Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Metaforičke projekcije kategorija prostora u izricanju sadržaja subjektivnog iskustva

Umjetnost riječi, Zagreb, XLV (2001), 3–4, str. 151–150.

Nadrastavši jednostavnu potrebu jezika za imenovanjem tek neposredne predmetnosti, u potrazi za nazivima pojava i procesa što su izvan dohvata izravne zamjedbe, a koji bi udovoljili bilo općejezičnim bilo individualno stvaralačkim zahtjevima za imenovanjem što prate dinamiku zbilje, svakako je spomena vrijedna metaforički iskoristiva supozicija predmetno-konkretnog i apstraktnog reda stvari kakvu zatječemo u jeziku. Jednoznačno iscrpiv odnos što povezuje jedan znak s jednim predmetom, dostatan tek za imenovanje predmeta pukog opstanka, semantički deriviranim imenovanjem nadilazi elementarnu proizvoljnost veze označitelja i označenog te upućuje na istinski odnos između različitih razina stvarnosti. Formaliziranje naziva za subjektivne procese svakako je u jezičnoj praksi najčešće povezano s metaforičkom leksikalizacijom, budući da o unutrašnjem prostoru doista možemo govoriti tek metaforički. Dvije su osnovne dimenzije zahvaćene ovim jeziku toliko svojstvenim vezama konkretnog i apstraktnog: 1) razina psihičkog iskustva i 2) izricanje vremenskih relacija. Isprva nenadani verbalni iskorak, začudno povezivanje nespojivog paradoksalnim prelamanjem naizgled inkompatibilnih područja u jezičnome znaku, postalo je pragmatični dio svakodnevne jezične reprodukcije u kojoj je prvotnu ekspresivnost jezičnog znaka potisnula designativnost, neutralizirajući prvotnu markantnost ustaljenim leksemima i frazemima. Jezik svojim općim značenjima ne obuhvaća svu individualnu raznolikost iskustvenih sadržaja. Brojni izrazi i frazemi pokušaj su da se bezdimenzionalno i aperceptivno iskaže u okviru zajedničkog ljudskog iskustva. Jezik, dakako, ne može jednostavno »prevesti« iz neizrecivog u recivo čitavo obilje psiholoških i empirijskih sadržaja te u pokušaju sređivanja iskustvene raznolikosti stvara uprošćene imenujuće matrice. Općejezično, dakle priopćivo i razumljivo, može biti samo ono što se reproducira, ponavlja. (Poetsko izricanje, naravno, nebrojenim načinima posreduje s osobnim, nepojmljivim i vrlo često iracionalnim prostorima subjektiviteta.)

U svojim Principima teorijske lingvistike Gustave Guillaume (1988) navodi osnovne strukturne uvjete kojima ljudski jezik funkcionalno udovoljava kako bi postigao cjelovitost svojeg djelovanja. Riječ je o trima mutacijama kroz koje jezik ostvaruje svoju priopćajnu bit. Prva je mutacija neizrecivog (indicible) u izrecivo (dicibile), druga iz izrecivog u reći (dire) i treća reći u konačno rečeno (dit terminal). Te mutacije omeđuju leksikalizaciju u njezinu rasponu od ishodišne poetske kreacije do ustaljene općeuporabnosti. Prva mutacija, ona neizrecivog u izrecivo, bit je samog jezika: »S onu stranu ove mutacije nema jezika. Neizrecivo ne pripada jeziku: tu se on pokazuje kao nestvoren (incrée). Ljudski jezik pretpostavlja već izvršenu mutaciju neizrecivo recivo« (1988: 139). Uvijek kada želimo imenovati nešto što pripada našem unutrašnjem iskustvu, nastojimo li iskazati razna mutna i nejasna stanja, kaotične mreže misli i osjećaja, dotaknemo li se neizdiferenciranih spletova svoje unutrašnje zbilje, nailazimo uvijek na prepreku neizrecivosti. Zbog beskonačnog mnoštva osjetilno-psiholoških modifikacija dojmova individualno iznijansirano i neponovljivo ljudsko iskustvo teško se moglo pojmiti i u jeziku formalizirati kao denotat:

