Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Na granicama spoznaje: između vječne gnoze i diskurzivnog uma

Europski glasnik, Zagreb, VII (2002), 7, str. 111–131.

Polaritet između res cogitans i res extensa, kojim je u novovjekovnoj filozofiji 17. stoljeća jasno metodološki uspostavljen dualizam materije i duha, tijela i duše, a koji je, uostalom, pratio razvojne smjerove zapadne filozofske misli od Platona do Descartesa, nekoliko je sljedećih stoljeća izvanredno utjecao na orijentaciju prirodnih znanosti koje su u znaku kartezijanskog rascjepa otada glavnim interesom okrenute prema res extensa. Disjunktivni značaj odnosa između osnovnih atributa iskustvene zbilje – svijesti i protežnosti (cogitatio i extensio) – tj. Descartesova teza da sve što je svjesno nije prostorno, a sve što je prostorno nije svjesno, zatim pretpostavka da se svijet može opisati a da se ne spomene Bog ili subjektivitet, koji su posve izostali iz empirijskih novovjekovnih rasprava, aksiomatski je temelj, naročito Newtonove mehanike i cjelokupne klasične fizike, kojoj je ona bila paradigma, što je prirodnim znanostima u cjelini dalo ton dogmatskog realizma na kojem je sljedeća tri stoljeća počivao duh vremena.

U svojoj knjizi Fizika i filozofija W. Heisenberg, glasoviti utemeljitelj kvantne mehanike, u poglavlju gdje govori o razvitku filozofijskih ideja od Descartesa u usporedbi s novim stanjem u kvantnoj teoriji spominje da je u tom razdoblju (17. st.) »postojao u nekim slučajevima izričiti dogovor između pionira nove empirijske znanosti da se u njihovim raspravama ne smije spomenuti ime Boga ili osnovnog principa svijeta« (1997: 61). Kartezijanska ideja o Bogu pretpostavlja hipostaziranu savršenu supstanciju (ens perfectissimus) jednako uzdignutu i udaljenu od prirode i čovjeka, a njegovo se postojanje potvrđuje neposrednom evidentnošću činjenice da ga možemo zamisliti. U spomenutoj knjizi W. Heisenberg navodi razliku između tzv. praktičnog i dogmatskog realizma. Prvi pretpostavlja »da postoje tvrdnje koje se mogu objektivirati«, što prema tome implicira i one koje to ne mogu, a drugi »da ne postoje nikakvi smisleni iskazi o tvarnom svijetu koji se ne mogu objektivirati« (1997: 63). Tako se shvaćanje klasične fizike kao fundamentalne prirodne znanosti temeljilo sve do 20. stoljeća na dogmatskome realizmu. Naime zamisao o mogućem matematičkom opisu empirijskih činjenica, koji je nepobitno istinit upravo zbog egzaktnosti objektivne metode, bila je nužni uvjet opstojnosti svih prirodnih znanosti i glavni postupak pri verifikaciji njihovih pretpostavki. Takav pojačani interes za matematički opis svijeta i Descartesov filozofski sustav od vremena su prosvijećenosti bili komplementarni, a kartezijanski je svjetonazor sve do 20. stoljeća bio filozofsko-metodološko uporište prirodnih znanosti. Osnova je znanstvene potrage određena kao težnja prema objektivnoj istini, dakle prema nečemu neovisnom o uvjetima verifikacije. Pozitivističke misaone sheme temeljene na matematičkoj logici i strogo određenim definicijama operativnog pojmovlja izvanredno su funkcionirale unutar vlastitog sustava. Pojmovi su bili dobro definirani u sintaktičkim okvirima mehanicističkog sustava, ali s novim su otkrićima u tri prva desetljeća 20. stoljeća postali upitni.

Početak je 20. stoljeća navijestio duhovne i znanstvene pomake napuštanjem tradicionalnih obrazaca kojima se tri stoljeća održavao pozitivistički samozadovoljni pristup stvarnosti. Mnogi filozofi i znanstvenici bili su spremni ponovno preispitati vlastite spoznajne dosege i dopustiti svoje neznanje o novim i neistraženim područjima zbilje. »Najteže je znati što znamo, a što ne znamo«, rečenica je kojom počinje Tertium organum P. D. Ouspenskoga (1878–1947), ruskog filozofa i znanstvenika te poznatog učenika Georgea Gurdjieffa, jednog od najmarkantnijih duhovnih karizmatika u 20. stoljeću. U svojoj enciklopedijski obuhvatnoj knjizi, A new model of the Universe, čija širina obuhvaća niz tema koje na nov i osebujan način sagledavaju prirodu i značenje ljudske egzistencije, P. D. Ouspensky uspostavlja sintetički paralelizam triju osnovnih, ali posve raznorodnih pristupa stvarnosti, koji se razlikuju u odnosu prema ideji o nevidljivim uzrocima što upravljaju vidljivom zbiljom: religijski, filozofski, znanstveni. Svima je zajedničko prelamanje realiteta na vidljivi i nevidljivi svijet. Takva je podjela naprosto odraz pogleda na svijet uvjetovanog formativnim mehanizmima našeg psihološkog sklopa, a sva tri pristupa nevidljivoj stvarnoj razini pripisuju ista obilježja: nedohvatnost zadanim spoznajnim mogućnostima i činjenicu da ona sadrži prave uzroke pojavnog svijeta. Ouspensky sažeto zaključuje da je čovjek na svim svojim razvojnim razinama razumio da su uzroci promatranih pojava izvan dosega područja njihove zamjedbe. Tako u mitsko-poganskim predodžbama i u svim sustavima institucionaliziranih svjetskih religija nevidljive sile upravljaju ljudima i pojavama, za znanstveni modalitet mišljenja uzroci su nevidljivog svijeta nevidljive male veličine, »vibracije«, a u filozofskim sustavima fenomen je samo ljudska zamisao noumenalnog i kao takav je iluzoran (1984: 71).

Ljudsko se znanje u svom pragmatičnom opsegu povećalo, ali opet samo u krugu određenom opažanjima i dedukcijama s iste razine. U svojim se najvećim dosezima misao uvijek zaustavljala, ograničavajući znanstvene pretenzije što su težile sveznanju, a svi su se radikalni znanstvenici susreli, tijekom svojih istraživanja ili u njihovoj konačnici, s Nepoznatim.

Čežnja za pristupom u nepoznato usađena je u čovječanstvo i prije i za vrijeme spomenutih podjela, čiji je proizvod disharmonični, rascijepljeni, himerični čovjek, otupio u zaboravu vlastitih mogućnosti i razapet na evolucijskom križu između animalnog i božanskog. Naime usporedo sa spomenutim silnicama, koje su određivale odnos čovjeka prema univerzumu, od najdavnijih se vremena spominje tzv. skriveno znanje ili drevno znanje, koje je oduvijek bilo nedostižno prosječnom čovjeku. Ono je u tajnim kodovima alegorijskih slika legendi, mitova i starih obreda sadržavalo šifrirane, metaforički kondenzirane zapise dostupne razumijevanju onih koji su služeći se određenim metodama nadišli ograničenja osjetilno-umske zadanosti. Paralelni, mistični pristup čudesnoj i nespoznatljivoj stvarnosti kao svojevrsni duhovni »underground« podjednako prati istočne i zapadne tradicije. Sva se ezoterična učenja temelje na spoznajnoj vrijednosti mističnog iskustva koje se, bilo milošću bilo nakon dugotrajnog discipliniranog tragalačkog napora, no uvijek nepredvidivo, događa kada se iznenada prevlada zadana struktura ljudskog bića koje nenadano biva obasjano intuitivnim uvidom u prirodu stvarnosti, što posve izmiče bilo kakvom verbalnom opisu (o tome je, uostalom, kao i u čitavom unutrašnjem svijetu, moguće govoriti samo metaforički). Mistična su iskustva neponovljiva, svako je jedinstveno, a opet su sva bitno istovjetna bez obzira na religijsku, prostornu, vremensku pripadnost ili na intelektualne preduvjete. Ona se sva, beziznimno i postojano, ponavljaju u svim razdobljima ljudske povijesti i u svim svjetskim kulturama, a prati ih ideja o tzv. tajnom (ezoteričnom) znanju.

