do razumne visine i spušta opet do svakdašnjosti.

U pripovjedajuće epsko pjesničtvo spada epos, pjesnička pripoviedka, balada, romanca, priča i legenda.

Epos.

U eposu se predstavlja borba ljudske sile upravljane slobodnom voljom sa moćnom sudbinom.

Rieč sudbina zlamenuje ovdje skup svih nutrnjih (nagnuća i strasti, neuredne želje, prirodjene i privikle slaboće) i vanjskih neprijatelja.

Glavna osoba, koja je nadarena bud velikom duševnom, a često i fizičnom silom, naziva se junakom ili vitezom (herojem). Ta glavna osoba preduzimlje veliku borbu, izvodi ju tečajem pripoviedana dogodjaja, pobjedjuje moralno, a ako treba i pogine fizično. Smrt svoju mora da ipak moralno zasluži, inače bi žalostno njegovo skončanje čitaoca ili slušatelja uznepokojilo, a krasnoslovno (estetično) neuzneslo. U značaju junaka kao i u sudbini mora da bude izražena pjesnička istina i izvanredna zanešenost. Drugotne osobe sabrane su u zajedničkom redu oko glavnog junaka tako, da s njih odsieva njegova sjajna veličina. Razlikosti daju toj vrsti pjesme osobito drugotni čini ili tako zvane episode, koje nisu doduše neobhodno potrebne, ali su ipak prirodjene i s glavnim činom spojene.

Najodličniji eposi jesu: u Grka Ilijada i Odiseja, u Rimljana Eneida, u Talijana oslobodjeni Jeruzalem, u Engleza izgubljeni raj, a u nas je Osman od Gundulića i Čengijić-aga od Ivana Mažuranića. Ali pravog narodnog eposa, kao što je grčka Ilijada, u kojoj se zrcali sav grčki družtveni, religiozni i narodni predhomerski život, nemamo još, a nemaju ga osim starih Indijanaca i Perzijanaca ni drugi narodi. Takov se epos u nas ima tek da stvori, pa će se po svoj prilici i stvoriti iz narodnih junačkih pjesama o Kosovupolju i o Kraljeviću Marku, kao što je i grčka Ilijada stvorena iz narodnih junačkih rapsodija.

U nabožnih ili biblijskih epopejah predstavljaju nam se djela iz biblijske poviesti ili iz života sveti. Amo spada n. p. Kristijada od Palmotića i Sveti Ivan od Kanavelića.

Agovanje.

(Iz "Cengijić-age" od Iv. Mažuranića.)

Sluge zove Smail-aga
Usred Stolca, kule svoje,
A u zemlji hercegovoj:
"Ajte amo, sluge moje,
Brdjane mi izvedite,
Štono sam ih zarobio robjem
Na Morači, vodi hladnoj,
Još Duraka starca k tome,
Što me hrdja svjetovaše,
Da ih pustim domu svome
Jer su, reče, vlašad ljuta :
Oni će mi odmazditi
Mojom glavom vlaške glave :
Kó da štrepi mrki vuče
S planinskoga gladna miša."

Hitre sluge poslušaše,
Izvedoše tamničare.
Na nogah im težke negve,
A na rukah lisičine.
Kad ih vidje silan aga,
On namaknu gojne vole
I dželate ljute rise,
Ter ih turskiem darivao darom :
Svakom' momku oštar kolac daje,
Kome kolac, kome li konopac,
Kome britku palu namjenjuje.
"Ajte, krsti, dijelite dare,
Štono sam vi Turčin pripravio,
Vam i vašiem Brdom kamenijem;
Vi bo kako, sva će Brda tako."

Turčin reče, al mrijeti
Za Krstovu vjeru svetu
Težko nije, tko se za nju bije.
Krcnu kolac njekoliko puta,
Zviznu pala njekoliko puta,
Zadrhtaše ta vješala tanka,
Al nepisnù Crnogorčad mlada,
Niti pisnù niti zubi škrinù.
Proz poljanu mrka krvca teknù :
Niti pisnù niti zubi škrinù ;
Poljana se napuni tjelesa:
Niti pisnù niti zubi škrinù ;
Već tko zovnu boga velikoga,
Tko lijepo ime Isusovo,
Ter se lasno razstadoše s suncem
Zatočnici mrijet naviknuti.

Riekom krvca poljem teče:
Turad bulji skrstiv ruke.
Tko je mladji, rado gleda
Na lipovu krstu muke,
A tko starij', muke iste
Sam na sebi s vlaške ruke
Već unapried od strâ ćuti.
Ljutit aga mrko gleda,
Gdje se silom divit mora,
Silan arslan gorskom' mišu.
Tko si junak, osvetit se nemo'š
Na junaku dotle, dok nepreda.
Smaknu Ture toliko junaka,
Posmica ih, srca neizkali,
Što bez straha svi su pred njim pali.

Boj se onoga, tko je vikó
Bez golema mrijet jada !

Videć aga kriepost taku,
Zazebe ga na dnu srca,
Kò ledeniem ràtom leden
Šiljak dušu da mu dirnu.

Od tuge li za junaci,
Što ih silan zaman strati?
Turčin tuge za krstove neima.
Od straha li, jer se glavi boji?
Silan aga to sam sebi taji.
Zar nevidiš, kako radi
Hrabar junak uzpreć zimu,
Što mu s one piknje male
Po svom tielu mrazne valja vale ?
Gledaj glavu, put nebesa
Gdje se oholo hrabra diže;
Gledaj čelo jasno i oko,
Kako bistro pod njim sieva;
Gledaj kriepki stas, gdje svoju
Znajuć snagu ravno stoji:
Pak mi kaži, ima l' koja
Tudier straha i najmanja sjena?

A pak slušaj, kako junak sbori,
I strašljivce kako oštro kori:
"Vaj, Durače, starče stari,
Kuda 'š sade, kamo li ćeš ?
Sad, gdje smakoh gorske miše?
Il' u goru? Brdjani su tamo ;
Il' u ravno ? na ravno će sići ;
Il' ćeš živjet, da izgubiš glavu ?
Najbolje je bježat pod oblake.
Mišad grize, ali po tlih gmiže,
Sam sur orò pod nebo se diže.
Penjite ga na vješala tanka,
Neka znade, što mu strah valjade.
A Turčina ako još îmade
Gdjegod koga ter se vlaha boji,
Popet ću ga nebu pod oblake,
Tu nek plijen vranom' vranu stoji."

Mûkom muče robske sluge,
Mûkom múče, plien svoj grabe.
"Aman, aman!" starac pišti,
I Novica sin mu zaman
"Aman, aman!" suzan vrišti.

Stoji aga gorsko zviere,
Gvozden stupac, kamen tvrdi.
Dokle dahnu, rukom mahnu,
Starac Durak skoro izdahnu.
"Medet, medet! . . " Dželat ljuti
Već mu i grlo dotle sputi.
Durak huknu, sve zamuknu.

Pjesnička pripoviedka.

U pjesničkoj pripoviedki predstavljaju nam se pjesničkim načinom, ali jednostavnim i lakim jezikom, čini i dogodjaji iz života pojedinih ljudi. Od eposa se razlikuje stranom svojim manjim obsegom, stranom tim, što se u njoj nezahtieva, da junak bude glavnim središtem, nego je sam čin središtem ciele pjesme. Predmet može biti istinit ili izmišljen, osbiljan ili šaljiv, ali uviek mora da ima jezgru, koja je vriedna i koja se može pjesnički razviti.

Posebne vrsti pjesničke pripoviedke jesu: priča, bajka i legenda.

I priča i bajka pripoviedke su više ili manje čudnovata sadržaja, samo se priča odnosi na njeko poznato mjesto ili povjestnu koju osobu, te se barem prividno osniva na njekoj povjestnoj ili istinitoj podlogi; a bajka se neodnosi na nikakovo stanovito ni mjesto ni osobu, te je posve nevjerojatna i fantastična.

Naše narodne pjesme i pripoviedke takodjer su ili priče ili bajke, a pjesmami ih zovemo, kada su ritmički posastavljane. Narodne pjesme diele se na junačke, koje su epskoga sadržaja, i na ženske, u kojih se stvari opievaju iz čustvenog svieta, te se lirici ili približavaju ili su posve lirske.

Legenda je pjesnička pripoviedka iz života budi kojeg sveca ili svetice, ili iz biblijske povjesti. Takovih pripoviedaka imamo i narodnih, kao što su to mnoge pjesme o Mariji i Iliji, a i umjetnih od novijih pjesnika, naročito od Stanka Vraza, Trnskoga i Šenoe.

Marko Kraljević i Musa kesedžija.

(Narodna junačka pjesma.)

Vino pije Musa Arbanasa,
U Stambolu u krčmi bijeloj.
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
Kako dvorim cara u Stambolu,
Ni izdvorih konja ni oružja,
Ni dolame nove ni polovne;
Al tako mi moje vjere tvrde!
Odvrć ću se u ravno primorje,
Zatvorit ću skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Načinit ću kulu u primorju,
Oko kule gvozdene čengele.
Vješat ću mu bodže i hadžije."
Štogodj Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvara skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevine blago,
Na godinu po trista tovara.
Sve je Musa sebi ustavio;
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada caru tužbe dodijaše,
Posla nanjga Ćuprilijć-vezira
I sa njime tri hiljade vojske.
Kad dodjoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju
I uhvati Ćuprilijć vezira,
Saveza mu ruke naopako,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit,
Obećava nebrojeno blago,
Tko pogubi Musu kesedžiju.
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on nedolazaše.
To se care ljuto zabrinuo,
Al mu veli hodža Ćuprilijću:
"Gospodine, care od Stambola!
Da je sada Kraljeviću Marko,
Zgubio bi Musu kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
"Prodji me se, hodža Ćuprilijću!
Jer pominješ Kraljevića Marka?
I kosti su njemu iztrunule:
Ima puno tri godine dana,
Kako sam ga vrgo u tavnicu,
Nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Ćuprilijću:
"Na milosti care gospodine!
Šta bi dao onome junaku,
Koji bi ti živa kazo Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bi mu na Bosni vezirstvo
Bez promjene za devet godina,
Da netražim pare ne dinara."
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tamnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog;
Kosa mu je do zemljice crne,
Polu stere, polom se pokriva,
Nokti su mu, orati bi mogo;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnuo kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku;
"Jesi l' gdjegodj u životu, Marko?" –
"Jesam, care, ali u hrdjavu."
Sjede care kazivati Marku,
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati,
Da otideš u primorje ravno
Da pogubiš Musu kesedžiju?
Dat ću blaga koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Aja, bogme, care gospodine!
Ubila me memla od kamena,
Ja nemogu ni očima gledat,
Kamo l' s Musom mejdan dijeliti!
Namjesti me gdjegodj u mehanu,
Primakni mi vina i rakije
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota hljeba bijeloga;
Da posjedim njekoliko dana,
Kazat ću ti, kad sam za mejdana"
Car dobavi tri berbera mlada :
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte zarezuje.
Namjesti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota hljeba bijeloga.
Sjedi Marko tri mjeseca dana
Dok je život malo popravio.
Pita care Kraljevića Marka:
"Možeš li se veće pouzdati?
Dosadi mi ljuta sirotinja
Sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine
Sa tavana od devet godina.
Da ogledam, može li što biti."
Doneše mu suvu drenovinu,
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje na troje;
Al iz njega voda neudari:
"Bogme, care jošte nije vrieme."
Tako stade jošte mjesec dana,
Dok se Marko malo ponačini.
Kada vidje, da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donedoše drenovinu Marku;
Kad ju steže u desnicu ruku,
Pršte pusta na dvoje na troje,
I dvie kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču
"Kuj mi sablju, Novače kovaču!
Kakvu nisi prije sakovao."
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri četira dana,
Pak pošeta opet do Novaka :
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko :
"Je li dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Mahnu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao ;
Pa on pita Novaka kovača :
"Oj boga ti, Novače kovaču,
Jesi l' ikad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj boga mi, Kraljeviću Marko!
Jesam jednu bolju sakovao,
Bolju sablju, a boljem junaku:
Kad s' odvrže Musa u primorje,
Što sam njemu sablju sakovao,
Kad udari njome po nakovnju,
Ni trupina zdrava neostade."
Razljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču !
"Pruži ruku Novače kovaču:
Pruži ruku, da ti sablju platim."
Prevari se, ujede ga guja;
Prevari se, pruži desnu ruku,
Mahnu sabljom Kraljeviću Marko,
Odsječe mu ruku do ramena:
"Eto sada Novače kovaču!
Da nekuješ ni bolje ni gore;
A naj tebi stotinu dukata,
Te se hrani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pak posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno,
Sve se skita a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz klisuru tvrda Kačanika,
Al eto ti Muse kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi kesedžiji :
"Deli Musa! uklon mi se s puta,
Il' s' ukloni il' mi se pokloni."
Al' govori Musa Arbanasa :
"Prodji, Marko, nezameći kavge,
Al odjaši, da pijemo vino;
A ja ti se ukloniti neću,
Ako t' i jest rodila kraljica
Na čardaku na mehku dušeku,
U čistu te svilu zavijala,
A zlaćenom žicom povijala,
Odhranila medom i šećerom ;
A mene je ljuta Arnautka,
Kod ovaca na ploči studenoj,
U crnu me struku zavijala,
A kupinom lozom povijala,
Odhranila škrobom ovsenijem:
I još me je često zaklinjala,
Da se nikom neuklanjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu izmedju ušiju
Deli-Musi u prsi junačke;
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka ;
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebije ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše :
Mahnu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu se u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo,
Da udari Marka Kraljevića,
Al podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše crne buzdovane,
Stadoše se njima udarati,
Buzdovanma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka;
Niti može, da obori Marka,
Nit se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu biela pjena popadnula,
Kraljevića biela i krvava.
Progovara Musa kesedžija :
"Mahni Marko, ja li da omahnem."
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al nemože ništa da učini;
Tad omahnu Musa kesedžija,
Udri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjede na prsi junačke.
Al procvilje Kraljeviću Marko:
"Gdje si danas posestrimo vilo?
Gdje si danas?" nigdje te nebilo!
Eda si se krivo zaklinjala,
Gdjegodj meni do nevolje bude,
Da ćeš meni biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Zašto brate, Kraljeviću Marko!
Jesam li ti, bolan, govorila,
Da nečiniš u nedjelju kavge?
Sramota je dvome na jednoga;
Gdje su tebi guje iz potaje?"
Glednu Musa brdu i oblaku,
Odkud ono vila progovara;
Mače Marko nože iz potaje,
Te razpori Musu kesedžiju
Od učkura do bijela grla;
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se izkopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna po drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava;
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače,
Još je Marku guja govorila:
"Moli Boga Kraljeviću Marko!
Gdje se nisam probudila bila
Dok je Musa u životu bio,
Od tebe bi trista jada bilo."
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do boga miloga!
Gdje pogubih od sebe boljega."
Pa on Musi odsiječe glavu,
I baci ju Šarcu u zobnicu,
Odnese ju bijelu Stambolu.
Kad ju bacî pred cara čestitog,
Car je od strâ na noge skočio.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Neboj mi se care gospodine!
Kako bi ga živa dočekao,
Kad od mrtve glave poigravaš?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa u vrh Kačanika.

Djevojka Marula

(Junačka pjesma od Andrije Kačića.)

Slušaj pobre, koji znadeš naški,
Da ti kažem mejdan djevojaški,
Koji ima biti ter ne milo
Vitezovom sjajno ogledalo.

