Magdalena Mrčela. 2015. Jezični plejmejker u naletu. Kolo 2: 217–220.
Kritika zbirke „Zmijski car“ autora koji se krije pod pseudonimom Sven Adam Ewin prvi je moj izlet u kritiku poezije. Postupak dodatno otežava taj mudri, a istovremeno i podli potez skrivanja identiteta. Kako kritizirati odsutnoga? Kao polaznu točku i orijentir pri svom osvrtu iskoristit ću Ewinovu točku na i, posljednju strofu zbirke: „Netko konačno reći mora:/ Čitajte pjesmu, ne autora!/ Pa kličem, dok u sjenu padam:/ Nek' živi pjesma, a ne Sven Adam.“ U sridu! Iza koncizne katrene stoji jaka misao: nije bitno tko govori, nego što govori. Pjeva, bolje rečeno. U ljudskoj je prirodi kritički nagon usmjeren prema drugom čovjeku, no uhvatiti se u koštac s pjesmom koja se može shvatiti točno i pogrešno, pogoditi bit i promašiti interpretaciju, suosjećati i prezirati, favorizirati ili kritizirati, a sve to dok je ona ipak drugi medij, drugi oblik, druga tvorevina – znatno otežava stvar.
Tematsko-motivski sloj Evinowe zbirke lako je uočljiv. Zbirka je podijeljena na osam dijelova koji međusobno nemaju motivskih dodirnih točaka, osim što se cjelina otvara i zatvara tematiziranjem pisanja i pisca. U prvom ciklusu Ewin opisuje kako stvara pjesme. I odmah intrigira paradoksima. U prvoj pjesmi pisanje opisuje kao utiskivanje riječi u žbuku, prost, neumjetnički posao u kojem, primjerice „naslov ispliva zbog razlike u tlakovima.“ Nimalo poetična retorika. Okrenemo nekoliko stranica... Eto mitologije, teologije, intertekstualnosti, leksikologije, apostrofa, posveta, parafraza. Pjesništvo par excellence! Drugi ciklus ne prestaje iznenađivati: tematizira se sonet, koji pjesnik otvoreno kritizira („Pišem sonet, a mrzim ga ustvari / Jer dobar sonet mora sličit Bogu!“), i dok o njemu nelijepo misli, vrlo vješto balansira u krutim pravilima stihovanja i rimovanja, toliko da čitatelj ponekad zaboravi pratiti strogu šablonu i željno iščekuje poentu, a ne posljednji stih tercine. Treći je ciklus ljubavno-erotski. Koliko se različitih ljubavi tematizira, to samo autor zna. Činjenica je da njegove ljubavne pjesme nisu sladunjave, nego zrele; erotika nije lascivna, nego intrigantna. Posebno me veseli „Tužaljka starog Grka“ u kojoj pjesnik fascinantno smješta 13 mitskih likova u 14 stihova soneta, od čega samo 2 eksplicitno navodi, a ostale opisuje. Tragičnost balade vidi se u posljednjim stihovima: „No sve bih lako, da mi najdraža žena/ Ne osta (mojom greškom)... u carstvu sjena.“ Aludira, očito, na Orfeja i Euridiku. Postoji li bolji način za očarati čitatelja „baladičnim“ raspoloženjem nego tako malo prostora natopiti emocijama koje će u njima evocirati najpoznatije antičke tragedije? Četvrti ciklus odmiče se i stilski i tematski. Pjesnik je sad dio svakodnevice, juri autom, razgovara sa ženom, sluša ritam kucanja. Neposredan je, duhovit. Nude mu deratizaciju, vijesti o Toši Proeskom, Kulu stražara. Ton nije svečan, leksik je uobičajen, no pjesma je i dalje ritmična, pjevna. Peti ciklus otkriva autorovu vjerojatnu zanimaciju. Ako ne to, a ono bar ljubav – znanost. Njegova promišljanja o svjetski poznatim fizičarima plešu između obožavanja i ironije. U „Smjeni carstava“ fingira razgovor s dinosaurima i sisavcima – jedni izumiru, drugi preuzimaju carstvo. Izvrstan način za zatvoriti krug znanstvenih promišljanja. Šesti se ciklus tiče vjerskih tema. Teško je sa sigurnošću reći kakav stav pjesnik zauzima prema religiji. Jedno je sigurno – propituje „sumnjive“ postupke: Abrahamovu spremnost da žrtvuje sina i Josipovo prihvaćanje trudne zaručnice, naprimjer. Dojma sam da peckav ton prema svijetu i nevjernim Tomama ipak ne eskalira do poruge, što je svakako pohvalno. Ewinovi čitatelji neće imati potrebu „zauzimati strane.“ Sedmi ciklus govori o bolesti i smrti. Dok nas pjesma „Promašaj“ u kojoj grom pogađa vjernu baku umjesto njega, „nevjernog Tome“, šokira dramatičnom smrću, posljednja pjesma, „Strašni ispit“, tjera na smijeh: lirski subjekt ne uspijeva ni umrijeti na vrijeme jer tobože ne zna objasniti Bogu je li živio po Dekalogu. „Bog se prekriži“ (!) i zove ga na ispit dogodine, a on zadovoljno odlazi – psina je urodila plodom, narugao se i strašnoj smrti. U osmom ciklusu bezimeni pjesnik ipak govori nešto o sebi i pjesničkom zanatu: što se dogodi kad se knjiga nađe na policama supermarketa, kako zmijski car grabi i proždire svoje pjesme, kako pjesnik piše instinktivno kao što Ciganin svira, kako on sam ne voli sonete i želi ostati u sjeni svojih pjesama. I završava mišlju kojom smo i počeli (Smrt autora, možda?) – „Nek' živi pjesma, a ne Sven Adam.“
Ewinov je diskurz izrazito liričan, čak i kad teme nisu. Sposobnost da piše stihove čija se metrička shema može s lakoćom zapisati te čija je rima vrlo često lako uočljiva nije nešto što bismo istaknuli kao prvu odliku suvremenih pjesnika. Naprotiv. U vladavini slobodnoga stiha, rečenica koje su stihovi samo zato što su ih autori razlomili da tako izgledaju, Ewin dokazuje da se „moderna“ misao može provući i kroz „staromodnu“ formu (sonet o pušenju trave – savršen primjer). S druge strane, nije mu ni postmodernistički izraz stran, čak i kad motiv ima tendenciju antiknog prizvuka (lijepa Ilirka). Potkrijepit ćemo to trima stihovima iz ljubavne pjesme „Dolazak“: „Živo si srebro, moje halogeno uže/ U čvor te vežem, sluđen. Hoću te samo za se,/ Ali iz čvora visi suviše valencija.“ Uviđamo, dakle, liričnost na formalnoj i stilskoj razini: od kombiniranja stihova i rima do slobodnoga stiha, preko apostrofiranja voljene žene, citiranja najdražih pjesnika, komponiranja njihovih stihova u vlastite, lirskoga „ja“ koje balansira između suptilnog i grlenog.