»Tajna znanja« nisu »tajna« jer bi tko štogod spoznaje vrijednoga namjerno skrivao, već zbog toga što se samo nekima viša stvarnost neznanim ključem otvorila. Mistična participacija u stvarnosti kao iskustveni ekvivalent proživljenog tajnog znanja, njegova obično trenutačna i prolazna objava, najčešće dolazi nepredviđeno, ali često nakon dugovremena nastojanja u određenoj duhovnoj disciplini. Legenda o potrazi za svetim Gralom, kaležom iz kojeg je pio Krist na Posljednjoj večeri i u koji je Josip iz Arimateje sakupio Kristovu krv, obećavala je onima koji ga ugledaju vječnu mladost i besmrtnost. No vrijedilo je to samo za one potpuno pročišćena srca i pred svakim tko nije bio takav Gral bi nestao. Prema Legendama o kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola samo su trojica vitezova vidjela Gral. Ta legenda sadrži sve bitne elemente odnosa čovjeka i skrivenog (ezoteričnog) znanja: potragu, napor, pročišćenje i trenutak neizvjesnosti zbog moguće nedohvatnosti cilja potrage, pri čemu je odlučan trenutak više (Božje) milosti. Obećanje pak besmrtnosti i vječne mladosti valja tumačiti simbolično, jer u mističnom iskustvu nema vremena.

Analizirati ezoterični mit ili parabolu znači pokušati objasniti nešto što se samo cjelovitim iskustvom može razumjeti. Simbolika mita se ne objašnjava, nego prenosi, ona svjedoči istinitim dojmom, a ne zaključkom. Mit je putokaz u nevidljivo, on pomaže slijepcu naći stazu kada se pita o svjetlosti o kojoj nema iskustva. U tome ne pomaže nikakvo objašnjenje, jer nedostaju osjetila koja opažaju svjetlost. On je, ovisno o povjerenju, prepušten neznanom vodstvu koje ga može ili ne mora dovesti do istine. Glavni je raskorak intelektualne i duhovne povijesti u tome što je istina, neproživljena i apstraktna, odvojena od iskustva, zabilježena u filozofskim, znanstvenim i religijskim spisima, izgubila vezu sa životom. Razdvojenost egzistencijalnog i duhovnog, nakon rascjepa mitopoetske sinkretičke svijesti, naznačila je dolazeća vremena, a veza neposredno očitovane zbilje i njezina noumenalnog koda izražavana je često u parabolama. U novozavjetnoj paraboli Isus tako progovara učenicima:

Čemu je slično Kraljevstvo Božje?
Slično je gorušičinom zrnu koje čovjek uzme i posije u svom vrtu,
gdje izraste i razvije se u stablo
i ptice se nebeske gnijezde u njegovim granama.

(Evanđelje po Luki)

Za prizemnog, naivnog znatiželjnika koji se pita o Kraljevstvu Nebeskom taj parabolični odgovor zapravo i nije tumačenje, to je samo naputak sudionicima sličnog iskustva koji u simbolici gorušičina zrna, tog najsitnijeg zemaljskog sjemena, vide sažeto očitovanje vlastitog mogućeg duhovnog rasta. Najmanje, gotovo nevidljivo gorušičino sjeme, u sebi sadrži Sve. Ono je prirodni hologramski simbol u kojem se granice vidljivog i nevidljivog, aktualnog i potencijalnog, vremenog i s vremenom nadolazećeg, prostornog i neprostornog, stapaju u cjelovitom doživljaju, kako to izvanredno reče W. Blake:

Vidjeti svijet u zrncu pijeska,
nebo u divljem cvatu,
držati beskraj na dlanu ruke
i vječnost u jednom satu.

(Znamenja nevinosti)

Institucionalizirane su religije, u kasnijoj povijesti, kao što je npr. kršćanska, mistična iskustva tumačile kao vražje djelo, Božju intervenciju ili kao oslabljenu inačicu dogme o Objavi. Znanstvena je psihologija bila suzdržana ili ih je jasno svrstala u patološka stanja obične svijesti, sve do praktične zamisli W. Jamesa o nepristranoj »religijskoj znanosti« koja bi bila utemeljena upravo na jedinstvenoj jezgri zajedničkoj svim mističnim doživljajima. Taj suvremenik P. D. Ouspenskoga, američki psihijatar i filozof, nepristrano se i pragmatično bavio istraživanjem religijskog doživljaja. On u svojoj knjizi Raznolikost religioznog iskustva (1990), koja inače sadrži mnoge dokumente, zapise i svjedočanstva o mističnim iskustvima, već u samom uvodnom dijelu ukazuje na različitost tzv. egzistencijalnih tvrdnji i duhovnih sudova. Oni su naprosto međusobno isključivi, pa bi tako npr. svaki podatak iz Biblije koji se odnosi na Objavu sa stajališta egzistencijalnog suda bio apsurdan, logički ništavan i protumačiv samo kao hiroviti iskaz možda poremećenog uma. Institucionalizirani kondicionirani, tzv. rabljeni duhovni život, Jamesa, naravno, nije zanimao. On je inzistirao na spoznajno-pragmatičnom aspektu izvornih mističnih doživljaja bez obzira dogodili se oni potencijalnom psihopatu, šizofreničaru, gotovo propalom pijancu, geniju, svecu ili nekome pod anestezijom ili drogama. Mjerilo proširene svjesnosti i njezini prateći pokazatelji kao što su nenadanost, neiskazivost, nedvojbenost, osjećaj beskonačnosti i bezvremenosti, te jedinstvo mističnog iskustva i osjećaj povezanosti sveukupne egzistencije u mističnom iskustvu temelji su Jamesove »religijske znanosti« koja bi doista trebala biti istraživanje Nepoznatog. U završnom poglavlju spomenute knjige on tvrdi da sadržaj religioznih iskustava koja je istraživao nedvojbeno dokazuju da »možemo doživjeti sjedinjenje s nečim što je veće od nas samih i u tom sjedinjenju naći najveći mir« (1990: 358). Spas duše i njezino oslobođenje, kao jedna od najbitnijih religijskih uporišnih točaka zajedničkih svim religijama, tako je posebno iskustvo stapanja s Božanskim, svojim višim Jastvom, s univerzalnim Duhom, Logosom i Brahmanom, koje potvrđuje mogućnost proširenja ljudske svijesti izvan zadanih granica.

