Tko je Sven Adam Ewin? To je pitanje koje si mnogi postavljaju i bezuspješno tragaju za njegovim identitetom. Riječ je o pseudonimu hrvatskog pjesnika i to je po prilici sve što sa sigurnošću možemo reći o njemu. Njegov je identitet tajna, a anonimnost osnovno obilježje njegovog stvaralačkog opusa. Svoje pjesme redovito objavljuje na društvenim mrežama, blogovima i forumima, njegov je primarni medij internet. Nije ni čudno, medij je to koji mu pruža apsolutnu anonimnost i slobodu da bude iskren bez ostataka, bez ikakve zadrške. A takva je i njegova poezija.
Zbirku obilježava formalno savršenstvo. U jednakoj su mjeri u zbirci zastupljeni i soneti, pjesme pisane vezanim stihom i pjesme pisane slobodnim stihom. U svim je tim formama vidljiva autorova literarna obrazovanost koja svoju veličinu pokazuje upravo u sonetima. Sonet kao stroga, disciplinirana forma koja od pjesnika zahtjeva vrhunsko umijeće i osjećaj za ritam svojom je dugom tradicijom već odavno doveden do savršenstva. Danas se smatra reliktom nekih prošlih literarnih vremena i svetim gralom tamo nekih matoševaca i artista. No današnji svijet ne traži takvu vrstu umjetnosti i njome se više nema što reći. No je li to stvarno tako ili je to samo potrošena mantra zagovaratelja slobodnog stiha i „moderne“ poezije? Sven Adam Ewin pokazuje kako se i danas status vrhunskog pjesnika može graditi i na tom tvrdom sonetnom korzetu. Iako sam navodi kako ne voli sonete i kako ...po sonetu volim razliti tintu! / Ne pišem notno. Ja akademac nisam! / Ja sam Ciganin. Ja sviram po instinktu. / Vrcne li pritom poneka iskra duha? / Reći će oni koji imaju sluha., svejedno ih ustrajno piše i pokazuje svoju lažnu skromnost. Pisanje je soneta poput vježbe gimnastičara na konju s hvataljkama o čemu svjedoči i njegova pjesma »Muke po sonetu«, no u njegovoj se lirici ne mogu otkriti znaci te mukotrpne lirske proizvodnje. Sve njegove pjesme, bilo u slobodnoj ili vezanoj formi, odišu lakoćom i pitkošću da je gotovo nevjerojatno da se iza toga krije, kako kaže, težak fizički rad.
Čitavu zbirku obilježavaju svojevrsna pjesnička igra, lucidnost i sloboda izraza. U brojnim pjesmama Sven Adam Ewin otvara dijalog s drugim pjesnicima, književnicima i njihovim pjesmama. Tako su u pjesmama svoje mjesto našli Shakespeare, Kafka, Matoš, Cesarić, Mihalić, Dizdar i brojni drugi. Bilo da ih izravno citira, parafrazira, polemizira s njima, ironizira ili humorizira njegova je poezija izrazito aluzivna i prožeta mrežom intertekstualnih odnosa. Autor ide i korak dalje ne preuzimajući samo tuđe misli i riječi, već i stilske figure pa nastaju posve nove jezične igre.
Posebno mjesto u zbirci zauzima pitanje pjesništva, pjesnika i autora. Pjesništvo koje Sven Adam Ewin percipira kao težak fizički rad, kao lutanje labirintima jezika i kao slatko ropstvo. Pisanje pjesama njegovo je prokletstvo pa kaže: već spreman na se i kidisati, / Jer živim začaran tim prokletstvom. O pjesništvu i pisanju pjesama možda ponajbolje govori pjesma »Kroćenje glasa«. Već je i iz samog naslova vidljivo što je za Adama Ewina pisanje pjesama: kroćenje divljeg stvaralačkog naboja, tog unutarnjeg divljeg krika, „praurlika“. Autor se pita: Kriku divlji, kako...da jaslama te privedem? / Divlji glasu, kako da pretvorim te u zlato? sugerirajući i namećući pitanje treba li u poeziji pjesnik žrtvovati svoje stvaralačke nagone, pripitomiti i zauzdati ih, ili odbaciti sve okove konvencionalnosti i osloboditi u potpunosti tu neobuzdanu stvaralačku energiju.
Mnogi su se bavili pitanjem autorstva u djelima i pjesmama ovog pjesnika, pa nije ni čudno kako je nekoliko pjesama koje govore o tome našlo svoje mjesto i u zbirci. Je li to odgovor Adama Ewina na sve one „detektive i policajce“ koji uporno pokušavaju pronaći njegovo ime, prezime i adresu pa pokucati na vrata i reći: ti si taj, ti si autor? No Adam Ewin bi i tada vjerojatno uskliknuo onu svima već dobro znanu: Smrt autoru! Koji je smisao poezije, identificirati i vidjeti tko se krije iza izgovorenih riječi ili zatvoriti oči i čuti taj „neobuzdani krik“ kojim pjesma govori. Je li nam uopće potrebno autorovo pravo ime i identitet da bismo čitali poeziju, je li nam toliko važno da na koricama knjige nešto piše? Odgovor je jednostavan: nije. Njegova poezija progovara umjesto njega, to je on, to je njegov pravi identitet. O tom govori i sam autor, završavajući zbirku dvjema pjesmama »Umjesto bilješke o piscu«: Netko konačno reći mora: / Čitajte pjesmu, ne autora! / Pa kličem, dok u sjenu padam: / Nek' živi pjesma, a ne Sven Adam.
Pjesnička zbirka Zmijski car Svena Adama Ewina dokazala je da je riječ o nevjerojatno talentiranom autoru koji iznova, svakom novom pjesmom, oduševljava šačicu najvjernijih čitatelja pjesmama koje pogađaju u samu bit poezije, a to je stvoriti čisti užitak u čitanju. Mnogi će mu prigovoriti kako iza pseudonima zapravo skriva svoju mršavu i predvidljivu poeziju, no on će spremno reći: Da, bio sam često zlo i naopako, / Da, bio sam često ružan, opak, loš, / No ako sam stihom jedno srce tako, / Ono o bilanci – odlazi u koš!