Maša Kolanović. 2019. Poštovani kukci i druge jezive priče Zagreb: Profil.
Kukci su gotovo kao ljudi. Kupci su gotovo kao ljudi, tvrdi autorica Maša Kolanović u svojoj zbirci kratkih priča (Poštovani kukci i druge jezive priče, Profil, 2019). Stavlja ona tako, doslovno i metaforički, bubu u uho svima onima koji su na svojoj koži iskusili borbu s teleoperaterima, šefove koji danonoćno zovu, nezasitne potrošačke želje svoje djece, te im poručuje da (nažalost) nisu sami.
Taj prvi uočljivi tematski sloj zbirke korelira s autoričinim znanstvenim poljem interesa. Potrošačkim društvom i kritikom kapitalizma već se bavila su svojim ranijim radovima, ali u Kukcima je literarni kôd omogućio izvrtanje toga uvrnutog i besmislenog načina života do krajnjih granica groteske (pr. majka koja se pred smrt jedino brine hoće li joj stići nova haljina).
Pop-kultura također je jedan od autoričinih književnih i znanstvenih interesa, pa tako u ovoj zbirci proziran jezik naše razgovorne svakodnevice (bila ona pojedinom liku štokavska, čakavska ili mjestimično zagrebačko-kajkavska), očuđuje ubacivanjem reklamnoga diskurza. U pričama se bešavno pojavljuju kurzivom ispisane motivacijske poruke s bočica vode, sažetak Game of Thrones turističke ture koja vlada Dubrovnikom, promidžbene poruke lanaca hipermarketa...
Mnogo je skrivenih referenci na hrvatsku literaturu. Proničemo tako do asocijacija na Dubravku Ugrešić (»Jedino što će imati uza sebe bit će riječi. I pisat će i pisati, dan i noć, kratiti i prekrajati.«, torba za sjećanja), Milana Kunderu (»Kredite se moglo dignuti nepodnošljivom lakoćom samoga postojanja«), Ranka Marinkovića (»Svaki je čovjek otok«), kao i na filmove i serije (»Bolji život«, »Rocky«), ali i na bajke te na trash reality showove čije spominjanje, poput maloprije iznesene vreće za sjećanja, mami osmijeh na lice.
Kao najuspjelije izdvojila bih priče »Živi zakopani«, »Škrinja«, »Lutke iz Černobila« te »Beskraj« (u kojem se opisuje iskustvo postporođajne depresije pomoću niza naturalističkih i marketinških elemenata koji uspijevaju šokirati i kad ste već debelo uronjeni u njezinu poetiku, tako da ovdje neće biti nabrojani).1 Realistički modus i ukazivanje na društvene probleme neki bi nazvali licemjernim dociranjem, ali zahvaljujući tehnikama koje autorica koristi čitatelj se osjeća kao da razgovara s nekim iz svoje okoline. Na stilskoj razini pojavljuju se parodiranja rimom (»Svako se dijete lijepo i skladno goji. Ona doji.«), kao i tehnika slobodnoga neupravnoga govora (»Govore kako bi svi oni nekaj bolje, a da su naši ljudi bez posla.«) zahvaljujući kojem se i ti likovi koji nam na probleme ukazuju prikazuju vrlo živo, opipljivo, kao netko iz našega susjedstva.
Priča »Revolucija« krije u sebi nekoliko epistolarnih epizoda. Dok se starac (nadugačko) dopisuje s telekomunikacijskom tvrtkom, leksik kao da mu malo bježi u suvremenost (»Savjetujem vam da malo proguglate!«). Baš kao što postoje otvoreni završeci pojedinih priča, i ovdje se možda radi o iskliznuću u začudno koje prokazuje porušene, izglodane društvene temelje na kojima se ni starije generacije više ne izražavaju školski, već posuđuju jezik pobune i protesta.