Iskustvo je pripadalo neizrecivomu. Njegovo promicanje u izrecivost zapravo je razrješavanje njegove nekoherentne raznolikosti u nizove koji završavaju, konvergiraju prema istome poimanju. (Guillaume 1988: 141)

Za Guillaumea ljudski jezik postoji tek od trenutka kada eksperimentalno proživljeno (vecu experimental) prijeđe u poimanje (representation). Čitava skala raznovrsnih osjećaja, stanja, raspoloženja u potrazi je za svojim izrazom, što ga pak omogućava jezični ustroj, pri čemu se ljudski jezik očituje kao neka vrsta, rekao bi Guillaume, »reduktora mentalnog vrtloga«. Jezična struktura daje tako svoj oblik sadržajima mentalnih iskustava. Da bi se ona mogla priopćiti, moraju proći kroz jezik i preuzeti njegove mogućnosti, tj. formalizirati se u jeziku kao opće usvojeni izrazi s ustaljenim leksičkim ili frazemskim likom. U takvim će se izrazima, dakako, fiksirati samo ono što je relativno psihološki invarijantno u promjenljivome. U frazemima se neke tipične psihičke forme kao što su osjeti, doživljaji, uvidi ili voljni impulsi trajno asociraju s jednim znakom, pri čemu opće strukturne psihičke datosti potiskuju ono što je posebno i varijabilno.

Ovdje će biti riječ o jednom uhodanom jezikotvornom mehanizmu što proizlazi iz zadanosti ljudskog spoznajno-doživljajnog ustroja, a koji je veoma često na djelu imenuju li se psihička stanja i procesi. Naime pri formaliziranju označitelja unutrašnjeg svijeta često je prisutna spacijalizacija (uprostoravanje) kao metaforički prijenos kvalitete protežnosti, glavne zamjedbene forme vanjskog svijeta, na područje duševne zbilje. U frazemima koji označavaju osjetilno, mentalno i kognitivno nalazimo usporednost s procesima iz prirodnog reda stvari. Spacijalizacija u jeziku tako može biti latentni znak premošćenog kartezijanskog spoznajno-ontološkog procjepa između res cogitans i res extensa. Djelatni logos imanentan jeziku istovjetan je logosu bivstvenog. Objektivna semioza koja se koristi prostornim predodžbama u traženju izraza za unutrašnju zbilju proces je kategorijalno relacijskog oblikovanja na temelju iskustvenih analogija. O vezi osjetilnih dojmova i drugih duševnih funkcija te o njihovoj jezičnoj isposredovanosti Guillaume navodi:

Usuđujemo se reći da jezik postvaruje mentalno. U njemu mentalno poziva fizičko koje će ga učiniti primjetljivim putem vida i sluha, tj. posezanjem za nekim osjetilnim sredstvom čiji je zadatak ograničen, uostalom da proizvede postvarenu predodžbu mentalnog, predodžbu koja nikada neće biti previše vjerna slika mentalnog na koje se nadovezuje. Ljudski je jezik u toku svoje strukturalne, arhitekturalne povijesti stalno traganje – stalna kauzacija tog optimalnog podešavanja. (Guillaume 1988: 75)

U velik su broj leksičkih jedinica i frazema ugrađeni atributi protežnosti kako bi imenovali pojave i okolnosti koje nemaju tjelesnu dimenziju. Govoreći, također, o tim činjenicama Zdravko Radman primjećuje:

Upotrebljavajući izraze kojima označujemo perceptualni prostor u opisivanu situacija koje su izvan sfere zamjedbe mi neprestano i nesvjesno iscrtavamo značenje i vizualiziramo ono što je inače za naše oko skriveno. Mogli bismo reći da je posrijedi neka vrst jezične animacije koja nevidljivo oživljava u vidljivo. (Radman 1988: 98)

O uvjetovanosti slike svijeta ljudskim perceptivno-mentalnim ustrojem Guillaume navodi:

Mi univerzum izvan sebe vidimo jedino pomoću varke vizije univerzuma koji nosimo u sebi. Ta je varka nedjeljiva od ljudskog pogleda. Univerzum pod ljudskim pogledom jest pogled na univerzum proizašao iz obrade univerzuma koju mi možemo obaviti u sebi. Vidimo uvijek samo mentalno realiziranu unutrašnjost. (Guillaume 1988: 145)

Tragove prelamanja realiteta kroz našu unutrašnjost, njegovu obradu i determiniranost našim formativnim mehanizmima, psihološkim ustrojem, nalazimo u jeziku naročito kada se radi o izricanju vremenskih kategorija i relacija uz pomoć atributa prostornog, što je uskoj u vezi s filozofskim problemima odnosa prostora i vremena i prirode spoznaje. Ljudskom je spoznajnom kapacitetu prostor iskustveno i pojmovno dostupna dimenzija.