Kad na Lemno Turci udariše,
Podaleko gori u Levantu,
Juriš čine, nigda nepristaju,
Ter gradjanom jade zadavaju.

Tu gradjani mnogi izbigoše;
A Turáka ni broja se nezna,
Koluneli i mladi srdari.

Ali evo i gore žalosti !
Jer pogibe mladjan kapetane,
Zapovjednik od bijela grada,
Siekuć mlade Turke janjičare.

Pripadè se malo i veliko,
Sve to plače, i suze prolíja;
Al' neplače Marula djevojka,
Liepa kćerca mlada kapetana.

Poslušajte mladići i starci,
Dalmatini i mladi Ungarci:
Kada vidì Marula djevojka,
Da joj biše bâbo poginuo,

Djevojačke haljine odbači,
Svoga bâbe odoru oblači;
Pak pripasà sablju na hajdučku,
U vojsku je udarila tursku.

Britkom sabljom Turke presjecâše,
I vojnike svoje slobodjâše;
Bolji junak od babajka biše,
Vjeruj pobre, to Sagredo piše.

Kad li vidì principova vojska,
Što učinì Marula djevojka,
Na Turke je skladno udarila,
Iz grada ih biše iztirala.

Svaki junak gláve odsjecâše ;
Al' najveće Marula djevojka.
Krvave joj ruke do ramena,
I svijetla sablja do balčaka.

Malo posli dobra pomoć dodjè
Od viteza bana Loredana,
Kada li ga Turci ugledaše,
Brez obzira natrag pobjegoše.

Al' da ne bi Marule djevojke.
Tad bi Turci Lemno osvojili.
Svih je ona slava djevojâka,
Ogledalo po svietu junâka.

Uzvisuje sva zemlja žudinska
Do nebêsa Judit udovicu;
Jer odsiečè glávu Oloferni
Pod bijelim gradom Betulijom.

Uzvisuje i zemlja slovinska,
Još i lípa država latinska
Bez pristanka Marulu djevojku;
Jer izsiečè turske janjičare,
A u Lemnu gradu bijelomu.

Kugina kuća.

(Priča od Augusta Šenoe.)

Nad pućinom zadrktao mjesec,
Iz oblaka diže sjetno čelo;
Tužno gleda prema onoj strani,
Gdje do briega driema malo selo.
Driema selo kao galeb bieli
Na igalu sguriv se pod krila,
Nehajući, jesu l' vali sjeli,
Da l' još huji olujine sila

Zdrava minu Marija,
Svud je mirna krajina;
Poboja se mali Rade,
Liep jedinac Jele mlade.
Skoči Rade preko puta,
Strininog se hvata skuta:
"Strino mila, strino sladka!
Maja mi je u grad pošla,
Maja nije natrag došla,
Strah je strino tvojeg Radka;
Vidiš vani noć je gusta,
Rade samcat, kuća pusta;
Noćju idu vilenjaci
I vještice, vukodlaci:
Pusti strino, – ja se bojim,
Da pod krovom spavam tvojim."
I zadriema mali Rade
Liep jedinac Jele mlade.

* * *

Nakraj sela stoji lipa stara,
Starija od ljudskog pametara;
A pod starom ladovitom lîpom
Drven krst sa Isusovim kipom.
Naprot kipu čudna žena sjela,
Crnoj smrti posestrima biela;
Zmijska kosa niz rame joj pada,
Čelik zubi stišću se od jada,
Krvav mjesec oči su joj plamne,
A sried noći vijori se tamne,
Biela halja gole kosti krijuć,
Crni uzduh bielim bičem bijuć.
U razpelo gnjevnim okom gleda,
Vehle usne biesa joj se pjene,
Rad bi napred, – – ali krst joj neda
Poć u selo – ali eto žene,
Mlade Jele – gdjeno ide žurno,
Da ju ponoć nezastigne burna.

"Stani Jelo!" – biela prosi:
U selo me odmah nosi,
Noć mi stazu zagalila,
Noga mi se utrudila!"
– "Da te nosim, čudna seko!"
Kroz strah vrati mlada Jela:
"Potrena sam bome ciela,
Naše selo nij daleko,
Nà kapljice, pa se napi,
Na mene se tad uštapi."
Al sve življe biela prosi:
"U selo me, Jelo, nosi!"

"Neću kumo" – Jela veli,
"Ma ni za sviet neću cieli!"

"Nećeš? Znajder ja sam ona
Grobarica svesiona,
Koja ništi, hara, gazi,
Što po mojoj niče stazi;
Kud mi noga stane,
Trenom život sane;
Carstva minu,
Sela ginu,
Dub se suši,
Sviet se ruši,
Svuda, svuda rastu grobi,
Gdje se moja noga kobi.
Ako mariš živjet Jelo,
Ponesi me sad u selo!"

– "Strašna ženo, men' se máni!"
– "Ćuješ Jelo, stani, stani!
Ja sam zator smrtne krvi,
Štogodj dirnem sve se mrvi.
Vojska pada,
Iznenada,
Ne od sablje, ne od striele
Neg od mene, – žene biele.
Vodom plivam – burom srnem,
Zrakom letim – zemljom prnem,
Uzporedo
Sried pestelje
Morim čedo,
Roditelje:
Morim popa i ratara,
Davim bogca, smaknem cara.
Ljudska kletva
Moja žetva,
Moja radost – ljudska tuga,
Razsap svieta moje biće,
Smrt čovjeka moje žiće:
Ja sam Jelo – kuma kuga.
Ili gini – ili me nosi!"

"Vražji rode ma i tko si,
Ni za carsku svietlu sreću
U selo te poniet neću!"
Zdvojno Jela vrati kugi.
– "Ti me nećeš, pa će drugi;
Ali čuj me u svem selu
Štediti ću čeljad cielu;
Žrtvu obrah si jedinu
Glavu smrvit tvomu sinu.
Nuder Jelo, neprkosi!
U selo me brže nosi.
Sve će kuće smrt obredit,
Ali tvoju hoću štedit."
"Rade! Sinko!" majka vrisnu,
Zdvojno rukom srce stisnu,
"Rade! Sinko! Tebe gubit,
Tebe gubit i neljubit.
Tebe da mi jedu crvi,
Sladka krvi s moje krvi!
Tebe više da negledam!
Ne, ne zlato! Ja te nedam!

– – Nuder hoš li? Nemoj dugo! –
– Evo pleća! Ajdmo kugo!" –

* * *

Čujder, čuj !
Tam i tuj
Šušti selom biela sjena,
Uz ulicu niz ulicu
Svaku dirnu kolibicu,
Tek bje jedna poštedjena.

Sjena hukne,
Srce pukne;
Sjena dahne,
Život sahne;
Pa kad muklo
Ponoć tuklo,
Svuda težko uzdisanje,
Svuda strašno umiranje;
Štogodj mrakom počinulo,
Nije zorom osvanulo.

Zaman zoveš i grobara,
Zaman popa i zvonara;
Od kuge je cielo
Izginulo selo.

Jela? – Nju mi goni stráva
Gdje kod kuće Rade spava.
Kuća sama,
Svud je tama.
"Rade!"
Glasa neimade.

"Sinko!" vikne sad na vrati',
Al joj jeka "sinko" vrati,
Čučne, plaho prisluškiva,
Da l' se dahom sin oziva.
Ništ nediše. Pali svieću,
Nebi l' našla svoju sreću.
U komoru munjom hrli,
Ali – praznu postelj grli.
"Rade! Ču li? Dodje maja
Evo sladkog zagrljaja,
Sto cjelova,
Halja nova,
Rade! Sinko! Nevaljanče!
Što se skrivaš moje ranče?"

Sve preleti, sve prekápa
Sried dvorišta, kraj ognjišta,
Ali nigdje – nema ništa.

"Ha! tu, gledaj, leži kapa!
Njegva kapa! – Nebudali !
Već te imam tepče mali! –
Ali čija usred puta
Ondje noga utisnuta?
To je njegva! Kamo? – Jao!
Od kuće je otišao!
Bože! – Ljudi! – Draga kugo!
Dajte diete, nemam drugo!
Rade! Rade! mili Rade ! ––"
Polumrtva na tle pade
Na koljena
Biedna žena.
Po zemlji se plačuć vlači,
Sto cielova žarkih tlači,
Gdje su sinka stope male
Tuj u pjesku zaostale.

"Kleta kugo! Kukavice!
Uzmi mene, varalice!
Sve ću sladka kugo dati;
Al mi diete – diete vrati"!

Za ogradom stoji kuga,
Vjetar vije plašt joj bieli,
U pol grožnje u pol ruga
Strašna kuga majki veli:

"Šta me kuneš ženo luda?
Kuću sam ti poštedila;
Zar je kuga kriva bila,
Da van kuće sin vrluda?
Tam kod strine ga zatekoh,
Pade on i pade strina;
Jelo ti već nemaš sina!
Što ti rekoh, neporekoh."
Na to s mjesta
Kuge nesta.

* * *

Iz starinskieh tad grobova
Proklijala čeljad nova,
Pomladi se malo selo,
Radi revno i veselo,
Na svih licih cvate sreća,
Ništ, se kuge već nesjeća.
Samo gdje se bibavica
Na igalu grmeć pjeni,
Stoji kuća samotnica,
Pusta stiena na toj stieni.
Sve naoko vrieme shara,
Kuće vrieme neogriza;
Al nevidiš tu ni s bliza
Ni pješaka ni ribara;
Samo mjesec kada zasja.
Zlato sipljuć na to stienje,
Iz valova gromoglasja
Čudna pjesma čudno stenje:

"Tko ste božji ljudi,
Kazano vam budi:
Neželi nevolju
Susjedovu polju;
Njegvo poharano,
Tvoje razrovano;
Brata tko zagrebe,
Zakopao sebe.
To vam Jela veli.
Ah vjerujte Jeli,
Pa molite boga
Za jedinca moga,
Da mi da počinka
Kraj mojega sinka."

Tude pjeva sliepa Jela,
Kraj postelje prazne čuči,
Kapu ljubi pjevajući.
Tako priča sviet iz sela,
Dom joj jošte dobe ove
Kuginom se kućom zove.

Sveti Nikola.

(Narodna legenda.)

Bože mili, čuda velikoga!
Gledah čuda prije nevidjena:
U Pavlovu svetom namastiru
Postavljeni od zlata stolovi,
Svi se sveci redom posadili:
Navrh sofre Gromovnik Ilija,
Nasred sofre Sava i Marija,
Po dnu sofre Petka i Nedjelja.
Slavu diže svetitelj Nikola,
I napija u slavu Ristovu;
Al se njemu malo zadrijema,
U drijemu čašu izpustio,
Čaša pade na stolove zlatne,
Nit se razbi, nit se proli vino.
Kara njega Gromovnik Ilija:
"O moj brate, svetitelj Nikola!
I do sad smo pili ladno vino,
Al nijesmo, brate, drijemali,
Ni iz ruku čašâ izpuštali;
Što se tebi tako zadrijema?"
Al govori svetitelj Nikola;
"Nekaraj me, Gromovnik Ilija;
Malo trenuh, čudan sanak usnih:
Naveze se trista kaludjera,
Naveze se u to sinje more,
Prilog nose Svetoj gori slavnoj:
Žuta voska i b'jela tamnjana;
Digoše se vjetri do oblaka,
Udariše po moru talasi,
Da s' potopi trista kaludjera.
U glas viknu trista kaludjera:
Pomoz Bože i sveti Nikola!
Gdje si godje, da si sada ovdje;
A ja odoh, te ih podpomogoh.
Izveze se trista kaludjera,
Izveze se zdravo i veselo,
Odnesoše prìlog Svetoj gori:
Žuta voska i b'jela tamnjana.
U tome se mene zadrijema,
Te ja čašu iz ruke izpustih.

Balada i romanca.

Balade i romance nisu ništa drugo nego samo posebne vrsti pjesničkih pripoviedaka, koje se znatno medju sobom nerazlikuju; te još ni sami estetikeri nisu sasvim složni u tome, što je upravo balada, a što li romanca. Većinom se medjutim uzimlje ipak, da su im razlike ove:

Balada, u njoj su ne riedko samo obrisi kojega dogodjaja, pa se često navode i govoreće osobe. Ona je značaja grozna i turobna. Čovjek dosta puta podlegne u borbi s neprijaznimi silami ili sa svojimi strastmi, što medjutim nije neobhodno potrebno. Osobita je ljepota balade njeki tajinstveni, prividni nedočetak, koji sili na dalnje samotvorno sučustvovanje. Ona potječe iz Engleske.

Romanca je pripovjedajuća pjesma, a osnovom joj je koja moralna i druga kakova viša idea, i odlikuje se liepim i kićenim jezikom. Čovjek je u njoj slobodnim bićem, i njegov čin je središtem pripoviedke. Romanca se svršuje, ako i ne baš veselo, ali ipak nješto tišje, pa ako joj je konac i žalostan, negubi ipak značaja pomirujuće blagosti. Ona potječe od Španjolaca.

Obie ove vrsti pjesničkih priepoviedaka počele su se njegovati tek u novo doba naše književnosti, a ponajljepših imamo od Vraza, Niemčića, Preradovića, Kukuljevića, Jovanovića, Šenoe, Jakića, Kostića, Špun-Strizića, Eugena Tomića i drugih.

Tri hajduka.

(Balada od Jov. Jovanovića.)

U pó burne, crne noći
Feruz-paša iz sna skoči;
Žižak drhće kó da čita
Stravu sanka s blieda lica.
Feruz-paša Kadu pita:
"Kamo ključi od tamnica ? . . . . .
Tri godine kako trunu –
Oj hajdučki pepeo kleti,
Pa još ni sad mira nema,
U san dodje pa mi prieti?"
"Nemoj, ago, nemoj noći
Silaziti u tamnice;
Sutra ćemo poslat Muja
Da pokopa kosti njine!"
Haha, haha! babo moja,
Ni živih se nisam boja',
Dok su bili za užasa,
A nekmo li mrtvih pasa.
Moram ići, da ih vidim,
Kako leže na trulištu,
Da ih pitam, šta me zovu,
Što me traže, što me ištu!" –
Uze žižak, zraka drhće
Na pašinom bliedom licu:
Zahrdjana brava škripnu –
On se spusti u tamnicu.

U tamnici, lednoj stravi,
Gdje jakrepe memla davi,
Gdje se groze hladne guje,
Kad se sjete njekih muka –
Ondje sjede tri kostura.
Tri kostura od hajdukâ.
Ili sjede, il se samo
Feruz-paši tako stvara,
Pred njima su na kamenu.
Ka' na stolu, tri pehara.
Progovori hajduk prvi:
"Evo, pašo, pehar krvi,
Imao sam vjernu ljubu.
Kad me pokri ova tama,
Ostala je jadna sama –
Nije sama . . . . mač u ruci,
Pa povika: gdje ste vuci?
Tako stiže do tvog dvora,
Puče puška od osgora,
Probi srce jadne žene.
Evo pehar krvi njene:
Krasno 'e vino, puna 'e čaša –
Nazdravi mi, Feruz-paša!

Sama s' ruka paši diže,
Sama noga kroči bliže,
Pehar popi, ciknu muka.
Ciknu paša – a te kosti
Smjehaše se . . . "Bog da prosti."

