Ivana Perić. 2015. Od Shakespearea do Facebooka. Kolo 2: 225–227.
Da je William Shakespeare poživio samo još 451 godinu i da se u njegovim rukama našao Zmijski car Svena Adama Ewina, on bi se zasigurno gromoglasno nasmijao. Od srca! Jer: jedino se tako i mogu nasmijati čitatelji tijekom plovidbe ovom neobično duhovitom zbirkom pjesama. Ali Zmijski nam car ne dokazuje samo da su duhovitost i ironičnost „trikovi“ na koje današnji čitatelj „pada“, nego pokazuje i osebujno čitateljsko iskustvo autora te poznavanje različitih pjesničkih formi i tehnika. Čitateljsko se iskustvo prepoznaje već u adresatima pjesama – od velikog Shakespearea do književnih suvremenika kao što je Tonko Maroević.
Neobičnost zbirke proizlazi iz pjesničke radoznalosti autora koji spaja naizgled nespojivo, ali u cijelom tom šarenilu tema, motiva, stilova, ugođaja i pjesničkih postupaka Sven Adam Ewin uspijeva izgraditi prepoznatljiv pjesnički identitet koji se ponajviše zasniva na razvijanju ludičkog potencijala pjesme. Posve je nebitno tematiziraju li se u njegovim pjesmama ljubav (Dodir, Posljednji list, Evo te molim), obiteljske situacije (Skuter, Trava), bolest i smrt (Noć, San, Strašni ispit), životna svakodnevnica (Ritam kucanja, Večer) ili što drugo – u svima je njima prisutno dovitljivo poigravanje nalik manirističkome poigravanju. U većini se pjesama začudnost u čitatelja ne pobuđuje onime o čemu se progovara, nego načinom na koji se govori – tako je i u pjesmi 154 soneta. Da pjesma i nije posvećena Shakespeareu, aluzija na njega prepoznala bi se već u naslovu (broj u naslovu podudara ses brojem Shakespeareovih soneta). No ako čitatelj još uvijek nije prepoznao aluziju, ona je s prvim stihom potpuno razotkrivena („Tebe svi znaju! Ti si veliki William!“). Pjesma se temelji na nizu antiteza kojima se situacija lirskog subjekta naglašava kao bitno drugačija od one velikoga Williama („Ja jedva pjesnik, a ti ovjenčan slavom!“). Aludira se, dakle, na Shakespeareovu pjesničku slavu, na njegov ljubavni život („Ja ljubim ženu, ah, prekrasnu u plavom,/ A ti si malo... (smijem li?)... bivalentan!“), na pjesničku formu koju je proslavio (tekst je napisan u formi engleskog soneta), da bi na kraju uslijedio posve paradoksalan zaključak kojim se aluzija na Shakespearea negira („Al' neka usnem od otrovnice zmije,/ Ako je bilo i zeru aluzije.“).
Uz intertekstualnost temeljne su tehnike oblikovanja većine pjesama parafraza i citatnost, a svojevrstan tip lirskog dijaloga s drugim književnicima otvara prostor za izgradnju vlastitog pjesničkog identiteta. Drugim riječima, temelj za izgradnju novog pjesničkog izraza moguć je tek u suodnosu s književnom tradicijom, u istovremenom nasljedovanju i udaljavanju od nje.
U metatekstualnim se sonetima razotkriva konflikt između autorovih književnih mogućnosti i zadanosti forme. Okvirna se pravilnost soneta ne propitkuje, nametnuta je i ne otvara prostor originalnome pisanju. U pokušaju oživljavanja kanonizirane pjesničke forme, ključni je alat uvlačenje suvremene motivike, a ironija koja osigurava dašak duhovitosti i vješta kombinacija različitih stilskih registara cijelom tom ciklusu pridaju notu posebnosti. Svojom vježbom gimnastičara na konju s hvataljkama Sven Adam Ewin uspijeva čitatelja uvjeriti u to da je prividna istrošenost forme ozbiljnom pjesniku lako savladiv izazov.
Osebujnost se pjesama, između ostalog, očituje u iskušavanju različitih metričkih mogućnosti (od slobodnog stiha do već spomenutog soneta), promjenama ugođaja (ton je čas ozbiljan – Posljednji list, Dodir, Ti pišeš pismo, čas duhovit/neozbiljan – Wikipedija, Slatko ropstvo, Stilska vježba, gdjegdje tragikomičan – Promašaj, Stephen William Hawking, I. N. R. I.) i iskušavanju granice trpeljivosti pjesničkoga jezika (njegova lirska praksa upućuje na to da upletanje svakodnevnog jezika u poetski svijet ne mora dovesti do iznevjeravanja slikovitosti, emocionalnosti, figurativnosti, ritmičnosti i melodičnosti pjesme).
Svaki je postupak pomno osmišljen. Dapače i prikrivanje identiteta ima i svoje poetsko uporište. Prvo, autoru je omogućilo ograđivanje od mogućih prigovora („Je li mogao biti bolji?/ Čin je pisanja neumoljiv“). Drugo, ono pokazuje da poezija, jednom kad je napisana, ne treba više pjesnika – treba čitatelja („Netko konačno reći mora:/ Čitajte pjesmu, ne autora!/ Pa kličem, dok u sjenu padam:/ Nek' živi pjesma, a ne Sven Adam.“). Konačno, autor je time osigurao mogućnost stvaranja pjesničkog prostora koji mu je potreban. Poezija je shvaćena kao prostor potpune slobode u kojemu ništa nije dovoljno sveto ili dovoljno ozbiljno da se ne bi moglo propitkivati, prevrednovati i preispisivati.
No taj postmodernistički umjetnik riječi, virtualni poeta ludens hrvatske književnosti, ozbiljan znalac tradicionalnih formi, a još ozbiljniji kreator u osvježavanju istih, zmijski car čiji ugriz ne štedi nikoga (pa ni sebe sama), lukavi majstor ironizacije i duhovitosti, nepobjedivi igrač u intertekstualnim „sučeljavanjima“ – taj Sven Adam Ewin – me živcira! Zašto? Evo jednog mogućeg razloga. Tiskanje zbirke dovršeno mu je u travnju, a već je početkom lipnja, u svojoj grupi na Facebooku, prokomentirao prodaju svoje knjige. Ovako:
KAKO IDE PRODAJA MOJE KNJIGE
Zamolio sam knjižaru „Ljevak“ na fejsu da mi kažu kako ide prodaja moje knjige „Zmijski car“. Upravo su mi javili, citiram: „Poštovani, Vašu knjigu smo dobili u svibnju. Do danas je prodan jedan primjerak“
Ja dodajem radi pojašnjenja: jedan, brojkom 1 primjerak i taj sam kupio ja osobno.
Eto, dragi moji, znao sam da sam napisao bestseler!
Kolika se nesigurnost mora kriti iza neutažive želje za popularnošću kad izvrstan pjesnik – koji je pažnju čitatelja već zadobio – ovako progovara? Ovaj se komentar možda može shvatiti i kao izraz autoironije. Upozoravao bi tada „poezija se danas ne čita“. Ništa novo! Želju za popularnošću i svojevrsno dodvoravanje čitateljima nalazim i u podtekstu osrednje pjesme Joj, da mi je, da mi je napisane po uzoru na snažnu pjesmu JT Gilletta Ovo je moja zadnja pjesma. Sven Adam Ewin poimence nabraja svoje čitatelje i njihove osobnosti da bi zaključio dosta mlako „ja bih bio Petar Pan“.
Svako pjesništvo koje želi biti popularno izdaje samo sebe (B. Hamvas).