Vrijeme je nešto o čemu imamo iskustvo, ali se ono ne može pojmiti. Njegova je recepcija uvijek posredovana prostornim (dakle materijalnim) koordinatama. Kant smatra da mi sami stvaramo vrijeme radi zamjećivanja vanjskog svijeta što ovisi o svojstvima ljudskog osjetilnog aparata. Vrijeme obično smatramo apstrakcijom nastalom iz promatranja zbiljski postojećeg gibanja. Ideja je vremena izvedena iz promatranja kretanja i promjena odnosa među predmetima. Ona je linearna, tj. sadrži elemente onoga što je bilo, što jest i što će se dogoditi. Dakle u skladu s mogućnostima vlastite zamjedbe vrijeme poimamo pravocrtno, tj. s pomoću prostornih odrednica. Ta spacijalizacija psihološkog doživljaja vremena ima svoje jezično-funkcionalne ekvivalente. Govori se obično da je nešto dugo ili kratko trajalo, da je kome što brzo prošlo ili se oduljilo. Čest je i frazem kratiti komu dugo vrijeme, čiji smisao pokazuje ovisnost iskustva vremena o psihološkoj zadanosti, odnosno njegovu doživljajnu relativnost. Tu je i sintagma vremenski razmak i vremenski tijek, trenutak (od trepnuti), a prijedlozi kao npr. prije, poslije, blizu, nakon, pred, do označavaju posve jednako i prostorne i vremenske odnose.

Tako se glagol trȁjati (psl. *trajati) izvodi od ie. *ter- ‘prelaziti’. U stind. tárati znači ‘svladava, prelazi rijeku, bježi’, ir. trath je ‘vrijeme, čas’, a grč. térmōn ‘granica’. Sama imenica vrijeme potječe od korijena *wert- ‘vrtjeti’. Vrijeme se dakle od iskona povezivalo s gibanjem, kretanjem. U stind. vártman jest ‘kolovoz, put, žlijeb’, a u kašmir. wath je ‘put’. O predmetno-prostorno isposredovanoj percepciji vremena svjedoči i etimologija nekih naziva za vremenske odsječke. Tako je godina izvedena od *god ‘koliko izraste drvo u godinu dana’; čas (psl. *čas) prvotnoga je značenja ‘ograničen odsječak vremena’ (usp. časiti ‘odugovlačiti’); lani od psl. *olni potječe od ie. *al- ‘s te strane, s one strane’, u lat. uls ‘s te strane’ i lat. ulter ‘s onu stranu, prijeko’. Minuta je europeizirano od lat. minūta ‘umanjena, smanjena’, a lat. minūtus je ‘malen, neznatan’. Sekunda kao druga najmanja jedinica vremena jest ž. rod lat. pridjev secundus ‘sljedeći, drugi’, a ie. korijen jest *sek ‘slijediti’. Imenica jutro i prilog sutra imaju formant -tr- koji ima prostorno odredbenu funkciju. (Etimologijski podaci uzeti su iz Hrvatskog etimološkog rječnika A. Gluhaka.)

Kako je i vrijeme, što dugujemo svojoj zadanosti, samo posredno pojmljivo projekcijama u predmetne odnose, tako je i elemente psihološko-subjektivne razine moguće tek posredno nazivati jezikom izvorno pripadajućim protežno-predmetnome, oslanjajući se na leksičke i frazemske formative koji imaju referenciju u osjetilnome.