Progovara hajduk drugi;
"Kad sam dopó ovog groba,
Pitala te majka moja:
Pošto ćeš mi prodat roba?
A ti reče: Tri tovara.
A sirota majka stara
Znojila se danju, noćju,
Nit je jela, nit je pila,
Dok krvavim nije znojem
Tri tovara izmučila.
Kad ti sinoć blago dade,
Ti se, pašo, smjehat stade:
To je bako, tek za hranu;
Tvoj je sinak junak bio –
Ako 'e umio kamen gristi,
Mora da se ugojio!
Svisnula je majka moja;
Ovaj pehar pun je vina,
Krvavoga njenog znoja!
Krasno 'e vino, puna 'e čaša –
Nazdravi mi, Feruz-paša!"

Sama s' ruka paši diže,
Sama noga kroči bliže,
Pehar popi, ciknu muka.
Ciknu paša – a te kosti
Smjehaše se . . . "Bog da prosti."

Progovara hajduk treći:
Kad sam dopó ovih tmina,
Imao sam u gorici
Nedorasla, slaba sina.
Htjelo diete pušku dići,
Puška težka – slabe ruke –
Poče jadno suze ronit'
Što nemože u hajduke.
Plakalo je gladno, žedno,
Što mu babo ovdje trune,
Plakalo je, pa je svislo. –
Evo čaše suzâ pune ! –
Krasno 'e vino, puna 'e čaša –
Nazdravi mi, Feruz-paša !"

Sama s' ruka paši diže,
Sama noga kroči bliže,
Pehar popi, ciknu muka,
Mrtav pade do hajduka.
Mrtav pade – a te kosti
Smjehaše se . . . "Bog da prosti!"

Majka i sin.

(Balada od dr. Nap. Špun-Strižića.)

Crn vani mrak i mraz, a vihor vrije.
U izbi još tu stara mati bdije :
U boju sin, njeg čeka, da se vrati –
Sam znade Bog, što bolna trpi mati;
"O diete moje, sine moj!"
To jedini je uzdah njoj.

Sad dvanajst baš sa crkvice je tuklo,
Kroz crni mrak odjekuje još muklo:
Tu vihor ljut kroz malu izbu hukne,
S njim strašan zvuk, kó struna kada pukne –
A stara mati zacvili:
"Oj sine moj, oj premili!"

Umuklo sve, luč slaba jedva gori;
Što 'e Bože to? – u sumraku se stvori
Kó bijel stup . . . . unj upre majka oči,
A čuda gle ! on kroči – bliže kroči ....
"O drago diete, ti si, ti !" –
I majka grli sina si.

"Ti moj si sin, – a ja sam majka tebi;
Ti s' vrnu k men! O kako s' vrnó nebi ?
Ta na svietu tebe ni'ko
Kó majka ti – o moja sladka diko !"
U majci planù sveti plam –
Al hladan sin kó tvrdi kam!

"O sine moj, ah tamno ti je oko
I upalo pod čelo ti duboko . . .
Da s' nagledjem tih očiu ti crni' –
De k meni ih, de k majci svojoj svrni!"
Al sinak oka nesvrnù
A grozom majka protrnù.

"O Bože moj, kó led si studen, sine!
Ah k meni ajd', na grudi materine;
Tu ogrij se, još za te ima žara –
Hod, sine, hod' – ta studen srce para!"
Na grud ga uzè – on ko led,
Nepomičan i suh i blied.

U naručju si majka sina grije,
I ljubi ga i tople suze lije,
Na krilu ga kó slabo diete niše,
I dah mu svoj na bliedo čelo diše –
Al zalud majci ljubav, trud;
U sina hladna svedjer grud.

Sad kokot već u zoru zapjet htjede –
Kad nagnù gle! sin k majci ustne bliede;
Njoj blaženoj kó sladke pjesni zvone,
I duša sva u divnoj slasti tone :
Sin drágu majku poljubì . . . . .
Dan svanù – sin se izgubi.

Od dragosti unj majka dušu preli –
Al mrtvu već nju nadje danak bieli;
Te noći sin u ljutu pade boju –
Na samrti po majku dodje svoju –
S njim majka driema sladak san
Probudit će ih sudnji dan.

Majčina dušica.

(Romanca od dra. Fr. Markovića.)

Na slami sirota žena mre,
Ni šapnut ni glednut nemore.
Nju slomi za kćercu skrban rad,
Nju mori sad bolest, mori glad.

A diete ju gleda i ludo mni,
Da majčica mirno, sladko sni,
Te postelj joj cviećem nastire, –
A majka od bola, glada mre.

Kad majka se prene iza sna,
Poljubit će kćerku, to kćerka zna.
I curica čeka dan, dva, tri,
Četvrti – pop majku u grob skri.

Uzdahnu pop: "ah ubi ju glad!"
Djevojče to ču – zna, što će sad,
Te ručicam plesk, pa bježi, bjež,
Gdje poljem stoji strnokos svjež.

Po strni skače ko golub biel
I očicam' modriem danak ciel
Tu vlaće traži sve slog po slog.
I kupinù obra i trn i glog.

I bježi na grob i stane zvat :
"O majčice, stan, tu zlatna vlât,
Tu kupina sladka i glogov plod;
Nahrani se, draga, hodi, hod!"

I zove i kuca: tuk, tuk, tuk,
Al majke nema, u grobu muk,
I čeka, i zove – sve zahman!
I plače, dok tih ju smiri san.

Tad niče iz groba blijed sjen;
"Oj majčina dušice svij je k men'!
Nek bog te brani i hrani svet,
Koj hrani na polju drobni cviet!"

I curica majci večer svak
Donosi hranu čim pane mrak.
Već prošla jesen, zabielje snieg,
Još diete traži izpod njeg.

Snieg mete a vihor huči ljut,
Kroz snieg si diete krči put,
I udje unj, al nema je van –
Nad sniegom grakće crni vran.

Popuhnu jug, i ode snieg,
Zaplavi cvietkom dol i brieg;
I hrani i brani drobni cviet,
On, koj sav sion brani sviet.

Al očice modre sagnuo cviet,
Te nujan čuči, na tlo je spet,
A rad bi pretrčat zlatnu strn,
A rad bi pretražit glog i trn.

Sve mirno u polju, lahor tih
Strn zlatnu ljulja, a na tlih
U modrijeh cvietka očica'
Sja rosa, za majkom suzica.

Opisujuća epika.

Predmetom opisujuće epike većinom su prirodni pojavi, koji djeluju ili svojom ljepotom, svojom riedkošću, ili svojom veličajnošću. Pjesnički je opis višeput kao samostalan veći ili manji umotvor; nu većinom je ukrašavajući dio njekog povećeg pjesničkog umotvora. Takov je samostalan epski opis svanuće dana od dra. Ilijaševića (Bosiljak g. 1866.) sastavljen u heksametrih u pjesmi pod naslovom "Dan". Pomanjih opisa nalazi se u svakoj povećoj epskoj a i u mnogih lirskih pjesmah. Grozno opisuje Gundulić vieće paklenih duhova u 13. pjesmi Osmana.

Na opisnu epiku spada i idila, pjesmotvor, u kojem se slika život seoski, pastirski, seljački. Nu po shvaćanju i predstavljanju pjesnikovu može idila biti ne samo epska, nego takodjer i lirske i dramatičke naravi; a uviek se odlikuje svojim mirnim tonom od ostalih pjesničkih pripovjedaka. Za srednjeg doba naše knjige više je njegovana idila, nego li se sada njeguje. Ponajljepših idilskih pjesama izpjevao je u novije doba Milorad Popović u II. svežčiću svojih pjesama.

Dan

(Od dra. Stjepana Ilijaševića. Ulomak.)

A što mi duh preda, kano da će stradat u tami?
Liepo mi reče sjetnoj moj vjerni druže života:
Moli se Bogu milom, te vjekoma hvali mu možnost!
Silan je svieh gospar, i milosti kraja mu nema.
On sjedeć divnog sred carstva svojih nebesa,
Svietlo i tamu drži svemožnoj ruci u jednoj.
On se vozi crnom na vlaku gromnih oblaka,
A pred njim munjâ žar – čete šuštale dahću.
Zora je samo odsjev od ruba njegovih svita, –
A pram sjaju njegvom sjaj sunca – suton je tavni.
On blagi pogled spusti niz čadore svete –
I svoj zemlji svita. – On magne – hridi uzplamte
I zemlje od silnog straha stožeri štrepe.
Čem dakle da tužim ? – idem ga prositi smierno:

Gospode, ti tužnoj na nebesih zviezdu mi kaza,
I tmastih tmina uzbunjeno zadrhta carstvo,
Smili se, da mi mila vrh moga tjemena trepti,
Dok mi god sinci velog poslanstva svoga nesvrše.
Odpri im oči na râd, – a u mišice snagu im ulij.
Ako li pako pustiš, te mi zviezda zadje za oblak,
Znadem, to činiš s jedine mudrosti, da mi
Iz njega tim ljepša na obzoru sine, i zato
Tvojimi pod krili – u miru sudba mi spava.

Bura na moru.

(Od Gjorgja Jakšića.)

More je niemo, pusto, golemo,
Ko bliedo čelo vječitog gnjeva,
Što se u smrti tiho osmieva.
Sumorna leži pučina stara,
Da se u svome grobu odmara.
Nebo se smieši, zviezde trepere –
Čisto ga ljube, glade i maze,
Uljuljkuju mu tihe talase,
A stari krvnik taj biser bere,
Što plavo nebo na njega stere,
Zvjezdice sjajne grli, celiva,
U nebo gleda, o njemu sniva.
Al sad mu liepe Danice nema –
Nestade, ode, ponoć je zavi –
More se pjeni, ljulja, krvavi;
Ko varvar biesni, kom drska ruka
Harema biser sa grudi sčupa –
Razpaljen biesom, ne tugom, bolom,
Već čisto zvierski, osvetom golom,
Mač iz korica krvav poteže,
Svietom da trese, kolje i žeže.
Jedne po jedne zvjezdice nema ....
Varvar se sili . . . . bura se sprema.
Sad grmnù, pučè . . . ljulja se more;
Potresoše se daleke gore.
S podmuklom željom, krvavim umom
Oblaci huje sa groznim šumom.
Čas vidom sjenkâ, što svrhu groba
Drktajuć blude u niemo doba,
Čas rikom lava razljućenoga,
Što okov trese sužanjstva svoga,
Il kao zmija, što otrov pljuje –
Tako talasi na more stanu –
Zaljuljaju se, riknu, zamanu,
I groznim hukom, smrtnim jaukom
Razbijaju se ledenom rukom.
Pa tko to stupa drskom slobodom
U more sinje sa lakim brodom? ....
Blied je u licu, buran kó more,
Krvave tòke o krvi sbore ;
A šta mu grudi vječito taje,
Jedan ga mračan pogled izdaje,
Smrt ondje leži, plamen i tama,
Krv ljudsku krije u zjenicama.
Male je puške prikrio strùkom,
A krvav handžar desnome rukom ....
Je l' hajduk! . . jeste! a kó je ono,
Što mu na srce pada smiono ?
Harema sjajnog ponos i dika,
Najdraži biser u bezbožnika.
Pa vidje l' ona liepa i mlada
Tuču gromova, što s neba pada?
Osjeća l' rane na ljubezniku,
Krvave pruge na bliedom liku?
Čuje li buru? . . . . nečuje! nezna!
U naručju mu leži nesvjesna.
Sa bliedog čela svilene kose
Po bliedim grudma vihori nose;
A hladne kaplje talasa slanih
Vraćaju natrag život uspani.
Sad vidi, sluša talasa riku
I težku ranu na ljubezniku.
Taj pogled – ponoć, more i huka,
I vrela krvca s mladog hajduka
Dušu joj kida, a srce para,
I vječno tavne oči zatvara . . . .
Brodari glede, čekaju, stoje,
Smrt je pred njima, smrti se boje.
Al' onaj, kom' je život tek šala,
Čija je duša smrt upoznala,
Tom propast više nigda negrozi,
On pomno viče; Napried! i vozi!
More se ljulja, pjeni i trese –
Iz dna se piesak u more diže,
A s neba plamen po moru liže.
O natrag! natrag! nebo i more
Gromom i valom biju se, bore.
O natrag! natrag! . . al gdje su, šta su,
U gromu, moru, vihru, talasu? . .
Sad ko da čujem u smrtnom času,
Gdje jauk huji po tom talasu,
I oganj planù, i puška puče . . . .
More umuče . . . . ponoć jauče . . . .

* * *

Umorilo se ledeno more –
A što 'no grudi sbrčkane nose,
Grozni su znaci vitežke slave,
Trošni ostanci borbe krvave.
Onuda veslo skrhano pliva,
Tu mrtav brodar u snu počiva ;
A tamo opet u vječnom miru
Dva ledna tiela vali izpiru:
Ona se tiho mladjana smieši,
Rekó bi, život još u njoj leži,
On mrtav, hajduk, biesan i mračan,
U vječnom sanu opet junačan;
Još mu na čelu duboke bore,
Još i u smrti o smrti sbore,
Handžar u ruci još kó da prieti:
"Doći će, doći! da se osveti!"

Selo.

(Idiličke pjesme od Milorada Popovića.)

IV.

O ulice moje, prostrane, zelene,
Kad se sjetim na vas, odmah srce vene,
Opasan, gologlav, u košulji samo,
Bosonog sam išó ja po vama tamo.

A drugova jato iskupi se na mah,
Psi i biele guske, sve to butun1 s nama
Sa jednoga ćoška2 na drugi se jure;
Bacamo prašinu, igramo se žmure.

A padne li kiša, mi kó vranci òma
U zabuni našoj nebjegamo doma,
Već pod strjehe ili pod zeleno granje,
Dok nemine ono rosnato padanje.

Pa kad opet mutno nebo se razvedri
I pomoli sunce na plavetnih njedri',
Potrčimo željni – još dok vjetar piri;
Od kâla se grade stada i pastiri.

XII.

U nedjelju zvono kad na službu tuče,
Naša stara majka liepo nas obuče:
Košuljice biele da ti oči pliene,
Obojčiće tanke, opanke crvene;

Tkanicu šarenu oko pasa vita,
A na glavu vesak i plavetna kita,
Što s' nemarno pusti po rusnatoj kosi,
Kožni pršnjak –– ali to se redje nosi.

P' onda jedan drugog uhvati za ruke,
Slušajuć od zvonâ umiljate zvuke
Odemo ka crkvi – kroz plavetno granje
Sretne nas daleko pobožno pojanje.

A kad mine pjesma, bogomolja prodje,
Naša mala četa odmah doma dodje:
Pečenica masna već kod vatre rudi,
U srcima mladim gladnu čežnju budi.

Poučna epika.

Na poučnu epiku spada: poučna pjesma, basna, parabola, paramitija, alegorija, epigram i zagonetka.

Poučna pjesma umotvor je sad veći sad manji, komu je zadaća, da pouči; a predmetom su njezinim više istine i više spoznaje. Medjutim kritika nemiluje tu vrst pjesničtva, počem u obće njezina zadaća nije niti može da bude pjesničke naravi. Ali ipak su poučne pjesme pisali mnogi i to i znamenitiji pjesnici, kao što je to n. pr. "Sedmoglava aždaja" od Vida Došena, "Satir" od Relkovića i mnogi drugi.

Basna. U njoj nam se predstavljaju dogodjaji iz života životinja, ali da se ljudem predoči kakov koristan nauk za njihov svakdanji život. Kadkada mogu se mjesto životinja uzeti i biline. Dogodjaji moraju biti sasma prosti i naravni, tako da čovjek u njih odmah kao u zrcalu upoznati može svoje dobre ili zle vlastitosti.

