Maša Kolanović. 2019. Poštovani kukci i druge jezive priče Zagreb: Profil.
Poštovani kupci! Poštovani kupci! Poštovani kukci? Ne postoji ljudsko biće na čiji život nije, svjesno ili nesvjesno, utjecao ovaj glasni pozdrav supermarketa. Poštovani, cijenjeni, dragi kupci. Kako smo od poštovanih i cijenjenih građana, najprije postali kupci, a zatim pali na najnižu razinu gnjusnih insekata donosi Maša Kolanović u svojoj knjizi Poštovani kukci i druge jezive priče.
Knjiga se sastoji od dvanaest simpatičnih, lako čitljivih i pomalo jezivih kratkih priča čija je radnja postavljena u tranzicijski period hrvatske stvarnosti. Jeza i horor, naslućeni iz naslova i grafičkog izgleda stranice, u tekstu se ne manifestiraju fantastičnim elementima već autorica stvara jezovitu atmosferu realističkim prikazom banalne svakodnevnice malog bijednog čovjeka. Osim naslovnice, uz svaku priču priložene su autoričine ilustracije od kojih većina savršeno upotpunjuje tekst, a one neočekivane dodatno skreću pozornost na značenje priče. Istovremeno sadrže elemente humora i jeze prikazom kostura u (ne)običnim životnim situacijama čije kosti naglašavaju krhkost, nemoć i jad običnog potlačenog čovjeka. Tekstom i ilustracijama, pomoću problema malih ljudi koje uspoređuje s kukcima, Kolanović predstavlja svijet kojim vladaju konzumerizam, materijalizam i konformizam kao tvrdoglava neman kapitalističkog sistema.
Problem kapitalizma u knjizi nije sveden isključivo na ekonomsku razinu. Veći je fokus na njegovom društvenom i kulturnom utjecaju, tj. kako kapitalizam utječe na naš um te kako se potrošačka logika uvukla u domove, djetinjstvo i komunikaciju. Likovi u pričama zarobljeni su u šoping centrima i supermarketima, guši ih se glasnim i blještavim reklamama, utapaju se u masi zaluđenoj stvarima pod kapitalističkim sloganom »boljeg života« što je i naslov jedne od priča. Zatočenost i porobljenost stvarima izvrsno su ocrtane personificiranjem stvari što dodatno podcrtava moć i vlast koju materijalizam ima nad nama. U pričama »Lutke iz Černobila« i »Poštovani kukci« na primjeru male djece je prikazano kako kapitalizam usađuje i strukturira način na koji žudimo za stvarima čime otežava roditeljski odgoj i pružanje otpora nezasitnoj dječici. Preumornim roditeljima ne preostaje ništa nego popustiti dječjoj želji i kupiti igračku čime kapitalizam diskretno ulazi u ljudski um od malih nogu i normalizira konstantno kupovanje, trošenje i konzumiranje. Posljedica kapitalistički oblikovanog društva jest okrutnost i osjećaj otuđenost koje pojedinci poriču konformističkim uživanjem u stvarima. Kupovina nove haljine riješit će sve naše probleme.
Autorica također odlično opisuje trenutke tjeskobe u suvremenom svijetu koji ih idealiziranim i lijepim reklamama pokušava pomesti pod tepih. Priča »Beskraj« to najglasnije tematizira prikazujući postporođajnu depresiju realistično i vrlo naturalistično iz perspektive nove majke te eksplicitno kritizirajući »zadovoljne dojilje i nježne slike majki u pastelnim pidžamama« tj. društvo koje porod i rano majčinstvo pakira u divan poklon s mašnom na vrhu.
Kritika suvremenog hrvatskog društva najvidljivija je u priči »Bolji život«. U borbi za opstanak zanemarujemo i odbacujemo drugačije i potrebitije. Dok izbjeglice u hotelu Porin žive u nehumanim uvjetima, protagonistica priče se vraća u »drugi grad u kojem Porin ne postoji«, u kojem ljudi, za razliku od izbjeglica žive u obilju, ali negoduju jer »nema Hrvatska novaca za sve te ljude, kako nema ni za svoje«. Ipak su svakome njegovi problemi najveći.