U slojevitoj, višedimenzionalnoj anatomiji ljudskog bića, koju uprošćeno sagledavamo u dvojnosti tjelesnog i duševnog (pri čemu duševno uključuje mentalnu, emocionalno-voljnu i spiritualno-duhovnu razinu), uočljivi su neki obrasci koji nalaze odgovarajuće usporedne funkcionalne jezično-izričajne ekvivalente. Psihološke pojave, osjećaje, raspoloženja, misli, senzacije spoznajemo u sebi izravnom osjetilnom zamjedbom, dakle subjektivno. O njihovu postojanju kod drugih zaključujemo po analogiji sa sobom i na temelju onoga što prenosimo govornom komunikacijom. Ta se intuitivna izvjesnost univerzalnih i elementarnih impresija u jeziku očituje prijenosom neizrecivog mentalno-psihološkog u izrecivo prostorno jezično.

Metaforička spacijalizacija koja je često ugrađena u frazemsku strukturu kada se imenuju psihološke univerzalije pretpostavlja, moglo bi se reći, određenu »mapu« u koju su zapisane tipične ljudske doživljajne i mentalne mogućnosti koje upravo zbog svoje tipičnosti i ustaljenosti dobivaju svoj frazemski ili leksički reproduktivni lik. Spomenuta »mapa« ima nekoliko temeljnih uporišta u anatomskoj strukturi ljudskog tijela. Te su lokacije intuitivno povezane s određenim psihičkim doživljajima, a odnose se na oko, nos, uho, srce, grlo, glavu, prsa, žuč, jetru. One svoj jezični ekvivlent nalaze u pripadajućim imeničkim frazemima. Ti su frazemi tako jezični izraz fundamentalne dvojnosti tjelesnog i mentalnog. Psihički se procesi eksterioriziraju u jeziku oslanjajući se na elemente tjelesnog ustroja koji su u odnosu s različitim razinama psihičkih univerzalija: kognitivnom, afektivnom, osjetilnom i napose duhovnom. Tako strukturnu slojevitost ljudskog bića simboliziraju pojedini organi koji bivaju potaknuti pokretanjem ili pak blokadom na navedenim razinama, što se u jeziku odražava u metaforičkim frazemima.

Imenički frazemi koji sadrže metafore oka kao organa koji korespondira sa svjetlosti obuhvaćaju široku skalu značenjskih artikulacija za različite dimenzije ljudskog spoznajnog potencijala: od neposredno osjetilne zamjedbe i pažnje, spoznajnih moći, diskurzivnog uma do raznih nijansi u imenovanju stanja svijesti i sadržaja religiozno-mističnog iskustva. Znanje i gledanje iskonski su povezani u spoznajnom sinkretizmu: od neposrednog vida do unutrašnjeg vida.

Za neposrednu su osjetilnost i jednostavnije psihičke funkcije vezani frazemi kao npr. baciti oko na koga s dva značenja: 1) motriti/gledati koga/što i 2) interesirati se za koga/što.

Frazeme s metaforom oka valja spomenuti i u vezi s hermeneutičkim tematiziranjem odnosa jezika i svijeta gdje se polazi od izvornosti njihova jedinstva. Ontološka utemeljenost značenja nije možda nigdje toliko očita kao kad se pojam istine veže uz aletheia, što prvobitno znači nesakrivenost (suprotno od grč. lanthan, sakriven). Istina je tako u hermeneutičkom smislu privođenje čovjeka u sferu bitka razotkrivanjem bitka: »Svijet oko nas je uvijek skrivenost i neskrivenost. Istina je ljudski put u bitku« (Bošnjak 1966: 120). Dakle oko je organ o čijoj budnosti, čistoći i otvorenosti ovisi spoznaja, bila ona izravno osjetilna ili metaforički prenesena na umno područje.