Različite razine stvarnosti iziskuju posebne sudove i zakone, a zanemarivanje višestrukog ustroja ljudskog bića i zbilje (ili neznanje o njima) u jednodimenzionalnom se logičkom pristupu svodi na jednostavne uzroke, pokazuje kao kontradikcija, besmislica i paradoks, a svaka se iskustvena netipičnost ili emocionalna povišenost, koja često prati mistično iskustvo, tumači patologijom prenapetih živaca, histerijom ili kakvim drugim bolesnim stanjem. Duboka je vrijednost takvih iskustava neutralizirana postavljanjem regularne psihijatrijske dijagnoze, a sami su iskazi s logičkog stajališta kontradiktorni ili apsurdni. P. D. Ouspensky svoju je drugu značajnu knjigu, Tertium organum, zaključio poglavljem o mističnoj metalogičkoj spoznaji koja proizlazi iz stanja proširene svijesti i koja ne podliježe zakonima fenomenalnog svijeta ni definicije Istine kao adequatio intelectus et rei. Takva definicija pretpostavlja naime projiciranje ljudskog osjetilnoumnskog sklopa u bitak i izmiče joj noumenalni svijet koji se otvara mističnom iskustvu. Zbog nelogičnosti ili, bolje rečeno, metalogičnosti takvog iskustva znanost ne priznaje podatke što ih pruža mistični uvid.

U spomenutoj knjizi Tertium organum, tom trećem organonu mišljenja (nakon Aristotelova i Baconova), Ouspensky postavlja aksiome nove transcendentalne logike koja bi odgovarala mističnom iskustvu. Drevna vedantinska formula Tat tvam asi (»To si ti«), koja zapravo znači ti si ti i ne-ti, odgovara metalogičkoj formuli A je A i ne-A. U stara je znanja ugrađena potraga za novom logikom jer se njihovi autori nisu zadovoljavali logikom pojavnog svijeta.

Logički su zakoni dosljedni, ali njima se ne doseže stvarnost jer je egzistencija u logičkom smislu uvijek nekonzistentna – cjelovitost sadrži sve suprotnosti, a proturječja i paradoksi izraz su životnog obilja u kojemu istodobno supostoje život i smrt, ružno i lijepo, dobro i zlo, prijateljstvo i neprijateljstvo, ljubav i mržnja, privlačnost i odbojnost te sve moguće antonimije koje uobičajeno sagledavamo i doživljavamo u njihovoj međusobnoj isključivosti. Transcendentalna logika potire takva ograničenja, ona se ravna stvarnošću i ne prilagođava je svojim zakonima. Suprotnosti na kojima se temelji čitava egzistencija ne mogu isključiti silogizmi. Kad se različiti instrumenti usklade, tek tada nastaje glazba, kao što reče Heraklit:

Protivno se udružuje i iz raznih tonova nastaje najljepša harmonija, i sve biva borbom. (fr. 8)

i dalje u svojim fragmentima:

Oni ne razumiju kako se ono što je u sebi suprotno samo sa sobom slaže: to je harmonija koja k protivnosti teži, kao kod luka i lire. (fr. 51)

Nazvati Heraklita »začetnikom dijalektike« značilo je samo osigurati mu mjesto u povijesti filozofije, osigurati dosljednost u okvirima dijalektike kao discipline koja raspravlja u okvirima teze i antiteze. Međutim već je i sam Sokrat skromno priznao da je sve što je u Heraklita razumio izvrsno, a da je to i sve ostalo »samo bi za to trebao kakav delfski ronac«. Tom suvremenicima i sljednicima nerazumljivom dijelu svojih fragmenata on duguje nadimak »mračni«, ne zbog vlastite mračne prirode, već naprotiv zbog svjetla koje nisu prepoznali oni što nisu mogli sudjelovati u njegovoj viziji i nisu razumjeli da

U iste rijeke stupamo i ne stupamo, i jesmo i nismo. (fr. 49)

Takav paradoksalan i orakularno zbijen način izražavanja, koji se nipošto nije uklapao u povijest zapadne filozofije, što ju je svojom sistematičnom i razložnom misli obilježio Aristotel, mnoga stoljeća kasnije nalazimo tek u Nietzschea, kojega su isto tako krivo razumjeli suvremenici i teško zlorabili kasniji tumači. Naznake te više zaumne logike, koja nadilazi granice pojavnoga, razvidni su u brojnim raspravama istočnih i zapadnih filozofskih tradicija. Zajedničko im je sagledavanje cjelovitosti iskustva neposredovanog umom, koje je u zapadnim tradicijama označavao spoznajno-doživljajni sinkretizam Istinitoga, Lijepog i Dobrog, a na Istoku iskustvo bitka kao Sat Chit Ananda, što je najviša mjera ljudskog sudjelovanja u ekstatičnoj stopljenosti svijeta i svijesti. Istočni i zapadni mističnoiskustveni izvještaji svjedoče o zajedničkom iskustvu koje nije ishod intelektualnog napora i težnji, već stanje bića u kojemu granice između subjektivne i objektivne stvarnosti nestaju. Spoznaja kao izravno iskustvo, a ne mišljenje o stvarnosti, oduvijek je bila darovana onima koji su u takvim iznimnim i rijetkim trenucima prevladali sve evolucijske stranputice ljudskog razvoja i bar su, neki na tren, a neki trajno, bili živi svjedoci iznenadno uspostavljenog sklada bića u kojemu je disharmonični odnos mentalnog, tjelesnog i emotivnog uzrok velikog raskoraka između ishodišno animalne i potencijalno božanske prirode. Pogled u prošlost otkriva taj široki raspon, koji čovječanstvo oduvijek prati, i ne možemo ne vidjeti da smo, pored svega onoga što nas povezuje kao ljudska bića, istodobno različiti u okviru biološki iste vrste. Razvoj svijesti i civilizacijsko-tehnološki napredak naprosto nisu ni u kakvoj vezi.

***

Istraživanja fizičara iz prva tri desetljeća 20. stoljeća dovela su ih do nevjerojatnih dvojbi kada su ponirući u strukturu materije i proučavajući subatomske fenomene zatekli čudnu i neočekivanu stvarnost, što je dramatično poljuljalo stari pogled na svijet i navelo ih da počnu misliti na potpuno nove načine. Uprošćeni svijet čiji se opis svodio na nekoliko fizikalnih zakona više nije bio mehanički povezano mnoštvo odvojenih dijelova, već nedjeljiva cjelina, mreža relacija, koja je na veoma osobit način uključivala i promatrača.

Malu kopenhašku skupinu fizičara unatoč svim neslaganjima i proturječnostima povezivao je sličan vizionarski duh. Čvrsti su se okviri stare slike svijeta polako raspadali, ustupajući mjesto neodređenim obrisima, koji su ono što je naizgled poznato i određeno učinili ponovo začudnim, učinivši svijet posve neznatnim mjestom.

Najpristupačnije i najeksplicitnije nove znanstvene ideje toga vremena izložio je W. Heisenberg u svojoj knjizi Fizika i filozofija (1997). Heisenbergove konceptualne analize problema svakako su magistralne, no on je ujedno tipični znanstvenik novoga doba, koji se u pokušaju rješavanja najizazovnijih problema suočio sa zahtjevom proširenja vlastite svijesti. Nova stvarnost koja se pomaljala iz istraživanja fizičara toga vremena bila je naime posve neshvatljiva. Tradicionalna uhodana logika više nije funkcionirala, a jedinstvena je bila iskrenost i intelektualna skromnost tih vrhunskih umova, koji su priznali vlastite granice i shvatili da se oni moraju prilagoditi stvarnosti, a ne ona njima, te da to iziskuje možda i korjenitu promjenu svijesti i jezika, iako će i tada mnogo toga biti ostavljeno šutnji. Heisenberg je možda najzanimljiviji kada govori o vlastitim granicama i osjećajima koji su mu se javljali za vrijeme istraživanja. Njegova knjiga sadrži dijelove u kojima se spominju dugotrajne noćne rasprave s Nielsom Bohrom, a koje su često završavale nedoumicama, ostavljajući ih s neriješenim pitanjem je li moguće da je »priroda uistinu tako apsurdna kako nam se činila u atomskim eksperimentima« (Heisenberg 1997: 31). Sljedeći Heisenbergovi primjeri najbolje govore o velikom obratu od promatranog prema promatraču, što je ozbiljno poljuljalo pozitivističku ideju o tzv. objektivnoj spoznaji:

Promjene su u našim osnovnim predodžbama o zbiljnosti morale biti velike prije nego se nova situacija mogla razumjeti. (1997: 32)

Upotreba je klasičnih pojmova, dakle, konačno posljedica duhovnog razvitka čovječanstva, ali na taj način ipak se ne obaziremo na sebe same i naš opi ne možemo nazvati posve objektivnim. (1997: 42)

Nikad ne smijemo zaboraviti da smo u igrokazu života istodobno gledatelji i suigrači.

