U čovječem se duhu razaznavaju razne sile, kojimi se njegov život očituje. Čovjek razumom razpoznaje predmete i spoznaje zakone i istine; zadržaje u svojoj pameti predmete, što ih je vidio, o kojih je šta čuo ili čitao, i tvori iz njih svojom maštom nove slike; prima svojim čustvom ugodne ili neugodne utiske; svojom voljom pako teži za onim, što mu je ugodno, a mrzi što mu je neugodno.
Kao što se prozaičkim slogom ima poglavito djelovati na razum, a govorničkim se slogom obično pobudjuje volja na čin; tako je opet pjesničkomu slogu, da maštom djeluje na ćut, da joj omili (da obljubi) krasota. Krasno tvori ili narav ili duh ljudski. Toga se radi i govori o naravnoj i umjetnoj krasoti.
Sposobnost ljudskoga duha, kojom on krasno tvori ili stvara, zove se umjenje, umjetnost. Mašta spojena s razumom, oslanjajuć se ujedno i na ostale duševne sile, izvorom je umjetnosti.
Umjetnost.
Umjetnost od umjeti, umjenje znamenuje u širjem smislu sposobnost, da čovjek umije nješta nova stvoriti; u užem pako smislu, da zna nješta krasna stvoriti.
Krasno može nješta biti ili u prostoru, ili u vremenu tečajem njekojega djelovanja. Od tuda sliedi, da su krasni tvorovi ili prostorni, koji se viditi mogu, ili vremeni, koji se čuti mogu. Odtale raznolikost umjetnosti. Koji stvaraju umjetna djela – umjetnici, rabe ili tvar prostornu: kovinu, kamen, drvo, žive prirodnine itd., kao: kipari, rezbari, graditelji, vrtari; boje, kano: slikari; ili vremena sredstva, kano: glasbenici, pjesnici; ili oboje, kano kazalištni predstavljači (glumci), plesači itd. Zato se može govori o kiparstvu, graditeljstvu, vrtarstvu, slikarstvu, glasbarstvu, predstavljačtvu, plesačtvu itd.
Pjesnička umjetnost.
Pjesnička umjetnost, pjesničtvo stoji na vrhuncu svih ostalih umjetnosti i jest im kao kruna; a upotrebljava govor za krasne svoje tvorove Jerbo pako govor, koji nam objavljuje u vremenu radjajuće se misli, i sam u vremenu postaje i biva; to se pjesnički govor kreće takodjer u istih razmjerih vremena.
Krasne misli kao u odmjerenih plesovih utjelovljuju se u pjesničkom govoru; a tim se razmjereni govor i bitno razlikuje od prozaičkog govora. Tako razmjereni govor zove se takodjer vezani ili ritmički slog.
Stope i stihove.
Rieči se sastoje iz slovka. Kao što u stavcih nisu sve rieči iste ciene, nego su njekoje više a njekoje manje znamenite, tako su različite i slovke u jednoj rieči. Njekoje se toga radi u izgovoru protežu ili produljuju, a druge opet kraće izgovaraju; njekoje se izriču jačim a njekoje slabijim naglašivanjem. Odatle sliedi, da imamo dugih i kratkih slovka; zatim slovka naglašenih i nenaglašenih. Kao što se ciele, polovične i četvrtne note spojiti mogu u takt, tako se isto mogu spojiti u stope slovke duge s kratkimi, naglašene s nenaglašenimi. Ako to biva po stanovitih zakonih vremena, naime duljine i kratkoće slovkâ, ili pako po zakonih naglašivanja, onda postaju ritmičke stope. Ritmus se pako sastoji u pravilnom izmjenjivanju slovka dugih i kratkih ili naglašenih i nenaglašenih.
Kad se stope prave po naglasku, onda se uzimlju sve naglašene slovke za duge, a sve nenaglašene za kratke; po izgovoru pako duge ostaju duge ma i nebile naglašene (ràdovānje). Slovke s kratkim naglaskom mogu biti takodjer kratkim, ako za njimi sliede duge po izgovoru slovke (mālŏ trĕ│šānja). Jednoslovčani predlozi, veznici i prislovi mogu biti po potrebi i kratki i dugi; a enklitike izim je u pitanju imaju biti kratkimi.
U svakoj ritmičkoj stopi ili u svakom taktu iztiče se jedna slovka nad ostalimi, ima osobiti naglasak, koji se zove povišak (arza). Koliko ima povišaka, toliko ima i stopa.
