Monika Herceg. 2018. Početne koordinate. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić.
Zbirka pjesama Monike Herceg (Sisak, 1990) »Početne koordinate« izazovno je djelo koje se hrabro, ali pomalo klizavo upušta u probleme pokušaja lociranja vlastitoga podrijetla. Zbirka se sastoji od pedeset osam pjesama od kojih se prva i posljednja izdvajaju iz zbirke (čak i grafički) poput prologa i epiloga, a na samom kraju možemo pronaći čak i kratku bilješku o autorici koja sadrži njezinu godinu i mjesto rođenja i prebivanja. Dakle, otprilike njezine početne i trenutne koordinate.
Lirska protagonistica unutar zbirke slikovito je psihološki raslojena unutar sebe same. Naime, čitava zbirka odiše kolektivnom sviješću koja je upisana u pojedine krajeve psihe lirske protagonistice koja svijet doživljava kroz oči svoje porodice. Isprepliću joj se dojmovi ljudskih priča, same materije šume, divljih zvijeri te njihovog načina života, mijenama u prirodi te cikličnom konceptualizacijom vremena na temelju kojega je i sam tekst grafički oblikovan. Jezik je radi toga i metaforički obojen što je autorica postigla dinamičnim skakanjem gotovo unutar svake pjesme od pridjeva do epiteta, od usporedbi s »kao« i »poput« do potpunog prelaska na metafore ili simbole, dodatno zbližavajući često vrlo udaljene motive pomoću različitih glasovnih figura (asonanca, aliteracija). S motivima koji se pojavljuju valja biti strpljiv i promatrati ih kroz zbirku, vraćati se na početak. Naime, umjesto da čitatelj grčevito pokušava proniknuti u moguću skrivenu simboliku teksta, valjalo bi radije uhvatiti odnose te uspostaviti određene materijalne i kvalitativne veze među istim motivima, primijetiti bliskosti ozračja u kojima se pojedini motivi pojavljuju, npr. bliskost s vodom susrećemo u blizini ideje o cikličnosti, onostranom životu, prikaza mrtvih i ogoljenih duša itd. Također, svi ti motivi i način na koji ljudi unutar zbirke nastoje sebi objasniti taj šumski svijet mnogo podsjeća na starozavjetnu apokrifnu apokalipsu »Varuhovo viđenje« u kojemu na sličan način autor nastoji pomoću različitih maštovitih prikaza iz prirode objasniti njezine mehanizme kroz kozmološke mitove, sunčev vijenac, duše na jezeru... Likovi su ljudi koji se trude stvoriti jedan sustav po kojemu mogu živjeti, priče koje imaju ulogu zaštitnika od nepregledne i nepredvidljive divljine.
Zanimljivo je primijetiti kako ova zbirka teče sličnim putevima kao poema T. S. Eliota »Pusta zemlja«. Sličnosti s tom poemom su mnoge, primjerice – nemogućnost odricanja dara besmrtnosti, proljeće kao bolan rast, potpuna obnova koja nikad nije moguća, voda kao smrt, bog gromovnik... Možda je najbolje to vidljivo u primjeru u kojemu lirski subjekt iz ove poeme zapita čovjeka na ulici je li posadio leš u dvorištu te što misli, hoće li procvasti ove godine. Podsjeća to na stihove Monike Herceg gdje »netko siječe ljudima glave / i sadi ih u šumi / da uzgoji vojsku«.