Svi pojmovi i riječi koji su u prošlosti oblikovani u međusobnom djelovanju između svijeta i nas samih zaista nisu u pogledu svog značenja oštro definirani. Time se misli: mi točno znamo koliko nam oni pritom mogu pomoći da nađemo svoj put kroz svijet. Često znamo da se oni mogu upotrijebiti u vrlo širokom području unutarnjeg i vanjskog iskustva, ali nikad ne znamo sasvim točno gdje se nalaze granice njihove primjenjivosti. To osobito vrijedi kod najjednostavnijih i najopćenitijih pojmova, kao što su egzistencija, prostor i vrijeme. Stoga nikada neće biti moguće samo racionalnim mišljenjem doći do neke apsolutne istine. (1997: 72)

Upravo nedostatnost jezika da svojim pojmovljem opiše novu sliku svijeta koja je ostavila zbunjenima i u čudu i same tvorce nove moderne fizike, zatečene neobičnim svojstvima i ponašanjem subatomskih razina koje se nisu mogle objasniti ekskluzivističkim paradigmama aristotelovske logike, tim organonom zapadne filozofske i prirodoznanstvene misli, navela je Heisenberga do samog ruba mističnog uvida u prirodu stvarnosti za čiji je opis takav način mišljenja, pa onda i jezik koji iz njega proizlazi, posve neprecizan. To je iziskivalo i preispitivanje svih uprošćenih značenja i definicija pojmova koji su otvrdnuli u kartezijanskoj podjeli na duh i tijelo. Kako se stara slika svijeta raspadala u neodređenim i neznanim oblicima, tako je i podjela samog subjektiviteta na spiritualno i tvarno, zavodljivošću uhodanih odrednica postala nedovoljna za proširenu svijest koja se nametnula kao uvjet za razumijevanje novih istraživanja. Tisućama se godina gledalo na duh i tijelo kao na dva odvojena entiteta, što je stvorilo sliku o podijeljenom čovjeku i ostavilo dojam kako postoje dvije odvojene stvarnosti. Reći da je čovjek tijelo i duša naprosto nije točno. Oni su naprosto psihosomatični (tj. somatopsihični) sklop, upravo kao što je to i opis Einsteinova prostorno-vremenskoga kontinuuma. Duša je nevidljivo tijelo, a tijelo je vidljiva duša, to su samo dva različita stanja vibracije istog entiteta, a pojmovno-jezični dualizam održava se unatoč otkrićima moderne fizike, jer se i dalje govori i razmišlja u kategorijama podjele na materiju i energiju. To što se one eksperimentalno i teorijski izjednačuju, u osnovnom postulatu moderne fizike prema kojem »materija jest energija«, sugerira i dalje njihovu odvojenost. L. Wittgenstein, koji je s velikim pomakom gledao na nepreciznost i oskudnost jezika, možda bi rekao, uobličivši to u jednu od jezičnih igara kakvima je dolazio do preciznog značenja, da postoji nešto, nazovimo to, recimo, X, što se s jedne strane manifestira kao materija, a s druge strane kao energija, što nisu dvije stvari, već dva različita oblika istog entiteta. Veza između moderne fizike i paralelnih ezoteričnih tradicija Istoka i Zapada time biva uspostavljena i ona će postati jedna od bitnih odrednica eklektičke duhovnosti novog doba koja se probuđena 1960-ih godina kroz raznorodne duhovne pokrete, alternativne pristupe životu i kontrakulturne socijalne pokrete razvija do dana.

Fritjof Capra, poznati fizičar, čija su najpoznatija djela The Tao of Physics, The Turning Point, Green Politics itd., u svojim brojnim knjigama posve atipično i nekonvencionalno pronosi svoju viziju utemeljenu na filozofskim implikacijama moderne znanosti. Taj svestrani znanstvenik i vizionar novog doba posve je posvećen holističkoj ideji o jedinstvenosti prirodnog i duhovnog svijeta. Iz znanstveno-filozofske perspektive on zagleda onkraj obzorja koje dijeli znanstveno ispitanu od mističnim uvidom naslućene zbilje. U svojem duhovnom životopisu Uncomon Wisdom on se u nizu poglavlja sa zahvalnošću sjeća susreta sa znamenitim ljudima koji su poticali i usmjeravali njegov znanstvenički i osobni razvoj. Oduvijek vođen obuhvatnijom vizijom, nastojeći prerasti uska ograničenja suvremenih akademskih učenja, živim je zanimanjem svoje tragalačke duše mnoge trenutke proveo s istaknutim znanstvenicima, filozofima i umjetnicima dvadesetog stoljeća. Iz tih je živih razmjena nastala i spomenuta knjiga, koja je kroz osobne dojmove, uvide i sinteze potaknute tim susretima možda najbolje označila duhovno jedinstvo u raznorodnosti znanstvenih, socijalnih i duhovnih pokreta te istaknula osobe koje su radikalnim uvidima obilježile novo doba. Capra se sjeća susreta s Heisenbergom, koji mu je otvorio put prema istočnjačkoj duhovnosti upravo na granicama već poljuljane zapadnjačke egzaktne misli. Nerješiva pitanja moderne fizike, iz čijih se istraživanja oblikovala paradoksalna slika stvarnosti, racionalno neprotumačiva, dovela su Capru nekako intuitivno do tradicije zena, čiji je osnovni, duhovno metodički zahvat koan, naizgled besmislena zagonetka koja se logički ne može riješiti i koja iskušenika inicira u neverbalno iskustvo stvarnosti. Sjetivši se Heisenbergovih i Bohrovih dugih i besanih noći provedenih u šetnji uz beskonačne rasprave što su često završavale osjećajem nemoći i očaja u pokušajima da se razriješi tzv. kvantni paradoks, on je u jednom trenu iznenada shvatio da se problem koji se javio uvidom u subatomsku strukturu materije i zakone koji tamo vrijede ne može razriješiti logički, već da to zahtijeva drugačiju svjesnost. Naprosto, kad god se izvorna priroda analizira razumom, ona izgleda apsurdna.

