Monika Herceg. 2018. Početne koordinate. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić.
Goran za mlade pjesnike dodijeljen za pjesničku zbirku Početne koordinate mladoj je pjesnikinji Moniki Herceg 2017. godine omogućio prepoznatljivost na književnoj sceni i vinuo je u hrvatske pjesničke visine. Riječ je zbirci koju čini pedeset i osam pjesama različitih duljina i neodređene metrike, podijeljenih u četiri dijela, čiji je provodni motiv smrt. Bez obzira na spomenutu raznolikost u duljinama pjesama, sve bi se on mogle smjestiti u kategoriju kratkih. Svaki dio svoje ime temelji u pomoru neke životinjske vrste – zmija, ptica, mačaka i zečeva. Smjena zooloških smrti u zbirci popraćena je izmjenom godišnjih doba, pri čemu izostaje proljeće.
Nedostatak proljeća sugerira i nedostatak svakog oblika svjetla i rađanja, ostavljajući zbirku gotovo prenapučenom umiranjem, tragedijom i patnjom. Početne koordinate odlikuje tematska cjelovitost i spretno postignuta zaokruženost cijele zbirke. Vidljiva je promišljenost od koje autorica polazi pretvarajući linearni rast bliskosti smrti u ideju o cikličnosti života. Zbirka bi se tematski mogla svesti na »pripovijest« o sudbini jedne obitelji, polazeći od opisa jesenske rutine ruralnoga svijeta, a završavajući gusto zbijenim emocionalnim tragedijama. Autoričino pjesnikovanje u zbirci svedeno je na poetizaciju proživljenih trauma lirskoga subjekta, što je najavljeno već u sadržaju zbirke podnaslovima ciklusa naslovljenima podrijetlo, bijeg, izbjeglištvo i povratak. Lirski subjekt nije istaknut u svakoj pjesmi u zbirci. U pjesmama u kojima je prisutan progovara kombinacijom prvoga lica jednine i množine.
Početak Početnih koordinata uljuljan je u nostalgičnu i gotovo idiličnu atmosferu jeseni na selu. Spominju se kesteni i knedle od šljiva, žirovi i lješnjaci, trulo voće i berbe. Nostalgija se u nastavku zbirke razvodnjuje i prelazi u sumornost s lajtmotivom smrti – »raščetvorivši tako smrt / koja je spavala u njemu«, »zimsko jutro osuto je smrtima / kao jesen crvenim bobicama«, »smrt kojom hranimo druge / ponekad se nehotice / vrati i u nas«.
Naoko olakotna okolnost jednostavan je leksik koji Monika Herceg koristi i uobličuje u slobodne stihove. Leksičku jednostavnost nadoknađuje hipermetaforičnošću kojom u realistični kontekst dodaje razinu magijskog. Njezini stihovi na sintaktičkoj razini slijede poredak subjekt-predikat-objekt, uz dopune, te bi ih se izuzete iz konteksta poezije moglo lako smatrati rečenicama unutar neke prozne vrste. Tome doprinosi i visok stupanj narativnosti koji autorica uključuje u svoje djelo. Temeljni nositelji sintaktičke razine pjesama su glagoli, i to svojim složenim oblicima. Takav način oblikovanja stihova uzrokuje nepravilan i ponekad nezgrapan ritam (»te noći bezbrižno su usnuli južinu / koja je okopnila snijeg«, »mene tek rođenu nosili su / kroz labirinte bukovih grana / stranputicama«).
Monika Herceg u svojem pjesništvu naglasak stavlja na semantičku razinu teksta. Ona se poigrava figurativnošću, ponajviše već spomenutom metaforikom. Već je navedeno da se poetika zbirke Početne koordinate prepliće s idejom magijskoga realizma. Autorica to postiže uvođenjem motiva čudesnoga, čija je fantastičnost često utemeljena u praznovjerju ruralne sredine (ideja o moćima Cigana – »susjedova žena tri je puta zanijela / i uvijek izgubila plod / nakon što su potjerali ciganku«), ali i sveprisutnom animizmu.
Priroda i životinje provodna su nit djela. Oni su jedina stalnost života ispunjenog mijenama, preokretima i migracijama. Priroda i njezin životinjski svijet kao svojevrsne konstante u ovoj su zbirci suprotstavljeni izbjeglištvu te smrti kao najvećoj modifikatorici života. Postignuta razina bliskosti s naturalnim omogućena je smještenošću u seoski krajolik. Monika Herceg ruralnost pomalo stereotipno potvrđuje uvođenjem patrijarhalnih odnosa i manjkavošću topline u njima – nakon svakog udarca uzdahnem / ali ne zaplačem / ruka se sama uplašeno povlači kad je ošine / glatka šiba od vrbe ili trebalo nas je / podmazivati s više toplih riječi.
Smrt, bol i patnju, koji su u (pre)velikoj mjeri uključeni u djelo, autorica donosi hladno, naturalistično, pritom ponegdje čak previše inzistirajući na njihovoj grubosti. Takav postupak rezultira literarnom agresivnošću. Nije sporno da autorica tu atmosferu u svojim Početnim koordinatama prenosi vješto, ali je pomalo nepromišljeno dovodi gotovo do hipertrofije.
Iako Monika Herceg uspijeva donijeti koherentnu i suvislu zbirku, stupanj mortaliteta u njoj izaziva zamor i čini se kao da se kasnije pjesme pretapaju u jednu te da čitatelj ne bi propustio gotovo ništa da koju preskoči. Također, iako visok stupanj narativnosti omogućuje lakšu prohodnost kroz tekst i spašava ga od prevelike lirske zatvorenosti, način oblikovanja stihova stvara ritmičku disharmoniju. To nakon nekoga vremena rezultira padom koncentracije prilikom čitanja. Već je spomenuto da autorica traži, a i mjestimice ostvaruje, poetično u traumi i boli, ali crnilo kojim je zbirka obojana ponegdje je i previše apostrofirano. Bez obzira na to, hipermetaforičnost i retoričnost kojima je djelo preplavljeno potvrđuju autoričinu vještinu i promišljenost kojom pristupa zadatku. Monika Herceg svojim je Početnim koordinatama potvrdila ponekad i preustaljenu tematiku crnila i traume na hrvatskoj književnoj sceni, ali uspješno ju je upakirala u figurativnost i izražajnost.