Mirela Dakić. 2015. Pjesnički jezik »Zmijskoga cara«. Kolo 2: 220–222.
U zbirci Zmijski car Svena Adama Ewina dominantna se tematska okosnica najavljuje već u prvoj pjesmi – Kako pišem, u kojoj lirski subjekt pjesničko stvaralaštvo prikazuje kao oblikovanje svijeta. Pjesnički jezik kao provodni motiv ostvaruje se u osam cjelina koje obuhvaćaju širok raspon tema – od pisanja, soneta i ljubavi, svakodnevice i znanosti, religije i smrti do refleksija lirskoga subjekta o vlastitome pjesništvu.
Pisanje se kao tematska okosnica prve cjeline ponajbolje ostvaruje u intertekstualnim pjesmama i fragmentima u kojima se uspostavlja odnos s kanonskim pjesnicima poput Antuna Gustava Matoša i Slavka Mihalića. U pjesmama Utjeha pjesme i Majstore, upali svijeću veza se očituje već u naslovu. Intertekstualni se odnosi u cijeloj zbirci uspostavljaju označenim i neoznačenim citatima, primjerice, iz pjesama Maka Dizdara, Vladimira Nazora, Dragutina Tadijanovića i Tina Ujevića, te parafrazama koje u zbirku unose i pjesme Ivana Gorana Kovačića i Ivana Slamniga, dok se u pojedinim stihovima ili na idejnoj razini mogu prepoznati i odjeci pjesama Vesne Parun i Antuna Branka Šimića. Uz intertekstualne odnose koji, u skladu s temom, dominiraju u prvoj cjelini zbirke, u ostalim se cjelinama u fragmentima ostvaruju i intermedijalni odnosi, poput upućivanja na klasičnu glazbu u naslovima Dobro ugođen sonet i Loše ugođen sonet. Prema vlastitome iskustvu čitatelj će u pojedinim dijelovima zbirke prepoznati tragove koji će mu omogućiti čitanje iz drugačije perspektive, no nemogućnost otkrivanja svih u zbirku upletenih izvora neće umanjiti užitak u čitanju. Na postmodernističkim pjesničkim postupcima ostvarenu prvu cjelinu zbirke nadovezuju se autoreferencijalni soneti okupljeni u drugoj cjelini. U njima lirski subjekt problematizira pisanje soneta istovremeno ostvarujući sonetnu formu, koja se u pjesmama poput Muke po sonetu i Sonetsko šegrtovanje nasuprot asocijacijama potaknutim naslovima ipak ne čini problematičnom. Srodni se postupci ostvaruju i u ostalim cjelinama zbirke, primjerice u kolažu slika iz grčke mitologije u pjesmi Tužaljka starog Grka te u jezičnoj igri sa slavenskom antitezom u pjesmi Luče. U tim se pjesmama očituje stvaralački odnos prema književnome kanonu, koji omogućuje njegovo istovremeno propitivanje i uključivanje u novi kontekst. Zbirka je tematski i idejno zaokružena pjesmama u kojima se očituju refleksije lirskoga subjekta o anonimnosti i vlastitome mjestu u suvremenome pjesničkom kontekstu. S njima je povezano poimanje pjesničkoga identiteta koje se ponajbolje očituje u stihovima pjesme Umjesto bilješke o piscu: „Netko konačno reći mora:/Čitajte pjesmu, ne autora!“.
U skladu s istaknutim načelom lirski se subjekt identificira s vlastitim stvaralaštvom koje, prema autoreferencijalnim mjestima u zbirci, shvaća kao slobodu poigravanja jezikom, formom i idejom pjesništva. Na tome se shvaćanju uspostavlja odnos pjesničkoga jezika i ostalih tematskih okosnica zbirke, odnos koji se temelji na istovremenom uspostavljanju i zamagljivanju razlike među njima. S jedne se strane, primjerice u pjesmi Traži se mensa plus, s ironijskim odmakom naglašava razlika između soneta i „dnevnog spontaniteta“ u kojima se riječi upotrebljavaju na različit način. S druge strane, aspekti svakodnevice upleteni su u pjesme s temama poput religije ili smrti. Dok u pjesmi I.N.R.I. lirski subjekt progovara o vlastitom, intimnom razumijevanju religije, u pjesmi Objava Mojsije želi ugasiti gorući grm kako bi sačuvao pašnjak. Zaokupljenost temom smrti očituje se u različitim perspektivama lirskoga subjekta koji u pjesmi Noć izražava svoj strah, dok u pjesmi Na rubu jame smrt progovara u prvome licu. Pomak koji proizlazi iz narušavanja granice između pjesništva i svakodnevice događa se u pjesmi Strašni ispit, u kojoj je položeni usmeni ispit kod Boga uvjet za smrt. U skladu s time, elementi razgovornoga stila u tim pjesmama postaju osnovica pjesničkoga izraza. Poigravanje perspektivama izrazito je naglašeno u neobičnoj tematskoj cjelini u kojoj pjesnički pristup znanstvenim temama omogućuje geološko objašnjenje mišljenja, kao u pjesmi Sedam vrhova svijeta. Pjesnički je jezik, kao tema i perspektiva, ključno polazište pjesama S. A. Ewina, na čije kontekstualno značenje upućuje i pjesma Zmijski car prema kojoj je zbirka naslovljena.