Uvod moderne fizike u subatomsku razinu otkrio se Capri kao tzv. kvantni koan – svjetlost se u prostoru ponaša kao val, a sudara se s površinama kao čestica. Međusobna isključivost vidljivog svijeta na subatomskoj je razini promjenljiva stvarnost. »Tako stvarnost atomskog fizičara kao i stvarnost istočnjačkog mistika nadilazi uske okvire suprotnih pojava« (Capra 1989: 178). Suvremena je fizika prevladala pojave sile i materije, valova i čestica, kretanja i mirovanja. Ekskluzivni je disjunktivni logički sud ili-ili proširen inkluzivnim i ovo i ono, ovisno o aspektu iz kojeg sagledavamo stvarnost. Osobno mistično iskustvo navelo je Capru jednog kasnijeg poslijepodneva 1969. godine da još izravnije poveže fiziku i tzv. misticizam:

Sjedio sam na obali oceana jednog kasnog ljetnog popodneva, promatrajući kotrljanje volova i osjećajući ritam vlastitog disanja, kada sam odjednom postao svjestan kako moja cijela okolica sudjeluje u divovskom kozmičkom plesu. Budući da sam fizičar, znao sam da su pijesak, stijene i voda i zrak oko mene sastavljeni od vibrantnih molekula i atoma i da se oni sastoje od čestica koje međusobno djeluju jedna na drugu stvarajući i razarajući druge čestice. Znao sam također da zemljinu atmosferu stalno zapljuskuju kozmičke zrake, čestice visoke energije koje se, prodirući zrakom, višestruko sudaraju. Sve mi je to bilo poznato iz mojih istraživanja u fizici visokih energija, ali toga sam trenutka sve to doživljavao kroz grafikone, dijagrame i matematičke teorije. Dok sam sjedio na obali, moja su ranija iskustva oživjela: vidio sam slapove energije kako se spuštaju iz svemira, čestice su se stvarale i nestajale u ritmičkom pulsu; vidio sam atome elemenata i atome svoga tijela kako sudjeluju u kozmičkom plesu energije; osjećao sam njegov ritam i čuo njegov zvuk, i tog sam trenutka znao da je to ples Šive, gospodara plesa kojeg štuju Indijci. (Capra 1992: 33, prev. E. H.-M.)

U hinduizmu, budizmu i taoizmu pronašao je, otvoren novim iskustvom, nove poticaje za povezivanje mističnih tradicija i temeljnih koncepata i teorija moderne fizike. Budna nepristrana pozornost usmjerena prema vlastitim mislima, djelovanjima i osjećajima unutra i istodobno prema zbivanjima izvana zabljesnula ga je uvidom u univerzalni poredak taoa. U taoizmu je pronašao najdublji i najljepši izraz ekološke svijesti, koja je istu važnost pridavala univerzalnom jedinstvu svih pojava, koje savršeno koincidiraju s individualnim i društvenim cikličkim procesima. Kasnog proljeća 1971. osjetio se spremnim napisati svoj prvi članak o usporednicama između suvremene fizike i istočnjačkog misticizma naslovljen »The Dance of Shiva: The Hindu View of Matteria in the Light od Modern Physics«. Članak je objavljen u časopisu Main Currents in Modern Thought, koji je promovirao transdisciplinarne pristupe stvarnosti. Reakcije su bile podijeljene – od suzdržanih do veoma ohrabrujućih, a kako sam Capra navodi, sir Bernard Lovell, poznati astronom, napisao mu je: »Potpuno se slažem s vašim tezama i zaključcima… cijela stvar izgleda mi od osnovnog značaja« (Capra 1992: 39), a fizičar John Wheeler komentira, uključivši u svoju primjedbu problem jezičnosti: »Imam osjećaj da su istočnjački mislioci znali sve, i kada bismo samo mogli prevesti njihove odgovore na naš jezik imali bismo odgovore na sva naša pitanja« (1992: 39). Najveći mu je poticaj ipak bilo Heisenbergovo priznanje: »Ja sam oduvijek bio fasciniran vezama između drevnih istočnjačkih učenja i filozofskih zaključaka moderne kvantne teorije« (1992: 39).

Capra i Heisenberg osobno su se susreli u travnju 1972. godine i Capra je, već otprije fasciniran čovjekom koji je toliko utjecao na njegova znanstvena i filozofska usmjerenja, tek sada, u njegovoj živoj nazočnosti, osjetio prodornost pogleda čovjeka čije su plavo-sive oči zračile jasnoćom uma i istinskom potpunom prisutnosti. Heisenbergova izjava u tome razgovoru da se isto tako veseli samom putu istraživanja kao i njegovu cilju, učvrstila je Caprin doživljaj da je taj iznimni znanstvenik nepristranošću vlastita duha izjednačio proces i realizaciju, ne dajući prednost nijednom od toga dvoga. Bilo mu je jasno da je pred njime čovjek koji se naprosto istom disciplinom posvetio znanosti i osobnom razvoju. Dok su razgovarali o putu koji je Heisenberga doveo do kristalizacije principa neodređenosti, Heisenberg je iznio jedan zanimljiv detalj za koji Capra kaže da nije nigdje zabilježen, kada se govorilo o tome vremenu. Naime u ranim je dvadesetim godinama 20. stoljeća Niels Bohr, za vrijeme jednog dugog iscrpljujućeg razgovora s Heisenbergom, sugerirao ovome kako bi morali priznati činjenicu da je ljudsko razumijevanje kada se radi o subatomskoj razini veoma ograničeno i da nikada nećemo uspjeti precizno opisati te pojave. U razgovoru s Caprom Heisenberg mu je, na njegovo veliko iznenađenje, otkrio da je svjestan paralela između kvantne fizike i istočnjačke misli te da je i sam bio, možda i nesvjesno, pod utjecajem indijske filozofije. Naime godine 1929. on je boravio u Indiji kao gost pjesnika Rabindranatha Tagorea, s kojim je dugo razgovarao o znanosti i indijskoj filozofiji. Ti su ga razgovori opustili i proširili njegovu viziju i, kako je sam rekao, shvatio je da je ono što je njega i njegove kolege fizičare najviše zbunjivalo kada su raspravljali o subatomskim razinama materije, naime o relativnosti, međusobnoj povezanosti i nepostojanosti, kao temeljnim odrednicama realiteta, sama osnova indijske duhovne tradicije. Poslije tog susreta s Tagoreom sve činjenice koje su se činile ludim i neshvatljivim iznenada su dobile drugi smisao. Kada je Heisenberg završio, Capra nije mogao a da mu ne otvori svoje srce. Opreznost koja ga je držala na respektabilnom i pristojnom odmaku od poštovanja autoriteta popustila je i Capra je priznao Heisenbergu da je i sam sustavno proučavao veze između fizike i misticizma te da je to dalo novi smjer njegovim istraživanjima. Govorio mu je i o nerazumijevanju i izostanku financijske podrške znanstvene zajednice, što je ta istraživanja otežalo i učinilo iscrpljujućim. Heisenberg se tada toplo nasmijao i rekao: »Mene su isto optuživali da se suviše odajem filozofiji«, a kada je Capra na to dodao: »Ali naša je situacija sasvim drukčija«, Heisenberg je i dalje s istim toplim osmijehom nastavio: »Ma znaš, ti i ja smo fizičari druge vrste, ali sada kao i onda moramo ›zavijati s istim čoporom‹« (Capra 1992: 43).

Uzajamna otvorenost tog susreta, neočekivani spoj uma i srca u zajedništvu istoga znanstvenog i duhovnog određenja, u tom ih je trenutku povezala i iz poticaja kojim je zaiskrio taj susret nastala je kasnije poznata Caprina knjiga Tao fizike, koja je korjenito izmijenila uvriježeno poimanje ontološki podijeljene stvarnosti. Veza s jedinstvenim poimanjem stvarnosti, nakon stoljeća obilježenih kartezijanskim rascjepom, ponovno je uspostavljena i potvrđena u izjavama brojnih znanstvenih autoriteta koji su priznali ograničenja uma i njegova jezičnog instrumentarija (N. Bohr, W. Heisenberg, J. Monod, V. Weisskopf, E. Schrödinger i drugi). U novoj su viziji po prvi put integrirana dva povijesno konkurentna i odvojena pristupa stvarnosti – znanstveno-pragmatični i religijsko-duhovni i iznenada se, na najvišoj meritokratnoj potenciji, oblikovao čovjek novog doba.