Najznamenitiji basnar bio je starogrčki pjesnik Esop. Esopove su basne većinom kratke, pjesnik je u njih bez ikakova okolišenja odmah išao na svoju svrhu; te sada u obće sve basne tako nazivlju, koje su tim načinom sastavljene. Od Esopovih basna razlikuju se Lafontainove, koje su obširnije izvedene a gdješto i šaljive. Slaveni imaju u ruskom basnaru Krilovu najznamenitijega svoga basnara.

Parabola predstavlja raznimi dogodjaji iz čovječega života višu koju istinu, osobito moralnu ili religioznu. Najljepše parabole imamo u evangjeljih (razmetni sin, o dobrom pastiru).

Kad bogovi u takovih pripoviedkah djeluju, onda se zovu paramitije.

U alegoriji predstavlja se slikovno koja pomisao, budi kao osoba ili kao čin kakovi. Tako običaju pjesnici abstraktne pojmove predočiti u slikah raznih osoba, nu pojedine vlastitosti ili česti slike moraju posve suglasne biti sa pojedinimi sastavinami pomisli. Tako n. pr. slika Utješenović kulturu zapadnu i iztočnu u alegoriji "Dvie vile umjetnice".

Epigram sadržaje kakovu dosjetljivu opazku ili kakovu neobičnu misao. U djelih Vraza, Preradovića i inih pisaca nalazi se krasnih epigrama; a u novije vrieme izdao je dr. Nikola Ivančević pod imenom "Iverje" cielu malu sbirku svojih epigrama.

Zagonetka je pjesnička igračka, u kojoj se slikovno predstavljaju znakovi kojega predmeta tako, da se i samomu predmetu dosjetiti možemo promišljavanjem. Mi imamo puno narodnih zagonetaka, a prilično i umjetnih; nu do sada nemamo nijedne posebne sbirke samih zagonetaka.

Drugdje i kod nas.

(Ulomak poučnog pjesničtva iz "Novog Satira" od I. F.)

Kudgod božje sija sunce drago,
Te grud ljudsku grije čustvo blago,
Čustvo blago za čovječnost pravu,
A jedinu čovječanstva slavu,
Narodna se svuda knjiga štuje,
Njoj najveća briga posvećuje,
Po vriednosti svud se svojoj štima,
Ter najvećom ljubavju se prima;
Jer priznaše svi jur tu istinu,
Da jedino njom je moći tminu,
Što čovječnost sapinje i steže,
Razagnati i podsjeć joj vrieže.
Svi priznaše jur istinu ovu,
Da najveća u narodnom slovu
Od svakoga naroda je slava
I njegova bića ciena prava;
Da je slava slova narodnoga
Samo odsjev žića duševnoga,
Da njegovo samo njegovanje
Na veće nas diže blagostanje.
To svjedoči Englez trgujući,
Francez smjelì, Niemac umstvujući,
I Rus, koji s ovimi narodi
Sa sadanjim svietom svim gospodi.
Kod njih svijuh narodna je knjiga
Prvo njino staranje i briga,
Dá oni se tek tad osviestiše,
Kad narodnu knjigu obljubiše,
I štogod ju više uzvisuju,
Sve to boljma time napreduju. –
Mi jedini jošte tumaramo
U sred gustih tmina tamo amo,
Prosta glupost od svuda nas mlati,
K višem žiću uzdić nam se krati;
Sirotinja, bieda i golota
Drži nas se kano sliepac plota.
Zaman su nam naša dična polja,
Kada po njih kuka svud nevolja;
Zaman su nam rieke i jezera,
Kada po njih brodi svud nevjera ;
Zaman su nam dični svi gradovi,
Kad se po njih svud šareno slovi;
Zaman su nam dari božjeg duha,
Kad ih noćna doba tišti gluha;
Zaman nad nam božje nebo krasno,
Kad nam magla krije sunce jasno;
I zaman nam sokolova krila,
Kad izčeznù sva životna sila,
Koja bi nam krila razmahala,
Toplim čustvom srca razgrijala,
I zaniela u bratinsko kolo,
Štono vode braća preoholo:
Titrajuć se tresi i gromovi,
Upravljajuć sunci i svjetovi,
Podlažuć si sve naravne sile,
A na korist čovječnosti mile! –
Ajme braćo, al smo bogci jadni,
Kud krenemo svagdje jesmo zadni;
Mi Slovenci, Srblji i Hrvati,
Svagdje jesmo nepozvani svati,
Kod nikoga u nikakvoj cieni,
A od svakog vazda smo prezreni.
Al i čudo nije to nikako,
Kad je u nas sve baš naopako:
Dočim drugdje dan i noć se trude,
Naši ljudi u nehajstvu gude;
Dočim drugdje sladki med se slaže,
Naši samo jed i otrov traže,
Kako jedan drugog da omrazi,
Jedan drugog vriednost da pogazi;
Dočim drugdje svi naprvo teže,
Naši ljudi od napredka bježe,
Sveg se nova kano biesa boje,
Jer novošću neće da se znoje.
Kano stari i mi ćemo biti,
Možeš često čut ih govoriti;
Ali u tom budalasto griše,
Jer nežive kano stari više.
Dok su naši žir još jeli stari,
Mogoše se lienit po pustari;
Ali nam se hoće čaj i kava,
Hoće nam se čaša vinca zdrava,
Hoće nam se lijepih haljina,
Koje nam se nose iz daljina;
Hoće nam se živit sve po modi,
Koju objest bogata izvodi;
Tu se bogme traži truda više,
Neg' u starih naših njegda biše,
Nuz trud jošte svakovrstna znanja,
Okretnosti, brižna nastojanja;
Ali našim sveg se toga neće,
Zato svaki bolji nas zameće. itd.

Lisica i jež.

(Basna od I. F.)

Lisica je poljem tumarala,
Nebi li se čega dočepala;
Od njekud se do nje jež doskita,
Pa ju smierno i ponizno pita :
"Kud ćeš, teto, do kojega grada,
S koje nužde, s kojega li jada?"
Lisica mu ponosito sbori:
"Kakva nužda, o tom negovori,
Idem gledat gdjegod batak tusti,
To si želi moj želudac pusti."
"Baš ni mene nebi trbuh kleo,"
Jež će "kad bi do čega dospjeo."
Na to lija ježu opat vrati:
"A ti hajde slobodno me prati,
Ako stignem gdjekod kakvu sreću,
Vjeruj da te izdieliti neću!"
Tako ti se ovo dvoje sdruže,
Lija skakće, jež lagano struže;
Oboje se sladkom nadom goje,
U naprvo batake si broje,
Kojimi će omastit si brke,
Iza truda, napora i trke.
Ali vajme, varava je nada,
Često puno donosi nam jada;
A to ti se evo i ovima
Našim' lovcim' sgodi gjegjernima.
Nadajuć se punomu kočaku,
Iznenada oni na njekaku
Praznu jamu tužni nebasaše,
I u nju se obo'e sglomotaše!

"Jao, teto, bataka nam jadnih!"
Sad poviče podljikovac gladni;
"Ako nama ovdje dan zabieli,
Bit će od nas trista jada vèli'."
"Mene s toga neće boljet glava:"
Na to sbori lija hvalisava,
"Ja bo znadem do sto mudrolija';
Jedna ti je od druge umnija;
Njimi ću si već pomoći lako,
I od sebe zlo odbiti svako.
Nego neznam, šta će s tobom biti,
Je l' ti znadeš čem' se domisliti."
"Četiri sam samo znò vještine,"
Jež na rieči vrati sad lijine:
"Ele ni njih nesjećam se veće,
Nego kad bi bilo koje sreće,
Da te smijem za uši povući,
Medj' očima moglo bi im pùći."
"Pa hajd, hvataj !" lija ježu veli;
A jež ti se na to mah osmieli,
Liju zubmi za uše uhvati,
I počme ju ljuto natezati.
Stadè vika lije: "Borme ježu,
Zubi tvoji nemilo me režu!"
Al jež ništa na to i nesluša,
Već ju grize, da ju boli duša.
Ona njime trese, zamahuje,
Da se zubi njegovih mentuje,
A kada još baš do živa bijà,
Ježem manù takom silom lija,
Tja iz jame da je izletio,
Ko' da u njoj nije nigda bio.
Pun veselja jež nad jamu viri,
Gdje se teta sada sama širi,
Te lukavo i zlorado sbori:
"Hvala teto, evo mene gori,
I jednome mudrolijom mojom,
A ti gledji svôm mudrošću svojom,
Kako ćeš se odtle izkopati,
Da te dušman krvni neuhvati."
Pa tim ojde srcem veselime,
Sva nesgoda da mu prodje time.
A lisica kraj svih mudrolija
Slobode se ipak nedovija,
Već morade za forintu staru
Kožu dati bližnjemu krznaru,
I uz svoju svu veliku slavu
Još mudriju okititi glavu! –

Mali ribar.

(Parabola od dr. Demetra.)

U odbiću oca svoga
Sin mu ribu lovit uze,
Diete uma nezreloga,
Te od srčbe roni suze:
Za udicu što se stala
Samo hvatat riba mala.

"O kakova to bi sreća"
Vikne diete "za me bila,
Za udicu da se veća
Kakva riba uhvatila:
S nenavisti toga radi
Svu bi djecu snašli jadi!"

Jedva reko rieči ove;
Kad zagrize som najveći
Od svih, koji tamo plove;
No ribara gle u smeći,
Otimat se stane riba,
Trza, gnjuri, repom šiba.

Vuče diete, štogod može,
Napinje se, biesni, kara,
No sve zalud žalibože,
U vodu se već obara;
I za cielo propalo bi,
Pripomoći da nedobi.

Malom duhu što će sreća ?
Ona jake tek miluje;
Komu fali snaga veća,
O većemu nek nesnuje;
Tko prek svojih sila radi,
Tog čekaju samo jadil !

Noć i dan.

(Paramitija od I. F.)

Iza kako svemogući stvori
Ovd' na zemlji i u rajskih dvori'
Razne zvieri, ljude i duhove,
Njegvu slavu da svemirom slove,
Te vjekova njekoliko minù,
Da svijetu žića svietlo sinù,
K vječnom' ocu dodju do dva duha,
Jedan crna, drugi biela ruha;
Pa ti crni jadikovat stadè:
"Oj predobri oče, svoje jade
Evo stvor tvoj dodjè da iztuži,
Tvoja milost da im lieka pruži.
Kukavnoga mene sve prezire,
Na me mržnju svoju sve prostire,
Kudgod dodjem nigdje nemam mira,
Sve me odmah progoni i tira
Svjetiljkami, bakljami i plinom,
Grdeći me glupošću i tminom.
Staro, mlado i štogod je živa
Preda mnom se zatvara i skriva ;
Samo što je sebično i zlobno
I opakoj zvjeradi spodobno,
To jedino men' se ulaguje.
Mene ljubi i u zviezde kuje;
A štogod ti na sviet boljeg stavi,
Sve to ovog bielog diči, slavi!" –

Jedva bieli do riječi dodjè,
I on ti se mahom tužit podjè;
"Duh mi ovaj, milostivi bože,
Smetnje stavlja, gdjegod samo može:
Otežčava moje sve poslove,
Načela mi kvari i osnove;
Smućuje mi što je dobre volje,
A sapinje sile ponajbolje ;
Krepostnijem spravlja svud poraze,
A zlobnjakom brižno ravna staze;
Štogod putem spasonosnim hodi,
U gudure tamne sve zavodi;
Pun je zlobe, laži, varke, hinbe,
Prot istini snuje viek protinbe.
Izbavi me protivnika toga,
Koj' tolika zla mi čini mnoga,
Koji viek me uzastopce prati,
I srce mi svojom zloćom pati!"

Vječni mučeć sluša sve te jade,
Al súdom se prenaglit nedade;
Znajuć u čem jezgra tužbe stoji,
Súd im mudar i pravedan kroji,
Pun dobrote i bez svake strasti,
Vriedan njegve uzvišene časti :
"Djeco moja, sokolovi vrli,
Srce moje vas obadvoj grli,
Darove vam', ako i različne,
Svakom' dadoh ipak vrlo dične,
I posebno k tome svakom' zvanje;
Svoje pako da si pomanjkanje
Naknadite krjepkim, složnim râdom,
Medjusobnom ljubavlju i sklâdom.
Jednoličnost ničemu neprudi,
Um i srce brzo nam utrudi;
Sve promjenu miluje i traži,
Ona život pokrepljuje, draži;
I svom' zvanju zadovoljit može
Sviet taj samo, kad se u njem slože
Pokoj dragi s krjepkom radinošću,
Tiha misao s umnom okretnošću,
A istina sa slikami mašte,
S brižnim trudom zabavice tašte,
S tegobami umiljati sani,
I sa noćnom tminom svietli dani.
Dakle svietom kô do sada ajte,
U slogu si samo ruke dajte:
Razne sile divna djela čine,
Kad se stalno slože i sjedine!!" –

Preobraženje.

(Alegorija od dr. Ljud. Gaja.)

Tužno pjeva vitez na planini,
I uzdiše u tamnoj pustini;
Njegvi dvori jesu bori u zelenoj gori,
A blazina, posteljina zelena cjelina.

Sokoli ga slušat nemogoše,
U dvore ga zlatne odvedoše;
Tamo mile njemu vile rajske dadu sile,
On ustane, sviet se gane, rodu zora svane.

Ivo i Jovo.

(Epigram od Iv. Trnskoga.)

Ivo i Jovo: razlika koja?
Jedno i drugo našeg je kroja,
Istomu vikli majčinu slovu.
Ivo i Jovo braćom se zovu,
Majčici, čedu, miloj si ženi
Tepaju istim sladkim imeni,
Zajedno živu, mučicu muče,
Tudjoj se hinbi, mržnji se uče,
Zajedno stoje, zajedno hode,
Putem se druže, riekami brode,
Miluju istu zemljicu crnu,
Na dragi grob ju hladjanu grnu,
Njihovom istom pjesmom se ore
Dolovi, gore, rieke i more,
U četi istoj bore se, ginu,
Istu će vazda dielit sudbinu!
Razlika ipak ima vam jedna,
Nesloge uzrok, trvenja biedna,
Žali ju knjiga, pametni ljudi,
Jedan joj bog naš na nebu sudi,
Razlika čudna, sićušne vrsti:
Ivo se križa, Jovo se krsti.

Jednakost u oprjeci.

(Epigram od dr. N. Ivančevića.)

Zelen mladić gole brade
U razkošju sve izdade;
Siedi diedo u grob gledi,
Preko mjere skupac štedi.
Je l' de, da su si jednaki!
Kako? Oba su ludjaki.

Zagonetka.

(Od Petra Preradovića.)

Na jednom se mjestu šećem vazda,
Stražim danju a stražim u noći,
Komu dadem, komu nedam proći,
Kako kad mi zapovjedi gazda.

Premjestiš li dva na meni uda,
Eto meni odmah drugog lica:
U svakoj sam kući gazdarica,
Ručak kuham i večeru svuda.

Po drugi put preinačiš li me,
Tad me ima svud u izobilju,
U rodu sam smilju i kovilju,
A umiruć mienjam spol i ime.

Lirsko pjesničtvo.

Naziv toga pjesničtva porekla je grčkoga, naime od lire, jednog glasbila, uz koje su stari Grci pjevali svoje pjesme. Njim se predstavlja nutrnji život, čustvo i misao pjesnikova. Lirsko je pjesništvo dakle subjektivne naravi, njemu je središtem sam pjesnik; te kao takovo sasvim je u oprjeki sa epskim pjesničtvom.

