Maša Kolanović. 2019. Poštovani kukci i druge jezive priče Zagreb: Profil.
Ove atraktivne, gotički ušminkane korice, spremne komunicirati i s najmlađim knjigoljubivim potrošačem, naizgled su savršen proizvod (poznog) kapitalizma. Među ostalim motivima (koje čine jedan veseo kostur, prijeteći mobitel, pokoji lijes... a sve stilizirano s dozom infantilnog i prijemčivog) da se na njima izbrojiti i četiri kukca, uključujući prednju i stražnju koricu, te jednog žoharčića koji se našao na hrptu knjige. Ili možda ipak više, dodamo li u zbroj, osim crteža, i naslov, jer i tekst i ilustracije Poštovanih kukaca i drugih jezivih priča potpisuje Maša Kolanović, autorica dvanaesteročlane kukcolike obitelji kratkih priča koje vrlo složno supostoje (čitaj: sjajno funkcioniraju zajedno) na dvjestotinjak stranica knjige.
Dakle, zađemo li dalje od naslovnice, koja me na kritičko čitanje isprovocirala svojom, činilo mi se, pomalo prekomjernom dopadljivošću, izgmizat će s ovih papira, žohar po žohar, kupac po kupac, ravno u naše čitateljsko iskustvo, čitav roj kukaca, u doslovnom i prenesenom značenju. Radi se tu o pričama posredovanim različitim pripovjedačima, u prvom i trećem licu, a povezanima, svakako, smještenošću u svima nam dobro poznatu crnu kapitalističku zbilju nastanjenu iscrpljenim, stalno gaženim ljudima-kukcima, pa i doslovce žoharima, koji neistrebljivo plaze po kupaonicama i kuhinjama tih istih ljudi. No upotrijebimo li nešto širi rakurs, vidjet ćemo ono što nam autorica najdosljednije i baš u svakoj priči servira: naprosto čovjeka suočenog s lišavanjem vlastitoga dostojanstva, jer čizma pod kojom njezini likovi »pokukce« ponajviše je, ali ne isključivo kapitalistička. Tako su nemoćna starost i bolest prikazane kao poniženje samo po sebi, dodatno potencirano sustavom bešćutnim prema društveno i tehnološki dezorijentiranima, sporima, bolesnima, ekonomski bezvrijednima, a obiteljsko nasilje u priči Crnilo divno cvjeta i na našem najudaljenijem naseljenom otoku, mjestu kakvo bi domaća proza tradicionalno idealizirala kao eskapističko.
Kapitalizam nije tek ekonomski poredak, u glavama je ljudi, živi u njihovom intimnom, najosobnijem – pokazuje nam to ova pitka i dinamična proza koherentnog stila, pritom rijetko posežući za jezičnim vratolomijama (pre)dugih rečenica. Priče su to koje nas odbijaju omađijati ma kakvom iluzijom o našem svijetu, bolno realistične u prikazu apsurda zbilje, i upravo je to ono što ih čini zaista jezivima, dok je fantastični element, primjerice kafkijanska preobrazba dječačića-potrošačića u kukca u naslovnoj priči Poštovani kukci, u tom smislu tek drugotan. Ocrtavajući intiman svijet svojih likova, Kolanović vješto izbjegava patetiku i idealizaciju – unutrašnje i osobno neprestano je pod agresijom izvanjskog – kapitalističkog, konzumerističkog, društveno poželjnog. Ti su voleji uglavnom neobranjivi, tj. ne postoji mjesto gdje se poštovana gospoda kukci zaista mogu sakriti od uvjetovanosti društva u kojem žive, barem ne zadugo. Tako kapitalizam postaje superroditelj njihovoj djeci, povampirujući ih i pretvarajući u prava mala konzumeristička čudovišta (Lutke iz Černobila, Poštovani kukci), njihovim se starcima turističkom i tehnološkom revolucijom izbija tlo pod nogama (Živi zakopani, Revolucija), a njih same truju bešćutna društvena očekivanja, teroriziraju obavijesti koje neprestano iskaču na ekranima mobitela, reklame i poruke s bočica Jane koje kao da im se rugaju (Kolanović vješto umeće reklamni diskurz u vlastiti tekst). I što mislite kamo ih odvode njihovi pokušaji da pronađu malo mira ili si iz temelja promijene život? Upravo u prijestolnice eskapizma malih ljudi kapitalizma: velike šoping-centre, Konzum, Ikeu... »Ja lebdim u katalogu. Ja sam tu zaista. I sve je skladno.« – reći će tako pripovjedačica priče Kukci su gotovo kao ljudi da bi malo zatim, gle čuda, doživjela osobni sumrak konzumerističkog sna: »Zgnječite me, zgnječite me, ja sam kukac, ja sam kukac.«