***

Pretpostavke novog opisa svemira P. D. Ouspenskoga i načela transcendentalne logike njemu primjerena, »religijska znanost« W. Jamesa, Caprin obuhvatni pristup znanosti te novi uvidi u prirodu materije koje donosi moderna fizika stvorili su duhovnu klimu koja je učinila upitnim povjerenje u uhodani spoznajni instrumentarij, a vodeći su znanstvenici priznali njegov ograničeni doseg. Oni su jedinstveni premosnici nesklada između religijskog, znanstvenog i filozofskog pristupa te glasnici vizionarskog pogleda na cjelinu vođenog slutnjom koja je isključivu razumsko-pragmatičnu orijentaciju učinila upitnom otvorivši se holističkoj viziji. Vizionarski je pogled inače uvijek imao samo individualno poetsku, a ne spoznajnu vrijednost te je smatran pjesničkom posebnosti iznimnih filozofa tipa Heraklita, Nietzschea i Emersona, čiji je uvid u stvarnost scijentistička preuzetnost prešutno smatrala spoznajom drugog reda, neobjektivnom, neverificiranom i osobno ograničenom.

***

Događa se ponekad nepredviđeno i po neznanim zakonima da se iznenada, nakon neodređenog vremena, iskustvene činjenice povežu na sasvim neočekivan način i iznenadno nas otkriće dubljeg smisla zabljesne posve novim razumijevanjem vlastita postojanja. Sve što je naizgled bilo beznačajno i usputno – kakav slučajni susret, događaj što nam je na neobjašnjiv način promijenio ili preusmjerio životni tijek, a da toga nismo bili isprva svjesni, već smo mnogo kasnije, unatrag sagledavši »činjenice«, otkrili neobičnu povezanost takozvanih slučajnosti, neka nasumce izabrana knjiga do koje smo nekako »dovedeni« lutajući knjižarama i knjižnicama, slika koju smo »mnogo puta gledali«, a sada je najednom posve drugačije vidimo, kakav ponovno prepoznati stari miris koji usput nam dirnuvši nosnice pokrene niz sjećanja – sve to iznenada povezuje rasuta zrnca naših doživljaja jedinstvenom niti razumijevanja naslućene i neznane Cjeline. Ono što je oduvijek bilo tu, doživljeno i zabilježeno u sjećanju, ali nepovezano i tek ovlaš dotaknuto skromnim udjelom naše površne prisutnosti, objavljuje se sada instinktivnim uvidom obasjano u samo po sebi razumljivoj harmoniji u kojoj svaki dio ima svoje pravo mjesto, a stvarnost poseban, novi okus. Takvi rijetki i samo vlastitom voljom nedohvatni trenuci oduvijek su razgarali čežnju onih koji su svoj život usmjerili potrazi za čudesnim ne zadovoljavajući se samo momentalnim odbljescima onostrane nevidljive osnove, koja zastrta varljivom koprenom podržava pojavni svijet i upravlja njime. Radost nenadanog otkrića, produbljeni, opušteni trenutak s drugim prijateljem u blagotvornoj istinskoj razmjeni ili pak samotni, ali ne i usamljeni tren plodonosne samodovoljnosti i dokolice povezuje nas izravno sa stvarnosti, jer to znači – naprosto biti.

Uvid u povezanost koja se zrcali u mreži života što je egzistencija iscrtava u svim svojim strukturama, od najelementarnijih, oku nevidljivih, do najsloženijih zvjezdanih sustava, te cjelokupno znanje o složenoj strukturi materije, uma i života i prije pronalaženja tehničkih pomagala, od davnih Veda na Istoku i prapočetaka grčke filozofske misli u predaristotelovskom razdoblju na Zapadu, pripada oduvijek svim znanstvenicima, filozofima, misticima i pjesnicima koji su se nijemo začuđeni, svak na svoj način i iz svoje perspektive, uvijek iznova divili vječnoj tajni postojanja. Darovitost se takvih uvijek očitovala u njihovoj viziji, jer bez vizije nema pomaka u razvoju. Vizija kao spoznaja koja iz bezvremenog i nepoznatog prostora sagledava činjenica, čija nam povezanost nije odveć jasna sa stajališta mehanike kauzalnih veza, uzdignut je i obuhvatni pogled na stvarnost koji nas oslobađa od vlastitih prostorno-vremenskih ograničenja. Vizija se okreće intuiciji koja nas izravno spaja sa sve zagonetnijom zbiljom. Nadilazeći ograničenja svagdanje utilitarnosti, vizija je Božji dar koji relativizira ljudske zemaljske nedoumice i zastoje. Vizija je povišeno susretište individualnog i cjeline, u njoj se izmiruju sve suprotnosti i napetosti postojanja, a kako reče W. Blake u svojem Vječnom evanđelju: »gubi se jer se ne njeguje«. Ona je uvijek asistematična i alogična, jer dolazi iz svedimenzionalnog koje nadilazi ograničene zakonitosti umske spoznaje, ona cjelovito zahvaća trenutak i zrcali njegove mogućnosti. Prigovoriti viziji da ne podliježe provjeri znači ne razumjeti složenost svijeta i čovjeka, što govori samo o oholosti znalaca koji teže jednoznačno protumačiti cjelokupnu stvarnost. Istina je vizionara samoevidentna, ona je sama po sebi Objava Bitka kao u starogrčkom pojmu a-letheia (grč. aletheia, istina), što znači ne-skrivenost. Ona je prisutnost prisutnoga, naprosto se zna čim se događa i prati je unutrašnje svjetlo. Kako reče R. W. Emerson:

From within or from behind, light shines through us upon things, and makes us aware that we are nothing, but the light is all. (Emerson 1961: 151)

***

Svako je doba u ljudskoj povijesti imalo svoje svjetlonoše. Neki su nagoviještali novo, osobitim duhovnim procvatom obilježeno razdoblje i prije no što se osnovna ideja oživotvorila punim zamahom. Neki su obuhvatnošću i prodornošću uvida dominirali vremenom koje se upravo događalo, a neki su pokazivali onkraj svoga doba, već istrošenog, kada je duhovni i intelektualni život zamro ustaljen u kakvom institucionaliziranom ili religioznom obliku. Vrijedno je spomenuti neke.

Profetski tekstovi R. W. Emersona (1802–1882), karizmatičnog srca konkordske skupine američkih transcendentalista, snažno su utjecali na njegove suvremenike. Iako su većini svjetonazorno bili posve strani, oni svjedoče o bezvremenskoj prodornosti njegova »beznadno nesistematičnog uma«. Taj istinski posrednik između nevidljiva Vječnog Zakona i njegove očitovane zbilje (Prirode) istodobno profinjeno i odlučno razlikuje istinsku viziju slobodnih u duhu od onih koji su prepušteni ustajalim misaonim tijekovima zaostali u tradiciji ili svojim znalstvom (»Scholars«) u njoj zaustavljeni. Odlučnim heroizmom duha taj je istinski apostol Bića i Bivanja vokacijom vidioca odan neskrivenoj istini, otvorenoj i dostupnoj svima nevinima za stvarnost, iz svevremenske perspektive u svojim orakularnim esejima slutio božanskog čovjeka (»Divinity of Man«) i njegovu prirodu, koja kada je usklađena i ostvarena slavi Vječni Zakon. Walt Whitmann, njegov duhovni i pjesnički sljednik, istom je vatrom zapaljen čeznuo za proširenjem ljudskog bitka, čija moguća cjelovitost nije narušena proturječjem, kao što progovara u stihu:

I contradict myself because I am vast. (Proturječim si jer sam golem.)

