O, bože, što ću s ovim Svenom?

Zrinka Breglec. 2015. Tradicija natkriljena ironijom. Kolo 2: 209–217.

Zamislimo da se nalazimo u velikoj prostoriji na nekom izrazito posjećenom predavanju. Predavanje je toliko posjećeno da se prostorijom ne možemo kretati – jednom kad smo ušli moramo izdržati do konca. Stojimo u sredini prostorije, ljudi nas pritišću sa svih strana i ni makac. Kako vrijeme odmiče, zrak u prostoriji se zgušnjava, kisika je sve manje. Ne možemo pratiti predavanje jer nam je na umu jedino želja da netko otvori prozor, da se prostorija prozrači, s obzirom na to da mi sami nismo ni blizu prozoru. Baš kad u nedostatku kisika nastupa lagana omaglica, primjećujemo da je netko otvorio sve prozore. Širimo nosnice, udišemo svjež zrak, preplavljuje nas olakšanje. Ne znamo tko je otvorio prozor jer se izbavitelj već izgubio u gomili. Želimo mu zahvaliti. Na sličan je način zakrčen i zagušljiv prostor hrvatske književnost prozračio Sven Adam Ewin zbirkom Zmijski car (Matica hrvatska, 2015), a zatim je nestao bez traga u virtualnom prostoru Facebooka. Kako god ga čitali, na kritičarima je da mu kažu „hvala“ jer je svakako dinamizirao (ali i virtualizirao) prostor hrvatske književnosti.

Usredotočimo li se na formalnu razinu, možda je paradoksalno govriti o svježini poezije Svena Adama Ewina. On je počesto strogi formalist. No, što se tiče dijela njegova opusa koji se oslanja na strogu formu, možemo reći da ga Sven namjerno izlaže propuhu, a taj svježi vjetrić raznosi i uklanja sav suvišni jezični materijal baštinjen iz cjelokupne književne tradicije. Ono što ostaje jest forma, shema, puka zadanost koju pjesnik popunjava, a nerijetko i (vidjet ćemo kasnije) nadopunjava svježim leksikom te naglim promjenama stila i registra. Pri cijelom tom procesu prozračivanja i osvježavanja hrvatske književne ostavštine rijetko bi kome (osim Tomislavu Čadežu u Juternjem listu1) palo na pamet da zapovijedi da se prozori zatvore. Poigravanje poznatim i okamenjenim lirskim stilovima (Cesarić, Matoš, Kamov, Miljković, Dizdar, Mihalić, Valent, Paljetak, Shakespeare, Jesenjin) njihovim ironiziranjem, kritiziranjem (Opkoračnja), resemantizacijom (Spomenik, Raspašoj) ili suprotstavljanjem jednoga drugome (ili jedne tradicije drugoj: Što pjesma voli) pjesnik gradi specifični mozaični i ludički stil u kojemu se pojavljuje obilje – od soneta, katrena ili distiha različitog metra, različitih rima do slobodnog postmodernističkog stiha. Takav inovativan stil nije samome sebi svrha već otvara prostor problematiziranju mnogih važnih pitanja, npr.: pitanja o procesu nastajanja književnosti, o određivanju kriterija za donošenje vrijednosnih sudova, na kraju krajeva o anakronosti književne historiografije ili pak, u vrlo široku shvaćanju, kanonizacije.

Koketirajući s tradicijom (formom, versifikacijom, rimom), s toposom patosa, s idejom pjesnika kao genija ili vrhovnog autoriteta, pjesme iz ove zbirke čine jedan ironijski književni naddiskurz kroz koji se čitatelj neminovno treba probiti ako želi doprijeti do označavajućih praksi jednog izrazito hibridnog diskurza eruditnog pjesnika. Možda Užarević u Pogovoru nije potpuno u pravu kada kaže da „lirska raspoloženja idu od ironije do tragedije (i ob­ratno), od totalne skepse do svojevrsne megalomanije, od vjere do bezvjerja, od svetosti do svetogrđa, od las­civnosti do profinjene duhovnosti, od predokusa raja do nepatvorenih paklenskih iskustava“. Prije bismo mogli reći da su sva lirska raspoloženja koja Užarević spominje natkriljena onim prvim – ironijom koja prema njemačkom filozofu i autoru knjige Klasična ironija – romantična ironija – tragična ironija Ernstu Behleru „nije jedinstvo nečeg stereotipnog, onoga što stagnira i samo se tradira, nego je jedinstvo progresije, razvojnog kretanja i umnogostručavanja u smislu beskrajne varijacije jednog osnovnog motiva, puno otkrivalačke snage i duhovnih inovacija“2 Takva je Svenova poezija.