No, Poštovani kukci istodobno su tople priče o međuljudskim odnosima, a jezik kojim su pisane jest dinamičan, ali nipošto suh, već naprotiv, povremeno obogaćen vrlo snažnim poetskim proplamsajima. »Stan se počeo pržiti na zvuku cvrčanja kao divovska trlja.«, kao dokaz vadim iz Frižidera, u kojem mi je, priznajem, bilo toplo kao nigdje u našoj prozi još od Olje Savičević Ivančević i njene bujne južnjačke melankolije. No, ima pismo Maše Kolanović i sasvim drugu stranu, brutalno duhovitu, ironičnu, pa su poetska snaga i dosjetljivost često okrenute seciranju društvene zbilje: »Tata je većinu dana provodio zaokupljen androidom kao nekim unukom s posebnim potrebama« ili »... u promotivnoj vrećici njihalo se novo čedo, android.«. U Beskraju, priči koju izdvajam kao jedno od jačih mjesta zbirke, Kolanović nasuprot uobičajenoj idealizaciji majčinstva niže brutalne, gotovo šokantne metafore dojenja, demistificirajući tako ovu temu dubinski – jezikom: »Pumpe su radile, gorivo se tankalo...«, »...mlijeko je zalijevalo bića koja su rasla kao korov.«, »...uskraćivanje jedne jedine kapi proizvodi bijes dvoglavog sisavca.«, »Mliječna policija imala je sve na oku...« i mogao bih dalje u beskraj.
Ovcama, mumijama, najčešće kukcima – tako su u ovim prozama nazivani ljudi, no ne izostaje tu ni onaj Ustani i kreni, stražari su otrovani moment – otpor. Naime, nisu eskapistički pohodi na rajske poljane Ikee jedino na što se likovi Poštovanih kukaca odlučuju. Oni, ili barem većina njih, ipak nastoje obraniti ono unutrašnje i najosobnije, istjerati bešćutnost sustava iz intimnih kutaka svojih života i naprosto biti ljudi, a ponekad pritom i otvoreno podižu glas, bune se, barem usitno, jednom izrečenom psovkom na nekoliko prešućenih ili prkosnim ispijanjem jednog zabranjenog piva naspram desetaka poželjenih. Da, zbirka Poštovani kukci i druge jezive priče definitivno jest angažirana književnost, nego što, i ne trebaju joj buntovni likovi da bi to bila, no malo je onih koji tako britko i bez uvijanja pišu o problemima vlastitog društva, a da nametljivom autorskom intencijom istodobno ne ugrožavaju ili u zapećak ne stavljaju književnu kvalitetu vlastitog teksta. Na moju i vašu sreću – među takve spada Maša Kolanović, jer ako ova knjiga zaista eksplicitno poziva na kakav angažman, onda je to angažman empatije, a to je valjda ono što dobra književnost uvijek i čini.
I kako sada nakon ovakvih usputnih, ali nedvosmislenih panegirika pred oči čitatelju u nečemu što bi trebao biti vrijednosni sud književne kritike? A gdje je ona u kritikama sveprisutna fraza kako u zbirkama priča nikada sve priče nisu jednake snage, no kako je to ipak sasvim u redu i bilo što drugo bilo bi teško očekivati, itd. itd...? Pa kad već inzistirate, ako ćemo pravo, i nisu, priče variraju od dobrih do sjajnih, uz iznimku jedne idejno zanimljive, ali izvedbom tek prosječne, a takvo je Konzumiranje, koje bi se mirne duše, s obzirom na kvalitetu sustanara, moglo izbaciti. A ostatak? Ukratko, Poštovani kukci, bilo mi je zadovoljstvo.