Drugi vizionarski pjesnik, William Blake, u jednom svom pismu progovara:

Sada četverostruku viziju vidim
I četverostruka mi je vizija dana
Četverostruka je u mojoj sreći najvišoj
A trostruka u nježnoj noći Beulaha
Te dvostruka uvijek
Neka Bog nas sačuva
Od jednostruke vizije i Newtonova sna.

(M. Grčić, Predgovor, Blake 1980: 34)

Ta četiri stupnja sadrže cijeli opseg ljudske spoznaje od neposrednog uvida (1. vizija) preko uobičajenog gledanja na stvarnost, čiji nam se odraz vraća kao vlastita projekcija (2. vizija). Treću viziju simbolizira Beulah, u njoj se povezuje emotivno, umno i tjelesno u nadahnutoj umjetničkoj kreaciji, a četvrta, odmaknuta od prethodnih stupnjeva, »daruje najveću sreću« u mističnoj ekstazi, koja je kao ek-stasis (stajanje izvan) svih ograničenja tjelesnog, osjećajnog i umnog stajne čistog uvida ili objava cjelovite stvarnosti. O tom iskoraku iz trostrukog ljudskog ograničenja izvanredno progovara Plotin:

Često se događalo i podizao sam se izvan tijela u samog sebe, postajao izvanjski svim drugim stvarima i zaokupljen sobom promatrao jednu čudesnu ljepotu. A onda više nego ikad postajao sam svjestan svog jedinstva s najuzvišenijim poretkom: Moja aktivnost je najviši stupanj života, ja postajem jedno s božanskim, ustaljujem se u njemu time što sam dostigao tu aktivnost: Biti izvan svega u oblasti intelektualnog manje je od toga najvišeg… (Eneade IV, 8.I, prema D. Grlić, Estetika, I)

Zajednička osnova neposrednog uvida u prirodu stvarnosti prepoznatljiva je gotovo svim dostupnim nam izvješćima koja o tome svjedoče. Sva spominju prije svega vlastitu nedvojbenu povezanost s Cjelinom, jasnoću uma, blaženstvo i svjetlost koju donosi pronicanje u srž samog bitka te nemoć jezika da to sve izrazi i opiše. Uzvišena radost ili osjećaj dubokog mira najčešća su emotivna pratnja integralnog iskustva. Evo tek jednog primjera mistika Jakoba Böhmea, postolara iz njemačkog Goerlitza, koji je u 16. stoljeću ostavio svoje svjedočanstvo:

Preda mnom su se otvorile dveri i za četvrt sata sam vidio i spoznao više negoli da sam mnoge godine proveo na sveučilištu, čemu sam se neobično radovao i Bogu zahvaljivao. Jer sam vidio i spoznao biće svih bića, izlazak i zalazak i vječno rađanje Svetog Trojstva, podrijetlo i izvorište svijeta i svih stvorova božanske mudrosti…

Iznenada… moj se duh probio… do najdubljeg unutrašnjeg postanka Božjeg stvaranja. Preplavila me ljubav zagrljajem kakvim nježno zaljubljena nevjesta grli svoga dragoga. No, veličinu ushita duha ne mogu izreći ni opisati. To se ni s čim ne može usporediti, osim sa životom začetim u smrti – i to je nalik uskrsnuću iz mrtvih. U tom je svjetlu moj duh odjednom vidio kroz sve i proniknuo u sva stvorenja, čak i u trave i u lišće, i u njima spoznao Boga, tko je On, kakav je, i što je Njegova volja. (Cit. prema Ouspensky 1984: 249–259)

Ushit i zadivljenost tajnom nije bila ništa manje umanjena Objavom. Takva vrsta spoznaje ne pruža samozadovoljno odmorište kao za znanstvenika koji je nakon dugog napora riješio veliki problem i nakratko se smirio u zadovoljstvu diskurzivnog razrješenja koje je umanjilo tajnovitost postojanja, naprotiv, mistikov zanos i tajna se ne umanjuju, već povećavaju, on je svjestan da su njegova iskustva tek odškrinuta vrata nedohvatne Spoznaje.

***

Postoji li doista vrijeme koje donosi duhovnu promjenu? Je li se posljednjih desetljeća 20. stoljeća nešto uistinu novo dogodilo u ljudskoj svijesti? Vremena su toliko nova koliko su to njihovi sudionici, a novi čovjek čiji uvid probija granice vlastita doba i okvire filozofske i duhovne pripadnosti određenom nazoru pripada svim vremenima, kako pokazuju ovdje odabrani primjeri.

U svim su kulturama i u pretpovijesnim vremenima ljudi doživljavali ista ili slična iskustva povezanosti s Cjelinom, a novo je doba samo oživjelo staru potrebu. Nova i stara duhovnost zapravo ne postoje, to su samo izrazi za usporedni, različiti odnos prema stvarnosti, čije je jedan dio okrenut prema pojavnom i jednodimenzionalnom, a drugi izravnoj spoznaji noumentalnog svijeta čije su dimenzije beskonačne. Takozvana duhovnost novog doba nije se pojavila iznenada i niotkuda. U ljudskoj su povijesti oduvijek postojala dva paralelna tijeka – jedan pragmatično i utilitarno obilježen, usmjeravan materijalističkim i tehnicističkim silnicama, i drugi, skriveni duhovni »underground«, podjednako prisutan u mističnim tradicijama Istoka i Zapada od početaka civilizacija do danas. Bio pripadnikom jednog ili drugog tijeka, čovjek je od početaka zabilježene povijesti ostao isti, umom ograničen, nesvjestan, izvitoperen na bezbroj načina patološke invencije ili pak osvijetljen vječnom gnozom u duhu u kojem nema ni početka ni kraja, već samo uspavanost i probuđenje.

U stalnom krugu ponavljanja istog pitanje je ima li čega uistinu novog. Ideja o progresivnom razvoju iscrpla se prezasićena pragmatičnim suhim pristupom zbilji. Zasvagda se odredivši pripadnicima iste staze, ponekad dolazimo do dna. Stara slika svijeta ne može zauvijek ostati nedirnuta. Svaki put kada prevlada osjećaj idejne istrošenosti, zasićenosti vremenom i suvremenicima, javlja se iz preostalog sjemena, čudom proklijalog na već posve istrošenom tlu, nova žudnja za životom, novom vizijom koja se pobuđenim vitalnim poticajem otvara novim, neistraženim mogućnostima uvijek nedovršena razvoja.

Čovjeku svojstvena težnja za samoostvarenjem, koja se ne zadovoljava intelektualnim postignućima, već teži razvoju drugih dijelova vlastite složene ali zapuštene prirode, posebno one koja se tiče prostora srca i svijesti, znak je buđenja u kriznim vremenima i potrebe za povezivanjem i sintezama, a na individualnoj se razini očituje kao čežnja za sobom samim. Ideja o progresivnom razvoju čovječanstva iscrpila se u vlastitoj horizontalnoj usmjerenosti. Napredak je znanosti i tehnologije doista stubokom izmijenio svijet, no ne i čovjeka samog. Umješnost stvaratelja nadmašila je vlastita tvorevina i kaotična nas svakodnevica uvijek iznova iznenađuje kontradikcijama što ih donosi takozvani razvoj.