Konstitutivan element bez kojeg bi ticala čitatelja bila znatno uspavanija nedvojbeno su autoričini crteži. Svaka priča u sebi sadrži po jednu stranicu na kojoj se pomoću vizualnog medija pojačava gotički dojam groteske i paranoje. Sa stranica nam tako provokativno poziraju jednostavni, crno-bijeli nasmijani kosturi koje kao da smo voajerski prekinuli u njihovoj svakodnevici, koja se nerijetko čini boljom od naše. Zatičemo tako kostura-komunističkog-revolucionara, kostura-baku i kostura-unuku pod crnim suncem, kostura-majku-Bogorodicu koju na rebrenim grudnim kostima napaja dvije mrtvačke glavice. Ilustracije ne samo da prate pojedinu priču nego i čitavu autoričinu poetiku. Naime, i u svojim je ranijim knjigama (Sloboština Barbie, Jamerika: Trip), vlastitim ilustracijama začinjavala i još više razigravala pisanu riječ.
Ono što karakterizira njezin stil jesu odmaci od stalnih mjesta i produbljivanje perspektive. Primjerice, umjesto da kaže »tata je star«, ona koristi parafrazu »tatin je prst označen staračkim pjegama« (26). Također, ono specifično u kompozicijskom smislu jesu provodni motivi koje uvede u prvom dijelu priče, a potom ih pred kraj tematski definira, u smislu da se pokažu ključnima za tijek radnje i realizaciju poante. Time me podsjetila na sličan postupak koji redovito koristi svjetski poznat i nagrađivani kratkopričaš Etgar Keret – za mene kao ljubitelja te forme – suvremeni najveći od najvećih.
Intrigantan je i način na koji motiv o čovjeku koji se pretvara u kukca, već prožvakanu književnu temu (Kafko, ljubavi moja), domišljato provlači kroz priču – koristeći razinu igre riječima (zbirka je i naslovljena prema uzviku koji mami s razglasa). Međutim, kukci se u svakoj priči pojavljuju i na razini metafore. Bubama tako prikazuje krhke staračke slomljene kukove u izumirućem gradu, muhljom perspektivom naziva rakurs gornjega kuta sobe... Likove spušta na razinu insekata prikazujući ih kao gamad koja komodificirano pijucka krv kapitalističkog sistema. I obrnuto.
Zamjerka koja bi se autorici mogla uputiti jest da se nije posve uspjela izboriti sa žoharima: u nekim pričama (»Poštovani kukci«) oni su ostali živjeti kao lako pronicljivi nametnici, viškovi koje se moglo istrijebiti. Jedna mrtva buba može biti upozorenje ostalima, ali ovoliko eksplicitnih tragova ne laska čitateljevu odgonetavačkom egu.
Unatoč sitnijim zamjerkama koje bi se najviše mogle uputiti uređenju zbirke, ona je itekako uspio produkt. Šarene horor-korice podnaslovom najavljuju jezive priče. No, sadržaj ne ledi krv u žilama. Teme mjestimično jesu začudne (npr. uspoređivanje žohara i izbjeglica s Bliskog istoka), morbidne (žena koja iznad groba, po dogovoru, na mobitel zove mrtvu tetu kako bi se uvjerila da nije živa zakopana), ali osobito je uspješno suptilno asocijativno uklapanje rečenica, njihovo uranjanje u tematiku zbirke (npr. neugodna majčina pitanja koja ubadaju poput ose). Ipak, pravu jezu autorica je inteligentno skrila u skučenost svakodnevice u kojoj se i mi kao čitatelji zatječemo. Uspjela je prikazati mnoge anomalije sistema u kojem se živi, ukazati na otuđenost zbog koje ćemo, ako se ne trgnemo, biti zgaženi poput žohara.
Ako niste zadovoljni svojim kukcolikim životima, inspirirajte se ovakvom kvalitetnom i zabavnom književnosti. Neka vas potakne na kritičko promišljanje i nauči ne kupovati mačka u vreći jer nikad ne znate hoće li vam u život unijeti krpelje.