U našem se jeziku ponajviše pràve stope po naglasku; a ima ih dvo-, tro- četveroslovčanih. Najobičnije jesu:
1. Trohej. On se sastoji iz jedne naglašene i jedne nenaglašene, ili duge i kratke slovke; dakle . Dosta puta manjka zadnjem troheju kratkoća; n. p.:
Svaka zviezda svojim svietlom sieva,
Svaka ptica svojim glasom pjeva.
Petar Preradović.
| | | | | | | | | |
| | | | | | | | | |
Meni nije ničeg žao,
Nit se ičeg ja bojim,
Žalim samo, da sam stao
Nežaliti za ničim.
Isti.
2. Jamb. Sastoji iz jedne nenaglašene i jedne naglašene slovke; dakle . Uz zadnji jamb dosta putâ prione kratkoća; n. p.:
U Niemca plemić vlada, kmet je rob.
Dr. Fr. Marković.
| | | | | | | | | |
Tko prodati je domovinu vriedan,
U tome srce čovječje nebije,
U toga grudi crn se pako krije,
Za toga strašan nije čin nijedan.
Dr. Fran Marković.
3. Spondej. On se sastoji iz dvie naglašene ili dvie duge slovke, dakle ; al se nenalazi samostalno, nego je uviek pomiešan s drugimi stopicami; n. p.:
Knez Kruvoj stari u pročelju sjedi;
Čas uza sebe mladoženju gledi,
Čas sbori mladoj, čas potmulim okom
Sve amo tamo igra itd.
Dr. Fr. Marković.
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
itd.
4. Daktil. Sastoji iz jedne naglašene ili duge i dvie nenaglašene ili kratke slovke, dakle: . Ne riedko je izmiešan sa troheji; n. p.:
Proljeće evo nama se javlja,
Narod se čisti krepko ozdravlja.
Petar Preradović.
| | | | | | | |
| | | | | | | |
Dorat se vrška dohvaća snage,
Goni ga žarka gramza konjika,
Goni ga bodljaj ostruge nage,
Goni ga davna posluha svika,
Stoji ga sopot, sami je vâr,
S kopitâ prsti varnice žar.
Ivan Trnski.
5. Anapest. On se sastoji iz dvie nenaglašene i jedne naglašene slovke, dakle . Buduć je srodan s jambom, to je često s njim pomiešan, pa se uz to kadkada prione uzanj i kratkoća; n. pr.:
Pokaži mi žurne napredka stope,
Pokaži mi živu dužnosti sviest,
U kalu nehajstva, da se netope;
Mladićem i tebi vience ću plest.
Ivan Trnski.
| | | | | | | | | |
| | | | | | | | | |
| | | | | | | | | |
| | | | | | | | |
I k rodnomu kraju na krilima vanka
Ko selicu lastu za proljetna danka
Zanosilo mladca tajno čeznuće
Nad gore nad dole do rodne mu kuće.
Flieder-Jorgovanić.
6. Koriambus. Ova četveroslovčana stopa sastoji se iz jedne naglašene, dvie nenaglašene i opet jedne naglašene slovke; dakle . Ona se samo gdješto nalazi i to obično pomiešana sa daktili i troheji; n. pr.:
Davno je bilo, tužno je dost,
Spominje i sad krvavi most,
Mržnja je cvala, krvca se lila,
Narodu na um slegla se noć,
Vremena tužna, tužna su bila.
Nedao višnji opet im doć!
Krvava širom mosta nam toga
Mostila samo ljubav i sloga.
Ivan Trnski.
| | | | | | ||
| | | | | | ||
| | | | | | | |
| | | | | |
itd.
Kad se više ovakovih stopa spoji u jednu cielost, onda postane stih, koji ništa drugo nije nego ritmički redak. Stope sastoje višeput iz jedne, a višeput iz dvie i tri rieči; kadkada se pako i jedna rieč dieli na više stopica, i svršetak jedne rieči sačinjava početak sljedeće stopice.
U svakom stihu mora se i nehotice odanuti na njekom mjestu, a to biva ili na kraju koje stope ili u sred nje, ali svakako na svršetku rieči. Ako to biva na kraju koje stopice, onda se zove odmor; a kad biva u sried stope, onda se zove usjek.