Glagol vidati (liječiti rane) i imenice vidar, vidarica nemaju slučajno isti korijen kao i znanje (vid-, věd-). Liječenje, znanje i viđenje očito su povezani dubljim ezoteričnim smislom. U Evanđelju po Mateju »zdravlje oka« upućuje na zdravlje općenito. Onaj tko ima jasnoću unutarnjeg znanja (»zdravo oko«) taj je iz-cijeljen (cjelovit, povezan sa cjelinom), što je i bitna odrednica zdravlja: »Oko je svjetiljka tijelu. Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu. Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami. Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li će biti tama?«

Frazemi s tom metaforom, bez obzira o kojoj se razini spoznaje radi, često počivaju na antonimiji otvoreno-zatvoreno: izrazi otvoriti oči, tj. progledati sa značenjem ‘uvidjeti, prepoznati istinu’ i biti otvorenih očiju ‘pažljiv, budan, pametan’ imaju parove: zatvoriti oči pred čim ‘praviti se nevješt, ne htjeti vidjeti što’ i biti zatvorenih očiju ‘ne misleći, ne razmišljajući, neoprezno’. Spoznaja može biti pomućena i ako nam tko baca pijesak u oči (zavaravanje, varanje koga), maže oči (vara, laže) ili ako smo slijepi kod zdravih očiju (ne možemo ili ne želimo vidjeti što je očigledno).

Iako pretežito vezana uz kognitivne i perceptivne funkcije, metafora oka nalazi mjesta i u imenovanju emotivnih stanja. Tako izraz mračiti se komu pred očima može značiti gubitak svijesti, pri čemu je očita iskoristivost opozicije svjetla (što je atribucija svjesnosti i spoznaje) i tame s atribucijama nesvjesnosti i neviđenja. Emotivna stanja nalaze izraze u frazemima kao što su npr. dirnuti koga u oko (teško povrijediti koga), gledati koga ispod oka (nepovjerljivo, prijezirno) ili prijekim okom (ljutito). Divljenje, čuđenje i oduševljenje pokazujemo tako što od čega ne možemo odvojiti oka ili što gutamo očima, a strasno i požudno očima možemo i proždirati. Za jednostavnije umske funkcije nalazimo frazeme koji izriču živo sjećanje, zamisao, maštu (biti komu pred očima, lebdjeti pred očima) i pažnju (budno oko, zapeti za oko, imati koga na oku, pretvoriti se u oko), slaganje i neslaganje s tuđim mišljenjem (gledati čijim očima, gledati drugim očima), kao i shvatiti, razabrati, uvidjeti što (puklo je/sinulo pred očima).

Oko kao organ osjetljiv na svjetlost najčešće je ipak povezano sa značenjem svog duhovnog unutrašnjeg korelata za imenovanje viših kognitivnih i duhovnih funkcija u brojnim leksičkim i frazeološkim metaforičkim artikulacijama: govori se o viđenju duhovnim okom, što može označavati introspekcijski obrat od oka kao tjelesnog organa prema unutrašnjem oku koje prati umske sadržaje (»Pogledaj unutrašnjim očima svoga unutrašnjem čovjeka i upitaj samoga sebe da li si zadovoljan sobom«, primjer iz Matešića 1982: 414) ili mističnu viziju. Nasuprot viđenju u ovom višem smislu je i pojam duhovne sljepoće (neviđenja) ili zaslijepljenosti (sa značenjem obmanutosti), mrene ili vela koji mora spasti s očiju da bismo se osvijestili i spoznali istinu ili da bi nam se ona objavila u svojoj ne-skrivenosti.

Manihejsko-gnostičke metafore svjetlosti i tame vezane uz oko iskonski su utkane u spoznajno teorijsko filozofsko nazivlje. One možda svoj najzgusnutiji izraz nalaze u metafizici Nikole Kuzanskog kad pokušava opisati mistično iskustvo u kojem se na čudesan način susreću svjetlost i tama, kao kada nas prejaka svjetlost odjednom zaslijepi:

Upravo je tako kao kad netko traži Sunce i čim on na pravi način stupi pred njega, tada u njegovu slabom oku zbog prejake svjetlosti nastane pomračenje Sunca, a ova koprena je za onog koji traži Sunce znak da je na pravom putu iako k onoj nad-svjetlosnoj svjetlosti (überhelles Licht). (Blumenberg 1985: 43)

Ta zaslijepljenost nije izraz dugovnog neznanja ili obmanutosti, već je upravo suprotno izraz za nenadanu unutrašnju obasjanost svjetlošću čiju silinu, nepripremljeni, ne možemo podnijeti, pa na kratko obnevidimo kao kada iz tame iznenada izađemo na jarko podnevno svjetlo.