Ako zbirku shvatimo kao hibridni diskurz unutar ironijskog naddiskurza, onda i sam naslov zbirke možemo osvijetliti iz takve perspektive, perspektive ljuštenja semantičkih slojeva. Zmijski car naslov je pjesme iz zbirke, a asocira na Malog princa: Mali princ nacrta zmijskoga cara koji je progutao slona, ali slon se na crtežu ne vidi pa odrasli misle da je nacrtan šešir. To nagoni Maloga princa da nacrta „zmijskog cara iznutra“, a to je crtež na kojemu se vidi da se slon nalazi unutar zmijskoga cara, odnosno da ga je zmijski car progutao i da na crtežu nije šešir. Slično, zmijski car iz Svenove pjesme guta, odnosno jede pjesme, no posljednju („ovu“, koju „sad“ čitamo) ne može probaviti:

četvrtu sam pjesmu zgrabio u razjapljena usta
i gutao, gutao, gutao
dok je ona prkosno pjevala, pjevala, pjevala,
gotovo poput slobode,
poput majakovskog,
poput tina,
poput miljkovića.

s njom se još mučim. ima đavolski jak organ.
to je ova pjesma.
da sludiš.

(Zmijski car)

Semantika pravih pjesama je slobodna, neuhvatljiva, izmiče racionalizaciji, konkretizaciji, ontologizaciji, fiksiranju označavajućih procesa, odnosno ona se svakim novim čitanjem retekstualizira ili rekontekstualizira. Ovu pjesmu koja je ujedno i naslov zbirke možemo shvatiti i kao programatsku pjesmu zbirke. Prema dosad rečenome, suvišno je isticati da je Svenova poezija izrazito angažirana. No svejedno ćemo to istaknuti, ali i precizirati – ona je autoangažirana i autoreferencijalna. Ili bolje rečeno: angažirana na autoreferencijalnosti, problematizira samu sebe, dovodi u pitanje svoju opstojnost, dekonstruira samu sebe stvarajući rascjep između procesa proizvodnje lirskoga govora i samog sadržaja tog govora. Pjesme same sebe proizvode. Zbirku Zmijski car možemo shvatiti i kao fenomenološki društveno-književni eksperiment. Poezija sama sebi osigurava egzistenciju upravo problematizirajući tu istu egzistenciju. Drugim riječima, opstanak zahvaljuje govoru o vlastitu opstanku ili pak o postanku (Kako pišem, Slatko ropstvo, Pjesni nepokorne, Kroćenje glasa, Pjesnik koji je zaboravljao svoje stihove, Suživotu riječi i cijeli prvi dio zbirke) Jedina svijest koja je prisutna (osim čitateljske) je svijest same pjesme o pjesmi. Eksplicitno se to postiže prozopopejom u izrazito narativnoj pjesmi Pjesnik koji je zaboravljao svoje stihove u kojoj nalazimo svojevrsnu pjesminu ispovijed:

Prva je to učinila njegova najkraća pjesma,
Njegova mezimica. Jednostavno,
Ugrizom pirane otvorila mu je slabine,
Meki trbuh.

Kad su se nažderale iznutrica,
Zaspale su sklupčane u maternici,
Koju su iz nekog razloga ostavile netaknutom.

Tu su ih našli
I zajedno s truplom
Bacili u rijeku. Ja sam jedina preživjela.

Jedan dio zbirke možemo čitati kao pjesničke kritike ili polemike. Sven nije eksplicitno matoševski polemički raspoložen: „Htjedoše me gudalom po prstima jer sam im istinu gudio“3. Njegove pjesme ne zastupaju istinu, nego tragaju za istinom. Ta potraga je beskonačna i teška, to je prelazak na tamnu stranu, ali ta žrtva se isplati jer beskonačna potraga za istinom ujedno je i jedina istina. Kao primjer donosimo dio pjesmu naslova Pjesni nepokorne:

Ne: napisati, nego: „pisati!“
(Cilj mi je dakle postao sredstvom!)
Već spreman na se i kidisati,
Ja živim začaran tim prokletstvom.
(…)
Pa vidiš li me (ne sudi strogo)
Omađijanog sotonskim činom,
Ako i padoh tako duboko
Znaj da sam tragao za istinom.

Svenove pjesme upravo i nastaju traganjem. Možemo čak reći da su one same traganje. Potraga je inherentna kategorija ove zbirke. Koliko god polemičan i kritičan bio, Sven ne želi nasilno plijeviti književni vrt od „čkalja, koprive i inoga drača“ 4 niti pak „trijebiti od parasita“5, a nije ni zastupnik ili pobornik „istine“, već „slobode“ (opet donosim raniji citat: četvrtu sam pjesmu zgrabio u razjapljena usta/i gutao, gutao, gutao/dok je ona prkosno pjevala, pjevala, pjevala,/gotovo poput slobode). On je osloboditelj prijeko potrebnog prostora nerečenog i šutnje, prostora istine koja se smije svojem nepostojanju. Zbirkom Zmijski car nastoje se dovesti u pitanje (gdjekad eksplicitno, gdjekad implicitno) vrijednosni sustavi, književne norme, nerijetko parodijom ili resemantizacijom. Još za vrijeme dovođenja sveukupne postojeće književne prakse na rub provalije ili u ćorsokak, gradi se nova poetika, a kada ta nova počne poprimati jasnu formu i proizvoditi reprezentaciju, i ona se srozava i opet ostavlja prostor slobodi i bilo kojoj istini. To pak ne znači da se na mikrorazini pjesme Sven ponekad više, ponekad manje suptilno ne priklanja ovom ili onom piscu. Kao primjer pjesme eksplicitnijeg kritičkog i polemičkog raspoloženja možemo navesti dio pjesme Opkoračenja:

O, Bože, što ću s ovim Paljetkom?