Brat je mio, koje vjere bio,
Kada bratski radi i postupa.
Nar. pjesma.
Ovdje je odmor iza četvrte slovke.
Naše narodne pjesme drže se više brojenja slovka nego li naglaska; nu treba ipak, da naglašena bude prva slovka u svakom stihu, da je poslje četvrte slovke odmor, a iza odmora takodjer naglašena slovka. Toga se drži narod, pa toga su se držali i drže se još uviek i mnogi naši pjesnici; ali se svakako tolika sloboda neslaže sada više s tananijim estetičkim čustvom i ukusom.
Po broju slovkâ, iz kojih se stihovi sastoje, imamo četveraca, peteraca itd. sve do trinajesteraca; a po broju stopica imamo dvo- i višestopnih stihova.
Najobičniji su u nas stihovi osmerci i deseterci sa troheji; a najnovijeg vremena počimlju se u nas uvadjati i heksameter, pentameter i jambijski aleksandrovac.
Desetercem su izpjevane naše junačke narodne pjesme, pa toga se radi on i napose zove narodni stih. U njem se uz troheje nalaze dosta puta i daktili i spondeji; ali ne riedko nije se ni na to pazilo, osim na odmor, koji se uviek bez iznimke nalazi iza četvrte slovke.
Heksameter je izvorno junački stih starih Grka i Rimljana. On ima 6 stopa: prvih su pet daktili a zadnja je trohej. Prve četiri mogu se zamieniti i sa troheji ili spondeji, a i šesta može za nuždu biti spondej, nu peta je uviek daktil.
Pentameter razlikuju se od heksametra tim, što u trećoj i šestoj stopi manjka kratkoća. Mjesto daktilâ rabe se kadkada troheji i u pentametru; a najviše se nalazi uz heksameter i sačinjava s njim distikon.
Ovdje je dakle ponosno središte stoljetna grada,
Ovdje se vjekova množ grada rješavala kob.
Dične od starosti vire u nebo čadjave kule,
Tesanog kamena stroj diže se smjelo u vis.
Palačom starom zovu tu sgradu sini Florence,
S ponosom kazuju svi, tu se je krojio sud.
Tu su se širili njegda po sjajnih dvoranah grada
Knezovi naroda tog, ponosni medički rod.
Fr. Ciraki.
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
Okolo gledni i svud ah jauk čut ćeš i lelek,
Kanda mrtvaca mi kog ljuto oplakuje dom.
Mužko i žensko, pak i dječaci pokojnog žale,
Suza vrelijeh pun svaki je doma mi kut.
Ako je malomu smjet gdje prilike primjerit vele;
Tvoje bijaše taj, pošto ju shrvaše, lik.
Ivan Trnski.
Aleksandrovac je francezki stih, koji su u najnovije doba nješto više i naši pjesnici počeli upotrebljavati. On se sastoji iza šest jamba s odmorom iz treće stope, ili sa usjekom koju slovku prije ili posije; uz zadnju se višeput dodaje kratkoća; n. p.:
| | | | | | | | | | | | | |
Spomen se, da će trak kiem slava ti se kriesi,
Čist, svjetao, tako kò što sunčan na nebesih,
Zahodeć s blištem, – mrak – noć na tebe oborit –
O da će na mene se prije noć ta sorit!
Dr. Fr. Marković
Moj oče, ja već dugo u kolu veselu
Presladkih lebdim misli, a na tvojem čelu
Još uviek mračnih jada tragovi se vrzu;
Čim sine radost, sgine ugasnuću brzu,
Kó zraka, što proz oblake na gorâ tjeme,
Tek bljesne, mah ju sgasne mraka breme.
Isti.
Srok ili slik.
Da se ljepota pjesničkoga sloga što više povisi i samim glasovnim zvukom, rabi se u umjetnom pjesničtvu novijih jezika sròk ili slik (rima), koji se u tom sastoji, da su si skrajne rieči u stikovih glasovno slične.
Kada su u stihovih od predposljednjeg glasnika počmav sva slova do kraja istovjetna, onda je ženski srok; n. pr.: radost, mladost; sva njiva, opočiva. Nečist bi srok bio: dobrostiva, milostiva; ili: zalieva, prebiva. A kad su istovjetna slova od posljednjeg glasnika počmav, onda je mužki srok, kod kojega uviek i slovke jednako moraju naglašene biti; n. p.: gost, post; moj, tvoj. Nečisti bi srokovi bili: glas, vlas; gràd, glâd; jaz, pàs.