Metaforični derivati svjetlosti jezični su izraz iskustvenih spoznajnih sadržaja, a sama je svjetlost izraz pra-datosti bivstva kao temeljnog jedinstva u kojemu se sve bivstvujuće pokazuje u svojoj ne-skrivenosti postajući tako vidljivo. Izvorni spoznajni amalgam u kojemu su sinkretički povezane i izjednačene funkcije oka i uma (vida i znanja) upotpunjen je i metaforom uha, tako da čuti, vidjeti i znati pokrivaju kognitivno područje, što ima zanimljivu potvrdu u etimologiji: psl. *čuti poteklo je od ie. *kēu- ‘motriti, gledati’.

Kako oči tako i uši u frazeologiji mogu biti otvorene ili zatvorene i time budnom pozornosti raspoložive, odnosno neraspoložive za istinu. Senzorna funkcija sluha vezana uz pojačanu pozornost u sekundarnim i frazeologiziranim jezičnim značenjima prenesena je i na druge razine (npr. fraza ne vjerovati svojim ušima znači biti jako iznenađen, imati koga/što preko ušiju znači biti prezasićen čime). U svakodnevnom se govoru često čuti upotrebljava umjesto razumjeti (ako sam te dobro čuo…), a imati dobro uho ili sluh za što može značiti pojačanu ili profinjenu osjetljivost za što, čime se nadilazi puka senzorna razina. U svojoj knjizi Filozofija i slavenski jezici Anto Knežević spominje građu koju je sabrao i usustavio K. Moszyńsky, a odnosi se na slavenske pučke predodžbe o različitim funkcijama čovjeka u vezi s tjelesnim organima. Moszyńsky zapaža da u svih Slavena analogon rus. слышaть (čuti) znači i osjećati, predosjećati, a видеть (razumjeti) i etimološki je vezano uz ведеть (vidjeti, vjedjeti, wissen): »Duša vidi, a srce čuje« (Knežević 1988: 143). Ispravno slušanje u značenju pak razumijevanje najdubljih istina ima posebno mjesto u Evanđelju. Taj smisao najbolje potvrđuje izreka: »Tko ima uši, neka čuje!« na kraju parabole o sijaču.

Dok metafore oka i uha pretežito pokrivaju spoznajno područje te imenuju razne nijanse širokog raspona stanja svijesti, dotle imenički frazemi s metaforama srca uglavnom izrecivima čine dojmove, osjećaje, raspoloženja, tipična za psihički ustroj. Srce je kao središnji tjelesni organ povezano s emocijama i voljom, ali je također značajno za spoznaju. Uz psl. korijen srъd vezane su riječi srdžba, srdit, srčan, srdačan, srditi se, a u stind. srad-dhā jest povjerenje, vjera i želja. Očito se u tom tjelesnom i duhovnom središtu ljudskog bića prelamaju različite dimenzije ljudske psihe, pa je i frazeologija u vezi s njime vrlo bogata. Budući da je srce sjecište duševnog i tjelesnog, zanimljivo je da će se u frazeologiji vješto odzrcaliti kvalitete simptomatično povezane sa senzacijama koje prate psihosomatsku narav doživljaja što se prelamaju u srcu. Tako neka duševna stanja ili raspoloženja redovito prate osjeti koje doživljavamo, na primjer kao kucanje, stezanje, hladnoću, toplinu, prazninu, probadanje, bol, ugodu, širenje, težinu ili lakoću. (Zanimljivo je da se u frazemima s metaforom srca ponekad istodobno preklapaju doslovno i frazeološki uvjetovano značenje. Kako duševnu bol često prati stvarni osjećaj boli u srcu, tako izraz boli me srce može imati oba značenja.) Spomenute senzacije u frazemima se najčešće izriču glagolom, pa se onda srce može cijepati, kidati, parati, slomiti, potresti, puknuti, uzdrmati, stegnuti, lediti, štogod može bosti ili ujedati srce, na njemu ležati, do srca dopirati, za nj prirasti ili se u nj usjeći. Atributi koji govore o prirodi osobe ili njezinu stanju često su antonimični, pa čovjek može biti srca topla ili hladna (ili pak bez srca), otvorena, laka, teška, meka/tvrda/kamena. Za izricanje volje, težnje ili želje postoji izraz vuče ga srce kao i izraz svim srcem, što označava kvalitetu potpune predanosti nekom cilju.

