Dobivši zadatak da napišemo kritički prikaz zbirke pjesama „Zmijski car“ autora koji piše pod pseudonimom Sven Adam Ewin, našli smo se pred ugodnim, ali zahtjevnim zadatkom.
Vizualno ljupka i nenametljiva knjižica u svojoj unutrašnjosti krije nešto manje od stotinu mahom duhovitih, britkih i dovitljivih pjesama. Ideje i motivi su u tančine razrađeni, jezik pomno promišljen, riječi odvagane – riječi koje čitatelju ostavljaju dojam da su svaka na svom mjestu, užlijebljene upravo tamo gdje trebaju biti. Jedna nit vodilja prožima cijelu zbirku i daje joj posebnu atmosferu – no nije to jedna pravocrtna nit, to je bujica ideja koja navire i grana se do najmanjih žilica poezije Svena Adama Ewina.
Gdje izvire to nadahnuće – ne znamo. Identitet autora ostaje zagonetka, još jedno sredstvo kojim pjesnik golica maštu čitatelja i kritičara, izaziva čuđenje i stavlja nas pred čistu poeziju, oslobođenu vanjskih utjecaja i ikakvih okvira koji bi joj se nametnuli i pripisali uz instanciju autora. Pjesništvo o pjesništvu, pjesništvo koje ništa izvanjsko ne treba i ne traži – pjesništvo radi pjesništva!
Sven Adam Ewin čovjek je širokih vidika i interesa, dobro upućen u domaću i stranu književnu tradiciju, upoznat s raznim strujanjima u hrvatskoj književnosti te zainteresiran za diskusiju o njenoj problematici. Iščitavajući pjesme Svena Adama, jasno nam je da poezija nije jedino područje kojim se on s lakoćom kreće – tko god bio, Sven Adam Ewin nije samo izvrstan literat, nego i jako dobar poznavatelj prirodoslovnih znanosti, široke opće kulture, čovjek sa zrelim životnim iskustvom. U pjesme inkorporira motive iz grčke mitologije i kršćanske tradicije, tematizira mnogobrojne situacije iz svakodnevnog života, aktualne teme i pojave, razigrano ih pjesnički oblikujući, zaključujući ih duhovitom ili ironičnom poantom. No unatoč sklonosti poruzi, šali i karikiranju, Sven Adam se dokazao i kao ozbiljan pjesnik koji s lakoćom prati sve formalne zahtjeve poezije (istovremeno se poigravajući s njima!) te koji na poseban način promišlja i o temama kao što su vjera, ljubav, prolaznost, smrt.
Autor je itekako svjestan samoga sebe i svoga stvaralaštva. Svoju stvaralačku snagu i pjesničko nadahnuće često autotematizira, problematizira te ironizira. Tematizira čin pjesništva i stvaralaštvo koje pjesnika može doći glave, promišlja o suživotu riječi, o dobrom i lošem pjesništvu. Piše sonete koji se sastoje od opisa stvaralačkog postupka pisanja soneta i problema na koje pjesnik pritom nailazi. U mnogim se pjesmama daje naslutiti da je njegov pristup pjesničkom poslu ozbiljan i njegov rad predan. Njegovo je pjesništvo doista sraslo s njim i oni su sada jedno. U nekim se pjesmama ruga sam sebi, u nekima pak iznosi svoje strahove, sumnje i nesigurnosti. Nije skroman – niti pretjerano niti lažno. Uostalom, tako umješan poeta i nema razloga to biti.
Sven Adam Ewin često tematizira stvaralaštvo prethodnika. Priznaje im da bez njih ne bi bilo ni njega. Svojim stihovima odaje priznanje drugim pjesnicima oponašajući njihov stil, reinterpretirajući i parafrazirajući njihove stihove, vješto uvlačeći u svoje pjesništvo motive i atmosferu koji prevladavaju u njihovih djelima (Kamov, Cesarić, Kafka, Shakespeare, Nazor, Matoš, Mak Dizdar, Mihalić, Tadijanović, Slamnig, Paljetak…), a često je prema njima i strog, ruga im se, preispituje i relativizira njihove postupke. Na slikovit i živ način stupa u dijalog s drugim pjesnicima, izravno im se obraća. Obraća se i čitatelju, uvlači ga u svoj stvaralački čin, izaziva ga i poziva na razmišljanje.
Vratimo se još na trenutak mojoj početnoj tezi – zašto je čitanje poezije Svena Adama Ewina zahtjevan zadatak? Njegove pjesme obiluju aluzijama, referencama na književnu i izvanknjiževnu zbilju, skrivenim motivima i dvosmislenim slikama. Ponekog nadobudnog čitatelja neprepoznavanje mnogobrojnih referenci moglo bi i frustrirati, ali vjerujem da češće djeluje izazivački i poticajno. Pjesnik kao da namjerno gomila motive i figure koji su shvatljivi samo odabranima – shvaćanje njegovog pjesništvo je privilegij onih koji se oko toga potrude.
Iskričavost i lucidnost poezije Svena Adama Erwina najveće su njezino bogatstvo i čimbenik koji bi mogao biti presudan u budućem čitanju i otkrivanju ovog autora. Ne preostaje nam drugo nego čitati njegove pjesme i otkrivati nove slojeve njegova pisanja.