To što je čovjek od iskona ostao isti ne duguje tomu što se nije intelektualno razvio, već što se nije probudio u svojoj cjelovitosti. (Sva tjeskoba, strah i doživljaj besmisla dolaze iz te zaboravljene mogućnosti.) Nije li u svemu tome i podrijetlo naše neimenovane čežnje koja je stanje ljudskog bića i nipošto nije nova, kako se spominje u Upanišadi:

Je li ova čežnja što nas muči
radi onih koje ljubimo
i koje tražimo međ’ živima i mrtvima
ili je to čežnja radi nečeg drugog
što tražimo i ne nalazimo, usprkos žaru naše želje?
Gle, sve će postati naše ako u sebe zaronimo duboko,
do lotosa srca gdje stoluje Bog.
O da! O da! – sve što želimo na dohvatu je ruke
mada nevidljivo, za velom opsjene.

(Ćhandogya upanišada)

Prezasićenost jednodimenzionalnim razvojem prilika je za vertikalni proboj koji sve ezoterične tradicije nazivaju buđenjem ljudske duše. Dinamika sukoba između dvaju dijelova ljudske prirode, od kojih se jedan utječe konformizmu tzv. horizontalne svijesti, a drugi ga raskolno prelama u okomitom uzletu, gdje se otvaraju nove mogućnosti, konstanta je u ljudskoj evoluciji. Isključivo logičko-pojmovni pristup stvarnosti pokazao se nedostatnim, radilo se o neistraženim područjima subjektiviteta i svijesti ili o tzv. objektivnoj stvarnosti dotada diskurzivno provjerljivoj. Uzajamno propusna i nestvarna granica između subjektivnih i objektivnih razina stvarnosti polako se rastvarala pred Neobjašnjivim koje se pomaljalo s koje god strane pristupili postojećem. Potreba za transcendencijom nametnula se u egzaktnim istraživanjima koja su zastala pred ograničenim dosezima tradicionalne logike, a isto tako i u istraživanjima unutrašnjih dimenzija.

***

Ljudska potraga ima međutim i svoje profano naličje. Čovjek druge polovice 20. stoljeća potrošački je stroj uvjeren da će na tržištu samsare biti zadovoljen lažnim ispunjenjem materijalne i duhovne sreće. Izvor stvarnog ispunjenja pritom je posve zaboravljen, kao što reče lama Sogyal Rinpoche:

Samsara je visoko organizirana i sofisticirana, ona nas vreba iz svakog kutka svojom propagandom, stvarajući gotovo neprobojno okružje ovisnosti. Što više pokušavamo pojeći, sve više, izgleda, upadamo u zamku koja nam je tako vješto postavljena… Zaokupljeni tada našim lažnim nadama, snovima i ambicijama, koje obećavaju sreću, ali vode u sve veću bijedu, nalik smo na ljude koji pužući beskrajnom pustinjom umiru od žeđi. Sve što nam samsara nudi je šalica slane vode, koja nas čini još žednijima. (Rinpoche 1992: 24)

Na trenutak svjestan da ne živi dobro, današnji »tražitelj istine« pokušava iznaći razne načine izlaza iz te klopke, ali često podliježe pomodnom izreklamiranom duhovnom kiču što u raznolikim oblicima zgotovljenih tehnika obećava duševno i tjelesno zdravlje, šarlatanski se poigravajući s uspavanim, bolesnim, razjedinjenim ljudskim bićem. Taj je novi vid starog tehnicističkog pristupa čovjeku, ovaj put, u svrhu probitka, vremenu primjereno, zamaskiran u tzv. novu duhovnost. Utrka s vremenom što je donosi suvremeni način života izravno se kosi s bivanjem u trenutku, produbljenom doživljaju veze s Cjelinom, spremnosti na bezuvjetnu predanost mogućem nadolazećem iskustvu Istine, koju treba čekati beskonačno strpljivo i bez jamstva u postignuće. Trenuci iznenadnog proboja u nepoznate dimenzije ili, bolje rečeno, proboja tih dimenzija u ljudsku svijest, zabilježeni su mnoštvom primjera u cjelokupnoj duhovnoj povijesti, ali za istinsko rođenje novog čovjeka potrebna je dugotrajna disciplina povezanosti sa sobom koje suvremeno doba gotovo onemogućuje. Takvi su proboji uvijek i zauvijek individualni i nepredvidljivi, a njihovo podrijetlo nepoznato i neobjašnjivo, kao što je to oduvijek i bilo. Brojni su danas alternativni smjerovi koji obećavaju tjelesno zdravlje i duševnu ravnotežu, a potraga za Istinom pretvorila se u slijeđenje niza naputaka, formula i tehnika, kojih su prepuni mnogi časopisi i knjige. Ali kako osigurati zdravlje i opstanak čovjeku koji više ne zna prepoznati ni sjeme koje ga hrani? Kako ga uputiti da uživa u trenutku, u rafinirano uređenom stanu, prema napucima feng shuija, kad nema vremena nego možda samo tamo prespavati, prepušten iluziji da će vješta ruka mističnog arhitekta stvoriti ozračje koje će na njega djelovati u njegovom tjelesnom i metafizičkom snu? Nađe li možda ipak malo vremena u svom dnevnom trku, novodobni će štovatelj površno obnovljenih starih vještina i znanja pojesti zdrav obrok na brzinu, »osjećajući svaki zalogaj«, a onda još možda »odmeditirati« i isto tako brzo uspostaviti vezu sa samim sobom i cijelim svemirom. Mnoštvo je duhovnih pokreta i učenja u drugoj polovici 20. stoljeća pokušalo obnoviti drevna ezoterična znanja u traganju za proširenom svjesnošću i novom vizijom stvarnosti, koja bi u rastrganim, mračnim vremenima kali yuge usmjerila nezadovoljno čovječanstvo prema dugovnom razvoju, jer neimenovana je ljudska čežnja skriveni pokretač razvojnih mogućnosti. Međutim komercijalizacija duhovnosti samo se koristi sveopćom očajničkom zabrinutošću za vlastiti elementarni opstanak. Takav pristup drevnim znanjima i iskustvu doista ne obećava previše. On služi samo održavanju profaniranja popabirčenog istinskog znanja, koje se izrodilo u vlastitu krajnost: težeći dubini i višoj spoznaji čovjek je površniji no ikada.

Literatura

  • Blake, William. 1980. Vječno evanđelje. Prev. Marko Grčić. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Capra, Fritjof. 1989. Tao fizike. Prev. Marko Živković. Beograd: Opus.
  • Capra, Fritjof. 1992. Uncommon wisdom. London: Harper Collins Publishers.
  • Emerson, Ralph Waldo. 1961. Emerson’s essays. 1961. London – New York: J. M. Dent – E. P. Dutton.
  • Heisenberg, Werner. 1997. Fizika i filozofija. Prev. Stipe Kutleša. Zagreb: Kruzak.
  • Heraklit. 1956. Fragmenti. Filozofska hrestomatija, knj. I. Zagreb: Matica hrvatska.
  • James, William. 1990. Raznolikost religioznog iskustva: Studija o ljudskoj prirodi. Prev. Nada Horvat. Zagreb: Naprijed.
  • Ouspensky, P. D. 1984. A new model of the Universe. London: Penguin Books.
  • Ouspensky, P. D. 1990. Tertium organum. Prev. Mihaela Vekarić. Zagreb: Naprijed.
  • Rinpoche, Sogyal. 1992. The Tibetan book of living and dying. London: Pandora House.
  • Schneider, Herbert W. 1971. Istorija američke filozofije. Prev. Dušanka Obradović. Cetinje: Obod.
  • Windelband, Wilhelm. 1978. Povijest filozofije. Prev. Nada Šašel, Danko Grlić i Danilo Pejović. Zagreb: Naprijed.