Prema tomu kako se nutrnji pjesnikov život odsieva u lirskom pjesničtvu, dieli se ono:

1. Na liriku čustva, kojom se izražavaju neposredni osjećaji.
2. Na liriku zrienja, kada se pjesnikovo čudjenje ili žalenje osniva na promatranju vanjskih predmeta.
3. Na poučnu liriku, kada pjesnik prema svojim mislim i svojim čustvom poučava druge.

Lirika čustva.

Amo ide pjesma u obće, naime nabožna i svjetska. Ona je osnovni oblik za liriku, i u lirici ono, što je pjesnička pripoviedka u epiki. U njoj se misli i osjećaji izražuju lakim jezikom, srednjim oduševljenjem, ali u obliku ritmičkom i namienjenom pjevanju. Što je prikladnija za pjevanje, tim je bolja.

U nabožnoj se pjesmi izražuju misli i čustva, koja se radjaju iz naših odnošaja prama bogu ili njegovim ugodnikom.

U svjetskoj pjesmi slikaju se opet osjećaji, koje u nas pobudjuje nutrnji i vanjski život. Ona se jako mnogovrstno razgranjuje, naime na rodoljubne (patriotičke), ljubovne, družtvene, svatovske, žetelačke i. t. d. pjesme.

Medju njimi su našemu narodu osobito omilile davorije, pjesme, koje potiču na junaštvo i na rat.

Kao epos tako se i pjesma dieli na narodnu i na umjetnu, te je i jedna i druga osobito njegovana u našem narodu. Krasnih umjetnih pjesama imamo od Rusana, Kukuljevića, Preradovića, Jovanovića, Trnskoga, Aberdar-Kujungjića, Bana i mnogih drugih.

Opomena čovjeku.

(Nabožna pjesma od Kate kneginje Zrinjske rodj. Frankopanke.)

Nij za drugo na 'vom svitu
Čovjek stvoren od ruk boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da sred raja zemaljskoga,
Neg da ovdje tako hodi,
Tako žive i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje.

Zač bog stvori mnoge staze,
Mnoge pute i načine?
Neg da po njih ljudi plaze
Do nebeske domovine.
Zato knjige, zato pisma,
Zapovidi i zakoni
Poda, da koj ide š njima,
Vičnu radost mu nakloni.

Prvi puti laki bihu
Pred sagriešenjem naravi,
Ali sada zarastihu
Ko ledina u dubravi ;
Nit se more v raj nebeski
Bez pastira i vojvode,
To učiniše griesi težki,
Koji krivim putem vode;

Ki sakriše put pravični,
Koga s križa Isus kaže;
Ponudkujuć on krivični,
Koji nieme stvari traže,
Obrati se o čoviče!
Obrati se, jur si dosta
Do sad bludil nevjerniče
Sbog življenja tvoga prosta.

Majka sinu kod koljevke.

(Ljuljanka od Jov. Jovanovića.)

Sklopi oči nevinašce mlado,
Buji, paji materina nado,
Bezazleno moje gondže malo,
S neba si mi u koljevku palo,
Zamirisa mirom miloduva;
Spavaj čedo, tebe majka čuva!

Buji, paji moja mila snago,
Čuva mati svoje čedo drago.
Čisto srce kó zjenicu gledi,
Čuva dušu, da se nepovriedi,
Da ostane kano rosa čista,
Kao kaplja sried zelena lista.

Buji, paji moje Srbče malo,
Nebi l' dušom skoro ojačalo,
Da izskočiš iz koljevke, sine,
Da pokupiš po svietu vrline,
Da se pustiš sam na svoja krila,
Jer te majka rodu namienila!

Buji, paji moj sokole liepi,
Neka ti se mišica okriepi,
Tvoj babajko drugog čeda nema,
Pa jedinca veće na boj sprema,
Da s' otmete, il da poginete
Za slobodu, da sokolujete !

Tko je naš?

(Rodoljubna pjesma od Eugena Tomića.)

Tko je naš ?
Je li onaj, koj se rodi
Medju nami da s' odrodi,
Koj se kašnje podal srami,
Što je niko medju nami,
Te za volju svoj taštini
Pronevjeri krv tudjini?
Zameo se tomu trag,
To je naše sreće vrag!

Tko je naš ?
Je li onaj, koj se lásti
Našim novcem, našom časti,
A propušta svaku sgodu,
Gdje bi pomoć mogo rodu,
Da zaslugâ tobož steče
I do časti dodje veće ?
Zameo se tomu trag,
Taj je naše sreće vrag!

Tko je naš ?
Je li onaj, koji lakom
Robskom dušom dvori svakom ?
Koj za novca zveku dragu
Služi bogu, služi vragu, –
Teke samo, kada znade,
Da nemine bez nagrade?
Zameo se tomu trag,
Taj je naše sreće vrag !

Tko je naš ?
Je li onaj, kom nimalo
Do našega nije stalo,
Koj za našu knjigu, nošnju
Uviek praznu ima mošnju,
A za stranca, kivna gosta
Još sveudilj ima dosta?
Zameo se tomu trag,
Taj je naše sreće vrag!

Tko je naš ?
Je li onaj, koji radi,
Sretnu braću da zavadi,
Koji valja smutnje kamen,
I podžiže strasti plamen,
Koj nas ciepa i komada,
Da nas lakše zlobnik svlada? –
Zameo se tomu trag,
Taj je naše sreće vrag!

Tko je naš ?
Je li onaj, koj se ruga
S naših jada, s naših tuga,
Kom' je naša stara slava,
Kom' stečena krvlju prava
Pusta tlapnja i bulazan?
Zameo se tomu trag,
Taj je naše sreće vrag!

Tko je naš ?
Je li onaj, koji vìkom
Ustupiti neće nikom,
A kad jednom kucne hora,
Da s' na ždrielo ići mora,
Tada prvi šara, plete,
Da okrene kako pete ?
Zameo se tomu trag,
Taj je naše sreće vrag!

Tko je naš?
Je li onaj, kom' se kriva
Sviest na prošlost viek poziva,
Koji štovan biti hoće,
A rad česa? rad slaboće,
Što je krenuv starom vjerom
Udario krivim smjerom.
Zameo se tomu trag,
Taj je naše sreće vrag!

Tko je naš ?
Je li onaj, koj nastoji,
Da s' medj naše svačim broji,
Koji naš je dušom, tielom,
Koj se bvalit može djelom,
Koji srećom roda rasti,
Koj je za njeg rad i pasti?
Jest, ovo je slavski svat,
To je drug naš, to naš brat!

Haj!

(Budnica od Aberdar-Kujundžića.)

Rekao nam bog bogova:
"U boj, djeco, protiv mraka!
Nepitajte, tko vas gledi,
Ja vas gledim iz oblaka!"
Vedro čelo, ruka čila,
Srce puno, haj!
Tko slobodu svetu ljubi,
Ruku ruci daj!

Sladka pjesma nas izpraća,
Sladka usta mole boga,
Da nam srcu dade sunca,
A u ruke groma svoga!
Družinice braćo draga,
Haj na noge, haj!
Daleki su puti naši,
Ustani, ustaj!

Tko će bratski: brat smo njemu!
Tko dušmanski: dušman smo mu!
Neka steže crni lanac –
Pustit će ga našem gromu!
Barjaktaru, barjak diži!
Hajde pravo, haj!
Odklem čuješ ponajdublji
Robski uzdisaj!

Davorija.

(Od Ljud. Vukotinovića.)

Svaki Hrvat ponosito
Nek zapjeva gromovito,
Da se svuda glasno ori,
Kud se slavska rieč govori:
Neka živi narodnost!

Braćo! kolo sastavljajte,
Pa si čvrsto desne dajte,
I zakletvu položite:
Da svoj rod neostavite,
Krv i život za naš dom!

Nek se dižu vrazi tmasti,
Rieč hrvatska mora cvasti!
Svi zastori, sve koprene
Leže jurve razbijene,
Naša staza svietla jest!

Želja ova najsvetija
Zapovjed je najstarija,
I tkogod se njoj protivi,
Nije vriedan nit da živi,
Sram i kletva takvomu!

Neka pukne kud mu drago,
Narodnost je, naše blago,
Obasjala srca i lica,
S narodnošću poslovica:
Neka žive dom i kralj!

Lirika zrienja

Na liriku zrienja spadaju: Ode, himne, ditirambe, rapsodije, elegije, dumke i heroide.

Oda, ona se razlikuje od pjesme uzvišenom osbiljnošću sadržaja i uzletom jezika svoga. Pjesnik je skroz oduševljen i zanešen veličajnošću svojega predmeta, i sav zadubljen u njega, te ga nastoji proslaviti. Oda se odlikuje smi onimi slikami i izvanrednimi oblici; ona je kulminacija lirike.

Ako je sadržaj takova pjesmotvora nabožne naravi, onda se zove himna; a izražava li takova pjesan zaneseno kakovo veselje, onda je ditiramba.

Najveći naš pjesnik oda bijaše vladika Mušicki; a krasnih ih imamo i od Petra Petrovića Njeguškog, Preradovića, Vraza, Trnskog i drugih njekojih.

Rapsodija zove se takova lirična pjesan, gdje su kitice, premda jednim duhom zadanjene, ipak medju sobom rapsodički pospajane. Najkrasnije rapsodije imamo u Vrazovih "Djulabijah" i Kukuljevićevih "Slavjankah."

Elegija, njom se izražavaju tužni (žalostni) osjećaji, koji nas obuzimlju, kad promatramo, ili kad si predočujemo njeko izgubljeno dobro, koje nas je usrećavalo.

Kao što je osnovom u odi i himni uzvišeno, u legendi čudnovato, u pjesmi liepo i povoljno; tako se elegija osniva na tužnom i žalostnom.

Posebna vrst slavenske elegije jesu rusinske dumke, u kojih se slikaju žalostni prizori iz domaćega života;a heroidom postane elegija, kad pjesnik negovori sam u svoje ime, nego mjesto sebe pusti da govori koja povjestna osoba (heros) ili druge kakove osobe, kao n. pr. A. Čubranović u svojoj heroidi "Robinjice".

More.

(Oda od Petra Preradovića.)

More divno, more sveto,
Pred nama se širiš eto
Kao tajna kob!
Ljuljačka si komu mila,
Komu hladan grob.

Nesiže nam oku sila,
Niti umu izumila
Odkrit tvoje dno :
Pokriveno tako tajnom
Sudbe nam je tlo.

Al površju po tvom sjajnom
Duh se krili slašću bajnom
I čezne u njoj,
Neizmjernost tvoja mu je
Neizmjeran goj!

Kad se tobom razblažuje,
Po tebi si blažen snuje
Iza smrti kraj:
Ograničen nebom samo
Bit će tako raj!

Nebo amo, nebo tamo,
Nebo svuda, kud gledamo,
Nad pučinom svod,
Po njoj biele lepirice
Ovdje, ondje brod.

Njimi šalje krilatice
Zemlja zemlji izmjenice
Plode krila svog,
Prelieva se svieta blago
Preko lica tvog.

Ti nam hraniš milo, drago,
Odievaš nam boso, nago,
Sreće si nam vir,
Kad po tebi razvija se
Blage ćudi mir.

Ali kad te bura pase
I srdite u talase
Njezin digne gnjev,
Tad si lavom stoglavnikom,
Kom su bezdna ziev.

Odzivlješ se divnom rikom
I valjaš se stravljenikom
U bjesnilu svom,
Užas prati sve ti mahe,
Sve udarce grom.

Ladje hrskaš ko orahe,
Il ih gvozdom goniš plahe
Na očajan put,
Osudjene kao stvore
Kroz pakleni skut.

Oh strašno si tada more,
Al strahote tvoje sbore
Veličanstven sbor,
Ljudskoj kažeš oholosti,
Da si jači stvor.

Svojih sila u groznosti
Najsilnije mogućnosti
Tumač si nam svet,
Vlasti, kojom tvorac maše,
Očevidan kries!

* * *

Slava tebi more naše,
Na slavu ti pune čaše
Izpijamo sad:
Našom pjesmom prezanieti
Čuvaj jugu sklad!

Molitva jugoslavenskog rodoljuba.

(Himna od Jovana Sundečića.)

Bože, koj nam domovinu da' si
Od jednoga do drugoga mora,
Kud se naše ime i rieč glasi,
Punu rieka, ravnica i gora'
Nju nam digni, ukriepi i spasi,
Uzveličaj, proslavi, ukrasi ! –

Ljuto strada – i od duge dobi
Dosta nam se najadila jada,
Sbog udesa i najgrdje kobi –
Već je vrieme, pomozi joj sada!...
Možeš bože; jer nemoćan nisi:
Hoćeš bože, jer pravedan ti si! – –

Medju braćom jedne iste krvi
Sebičnosti iskorieni sjeme,
Taj – nek znadu – da je samo prvi,
Koji zlobi jače gnječi tjeme;
Prvi onaj, koji više služi,
Brat od brata da se nerazdruži.

A najprvi, koji sve što ima,
Krv i znanje, blago i vještinu,
Žrtvovati rado poduzima
Za predragu svoju domovinu,
Kad mu strada i u biedi trune;
Kad mu na nju zlo – ma odkud grune. –

Nedaj blagi, imena ti tvoga!
Da zlo staro glave nam dolazi,
Kao što je nesrećna nesloga,
Usljed koje mnog' nas neman gazi;
I koja će doklen god je ima,
Kruto vratom zavrćati svima. –

Ti si ljubav, a ljubav od tebe;
Tvoju ljubav medju nas useli:
S budućnosti naše srce zebe,
Naše srce, bože, obveseli,
Da se zlotvor onesmjeli, kade
Tvoju s nama desnicu spoznade! –

A mladeži našoj um otvori,
Da ona pozna što nehtjesmo sami,
Da s' u skladu domovini dvori
I podižu oboreni hrami,
Baš nad samih razvalina tragom,
Tek ukupnom pomoću i snagom. –

Zato, oče, i njojzi i nama,
Ti udahni molitvicu ovu,
Koja 'e puna domorodnog plama,
A u ciglom sadrži se slovu :
"Bože složi Srba i Hrvata,
Bugarina i Slovenca brata!" –

I učini da ti srce svako,
Svakog dana na tisuće krati,
Nju u nadi opetuje tako,
I s najdubljim uzdisajim prati . . .
Bože složi! . . . pa južno Slavenstvo
Steć će lako narodno prvenstvo! –

U vinogradu.

(Ditiramba od dr. Napoleona Špun-Strižića.)

Driema junak sried trsja na travi,
Vinjagin mu vienac na glavi;
A vinove s' loze povrh glave
Sastavile, da mu hlada prave.
A zefiri hitrokrili
Oko njega poletili:
Jedan žegu raztjeruje,
Da junaku san netruje;
Drugi zefir doletio,
I s gorice i s livade
Sve mirise tu snosio,
Da junaku sanak sláde.

Znate l' boga veseloga,
Dioniza lijepoga?
On tu driema, junak mladi,
Bogujuć nad vinogradi.
Dioniz sioni,
Brige što razgoni,
Ljudske grudi grije,
U njih radost lije;
Što srca otvara,
I čudesa stvara –
On tu driema, junak mladi,
Bogujuć nad vinogradi !