Uzmem ljubavnu. Vezani stih. Šestina. Željezna forma.
Jednostavno: majstor!

Ali: pokušavam pratiti smisao,
Ne pratim
Ni rimu
Ni ritam.

Pokušavam pratiti ritam,
Ne pratim
Ni smisao
Ni rimu

Osim što je polemičar, Sven je ponekad normativac. Kao reprezentativan primjer donosimo intertekstualnu i intermedijalnu pjesmu naslova Što pjesma voli (Dobriši Cesariću) u kojoj se prožimanjem Cesarićeva suptilnog pjesničkog izražaja (motiva luke i pristaništa) i Mažuranićevih epskih i epifanijskih stihova iz „spjeva“ Smrt Smail-age Čengića („Oro gnijezdo vrh timora vije jer slobode u ravnici nije“) suprotstavljaju dvije pjesničke tradicije i dovode u odnos s glazbom, formirajući tako intermedijalni polemički diskurz:

Ne svija gnijezdo vrh timora.6

Od slave neba neće ništa.
Voli tek plitka, topla mora.
Tihe luke i pristaništa.

Za A. Schönberga nema sluha,
(Dira je terca… kvinta čista!)
Ne voli divlji rafting duha
Nedokučivih modernista.

Kao što vidimo na primjeru pjesme, dio zbirke dade se iščitati kao normativna poetika – pjesme s uputama kako pisati poeziju, kako ju čitati, ali i kako ju tumačiti, na primjerima pjesništva, motiva i stilova drugih autora. Intertekstualnost, u kojoj god funkciji bila, toliko je izražena kod Svena da bismo njegova pjesme mogli prozvati interpjesmama.

Svenova zbirka Zmijski car hibrid je različitih kategorija shvaćanja poezije, različitih formi, različitih stilova, različitih registara (to sve ponekad unutar iste pjesme). Sven je zaigran, angažiran, aluzivan i energičan pjesnik. Po osi kombinacije vješto niže kolokvijalizme, arhaizme, žargonizme, riječi iz stranih jezika, oksimorone i kontraste. Pritom uvijek ostaje u polju smisla, bistrine i oštroumlja, vješto izbjegavajući manirističke zamke. Zbirka je zahvalna za tradicionalnu stilističku analizu (Stilska vježba), obiluje repreznentativnim primjerima stilskih figura. Kompozicija je prokletoavlijska – na generalnoj razini zbirka je samodostatna zaokružena cjelina unutar koje se nalazi osam manjih samodostatnih zaokruženih cjelina, a takva je i svaka pojedina pjesma za sebe. To sve zajedno čini jedno funkcionalno, školsko pjesničko djelo, izrazito promišljeno, pomno napisano i sastavljeno. Intertekstualnost, interdiskurzivnost, intermedijalnost neke su od odlika pjesama internetskog pjesnika Svena Adama Ewina koji svakodnevno, gotovo pa megalomanski i u prosjeku svaka tri sata objavljuje nove pjesme u svojoj Facebook-grupi „SVEN ADAM EWIN ZMIJSKI CAR“. Njegov prvijenac iz „Gutenbergove galaksije“ pažljiv je izbor iz njegova međumrežnog stvaralaštva i on doista uveseljava čitatelja željnog jezičnih igara, relativizacije „neupitnog“, čitatelja sklonog avanturama, istraživanju i nepoznatomu. No poneke Svenove pjesme zapadaju u banalizam i čini se da nastaju iz uznemirenog duha „pod svaku cijenu“. Banalni motivi, najčešće uspješno ukotvljeni u Svenovu novostvorenu hibridnu pjesničku paradigmu, ponekad ipak izmiču debanalizaciji, igri, ironiji i deautomatizaciji pa tako ostaju mrtvo, neigrivo slovo na papiru ili ekranu:

Hoće li mrtva slova znati
U mojoj zvijezdi tako sjati?

(Proslov)

Sven je svakako neizbježna pojava trenutne književne „scene“ jer zbirka Zmijski car izlazi iz recentne postmodernističke paradigme, a kad uzmemo u obzir inovativnost unifomiranu tradicijom i natkriljenu ironijom, ostaje nam zadovoljstvo promatranja onoga što se će se ili što se neće dalje zbivati s hrvatskom poezijom.