Red, kojim se stihovi medju sobom sriču ili slikuju, jako je raznoličan; n. pr.:
Ah da je proklet, tko cieć vire, (a)
Na svojega reži brata: (b)
Jer nesreća tvoja izvire (a)
Samo iz toga kalna blata. (b)
Iv. Mažuranić.
Ovdje je red srokova a b a b; a običan je i ovaj red: a a b b, ili a b b a. U obće je red srokova sasvim od volje pjesnikove; pa koja je u tome raznovrstnost, viditi je iz svakoga pjesnika, koga u ruke primimo.
Kod starijih dubrovačkih pjesnika nalazi se dosta, da se nesriču samo zadnje slovke stihova, nego i središnje, pa takov se srok zove središnjim srokom; n. p.:
Ah, višnji bože moj! tvoja vlas velika,
Pošlji prav bič zatoj vrh ovieh krvnika,
Čestite da sreće uživat nebudu,
Pokle stvar odveće stvoriše prehudu.
Dominko Zlatarić.
Kitice.
Kada se više stihova spoji u njeku cielost, onda se to zove jedna kitica (strofa). Broj stopica u pojedinih stihovih, broj stihova u pojedinih kiticah i poredak srokova, ako se stihovi slikuju, to i kao broj kitica u cieloj pjesmi, odvisi posve od volje i osnove pjesnikove. Samo treba da si pjesnik zapamti, da se dulji stihovi uzimlju za osbiljnije promatranje i mirniji rad, a kraći stihovi za brzo i strastno djelovanje.
Čim zaori – glas pogori:
"Ev nemani da uas mori!" ....
Nema roka,
U tren oka,
Crnogorac, kremen živi,
– Samo svoga
Zovnuv Boga –
Eto grne,
U smrt srne
Kao brzi soko sivi. – itd.
Jovan Sundečić.
Ovdje je uzeo pjesnik kratke stihove, da brzinom njihove promjene što vjernije označi i brzinu, kojom se vitežki Crnogorci sleću na obranu svoje domovine, kad joj kleti neprijatelj zagrozi.
Većina narodnih a i dosta umjetnih pjesama nedieli se na kitice; inače su najobičnije kitice od četiri, šest ili osam stihova.
Od staroklasičnih kitica rabi se ponajviše safička i alkejska.
Safička kitica, nazvana tako od grčke spisateljice Safo (600 pr. Hr.), sastoji iz tri safička stiha sa odmorom iza 2 stope i jednog adonijskog stiha, koji se sastoji iz jednog daktila i jednog troheja; naime:
| | | | | | | | | |
| | | | | | | | | |
| | | | | | | | | |
| | | |
Perje raste, rastu ti mlada krila,
Put nebesa duša se uzavila,
Napried, napried junače hrabri, vrli:
Slava te grli.
Ivan Trnski.
Alkejska kitica, tako nazvana od grčkog pjesnika Alkeja (700 pr. Hr.), sgodna osobito za uzvišene i osbiljne himne, slaže se po ovomu ritmu:
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | | | | |
| | | | | | | | ||||
| | | | | | | |
Davori Vuče! zašto nedočeka
Na britko gvoždje aždaju krilatu;
Neg griešnom rukom srce izvadi
Matere: Tako li ljubav vraćaš?
I majci svojoj krvavi otvori
Grob, sine jadni, koja te porodi!
A noćca tamna rodu tvome
Nastadè, kleti o nevjerniče!
Ognjoslav Utješenović.
Sva sila, sva moć svieta ovog tvojoj
U ruci leži: njom svemogućnicom
Tvoriš i držiš i ravnaš sve
Sviete i vieke, i njom ih mrviš!
Al tu uz moć i silu, koja tvojoj
U ruci leži, ona opet ti je
I blaga svakog puna, tako
Njom i usrećuješ sve što činis.
Petar Preradović. (Bogu.)
Obća razredba pjesničtva.
Svaki narod ima u sebi nagon, da u svom oduševljenju svoje misli i svoje osjećaje što ljepšimi saobći riečmi. Biva li to bez poznavanja zakonâ pjesničke umjetnosti, po nutrnjem samo nagnuću, onda imamo narodno pjesničtvo.