Dehumanizaciju i degradaciju suvremenog hrvatskog društva autorica metaforički oslikava motivom kukca tj. najniže životinjske vrste. Metafora kukca intertekstualna je poveznica s Kafkom, kojeg čak i citira u naslovnoj priči. Egzistencijalna tjeskoba modernog društva karakterizira sve njezine likove koji su svojevrsni literarni potomci Gregora Samse. Iako se, osim u naslovnoj priči, fizički ne pretvaraju u bube, oni se spuštaju na razinu kukca tj. postaju krhke, slabe i lomljive gnjide. Ponašaju se slično insektima, žive u skučenim i stvarima natrpanim stanovima. Žive u strahu od velike kapitalističke papuče koja vreba iza svakog ugla. Njihovim životima upravlja netko iz sjene, jači i sakriven iza mobitela, televizora i svijetlećih izloga.
Kontrola nad životima malih ljudi tematizirana je i u priči »Revolucija« i to korištenjem motiva mobitela kao tehnološke sinegdohe. Predstavljajući simbol života duž cijele zbirke, u ovoj priči mobitel osvještava i sliku prividne slobode koja se naglo ruši uplitanjem nezasitnih telefonskih operatera koji su preko noći zagospodarili životom ostarjelog protagonista.
Osim riječi kukac, koja je u cijeloj knjizi pisana kurzivom, u priči »Poštovani kukci« kurzivom je zapisan i naziv igračke koju dječak želi i zbog koje se, u kombinaciji s razglasom koji reklamira akciju igračaka, odvaja od majke te mahnito trčeći šoping centrom pretvara u kukca. Autorica igrom riječi pretvara kupce u kukce. Pojam kukac vezan je uz kapital i tržište te je nositelj autoričine cjelokupne društvene, političke i ekonomske kritike. Beskorisnost kukca analogija je ekonomskoj beskorisnost, onaj koji se ne može kretati ukorak s tržištem postaje bezvrijedna gamad.
Mušica u ovoj knjizi nema mnogo, no nekoliko priča zaista ne opravdava korištenje motiva kukca. Pretjerivanjem se umanjuje težina metafore te se dobiva dojam da su u nekim pričama kukci spomenuti tek zato da nam pred očima osvane njihova slika iako nema nikakve veze s radnjom. Slaba točka zbirke moglo bi biti i završno pismo u priči »Revolucija« koje se proteže preko devet stranica i vrlo brzo gubi čitateljevu pažnju. Iako je ideja buntovnog i bijesnog pisma dobra, ono zbog svoje dužine i prenatrpanosti informacijama pomiješanim s emocijama, optužbama i prijetnjama gubi poantu i željenu poruku te postaje nalik nerazumljivom ugovoru čije čitanje umara, a kraj se željno iščekuje.
Iako se bavi teškim temama, zbirka Maše Kolanović pisana je realističkim jednostavnim i široko prihvaćenim stilom, ali uz dodatak jeze, fantastike, ironije i sarkazma. Ugrađivanjem i parodiranjem reklamnog i korporacijskog jezika potkopava realističnu iluziju uspostavljenu pripovjedačima u prvom i trećem licu. Koherentnost realističkoga diskursa razbijaju i fantastični, neobični i jezoviti elementi te se i na taj način suptilno kritizira i propitkuje legitimitet kapitalističkog realizma da kritizira društvo i sistem u suvremenoj književnosti.
Konačno, cjelokupna zbirka vrlo je pitka i traži čitanje u jednom dahu. Autorica koristi kratke, jednostavne i dinamične rečenice, što se može povezati s današnjom užurbanošću koja inzistira na brzom pristupu informacijama. Stilom i načinom pisanja, obuhvaćajući sva ljudska osjetila, Kolanović vjerno oslikava atmosferu, trenutak i likove čime čitatelju omogućava poistovjećivanje, suosjećanje i utjehu u hladnom i otuđenom svijetu.