Posazrelo sladko groždje,
Pa i berbi vrieme dodje. –
Zagorkinje sada vile
K Dionizu doletile,

Pa mu šapću: "Liep junače!
Hitro sladki čas izmačè,
A već eto i jeseni ;
Oj naš bože, oj ljuveni,
Iza sanka de s' probudi –
Pobrat će ti groždje ljudi!"
Al se vila jedna
Prevarila biedna,
Pa se rukom boga
Taknù ubavoga:
On s' iza sna prene
Od slasti ljuvene !

Lijepoga boga sanak minù;
S ustnica mu sladak usmjev sijnù,
A kolo savile
Zagorkinje vile
Oko boga
Lijepoga:
Dižè se veselo,
A lice mu bielo
Od žara ljuvena
Ruža bjè rumena.
Kud si godier kreće,
Kó da cvjeta cvieće,
Svuda radost niče,
Kó da zora sviće,
A kud okom krene,
Gorice zelene
I gaji i njive
Radostno ožive.

A trsje se vito
Diže ponosito,
Poput mlada čeda,
Oca kad ugleda.
Tad sioni bože
Trsje blagosiva:
"Nek se slasti množe
I ta vatra živa
U vina rujnoga,
Dara božanskoga!"

A tek liepi blagoslov izustì,
Kad al oblak s nebesa se spustì,
Pa se savì oko boga
Dioniza ubavoga:
A za časak nema ni oblaka,
Ni liepoga mladoga junaka – –
Izčeznuo – al i opet doć će,
Doć će opet, hoće, hoće
Bog ljuveni
Do jeseni!
K rastanku mu topovi gruvaju,
A berači složno pripievaju:
"Dionize, tebi slava,
Ti s' božanska mudra glava!
Svi si bozi glavu taru,
A svak' će se prevariti;
Sám ti držiš stazu staru,
Pa svedj mudro – učiš piti!
U vjekove od vjekova'
Tvoja mudrost svedj je nova,
Kó i božski tvoji dari,
Tvojoj slavi pametari.
A da tvojih dara nije
Usried ljudih ledenije' –
Tko bi pjevò, tko l' ljubio,
Tko li cviećem sviet kitio!"

Slavjanke.

(Rapsodije od Ivana Kukuljevića.)

Crnagora.

Oj ti goro crna !
Gnjezdo sokolovâ,
Pred kimi se straši
Sila Osmanova.

Jedina si živa
Slavjanska sloboda,
Osvjetnica vječna
Kršćanskoga roda.

Tvoje stiene gole,
I zelen doline,
Slavit će se vazda,
Dok sviet nepogine.

Učenica budi
Starcu i djetetu,
Kako branit valja
Nezavisnost svetu!

Srbija.

Dunav, Savo, Drino !
Mile vi sestrice,
Koje cjelujete
Srbske zemlje lice.

Što ste tako tiesne
Granice stegnule,
Kano da su srbske
Žile usahnule ?

Otvorite s nova
Stara vaša vrata,
Nek se Srbin s braćom
Jur u kolo hvata!

Nek se prostre kolo
Daleko, široko,
Dokle samo stiže
Južno slavsko oko !

Bosna.

Bosno, tužna Bosno!
Zemljo ti grobova,
I gradova silnih
Bez blaga i krova.

Zibko ti izdajstva
Vjere i naroda,
Leglo vječne svadje,
S kom brat brata prodà

Una tebe veže
S jedne bratske strane,
Drina tebe vodi
U zemlje poznane.

Kreni ledja Meki,
I azijatskom' skotu,
Te pomogni oprat
Slavjansku sramotu!

Dalmacija.

Aj more jadransko !
Slavo ti Hrvata,
Prije neg tudjincu
Sâm otvori vrata.

Ti si ono blago,
Koje sav sviet lovi,
Na kom se dieliše
Carstva i svjetovi.

Ti prehrani Mletke,
Taliju i Normane,
Samo tvu Dalmaciju
Ostavljaš bez hrane.

Oj ti more sinje!
S burnimi vjetrovi,
Kad ćeš Dalmatinom
Doniet život novi ?

Hrvatska.

Velebite vèli!
Koji sried sredine
Pašeš kamen-pasom
Bratske pokrajine.

Ti si vidio slavu
Hrvatskih kraljeva,
Gledao si tuge
S desna, kò i slieva.

Čestokrat si krvcu
Potokom sisao,
Kad je Hrvat mačem
Na noge ustao.

Dao bog, da gledaš
Slobodna Hrvata
Od Bojane rieke
Do starih Karpata!

Želja za domovinom.

(Elegija od Dragojile Jarnevićeve.)

Oko prama jugu tamno gleda,
Odakle mi odkinut se neda,
Jasnost juga sad je omaglila,
Jer je želja suzom ga oblila
Ah za milom domovinom!

Dobro došli vi crni oblaki
Po putovih visokih i laki',
Po kojih ste meni dojadrili –
Lastnim hladom pozdrav mi donili
Ah od moje domovine!

Ah na gore srcem kucajućim
I u njedrih sa želenjem vrućim
Popinjem se u časove svete,
Da vas vidim, kako s' rastajete
Ah od moje domovine!

No kako je, kažte mi, da tako
Odande se rastajete lako ?
Da bez tuge kraje ostavljate,
Kraje mile, plodne i bogate,
Ah od moje domovine!

Odgovora zar mi od vas nije!
Dieva zar vas moliti nesmije?
Kažite oj, kažite po bogu,
Kad ju opet ugledati mogu
Milu svoju domovinu !

Ništa! – Tiho jadri vaše krilo,
Neznate vi, što je meni milo;
Ah da znate sve bi mi kazali,
U raj želje srce uljuljali
Ah za mojom domovinom!

Dajte natrag, natrag se krenite,
Putem kim ste došli, odlazite,
Pozdrav, želju s tugom srca moga
Put priedjela noste milenoga
Ah od sladke domovine!

Kad prodjete preko hladne Drave,
Prebrodivši valove od Save,
Kupu vodu mirno obrastrite,
Grad mi rodni od nje pozdravite,
Grad od moje domovine !

Po Hrvatskoj pruž 'te se tanani,
Te branite da mi žar sunčani
Nepopali gore mile meni,
Livade i krasni plod zeleni
Ah od moje domovine !

Ali zlo joj činiti nemojte,
Neg ju čuvat, mili, viek nastojte
Treskom težkim ju neudarite,
Kišicom ju hladnom porosite
Ah milenu domovinu!

Da, kada se vratim opet tamo,
Kud me želja srca vuče samo,
U zlatnome plodu nadjem milu,
Kako staru kažu svoju silu
Ah premilu domovinu!

Kozački odlazak.

(Ukrajinska dumka.)

U nedjelju prije zore rane,
Još ni zvona zazvonila nisu,
A u dvoru udovice majke
Započè se vreva i koškanje:
Zlobni očuh mlad-Kozaka kara,
Mati sinu kroz plač progovara:
"Idi, sine, medju tudje ljude,
Neće l' bolje u tudjini biti,
Tudji bratac karati te neće,
Neće sine tvoju sreću liepu
Za na vieke zametati grdno!
Jest mi težko s tobom se rastati,
Al je teže, još je teže majci
Svojim okom crne gledat jade!
Ti ćeš, sinko, u tudjinu poći,
Ti ćeš poći, ja ću suze liti,
Bez tebe ću u svakoje doba
Tebe žalit, tebe spominjati."
Najstarija seja vodi konja,
Mladja njemu iznosi oruže,
A najmladja kroz plač brata pita:
"Od kud ću te pogledati, brâto,
Il od polja, il' od crnog mora,
Il od onog slavnog Zaporožja?"
"Uzmi, sejo, žućkastoga pieska,
Pa ga posij po bielu kamenu;
Kad iz njega svako nikne bilje,
Kad se kamen ospe zelenilom,
Onda me se, mila sestro, nadaj;
Jer je težko ribi na suhoti;
Isto tako svomu bez svojega
U daleku nepoznatu svietu!"
To govori, pa na konja sjeda,
Sa svojim se svima oprostio,
Neveseo od dvora otide.
A rodbina za dugo ostadè
Iza sela na žalostnom groblju;
Dugo za njim pogledahu sjetno . . .
A još duže za njim su plakali.

Poučna lirika.

Na nju spada: poučna pjesma, satira i poslanica; zatim: sonet, triolet, rondeau, madrigal.

Poučna pjesma, njom se u nizu razprava i promatranja govori o kojem predmetu, da se štioc zanj zanese. Pjesma Preradovićeva "Rodu o jeziku", Sundečićeva "Vršitba", Radičevićev "Djački rastanak" i klasički prevod Šilerova "Zvona" od Ivana Trnskoga najkrasniji su umotvori našega liričko-poučnog pjesničtva.

Satira je takova pjesma, kojom se radi pouke, al ne uviek izrično iztaknute, ljudske mane i pogrješke kore i smiešnimi čine. Može biti držana tonom ili osbiljnim ili šaljivim; ali treba da je uviek obćenita, i da nebude naperena na stanovite osobe, jer tada postaje paškvilom (rugopisom) Znamenitiji satirički pjesmotvori jesu: "Zvekan opet na svietu" od Ivana Trnskoga, i humorističko-satiričke pjesme od Vraza i Jov. Jovanovića.

Poslanica je poučna pjesma u obliku pisma (lista). Ona se riedko kada dieli na kitice; a od običnoga lista razlikuje se tim, da premda je upravljena stanovitoj osobi, ipak stanovite odnošaje prenosi u krugove obće i idealne. Ta vrst pjesničtva nije do sada u nas bila osobito razvijana i pažena.

Sonet je liričko-poučna pjesmica sastojeća se iz četiri kitice, od kojih prve dvie imaju po četiri, a zadnje dvie po tri razno slikovana (sročena) stiha. Potiče iz Italije, a otac mu je glasoviti talijanski pjesnik Petrarka. Kod Slavena se je najviše proslavio Jan Kolar svojom u sonetih pisanom velikom pjesmom "Slava dceri"; a mi imamo najljepših soneta od Vraza, Preradovića, Bogovića, Dragutina Galca i. t. d.

Triolet je mala lirička pjesmica od 8 do 12 stihova, u kojoj se jedan triput opetuje: u početku, sredini i na kraju.

Rondeau je pjesnička igrarija, a sastoji se iz 8 stihova. Prvi se stih ponavlja iza trećega, a prvim se i drugim završuje opet pjesmica.

Madrigalom se zove svaka mala pjesmica od 6 do 11 stihova u idiličkom tonu.

Triolet, rondeau i madrigal je izvora francezkoga i malo se nalaze u naših pjesnicih. Zato i nenavadjamo od njih primjera.

Rodu o jeziku.

(Poučna pjesma od Petra Preradovića.)

O jeziku rode, da ti pojem,
O jeziku, milom tvom i mojem!
O presladkom glasu onom,
U kome te mile majke
Usnivahu sladke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se sviest probudi.
Te ti spozna i uvidje,
Da ti bolje nije nidje
Do na tvoje majke grudih!

Po njem tebe sviet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uviek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njeg mi ti se grli
I u čvrsto kolo veži,
Pa ti neće vremeniti
Burni triesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!

Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiri za njega !
U njem sve si blago slaviš,
Što ti osta od starine,
Nemaš ljepše ni baštine
Potomstvu si da ostaviš.
Dragi kamen on ti budi,
Kog da čuvaš kao oko,
Kog da braniš kao soko,
Komu da si vjeran svudi!

Svaka zviezda svojim svjetlom sieva,
Svaka ptica svojim glasom spieva,
Ti jezikom svojim sbori!
Sladkim glasom materinim
Odlikuj se medju inim !
Bog bo mili s njim te stvori.
Njim da hudeš svoj svojemu,
Njim da srcu odolievaš,
Njim da plačeš i popievaš,
I njim da se moliš njemu!

Tudj tudjinu, tebi tvoj doliči,
Tudji poštuj, a svojim se diči!
Dičiti se možeš njime:
Njim carevi carevahu,
Njim kraljevi kraljevahu,
Slavne mu je loze ime,
Slavan puk ga svojim zove,
I dok bude slavi vieka,
Bit će i on njojzi jeka,
Od vjekova u vjekove!

Od Stambula grada do Kotora,
Od Crnoga do Jadranskog mora
Njegvu carstvu prostor puče.
Tuj po gorah i dolinah
Preko devet pokrajina
Svud ga majke djecu uče,
Sokolova, sokolića
Njegovijeh gniezdo tu je,
Svuda tud se pjevat čuje,
Pjesan Marka Kraljevića!

Junačkijem glasom n njem poje
Junak narod uspomene svoje.
Uz gusle se u njem ore
Kroz sve vieke nama doli
Sve radosti i sve boli
Našeg svieta – pjesni tvore
Utrnulih naših plama,
Osvjetlanih naših lica,
Sva je naša povjestnica
Velik samo sbor pjesama !

On ti svakoj tuzi i radosti.
On ti duše cieloj nutrnjosti
Jedin pravi tumač biva.
U njem ti se žalost topi,
Da ti suza lice škropi,
U njem s čustva radostiva
Tvoje srce vatrom gori,
U njem samo podpunoma
Ljubav milog tvoga doma
Jasno, krasno tebi sbori.

Ljubi, rode, jezik preko svega,
U njem živi, umiri za njega !
Po njemu si sve, što jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka,
U prošasti sjena puka,
U buduće niti sjena!

Našoj omladini

(Poučna pjesma od Ivana Trnskoga.)

Omladino, roda nâdo,
Budućnosti zoro biela!
Duša mi te zaželjela,
U te mladu gledam rado,
U njedra te svoja dievam,
Od srca ti pjesmu pjevam.

Sokolovi moji sivi,
Bistrooki, lahkokrili.
Vazda kriepki, vazda čili,
Hrabri, živi, povodljivi:
Negubite svoje ciene
Od boga vam podieljene!

Bogom samim, otačbinom,
Ja vas sinim i zaklinjem,
Dižte oči nebu sinjem,
Progledajte svom bistrinom:
Slave vienci daleki su.
Niesu na tlih, već na visu.

Okante se naočala,
Nebudite vi čuvide.
Nadriknjige kratkovide,
Lakomnici duha mala
I slabići, neznalice,
Dušom, tielom kukavice!

Nedajte se tek na lasti,
Na dangubnu bezposlicu,
Ni u trulu nesvjesticu,
Ni u zamku biesne strasti;
Čemu čovjek mlad navikne,
Kroz dušu mu to pronikne.

Treba mladić da dozrieva,
Da u napun dodje tielom,
Umom bistrim, vrstnim djelom:
Kad ga mužem vidi dieva,
Da ju žarko sunce grije
Budeć želje najnježnije.

Oj da znadeš mladi pobre,
Što osjeća sudjenica
Uz ljudinu svjetla lica,
Srca hrabra, ćudi dobre:
Ti bi sreći svoga zlata,
Bio ponos svìh Hrvata.

Eno znanja silnog blaga,
Kojim sviet se napried kreće,
Blagostanju temelj meće,
I naroda jača snaga;
Shrani blago u pameti,
Posij sjeme, pa ćeš žeti!

Prirode ti eto krasne,
Liepa cvieća i umieća,
Da te višnjeg boga sjeća ;
Eto pàre, munje jasne,
Žarka sunca zviezdâ jata,
Da ti duh se neba hvata!

A gle majčin jezik eto
Krjepak bujan i romoran,
Tudjinu je prezazoran;
Mlad mu brani pravo sveto,
Uči bujnost, da osìli,
Mladoj duši da omili!