Kad pako nutrnjemu tomu nagnuću pripomaže znanje pravilâ ili zakonâ, koje je ustanovila estetika (krasoslovje) i nauk o pjesničtvu, onda postaje umjetno pjesničtvo.
Kadkada izražava pjesnik u svojih tvorovih izključivo samo svoje vlastite misli, svoje vlastite osjećaje bez ikakova doticaja s vanjskim svietom ili samo u svojem doticaju sa svietom. Takovi pjesmotvori spadaju k subjektivnom (podmetnom) pjesničtvu. Drugi puta opet izražuje pjesnik takove misli i takove osjećaje u doticaju s vanjskim svietom, u doticaju koji je obćenit svim ljudem; pa takovi pjesmotvori zovu se objektivnimi (predmetnimi).
Osim ove posve obćenite razredbe pjesničtva, dieli se ono još i na klasičko i romantičko; a ova razredba postala je stoprv iza postanja kršćanstva. Njegda u staroj Grčkoj i u starom Rimu, za gospodovanje poganskog bogoštovja i robstva, bijaše žena veoma podčinjeno biće u čovječanskom družtvu (osobito kod Grka), a osobna volja pojedinca izčezavaše u obćoj volji. Nu počem je kršćanstvo izrinulo poganstvo iz europejskoga družtva, skršio je duh kršćanski verige robstva, a žena kao duša obitelji podigla se je obožavanjem Marije, matere božje, na stupanj poštovanja, na kojem nigda prije bila nije. Osobna volja čovjeka, prije podčinjena obćoj volji, došla je na vidik u svoj svojoj snagi. – Zato je grčko-rimsko (staro) pjesničtvo u predkršćansko doba imalo osobiti izražaj objektivnosti, koji se sada klasičkimzove; dočim pjesništvo, kršćanskim duhom zadahnjeno, imajući na svom čelu izražaj osobne slobode, sačinjava romantičko pjesničtvo.
Romantičkim se zove zato, jerbo je gojeno i razvijano ponajprije u romanskih naroda. Ono se odlikuje, kako se to već iz samoga ovoga tumačenja viditi može, njekom subjektivnošću. A ova se razdjelba uzimlje često još i sada prema tomu, kako pjesma naginje ili k staromu načinu mišljenja ili pako ima izražaj novovjekosti.
Obseg, svrha i oblik pjesničtva.
Predmetom pjesničtva može biti sve, štogod misao ili mašta govorom izraziti može u krasnoj i savršenoj cjelosti.
Pjesničtvu je kao umjetnosti zadaćom krasna i ugodna obmana. Ono nastoji, da ju (obmanu) kao istinitu predstavi, budi da je već prošla, ili je u obće nije ni bilo.
Bira li pjesnik predmet, to mora da bude vriednim, da se što je moguće izrazi najsavršenijom formom u krasnoj umjetnoj cjelini. Raznovrstnost pjesničkih predmeta zahtieva takodjer i primjeren oblik, pa odatle postaju i razne vrsti pjesmotvora.
Odavle je očevidno, da se svrha i ciena pjesničtva nesastoji u ničem drugom, nego da bi kao umjetnost savršenim izražajem djelovalo na cielo čustvo, te ga zanosilo i plemenilo.
Ako pjesnik u najvećoj mjeri ima onu sposobnost, koja je potrebna za umjetno tvorenje krasnih plodova, onda se zove stvarajućim duhom, veleumom (Genie); ima li pako tu sposobnost u takovoj mjeri, da umije odlične duševne plodove hitro i vješto oponašati, zove se darovitim duhom.
Te dvie vlastitosti spojene sa svestranom naobraženosti uma i srca, s podpunim znanjem estetičkih zakona, zahtievaju se od pjesnika, koji hoće, da bude savršenim umjetnikom.
Duševna svojstva pjesnika.
Kod pjesnikâ ima časova, u kojih je njihov duh osobito radin i voljan za umjetno tvorenje, i takovi časovi čine pravi pjesnički zanos ili pravo pjesničko oduševljenje. Niži stupanj toga oduševljenja zove se pjesničkom ćudljivošću.
Ali jedino oduševljenje nečini još pjesnika pjesnikom. Pjesnik mora da je uz to još živa čustva, bujne i tvorne mašte, a nada sve velike duševne radinosti, da ima još bistar i točan sud, čist ukus, filozofičku naobraženost i bogatu zalihu sveobćega znanja.