Zanimljivo je da je duša kao aperceptivna bit bića suznačna srcu, pa se i pod duša u Akademijinom Rječniku kao jedno od značenja navodi ‘srce’ i ‘unutrašnja svjesnost’ (ARj: s. v. duša). Stoga su i u frazeološkoj uporabi uspostavljeni slični modeli: ležati na duši, dirnuti u dušu, biti lako/teško na duši, usjeći se u dušu, vaditi dušu, svom dušom. Za taj se nematerijalni princip ljudskog postojanja u frazeologiji dakle koristi kvaliteta protežnosti. To su najčešće kategorije kretanja po unutrašnjoj skali koja uključuje relacije gore-dolje (na dnu duše, duša u grlu/nosu/na jeziku), ali i mirovanje (zastade kome duša, mir u duši). Nadalje tu su i senzacije težine (lako/teško u duši) i cjelovitosti (s dušom/bez duše).

Vezano uz kognitivno i duhovno valja spomenuti i frazeme koji se odnose na nos. Tako imati dobar, fin, jak nos označava raspon sposobnosti od jake moći zapažanja preko umijeća predviđanja do intuicije kao izravne nediskurzivne spoznaje. Antonimični je parnjak tome frazem ne vidjeti dalje od nosa (biti ograničen, priglup, imati uske vidike).

Izravna veza s tjelesnim osjetima vidljiva je i u frazemima s metaforama grla. Tako se grlo može komu stegnuti (tj. može se osjećati bol ili nelagoda zbog neizvjesne situacije, pa se ne može govoriti od straha ili prevelika uzbuđenja). Isto tako je psihosomatski obilježen frazem srce je skočilo kome u grlo te stajati kao kost u grlu i popeti se komu do grla. Zanimljivo je da su uz osjetilne reflekse vezane uz grlo frazemi uglavnom negativno konotirani. Izgleda da se na tom mjestu fiksiraju najčešće neugodna iskustva.

Uz žuč nema puno frazema i svi su s negativnim konotacijama: izliti žuč na koga (u ljutnji se na koga iskaliti), prosipati žuč (jako se razljutiti). Isto je tako s jetrom: ići kome na jetra.

Dok za imenovanje emotivnih, mentalnih i spoznajnih sadržaja, kao što vidimo, postoje univerzalno određeni orijentiri zajednički ljudskome iskustvu, koji ovisno o vrsti iskustva gravitiraju prema pojedinim tjelesnim organima, tvoreći tako metaforičku mapu nevidljivog unutrašnjeg prostora, za izricanje iskustva vlastitog bića nemamo jasno određeno tipično uporište. Ipak, intuitivnom izvjesnosti elementarnih impresija o vlastitom biću težimo njegovu neslućenom središtu, pa se od njega možemo udaljiti ili mu se približiti. Tako vlastitu unutrašnjost doživljavamo kao prostor s određenim središtem (bićem, sopstvom) čije se koordinate jezično uspostavljaju s pomoću prijedloga, npr. pri, izvan, k mogu ukazivati na naše stanje ili položaj u okviru spomenutog unutrašnjeg prostora. Možemo biti pri sebi (prisebni) ili izvan sebe, dakle u nesvijesti ili ljuti, uzbuđeni, ogorčeni ili pak presretni. Isto tako možemo se okrenuti k sebi ili doći k sebi, ako smo od svog središta nekim potresom otišli ili iz njega bili izbačeni. Spacijalizacija kao jezični mehanizam veoma je iskoristiva kada se radi o posve nepojmovnom i osjetljivom fenomenu doživljaja sebe.