Još evo ti tamburice
Sitna glasa, skladna zuja:
Daj udesi glas slavuja,
I zapjevaj uz te žice,
Sam ljudina rod uljudi,
Zatočnik mu pjesmom budi!

Eto polja širokoga
Mladoj sili, umu mladom,
Bujaj voljom, rasti râdom,
Uči knjigu roda svoga,
Ugledaj se majčin sine
Na djedova slavne čine!

A mozganju kad obikneš,
Ti mi sinko brz nesudi,
Tudjeg djela mlad nekudi,
Dokle jezgre nepronikneš:
U koga je glava vriedna,
Načina mu treba čedna.

Kad ti dodje čas odmora :
Skokni, trkni, vodom plini,
Mačem muni, umom sini,
Budi dika svoga dvora,
Il se grudaj, ledom smucaj,
Al se štokud nepotucaj!

U kavane dimu gustu
Nema zrâka, ni mirisa,
Nema duha, niti visa,
Samo smotku zvačeš pustu,
Truješ korien svojoj duši,
A glava se puši, puši. –

S toga mi se sinci mili!
Neništite naumice,
Budite nam perjanice,
Na mladih se držte krili'
Nad prostotom, kukavštinom,
Nad truležom, opačinom!

Budte marni, dobru radi,
Domoljubni i pošteni,
Za vrlinom zanešeni,
Budte sunce našoj nadi,
Jedra, kršna omladina,
Vršilica slavnih čina.

Grijalo vas božje sunce,
Kad na vršaj dopanete,
Da si rodu osvanete
Naprednjaci u napunce –
A nijednog da se sina
Nesrami nam domovina!

Djački rastanak.

(Od Branka Radičevića. Ulomak.)

Tambur tambur sitna tamburice,
Udri pobro u sićane žice,
Danas ima a sutra nas nema.
Ajd' u kolo tko će tu da driema? –
On u sriedi u tamburu bije,
A kolo se oko njega vije,
Ao braco, ao tamburice.
Udri žešće u te sitne žice,
Sitne žice, – sitniji koraci,
Nek se znade kad igraju djaci!
Oj vi srbski vitezovi,
Vi zmajevi, sokolovi,
Ta ima vas na hiljade,
Al brojiti nemam kade.
Ta kad bi vas sve brojio,
Kad bi jadan vinca pio!
Oj Šubiću,
Juraniću,
Turske glave
Bjehu trave,
Mači vaši britka kosa,
Krvca vaša bješe rosa,
Rosa rosnu, javor s diže,
Pjevac izanj gusle zdjela,
Pa bugari što ste bili,
Što desnicom počinili;
Djela vaša suncu ravna,
Neće kriti nojca tavna.
Noći, noći, tavna noći –
Tko bi Srbu u pomoći?
Oj Čupiću ljuta gujo,
Oj Ćurčijo mrki vujo,
Ao Luko
Turska muko,
Ao Petre
Plahi vjetre,
Što dohvati tursko mòre,
Pa o srbske razbì gòre!
Oj Pocerče oj Milošu,
Naš sokole, slavo mila,
Al na slavu Turkom lošu,
Jer im slomi pusta krila,
Sruši Drini u dubinu
Onu strašnu orlušinu!
Vi zvjezdice našeg neba,
Što sijaste kò što treba,
Zviezde trpte, zviezde sjaju,
Ali danka još nedaju,
Gjorgje dodje, sunce granu,
A Srbiji dan osvanù.
Kolo kolo
Naokolo
Vilovito
Plahovito
Napleteno
Navezeno
Okićeno
Začinjeno
Brže braćo, amo, amo,
Da se skupa poigramo,
Srbijanče, ognju živi,
Tko se tebi još nedivi!
Hrvaćane ne od lane,
Od uviek si ti bez mane!
Oj Bosanče, stara slavo,
Tvrdo srce, tvrda glavo,
Tvrd si kao kremen kamen,
Gdje stanuje živi plamen!
Ao Ero, tvrda vjero,
Tko je tebe jošte tjero?
Ti si kano hitra munja,
Što nikada nepokunja.
Ao Sriemče, gujo ljuta,
Svaki junak po sto puta!
Crnogorče, care mali,
Tko te ovdje još nehvali?
Mačem biješ, mačem siečeš,
Mačem sebi blago tečeš,
Blago turska glava suha,
Kroz nju vjetar gorski duha.
Oj sokole Dalmatinče,
Divna mora divni sinče!
Oj ti krasni Dubrovčane,
Naš i danas bieli dane,
Ta sa pjesme iz starine
Pune slave i miline!
Oj Slavonče tanani!
Banaćane lagani!
Oj Bačvani, zdravo, zdravo.
Tko j' u pjesmi veći djavo !
I vi drugi duž Dunava,
I vi drugi gdje je Drava,
I svi drugi tamo amo,
Amo da se poigramo!
Hvatajte se kola toga,
Od višnjeg je ono boga:
Rukom drži bratac brata,
Blizu srca njega hvata,
Svirac svira,
Srce dira,
Ruka s' diže na posao,
Da l' će komu biti žao?
Noga lupa, diže prah,
Naokolo svuda strah.
Noga laka, srce zdravo.
Kolo leti, kolo djavo,
Poskočica djavolica,
Što je htjela to i smjela,
Al je žeca odoljela. –

Sve na stranu – korist preda se.

(Satirička pjesma na materializam sadanjega vieka u ironičkom tonu od Jovana Jovanovića.)

Diete moje, ideš na put,
Primi k srcu rieči ove,
U praktičnom novom duhu
Kako sad si slovoslove.

U dalekom svietu
Bude čuda svaka,
Zaljubi se bogatoška
I u siromaka.
Ako se i tebi
Tako štogod desi –
Samo ima l' blaga,
Ti se neponesi.
Šta je gadno lice!
Šta je gadna duša!
Tko za višim teži,
Od tog se nesgnjuša.

Prilika se desi,
Možeš časti steći,
A savjest se trgne,
Pa ti put preprieči.
Neslušaj joj sine,
Suhoparne glase :
Ti savjest na stranu,
A korist preda se!

Istina je liepa,
Dok čovjeku hasni;
Al ako ti neda
Zalogaja masni',
Ti se hvataj onog

Ma aspida bila,
Dukati se krase:
Ti mrzost na stranu,
A korist preda se!

Kadikad se nadje
Čovjek u maleru.
Da se izkobelja
A on zadà vjeru.
Poslije ide putem,
Mnogu sreću sreta,
Mogo bi ju uzet,
Al mu vjera smeta.
Diete moje drago,
Dobro pazi na se :

A korist preda se!
Tko ti pruža prase :
Istinu na stranu,
A korist preda se!
Mnogo ti je rieči ?
Hoćeš kraće ? – eto
Što koristi daje,
Ono 'e samo sveto,
A što njojzi smeta,
To je stvar prokleta

Ti vjeru na stranu,
Zato pamti dobro
Ove mudre glase :
Sve drugo na stranu,
A korist preda se!

Prijatelju Mihovilu Pavlinoviću.

(Poslanica od Stjepana Buzolića.)

U taman za mnom pristaješ,
Kani se mojih vrata,
Pomamna, sliepa požudo
Visoke časti i zlata;
Providnost višnjeg s neba
Takvu mi poda ćud,
Da volim prosit hljeba,
Neg ti podložit grud.

Ima ih, brate Mihajlo,
Kojim je puna kesa,
Il palac zlatna maveza
Miliji od nebesâ:
Pa ti nad novcem drću
Kano na vrbi prut,
Za časti viekom srću,
Velmožam ližu skut.

A ja kad mogu s glavice
Uzdignut prosto čelo
I pomoć vapit od neba
Za moje rodno selo,
Pa vidim marvu gojnu
I grozdan vinograd,
Vidim mu pčelu rojnu
I žitom bogat sâd;

Kad vidim gdje se sastaje
Sakato, staro, mlado
Božijeg hrama pod krovom,
Bogu se moleć rado;
Kad vidim braću milu,
Gdje akrbi za svoj dom,
Odbija tudju silu
Sdruženom desnicom;

Tad srce s puste radosti
U prsih ćutim rasti,
Tad su mi mrzke, nesnosne
Sve ine zemske lasti,
Tad prsti stanu sami
U strune udarat,
Pak da bi mora kami
Od mila proplakat.

Koji nam za ćud neznaju,
Il po svom laktu mjere,
Nit su ti kad u krieposti
Imali ubah vjere,
Kojim je viečna korba
Dičan i čestit glas,
Tim je sav rad, sva borba:
Klevetom zlobit nas.

S takvim se borcem boriti
Otačbi zar da prudi?
Pustimo naše sokole
Nepristran sviet da sudi ...
Naroda grdne rane
Hoće se cielit nam,
Ljepše mu spravljat dane,
Zapušten svjetlat hram;

Starim se hoće mržnjama
Do ciglog smesti traga,
Predsudam kratit prolazak
Preko domaćeg praga;
Hrvatski jezik mili
Držati kao svet,
I našoj nek se vili
Naučen klanja sviet.

Treba nam jednom srušiti
Umjetne te medjaše,
Koji nam dosad priečiše
Zagrlit što je naše;
Nebi li bratska sloga,
Nebi li složni rad,
Iz srca slovinskoga
Divnij izdò sklad

Eto ti mojih namjera,
Eto ti mog barjaka !
Prekrasnim tijem plamenom
Kipi mi žila svaka . . .
Tko se tu sa mnom složi,
Tko se tu takmi s mnom,
On mi je angjel boži,
On duša žiću mom!

Bregovi viekom blaženi
Primorja vilovita,
Nad kijeh prosto Bjokovo
Vrhove k nebu hita,
Da mi je moći s mjesta
Sred vas se preselit!
Izpod tih davnih briesta
Hlada se naužit!

U taman gordi Lacmanin,
U taman Turčin kleti,
Dušmanin svaki u taman
Pokušà vam oteti
To sinje vaše more,
Krst i slobodu strt,
Starinske smetnut sbore,
Slovinstvu zadat smrt.

U taman . . . dok iz pepela
Slovinskih vitezova
Bude nam, Mišo, klicalo
Muževa' tvojeg kova;
Dok se po naših sbori'
Čuje tvoj krjepki glas,
Dok nas tvoj oganj gori
I s praha diže nas! . . .

Strpljen spašen.

(Sonet od Stanka Vraza.)

Štogod hvataš uz hlepnju žestoku,
Mah ti drugud, trećud se prestavlja,
Tvom' kò magla odmičuć se oku:
Hlepnja viek se nedočepa uzglavlja.

Blizu 'e sreća s viencem smierna slavlja,
Al trč za njom, odmiče se u skoku,
Čekaš li ju, hodi ti po boku;
Uztrpnošću sreća se dobavlja.

Ah koliki kucahu neustrpni
Na dver raju; a kad otvoriše,
Slast im se sgrusti, tek što ju ustma crpni.

Vjeruj, brate! Bog sreće najviše
Odredjuje za onog čovjeka,
Koj pred pragom najuztrpnie čeka.

Proljeće.

(Sonet u sročenih heksametrih od R. Filipašića.)

Široka polja svud su zelenim pokrita ruhom
Svud se gajem razleže vesela pjesma sa granâ,
Bistri potok žubori slobodno livadom suhom,
Rog se čuje pastirâ s gorskih ječati strana.

Mladim lišćem posuto gizdavo drvlje tuj stoji,
Cviećem se odjeo gaj – od radosti sieva mu lice,
Pčele na cvieće polieću – pčela zlaćeni roji –
A u grmlju i polju slavje skladaju ptice!

Ah! i život je naš to veselo proljeće milo,
Ah! i on nam podaje radosti sladjanu čašu,
Nad kom smrt je grozno potajno razvila krilo.

Ona nam kùpu presladku truje gorkošću našu,
Te nas otrovom nudi, uvjek nas njime napaja,
Dok nas jednoć neotme blagosti životnog raja!

Dramatičko pjesničtvo.

Dramatičko pjesničtvo ima svoje ime od grčke rieči drao= činiti, djelovati. Ono nam predstavlja razne dogodjaje, ali ne tako, da nam ih pripovieda kao prošle; nego nam je preko samih djelujućih i govorećih osoba tako predstavlja, kano da bi se upravo sada pred nami sbivali.

Predstava biva dialogom i monologom, a sva se drama dieli na više glavnih česti, koje se zovu čini, a ovi se opet diele na pojedine prizore.

Po razvitku cieloga dogodjaja ima svaka drama:

1. Ekspoziciju, u kojoj se gledalac upozna sa odnošaji i značaji, iz kojih se sav dogodjaj razvija.
2. Zaplet (zamršaj), kad se svi oprječni interesi i značaji tako zapletu, da pobude najveće zanimanje.
3. Rješitbuzapleta, kojom se sav dogodjaj završi.

Drama mora da bude u sebi jedinstven umotvor glede čina, vremena i mjesta. Sve što biva treba da se osniva na jednoj glavnoj pomisli; a pojedini čini nesmiju glede vremena i mjesta jako razdaleko biti.

Da drama svoje djelovanje što više povisi, uzimlje si u pripomoć i druge umjetnosti, kanoti: deklamaciju (besjedovanje), mimiku(kretanje), glasbu i slikariju. Zato može kazalište, ako služi plemenitomu i istini biti jako dobrom školom za moralnu i estetičnu naobrazbu.

Razne vrsti drame jesu: 1. Tragedija, 2. igrokaz ili drama u užem smislu, 3. vesela igra, 4. opera.

Tragedija je predstava osbiljnoga, većinom uzvišenoga dogodjaja, koji se svršuje propašću glavne osobe. Ona pušta, da koja duševno darovita, a moralnim svojim značajem odlična osoba , podlegne u borbi s vanjskimi odnošaji. Nu bila uzrokom fizične propasti junaka budi njegova krivnja, budi nesretni zamršaj odnošaja, ili pako i jedno i drugo, uviek treba da bude uznosita idea , na kojoj se osniva tragedija, i koja pokazuje, da u čovjeku ima njeka sila , koja je neodvisna od vanjskog svieta, i koju on skršiti nemože.

Pjesnici uzimlju svoje junake većinom iz poviesti, pa se takove tragedije zovu heroičkimi, za razliku od gradjanskih, u kojih je predmet uzet iz svakdanjeg života.

Najznamenitije naše tragedije najnovijega doba jesu: dr. Demetra "Teuta", Mirka Bogovića "Matija Gubec", Matije Bana "Mejrima" i "Marta Posadnica", Laze Kostića "Maksim Crnojević", dr. Franje Markovića "Karlo Drački".

Igrokaz ili drama u užem smislu razumieva se, kada nam se predstavlja osbiljan dogodjaj, u kojem glavni junak pobjedu održi. Napetost i nenadan razvoj najznatnije je svojstvo drame; i ona je tim bolja, čim su jednostavniji i plemenitiji načini, kojimi se pjesnik posluži, da to postigne.

Ivan Kukuljević ("Poturica", "Juran i Sofija"), Mirko Bogović ("Frankopan", "Stjepan zadnji kralj bosanski"), dr. Dimitrija Demeter ("Ljubav i dužnost", "Krvna osveta"), dr. Jovan Subotić ("Zvonimir", "Nemanja", "Prehvala") i dr. Milan Jovanović ("Kraljeva seja") znamenitiji su naši dramatici.

Vesela igra, sadržaja je šaljiva; ona nam predočuje dogodjaje, u kojih se kojekakovimi smiešnimi sukobi i bludnjami proizvedeni zamršaji u svakdanjem životu veselo razviju.

