Dina Kamerić. 2015. Književna zvijezda u ilegali. Kolo 2: 222–225.
Ja pišem pjesme jednu za drugom,
Nižem stihovlje strofu po strofu.
Padam sve niže spiralnim krugom,
Iz katastrofe u katastrofu.
Ne: napisati, nego: “pisati!“
(Cilj mi je dakle postao sredstvom!)
Već spreman na se i kidisati,
Jer živim začaran tim prokletstvom.
(S. A. Ewin, Pjesni nepokorne)
Misli su konji od vjetra, a riječi grubo sedlo, vrijeđajuće uzde i bolne mamuze.
Irfan Horozović
Pisanje kao proces obujmljivanja svijeta, pomalo svjesno autodestruktivan, u procijepu između začaranosti i prokletstva, neutažive želje i (ne)uhvatljivosti, za Svena Adama Ewina performativni je čin. Poslije „kroćenja glasa“ riječi i same bivaju kroćene u pjesmama.
Zbirka „Zmijski car“ strukturno je podijeljena na osam misaonih cjelina, a već u prvoj autor propituje procese stvaranja, reprezentaciju i percepciju napisanog. Drama stvaranja umjetničkog poistovjećuje se sa tjelesnim naporima:
Neke osobite riječi
Pritisnem
Silom
Od deset tisuća tona u sekundi na kvadrat,
Od čega tlo zadrhti.
(Kako pišem)
Pjesnik je kreator koji se unaprijed odriče savršenstva svoje kreacije, jer ona je „traganje za istinom“ a ne završen čin. Stoga se fenomen pisanja može doživljavati kao oblik subverzije („sotonski čin“) u odnosu na sve što je poprimilo oblik norme, od ljubavi do religije.
Autorefleksivnost u poeziji Svena Adama Ewina otkriva se na više razina. S jedne strane autor ogoljava muku kreacije, a s druge razmatra smisao pisanja u kojem objavljivanjem /obznanjivanjem pjesme počinje njen život u interpretativnoj zajednici, u kojem se ne moraju nužno podudarati mišljeno i shvaćeno. Uz to, potrebno je, lišavajući pjesmu tereta nepotrebnih učitavanja, učiniti je vjernoj sebi, pitkom, između boli i užitka.
U toj nakani Sven Adam Ewin, objavljujući pod pseudonimom, uskraćujući saznanja o svom građanskom identitetu, usmjerava pažnju čitatelja na samo pjesništvo, sekundarno, i na sebe kao pjesnika oslobođenog svih drugih identiteta, stavljajući tako zahtjev pred čitatelja da pristane na svojevrsnu igru.
Budući da je prostor djelovanja Svena Adama Ewina prije svega virtualni prostor, prostor u kojem se svjesno ili nesvjesno pristaje na pravila (samo)reprezentacije, pjesnik se zapravo poigrava, uskraćujući bilo kakvu reprezentaciju, osim one u kojoj se predstavlja kao pjesnik, koji objavljuje na internetu i komunicira sa čitateljima. Anonimnost u sferi u kojoj je anonimnost nepoznanica krajnje je neobična odluka, koja ovom pjesniku priskrbljuje status književne zvijezde u ilegali, i fenomena, mogućeg samo u internetskoj kulturi.
Skrećući pažnju na pjesmu, pjesnik je oživotvoruje (Pjesnik koji je zaboravljao svoje stihove), dajući riječima, prapočelima, beskonačnu moć (re)kreacije (Suživot riječi). Proskriptivnost jedino vrijedi ako će izroditi začudne pjesme, koje se ne mogu potrošiti tumačenjem i koje se opiru svemu ustaljenom.
Virtuoz u igri riječima, Sven Adam Ewin upisuje nova značenja ili pak otvara mogućnost čitateljima da to čine (Stilska vježba), a nabrajanja, česte aliteracije, asonance, metafore, parafraze, različite metričke sheme, poigravanje rimom čine njegov izričaj posebnim. Na skali od slobodnog stiha do soneta, koji čini i zaseban dio zbirke, i zauzima posebno mjesto u opusu ovog pjesnika, sažeto je i neobično bogato književno znanje.
Intertekstualnost je u tom smislu poetičko opredjeljenje autora. U zbirci „Zmijski car“ Sven Adam Ewin se na različite načine obraća brojnim pjesnicima. Takvo „komuniciranje“ na zanimljiv način svjedoči o odnosu Adama Ewina prema poetičkim iskazima drugih autora, na skali od ironiziranja do polemiziranja (Valja nama preko rijeke), nuđenja drugačijih poetskih rješenja, dopisivanja značenja, te intervencija u tekstove drugih autora. William Shakespeare, Dobriša Cesarć, Tonko Maroević, Slavko Mihalić, Mak Dizdar neka su od tih, u zbirci prizvanih imena.
Kao i u prvom dijelu zbirke, u drugom se također problematizira odnos prema stvaranju, ovaj put prema sonetu, koji za autora ima poseban značaj, a istovremeno postavlja zahtjev uklapanja u jasno determiniranu formu (Dobro ugođen sonet, Loše ugođen sonet). Od ljubavi prema bolesnoj ženi (Dodir, Posljednji list) do pjesama s erotskim nabojem (Dogodilo se, Raspašoj) i ljubavne pjesme sa ženom kao lirskim subjektom (Evo te molim), treći dio zbirke donosi dramu ljubavi, u njenim različitim manifestacijama.
Jedno od obilježja stila Svena Adama Ewina je oneobičavanje pjesničkog jezika uvođenjem kolokvijalnog govora, odnosno pretakanje kolokvijalnog u poetsko (Ciklotron, Ritam kucanja), uz ironiziranje kao jedan od dominantnih postupaka (Trava, Luče – uz ironiju, iznevjerava se horizont očekivanja u pogledu forme i sadržaja). Zanimljiv je postupak spajanja poetskog i „nepoetskog“ (Ledermanova kob) te postupak desakralizacije svetog u čijoj je osnovi biblijski intertekst (Strašni ispit).
Zbirku „Zmijski car“ pjesnik završava svojevrsnim tematiziranjem vlastite pozicije (Zmijski car), pjesmama nadomješta biografiju, zatvarajući pjesnički krug daje zbirci obilježja zaokružene forme, strukturno i sadržajno jasno eksplicirane cjeline.Riječ prepoznavanje bi na najbolji način opisala zahtjev koji ova zbirka svojom slojevitošću stavlja pred čitatelje, čineći Svena Adama Ewina iznimnim pjesnikom hrvatske i šire interkulturne književne zajednice.