Mnoge su leksičke metafore utemeljene na spacializaciji, ali ona je i neiscrpno vrelo najrazličitijih pjesničkih iskaza koji progovaraju o unutrašnjem iskustvu. Mnoge apstraktne imenice i glagoli nastaju prefiksacijama koje sugeriraju određeni položaj u odnosu na vlastito središte, npr. pri-brati se, usred-otočiti se, biti pri-sutan (suće = biće) znači biti pri svom biću, a od-sutan daleko od sebe. Pored prefiksa brojnim se prostornim imenicama, pridjevima i prilozima nastoji sugerirati emocionalno ili duševno stanje. Tako možemo biti zaneseni (u zanosu) ili potišteni (žarg. biti up ili down). Raspoloženja u unutrašnjem prostoru vezana su uz intuitivne senzacije gore-dolje. Često se spominju i tzv. uzvišeni osjećaji. Prostorne analogije kao sredstva intuitivnog povezivanja česte su u frazama kojima se izriču razne mentalne kvalitete i osjećajna stanja. Tako možemo stajati čvrsto na zemlji i spustiti se na zemlju, biti u oblacima, biti na sedmom ili devetom nebu, sići s uma, dotaći dno duše ili iz dna duše mrziti. Možemo biti duboko pogođeni, dubokoumni ili pak površni. Spominje se često i duševni raspad ili kao bolest rascjep ličnosti (shizofrenija).

Tablica prikazuje odnos tjelesnih središta, koja su u osnovi imeničkih frazema, i odgovarajućih psihičkih funkcija:

Struktura prirodnog reda i struktura uma reflektiraju jedna drugu.

U navedenim se primjerima otkriva zaboravljena metafora kao jezik prirode, načelo organizacije u svim promatranim fenomenima kao obrazac koji povezuje različite ontološke razine. A da je smrt metafore rođenje metafizičkog pojma, poznato je još od Hegela, za kojeg filozofski pojmovi ishodišno imaju osjetilna značenja prenesena u red duhovnog. Istodobno s nastankom apstraktnog značenja iščezava njihova izvorna metaforičnost. Cjelovita dorada Hegelovih ideja nalazi se u Heideggerovoj uspostavi jednakovrijednosti dvaju transfera čime metaforičko i metafizičko čine samo biće jezika: prvi je metafizički transfer iz osjetilnog u neosjetilno, drugi je metaforički prijenos iz pravog u preneseno značenje. Djelatna snaga jezika tako suprotstavljene dimenzije bitka sagledava unutar iste nedjeljive stvarnosti. U frazemima koji posreduju osjetilno, spoznajno i duhovno čitavu hijerarhiju tog unutrašnjeg svijeta nalazimo iskazanu parametrima procesa iz prirodnog reda stvari. Tako je i u Humboldtovoj filozofiji jezika kartezijanski ontološki rascjep nasuprotni svijet subjekta i objekta, svijesti i zbilje prevladan posrednom djelatnom snagom jezika koji suprotstavljene razine bitka sagledava unutar iste nedjeljive stvarnosti. Prema Cassirerovoj interpretaciji Humboldta:

svijet subjekta i objekta ne stoje više jedan nasuprot drugoga kao dvije polovice nekog apsolutnog bitka, nego je posrijedi jedan te isti krug duhovnih funkcija putem kojih dospijevamo do sadržaja obaju, do njihova odvajanja i međusobna povezivanja. (Cassirer 2000: 45)

Upravo su takve interferencije i veze uspostavljene u nastajanju naziva za stanja i procese subjektivnog iskustva.

Literatura

  • ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880–1976. Knj. I–XXIII. Zagreb: JAZU.
  • Blumenberg, Hans. 1985. Svjetlost kao metafora istine. Prev. Bogoljub Šijaković. Nikšić: Biblioteka časopisa Luča.
  • Bošnjak, Branko. 1966. Filozofija i kršćanstvo: Racionalna kritika iracionalnog shvaćanja. Zagreb: Naprijed.
  • Cassirer, Ernst. 2000. Prilozi filozofiji jezika. Prev. Dario Škarica. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Gluhak, Alemko. 1993. Hrvatski etimološki rječnik. Zagreb: August Cesarec.
  • Guillaume, Gustave. 1988. Principi teorijske lingvistike. Prev. Vjekoslav Ćosić. Zagreb: Globus.
  • Knežević, Anto. 1988. Filozofija i slavenski jezici. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
  • Matešić, Josip. 1982. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Radman, Zdravko. 1988. Simbol, stvarnost i stvaralaštvo. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.