Njom se šibaju i smiešnim čine svakojake prenapetosti i nepristojnosti; ali smijanje nije njezina glavna zadaća, nego njoj je čistiti i oplemenjivati običaje i navade ljudske načinom veselim i zabavnim.

Veselih igara ima razne vrsti. U njekojih leži smiešno u samom zamršaju čina ili u značaju djelujućih osoba (komedija) i motivih njihova djelovanja; a u njekojih se opet slikaju prizori iz najnižih pučkih razreda, te su zasoljeni krupnom šalom i zovu se lakrdijami.

Najznatniji pisac u toj struci bio je u nas Jovan Popović. Njegova: "Pokondirena tikva", "Tvrdica", "Zla žena", "Laža i paralaža" još se i danas rado čitaju i predstavljaju. Najnovijeg vremena pokušaše se sretno na tom polju Ilija Okrugić ("Saćurica i šubara"), Janko Jurković ("Što žena može"), Eugen Tomić ("Bračne ponude") i Kosta Trifković ("Francezko-pruski rat").

Opera je liričko-dramatički umotvor sa sadržajem ili žalostnim ili osbiljnim ili smiešnim. U operi nedjeljuje na pobudjivanje i oplemenjivanje čustva izključivo samo pjesničtvo, nego je ono ovdje u najužem savezu sa glasbom. Dapače glasba je ovdje glavnija, nego li tekst (libreto), jer glasba nesamo da prati rieč, nego ona dapače misao izvadja, dopunjuje i zanosi u krugove slutnje i tajinstvenoga duševnoga života.

Razlikuje se velika, tragička opera (opera seria) i smiešna ili komička opera (opera buffa). Male opere zovu se operete. Kad u takovu dramatičkom umotvoru ima više razgovora nego li pjevanja, onda se zove vaudeville.

Sa operom je ponješta srodna kantata i oratorium. Obie ove vrsti sastoje se iz zamjenitih pjesama i slikaju nam stanoviti položaj ili dogodjaj, ali bez ikakova djelovanja predstavljajućih osoba. Kantata je manja i jednostavnija, a oratorium veličajniji sadržajem i obsegom. Ako je predmetom takova oratoriuma muka Hristova, onda se zove pasija.

Opera se je tek najnovijeg vremena kod nas njegovati započela. Vatroslav Lesinski stvorio je prvi dvie izvorne hrvatske opere po Demetrovih libretih "Ljubav i zloba" i "Porin"; a poslje njega stekao si je velikih zasluga za hrvatsku operu njezin sadanji ravnatelj Ivan pl. Zajc, od kojega imamo više opereta i opere "Ban Leget" po libretu od dr Ivana Dežmana, i "Mislav" po libretu od dr. Fr. Markovića.

Frankopan.

Drama u pet čina od Mirka Bogovića.

II. Čin. Prizor deseti.

(Zaplet.)

(Liepo urešena velika dvorana saborska u Stolnom Biogradu.)

Statil, zatim Jurišić Zadranin, Pekri, Bakić, Banović, a za njima još drugi unilaze velikaši i plemići. Njima je na čelu Frankopan i Tahi. Svi stoje i izgledaju Kralja, koji za mala i dodje.

Jedni: Živio nam mnogo godin' dana!

Drugi: Čestit bio, mili kralju!

Zapolja (mahne svim prijazno rukom):
Hvala!
Hvala vami, da ste mi svi zdravo!

(Sjedne na uzvišeno mjesto.)

Uzrok što vas pozvah na taj sabor,
Moć će svaki lasno pogoditi,
Obazriev se u toj tužnoj zemlji,
Koja sad je od sto rana bolna.
Hoću dakle, da vas sad upitam,
Vas – koji ste oci domovine,
I bez kojih po zakonu našem,
I prastarom slavnom običaju,
Kralj nemože ništa da odluči –
Vas upitat hoću, kako ćemo
Ovit barem rane domovini,
Kad je za sad sasvim izliečiti
Nemožemo ?

Frankopan: Moj čestiti kralju!
Prije neg li i pomisli itko
Na što drugo, treba očistiti
Domovinu od neprijatelja.
Istinabog, Turčin odè kući,
Ali ima jošte dost' dušmana
Izvan doma, a baš i u domu,
Koî oholo glave svoje dižu,
Njima treba slomiti rogove,
Prije, bogme, mira biti neće.

Zapolja: Kažite nam, kneže, šta mislite?

Frankopan: Ja nemislim mnogo, gdje dokaza,
Svjetla kruno, u ruci imadem.

Statil: Šta dokaza? . . . nam ih priobćite,
Da vidimo, da se uvjerimo!
Ja baš neću, bog mi nesudio!
Nikom rado učiniti krivo,
Nu ja imam oči za gledanje,
Te bi rado da se osvjedočim,
Da nedržim crno za bijelo.

Frankopan (vatreno) :
Niste li se dost' osvjedočili
Od izdajstva, u novije vrieme,
Odkako se Török iznevjeri,
I još njeki njemu slični druzi,
Kojih primjer, ako se nevaram,
U našemu krugu još borave.

(Pogleda strogo Pekrija, koji se je sav prepao – sám sobom):

Evo primjer savjesti nečiste,
Potresà se kao prut na vodi.

(Svi se ostali uznemire.)

Tahi: Šta to reče? u našemu krugu?

Jurišić: Gdje je? tko je? da ga raznesemo
Ovi čas na sablje! –

Zapolja: Mir, gospodo!
Tu je sveto mjesto, tu se krvca
Neprolieva!

Frankopan (svedj sa strane gledajući Pekrija, koji još sav drkće, sám sobom) :
Evo kukavice !
Žao mi ga je . . .

(Glasno) :

Neka, doć će vrieme
Osvete na skoro, kako mislim,
Stvar će dotle još bolje dozrjeti,
Krivnja njeg'va i njeg'vih drugova,
Još jasnija biti – dotle hoću
I ja da ga štedim, pa da cielu
Kletu družbu naših protivnika,
Najprije stranih a tada domaćih,
Sigurnije redom smrvit mogu.

Zapolja: Prije ipak, nego li se krivnja

Kom naprti, dokazat ju treba!

Frankopan: Želite li još boljih dokaza –
Evo vam ih.

(Pokaže knjigu, koju je od biskupa Sime Erdödija dobio.)

Pa me poslušajte !
Jučer meni ova knjiga dodje,
Iz Hrvatske, a iz dobre ruke,
Gdje se redom napominju pisma,
Koja princip Ferdinand razpisà,
Na sve strane, a na svoje ljude,
Nebi li mu kak' za rukom pošlo,
Postat kraljem naše liepe zemlje.
Tako pisà Baćaniju banu,
I još drugoj gospodi hrvatskoj,
Pa ih moli, da ga podupiru
U namjeri, tebe pako, kralju
Naš čestiti, koga izabrasmo
I krunismo po navadi staroj,
Tebe zove taj Ferdinand javno
Varalicom, koji se narinù
Svim za kralja.

Tahi: To je baš uvreda,
Kojoj para neima!

Jurišić: Na to treba
Odgovorit sabljom u desnici!

Banović: Pravo imaš, Jurišiću, na to
Treba da se sabljom odgovori!
Neka znadu dušmani na skoro
Gdje strah leži, kakva l' mu je mati.

Zapolja (prijazno) :
Ja vas molim, strastni bit nemojte,
Veće mirno kneza saslušajte,
Dok nesvrši i tad savjetujte.
Hladnom krvju, a ne burnom strašću . . .
A vi, kneže, molim, nastavite.

Frankopan: Nemam više mnogo da pridodam,
Osim to, što prije rekoh, i što
Opetujem evo sada: treba
Izkorenit zlo to u početku.

Tahi: Dobro reče, kneže, treba zlo to
Odmah u početku izkorenit,
Da se dalje kako nerazplodi . . .
Gdje izdajstvo, plod nesloge, niče,
Tam sve dobro bježi, tamo stenje
Zlo pod gorim, a i dobro pod zlim ...
Jao zemlji, gdje se god udomi,
Tam' na skoro, o tom ni nedvojte,
Vrag djavolu dodje u svatove,
Tamo sreće i spasenja nema . . .

Statil: S jedne strane bojat se j' tudjinca,
S druge opet domaćeg izdajstva –
Naopako ! ima li tú lieka ?

Frankopan: Ima, ali treba čvrste volje,
Dobre ruke, a i britke sablje,
Pa je tada odmah posó gotov.

Jurišić: I ja mislim, da je to najkraći
A možebit i najbolji način.

Banović (poviče veselo) :
Čvrsti kosti za opake gosti!
Bit će, ako bog dá, okršaja!

Zapolja: Treba, moja vitežka gospodo,
Promisliti dobro, što se čini,
Istina je, sablja mnokrat rieši
Zamršene čvore kratkim putem,
Ali treba svagda pokušati,
Da l' je nije moći i bez sablje
Riešit.

Statil: Imaš pravo, svietla kruno,
Ja pristajem uz tvo'e mudre rieči,
Sveto pismo veli: traži, nać ćeš!
Nebi li se način našo, koji
Bez prolića krvi k cilju vodi?

Tahi: Izim sablje ja neznadem drugo!

Jurišić: I ja tako mislim, jer nevalja
Na udarac dušmanina čekat,
Već ga prije, nego li pomisli,
Udrit valja, i to baš po glavi.

Banović (šaljivo):
Tamo barem melema netreba.

Pekri (sám sobom):
Dobro, dobro, ja ću si to pamtit,
I nastojat o tom, što sam čuo,
Ferdinanda čim prije izvjestit.

Zapolja: Dakle, moja vitežka gospodo,
Što najprije sada da činimo?
Treba način našeg postupanja
Razložiti sad potanje.

Frankopan: Ja ću,
Svjetla kruno, ak dozvoliš, odmah
Kazat – šta i kako. –

(Zapolja mu rukom dozvoljuje.)

Buduć da si
Po odluci božjoj, zatim revnim
Nastojanjem našim, postó kraljem,
Treba da se odmah u početku
Tvoja vlast sve više još učvrsti
I prot svakoj navali obrani.
Imaš ovdje dobar broj junaka,
Što su za te sve učinit spremni,
S druge strane opet bojat se je,
Da će princip Ferdinand kó do sad
I unapred tvoj dušmanin biti,
Zato slušaj, što te savjetujem:
Ti svu svoju sad sakupi vojsku,
Pa kod Tate šatore razapni.
Meni pako podaj, i to odmah,
Četir' hiljad' po izbor vojnika,
Al momaka neženjenih, molim,
Kojim nije žao poginuti,
Koji mogu stići i poteći,
Na užasnu mjestu postajati,
Na zapetu pušku udariti,
Kojima je kuća kabanica,
Nož i puška i otac i majka,
Dvie kubure bratac i sestrica,
Sva rodbina kehar i fišeci,
Ko'i na svietu nikoga nežale,
A u svetu njih nežali nitko.
Ja ću s njima put države našeg
Protivnika Ferdinanda poći,
Sve ću izpred sebe palit', sjeći,
Neću štedit selâ ni gradova,
Već ću biesnit, kanoti pomaman.
Ja se ufam, da ću moći time,
Tvog dušmana na to prisiliti,
Da od svoje požude za krunom
Domovine naše odustane,
Te da šalje tebi poslanike,
Kojino će liepo za mir molit.

(Vidi se u skupštini radostno gibanje, koje znači, da većina uz Frankopana pristaje, samo u Pekrija vidi se, da se je vješto uplašio.)

Pekri (sám sobom) :
Bože, to bi naopako bilo !
Ja ću odmah danas Ferdinandu
Javit, što ga čeka – nek je spreman.

Frankopan (nastavi) :
Što se pako domaćega tiče
Dušmanina, s njime ćemo odmah
Račun pravit, čim svršimo posó
Sa tudjinom – pa će mir tad biti.

(Veća strana velikaša pohvalno prima taj predlog.)

Zapolja: Znadem, kneže, u prilici takvoj,
Gdje se radi o tom, kako će se
Il postići il održat carstvo,
Da se mnokrat okrutno postupa;
Nu ja neću da okaljam ruke
Toplom krvcom braće kršćenika,
Prem ako su moji protivnici.
Ta ako je božja volja tako,
Ja ću ostat na priestolju mome,
Bez da opet krvca se prolieva,
Koje riekom dosta je proteklo,
Odkako nam krvopije Turci
Časni krst naš gaze.

Frankopan: Oprosti mi –
Ako nećeš tako, kó što rekoh,
A ti radi, kako tebi volja,
Ja ću rieč ti vazda saslušati,
Jer u tebe svoga gospodara,
Svoga kralja, i ljubim i štujem.

Zapolja: Tako, kneže, hvala vami za taj
Liepi primjer podanosti vaše . . .
Tko vas znade, pravo kazat nezna,
Da l' je hrabrost u vas veća, ili
Koja druga vašijeh krjeposti.
Za sad dakle tú junačku vatru
Obuzdajte, bit će, ja se ufam,
Sgode, gdje će od potrebe biti.

Tahi: U taj čas nam ipak nješto treba
Odlučiti, šta i kako ćemo.

Zapolja: Strpite se, kazat ću vam odmah:
Ja ću svojom vojskom ovdje ostat,
Te učvrstit svoje šatorove,
Što se izvan grada tog nalaze,
I dočekat mirno dalnje glase
Iz Požuna i još njekih strana,
Jer tad znat' ću, što da činim dalje. –
Nek moj takmac podje, ako hoće,
Vijugastom stazom – ja ću ravnim
Njega vazda putem susretati.

(Frankopanu.)

A vi kneže, poći ćete odmah
S vašom vojskom, što je ovdje ima,
U Hrvatsku natrag, tamo ćete
Dalnje moje zapoviedi čekat.

Frankopan: Činit hoću kó što zapoviedaš,
Svietla kruno, samo nemoj dugo
Da bezposlen budem, da nesjedim
Kano starac na kamenu hladnu,
Što nabraja svoje brojanice,
Već mi skoro reci: Frankopane,
Ustaj, pa se lati buzdovana ! . . .

Zapolja: Doć će, kneže, još i tomu vrieme.
Sada pako, vitežka gospodo,
Buduć vidim, da ste uvjereni
O tom, da se tako baš postupa
A ne drugč'e, kraj je našem vieću,
Neka svaki sad na ono mjesto
Podje, kud ga sveta dužnost zove. (Hoće da otidje.)

Frankopan: Jošte jedno, molim prie rastanka
(Naprama ostalim, izim kralja.)
Treba, braćo, da se zakunemo
Tvrdom vjerom, da ćemo ostati
Našem slavnom poduzeću vjerni.

Svi (izim kralja i Pekrija) :
Jest, jest, treba da se zakunemo !

(Frankopan i ostali – izim očevidno ganjenog kralja i sa strane stojećeg Pekrija – svi dignu tri prsta u vis.)

Frankopan (glasno i svečano) :
Kunemo se dakle živim bogom
I presvetim trojstvom, da hoćemo
Vazda vjerni ostat našem kralju,
Tko li vjerno uz njeg neuztraje,
Neka traje u jadu godine,
Tko l' ga izda, kano Juda Krsta,
Izdalo ga ljeto i godina! . . .
Bog je čuo, tako neka bude !

Svi: Bog je čuo, tako neka bude !

(Svi izlaze za kraljem onim redom, kako unidjoše.)

Pekri (malko zaostaje):
E da Bog dá – krivo se ukleli ! – (Ode.)