Poetika koju je Monika Herceg uspjela izgraditi jest upravo poput puste zemlje u kojoj razgrađuje klasičnu opreku život/smrt jer je pogurana do samoga ruba živosti, odnosno ono kako i sama opisuje jesen »svaka jesen ona je u kojoj mrak dolazi poslije mraka«. Proljeće koje se pojavljuje samo u pričama, nedostižni vlakovi i neostvarena putovanja, bog koji ne odgovara, riječi koje plaše djecu i grade uroke kao što je nastanjivanje bjesova u ljudima, Cigankina magija ili povratak očeve duše kao prokletstva. Sve je zaogrnuto plaštem sumnje stvarajući polusvijet koji se puni samo do pola, a zatim ponovno prazni čuvajući samo suhe urezbarene uspomene. Dakle, ne radi se o suprotstavljanju smrti i života, već smrti i jezika koji i sam počinje zaogrtati ljude poput šume – »polusrna polubaka«, »postali bismo polustabla«, »polusrna polusestra«. Jezik, dakle, koji poprima značajke šume, čuva stare »mudrosti«, samo se maskira drugačije ovisno o tlaku i temperaturi (»ovisno o postotku vlage u zraku«, kako se tvrdi u pjesmi »lisica«, ali se ta ideja u sličnome obliku pojavljuje i u drugim pjesmama). Također, s obzirom na to da nam Internet pruža informaciju da autorica ima izvjesnu znanstvenu naobrazbu iz područja fizike, moguće je svu tu pretjeranu vlagu u pjesmama objasniti pojmom poopćenih koordinata koje se na stranicama »Hrvatske enciklopedije« definiraju kao »svaka varijabla ili parametar kojima se prikazuje stanje neke tvari ili neka pojava (npr. tlak i temperatura pri opisu vrenja vode)«.
Prolog nas odmah upućuje na to da ukoliko zakoračimo u zbirku, koračat ćemo putem koji nas vodi u obiteljsko stablo, u netaknutu smrt, odnosno nalazimo se na granici šume. Epilog, s druge strane, upućuje na početak, izvor mlade šume. Dakle, početna i završna pjesma zaokružuju cikličnost strukture zbirke, a pjesma koja dijeli naslov sa zbirkom »Početne koordinate« to lijepo oslikava smrću ptice koja najzad oživljava – njezin kraj ujedno je i njezina početna koordinata za novi život. Šuma kao prostor u kojem čovjek živi i od kojeg živi, jest ujedno i prostor njegova groba, on koji iskorištava šumu za svoju hranu, u konačnici i sam postaje hranom šume, vraćajući se u zemlju gdje bi trebalo otpočeti novo oživljenje.
Ali za ovu zbirku se ne može reći da na kraju oživljava ili bar da doživljava svoj vrhunac u susretu sa smrću te na taj način autorica strukturu koju je sama uspostavila ostavlja nedorečenom. Unatoč golemoj težnji da ju učini čvrstom izvana, a slobodnom iznutra, te s unošenjem svježega obezličenoga i potpuno poopćenoga tona bez imalo patetike u kontaktu sa smrću, ova zbirka hodi stazom oko smrti, blizu nje, to joj svakako moramo priznati, ali bojeći se pogledati joj u lice. Kolektivno shvaćanje koje smrt prihvaća kao takvu i ne dozvoljava da se prema njoj odnosi kao prema kakvoj drugosti, vodi nas do primarnog prikaza ove zbirke - suživot sa smrću. Ali čitatelj nikada ne dočeka trenutak u kojemu se lirska protagonistica, kao u vestern filmu, napokon uhvati u koštac sa smrti i pogleda ju u oči, ili, bolje reći, u lice jer autorica se suviše pribojava velikih slova (čitava zbirka teži obezličenom diskurzu) i same imenice lica (čak se u pjesmi »lokomotive« i majka okrenula te joj fotografija nije uspjela uhvatiti lice). Dakle, trebalo je postići da lirska protagonistica na kraju posegne za pištoljem - trenutak u kojemu bi se ono ljudsko vrijeme i ono prirodno susrelo u treptaju sekunde te bi napokon nakon toga sve moglo otpočeti iznova. Umjesto da dopusti lirskoj protagonistici da sama pronađe i dospije do svoga kraja, ona ju ostavlja, očigledno, bez dovoljno svijesti i hrabrosti za takvo što, a sudeći i po njezinim godinama, bez iskustva za takvo suočavanje.
Monika Herceg je, umjesto da ispoštuje strukturu koju je postavila, radije, čini se, pribjegla pisanju iz vlastitoga iskustva te je ostavila ideju cikličnosti nezaokruženu u pokušaju da ostane vjerna vlastitim koordinatama. Ali osim te male zamke u koju je upala, svakako je stvorila zbirku vrijednu lociranja na naše police.