Olja Savičević Ivančević. 2016. Pjevač u noći. Zagreb: Sandorf.
Ljubav kao svjetlo semafora, zaustavlja, priprema, pokreće. Akter je svakodnevnice koji tiho, ali sustavno prožima stranice života. Šamar ljubavi, sretan ili tužan, uvijek čeka iza ugla. Ljubav prema obitelji, partneru, prijateljima, pa na kraju i ljubav prema sebi, nevidljiva je maglica rasuta ljudskim putevima čije je snažno djelovanje lirski prikazano u knjizi Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević.
Knjiga nosi podnaslov romansa čime implicitno moli čitatelja da roman čita u okvirima toga žanra. Protagonistica Naranča u potrazi je za bivšom, ali najposebnijom životnom ljubavi. No autorica ne piše klasičan ljubavni roman već kompleksno književno djelo. Eksperimentira na sižejnoj razini ispreplitanjem elemenata ljubića, epistolarnog romana, romana ceste, romana potrage i romana o odrastanju. Tekst je također obogaćen intertekstualnim referencama i citatima čiji je popis priložen na kraju knjige. Iako intertekstualni elementi grade dodatan značenjski sloj romana, nisu presudni za funkcioniranje djela što ga čini pristupačnijim širem čitateljstvu.
Višestruko raslojena struktura djela sastoji se od dva poglavlja. Prvo, znatno duže, raslojeno je na Narančin narativ i Slavujeva pisma koji su često tematski povezani. Narančine pripovjedne dionice također su dodatno tematski raslojene. Biografsko dokumentiranje života protagonistice miješa se s elementima potrage, reminiscencijama (koje dominiraju) i refleksivnim dionicama. Kao homodijagetička pripovjedačica prvog poglavlja Naranča je nepouzdana zbog dijagnoze progresivne amnezije s kojom se nosi dokumentirajući život diktafonom u nadi očuvanja sjećanja. Time se ostvaruje očekivanje stila koji bi simulirao govorni diskurs, no jedini segment kojim se implicira govor tj. direktno obraćanje jest konstantno korištenje riječi »dušo« koja se nimalo ne uklapa u poetične i razvedene rečenice. Drugo je poglavlje kompleksnije i napušta pripovjedačke postavke prvog. Autorica se lukavo poigrava pripovjednim razinama. Sveznajući pripovjedač, impliciran trećim licem, poljuljan je riječima »moj čovjek« koje ga pretvaraju u nepouzdanog i dovode u pitanje njegov identitet.
Životopisnim likovima u romanu pristup nije ravnopravan. Dominira Narančina životna priča u kojoj se Slavuj stalno spominje, ali je vrlo rijetko aktivno uključen u fabularni razvoj. Naranča je predstavnik suvremenog, materijalno uspješnog, ali duševno neispunjenog čovjeka. »Ja sam plava naranča, izvana. Imam silikonsku usnu, imam brazilsku frizuru, vozim kabriolet dvosjed Mazdu MX-5, zlatnu, ali ja sam crna naranča, iznutra. Puna crnog soka.« Uspjevši u svim drugim aspektima života, protagonistica se upušta u ljubavno traganje koje predstavlja njenu zadnju nadu u pronalazak smisla života. Njezina potraga nalik je nezavršivim sapunicama koje piše. Krenuvši najprije s ljubavnim romanima, Naranča se proslavila kao spisateljica uspješnih sapunica što joj je omogućilo osamostaljenje i transformaciju u 'punopravni subjekt'. Iako je svjesna njihove loše kvalitete ne kritizira vlastiti uspjeh jer je i sama povjerovala u njihovu ideju. Svoju priču gradi na isti način kao i sapunice: kratkim nepovezanim scenama koje dobivaju smisao u cjelini. Upravo su sapunice tj. različito poimanje umjetnosti razlog razilaženja ljubavnika. Dok Naranča shvaća umjetnost kao bijeg od stvarnosti i utjehu, Slavuj ju vidi kao presliku stvarnosti i čuvara sjećanja. Neodobravanje Narančinog izbora izriče nekoliko puta tijekom romana pozivima i porukama »Zar te nije malo sram?« Njihovo različito shvaćanje umjetnosti otvara pitanje odnosa trivijalne i visoke književnosti s kojim nas knjiga suočava u cijelosti te čitatelja tjera da se zapita može li ženska ljubavna priča ikad biti nešto više od ljubića.