Dojma sam da stilska uporišta proizlaze iz dviju važnih odrednica: izbora motiva i pjesnikove učenosti. Virtuoznost se ne može dokazati samo na pjesmi o motoru ili sonetu o lijepoj ženi. Na dvjema različitim kategorijama može. Ovdje ih ima barem osam, i to onih nadređenih. Da se radi o eruditu koji je zaljubljen u pjesništvo (Tadijanović, Dizdar, Kamov, Jesenjin...), glazbu (Schoenberg), znanost (Lederman, Hawking) i mitologiju (Minotaur, Had, Euridika) vidi se i iz naslova i iz motiva pjesama. Ewin uzima motiv star dvije tisuće godina ili predmet iz svakodnevice i pristupa mu jednako – nema loših tema ni formi pjesme.
Njegov lirski subjekt ponekad prividno šuti, ponekad stidljivo progovara, a ponekad vrišti. No uvijek se osjeća njegova prisutnost i, usudila bih se reći, neraskidiva veza s autorom. U pjesmi „Ti pišeš“ sva je pažnja na tom nekomu drugom, u pjesmi „Ogrtač“ lirski subjekt progovara kao razjareni Isus, no najčešća je pozicija baš lirsko „ja“, ja koje govori u prvom licu jednine i koje uvlači čitatelja u bliski, poluispovjedni diskurz u kojemu objašnjava svoje spisateljske jade, svakodnevni život, promišljanja o životu, ljubavi i smrti. Iako Sven Adam Ewin u zbirci ubija i svoj alter ego i minorizira autora u odnosu na pjesmu, sami ti potezi pokazuju upravo to da iza pjesama uvijek netko stoji, koliko god se borio sam protiv sebe.
Pjesme Svena Adama Ewina po mnogočemu odskaču od novijih praksi. Sposobnost transformacije iz pjesnika sredine dvadesetog stoljeća u postmodernističnog pjesnika odlika je koja mu je izrazito svojstvena. Ne stječe se dojam da on raskida s nekom prijašnjom književnom tradicijom niti da forsira originalnost nauštrb estetike. Ljepota pjesme, sklad, kićenost, rima, ponavljanja, originalna mateforika, dijalogičnost i intertekstualnost samo su neki od „fortea“ koje bih istaknula. Njegove pjesme ne zahtijevaju velik čitateljski napor, nisu napadne ni larpulartističke, no nisu ni banalne. Učenost nikad ne skreće u samodostatnost te si svaki čitatelj koji ima antologijske pjesnike na svojim policama i Wikipediju pri ruci može protumačiti manje jasna mjesta, barem što se motiva tiče. Poente su također vrlo jasne, često istaknute u posljednjim stihovima. Pozdravljam činjenicu da Ewin očito ne ide s taktikom očuđenja po svaku cijenu. Ako njegov čitatelj misli da zna „što je pjesnik htio reći“, to ga ne čini ništa lošijim pjesnikom.
Završit ću kako sam i počela – teško je kritizirati kad ne znaš koga kritiziraš. Zbirka me više nego ugodno iznenadila, opustila, poučila, nasmijala i potaknula da želim još pjesama, još metrike, još tema, još misli i osjećaja. Sportskim rječnikom rečeno, a u duhu paradoksa kojima pjesnik tako izvrsno barata – Sven Adam Ewin moderni je plejmejker staroga kova: taktika skrivanja mu je odlična, tehnika pisanja virtuozna, polivalentnost iznenađujuća. On se igra (s) jezikom kao što Brazilci plešu s loptom. Na kraju krajeva, što se mene tiče, „pila naopako“ mu je uspjela: sad me još više zanima tko se to skriva iza pseudonima, jer kao što je ljudska odlika kritiziranje, ljudski bi bilo i pohvaliti pjesnika koji je čitatelja od prve do zadnje stranice držao prikovanog uz knjigu.