Pjevač u noći propitkuje i koncepcije ženskosti i ženske ljepote te stereotipizaciju ženskih likova u ljubavnom romanu. Narančinoj plastičnoj i umjetnoj ljepoti suprotstavljena je prirodna izvanzemaljska ljepota njezine prijateljice Helanke. Razbija se tipičan ženski lik idealizacijom djevojke koja »nije imala obrve, nije imala trepavice«, čije je lice bilo događaj, a inteligencija ženstvena i blistava. Helankine kćeri Bili Jarac i Strila te Baćeha također provociraju stereotipiziran ženski ideal. No ni sama Naranča ne uklapa se u potpunosti u kalup ženske protagonistice ljubića. Nije slijepo zaljubljena u Slavuja, propitkuje svoju seksualnost i većinu života provodi s drugim muškarcima čime ukazuje na odmicanje od tipičnog ljubavnog romana.
Elementi epistolarnog žanra najjača su karta ovog djela. Osim prvog, koje potpisuje Slavuj, i oproštajnog Narančinog pisma, središnjih devet pisama izraz su Slavujeve konceptualne umjetnosti. Autoričina kritika društva suptilno se probija kroz pisma čije su teme razrađene kao mali filozofski traktati. Napisana glasnim ljubavnicima iz perspektive predstavnika različitih društvenih skupina te korištenjem prozopopeje kako bi se glas dao primjerice duhu Dinka Šimunovića i zaljubljenom psu, Slavujeva pisma pružaju uvid u licemjerje malih urbanih sredina. Savičević Ivančević kritizira odnos javnog i privatnog života, dvoličnost malograđanstva, lažnu prisnost susjeda koji se srdačno pozdravljaju na ulici i zaviruju u tuđe živote, a potom se žale na ljubavne uzvike koji odjekuju istom tom ulicom.
Ključan element romana jest parodija. Autorica parodira elemente svih žanrova koje uvodi, svakako najviše ljubić: vidljivo je to u prikazu likova, odustajanjem od klasičnog hepienda, a i Slavujeva pisma parodiraju ljubavna, karakteristična za žanr ljubavnog romana. No ne parodira se samo ljubić kao specifičan književni žanr, već i ideja romantične ljubavi čiji korijeni sežu od Petrarce pa sve do holivudskog ljubića. Parodira se ono što nas je naučilo voljeti – idealizirane romantične priče. Parodira se utopijsko shvaćanje ljubavi kao nedostupnog ideala fikcijske prirode, čime se odlično i suptilno potiče čitatelja na razmišljanje, osobito u slučaju poistovjećivanja s likom Jusufa koji kaže: »Da smo ostali skupa ne bi ja nju toliko volio.« Neostvarene se ljubavi vole jače od onih ostvarenih. Neokaljane, mistificirane i sanjarske se ljubavi vole se zauvijek »Da imam čitav šugavi život na koga lijepo mislit.«
Usprkos elementima ljubića roman u više navrata ne ispunjava te čak iznevjerava zakonitosti toga žanra (što je dakako bio i cilj). Stavljajući naglasak na način oblikovanja sižea umjesto na razvoj ljubavne fabule te kreirajući efektne jezične kombinacije Olja Savičević Ivančević stvara stilski vrlo poetično i vizualno djelo kojim otvara pitanje odnosa trivijalne i visoke književnosti. Relativno kratka knjiga, istovremeno uobičajene tematike i dubinske kompleksnosti, prikladno je djelo za profesionalnog, ali i običnog čitatelja čime autorica uspješno premošćuje rascjep između popularne i visoke književnosti.