Novosadski zaključci i polemika Ljudevita Jonkea i Mihaila Stevanovića

Krešimir Mićanović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

0. Uvodno

Novosadski sastanak održan u prosincu 1954. godine prijelomni je događaj u oblikovanju zajedničke, centralističke jezične politike za područje četiriju središnjih jugoslavenskih narodnih republika – Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Trodnevni novosadski skup završni je čin »Ankete o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa« koju je u proljeće 1953. pripremila redakcija Letopisa Matice srpske. U svibnju je upućeno anketno pismo nizu »najistaknutijih srpskih i hrvatskih književnika, naučnika, političkih i javnih radnika« s ciljem da se čuje njihovo mišljenje »o problemima jezika, pravopisa i rečnika« (LMS 1953: 125). Prvi anketni prilog i pismo objavljeni su u rujanskom svesku Letopisa (1953), a posljednji prilog u prosinačkom (1954). Na sastanku u Novom Sadu održanom od 8. do 10. prosinca 1954. okupili su se jezikoslovci, književnici i kulturni radnici, a skup je okončan donošenjem i potpisivanjem teksta zaključaka.

Redakcija je na skup pozvala 23 jezikoslovca i književnika iz Beograda, Zagreba i Sarajeva: iz Beograda 9, odazvalo se 8 (Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Marijan Jurković, Miloš Đurić, Radovan Lalić, Miloš M. Moskovljević, Đuza Radović, Mihailo Stevanović; nije se odazvao Milan Bogdanović); iz Zagreba 12, odazvalo se 7 (Marin Franičević, Mirko Božić, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Zdenko Škreb, Jure Kaštelan; pismeno su izvijestili Antun Barac i Miroslav Krleža »da ne mogu prisustvovati«, a za Stjepana Ivšića, Gustava Krkleca i Petra Šegedina »saznali smo od prisutnih drugova iz Zagreba da nisu mogli doći zbog bolesti«); iz Sarajeva 2 (Jovan Vuković i Marko Marković). Matica srpska, organizator skupa, odredila je da će sudjelovati njezinih 8 članova – Veljko Petrović, Svetislav Marić, Miloš Hadžić, Krešimir Georgijević, Živojin Boškov, Živan Milisavac, Mladen Leskovac, Boško Petrović – tako da se na konferenciji okupilo 25 sudionika.1 Nakon održavanja skupa redakcija Letopisa Matice srpske obratila se nizu pojedinaca s molbom »da svoju saglasnost izraze potpisivanjem teksta« te su tako prikupljena još 63 potpisa. Naknadni su potpisnici, odreda sa zagrebačkom (32) i beogradskom (31) adresom, najvećim dijelom književnici, (sveučilišni) profesori i jezikoslovci.2

1. Novosadski zaključci

1.0. Tematski okvir rasprave na novosadskom skupu određen je manje-više u prvoj točki dnevnog reda uvodnim referatom Živana Milisavca u kojem je odgovorni urednik Letopisa Matice srpske ustvrdio da je »naša anketa postavila na diskusiju sledeće probleme«: jedinstvo jezika, naziv jezika, uklanjanje »veštačkih prepreka«, pismo, »narečje«, terminologiju, rječnik, jezik, pravopis (10).3 Na osnovi anketnih odgovora Milisavac je, onako kako ih je prikupio i interpretirao, izveo zaključak s osam problemskih točaka. Nakon toga uslijedila je rasprava, a prvi se u okviru te druge točke dnevnog reda za riječ javio Aleksandar Belić. Istaknuti srpski jezikoslovac na samu je početku svojeg izlaganja taksativno, donekle mijenjajući redoslijed spomenutih osam problemskih tema, »stavio ovim redom pitanja«: »Jedinstvo jezika«, »Ime jeziku«, »Pismo«, »Narečje«, »Rečnik«, »Pravopis«, »Terminologija«, »Ukidanje svih prepreka u njegovu razvitku« (18). Na taj je način uvelike trasiran smjer rasprave, utvrđena hijerarhija tema i važnost pitanja na koja se u raspravi tražio odgovor. U okviru treće točke dnevnog reda oblikovani su zaključci za izradu kojih je bila zadužena posebna komisija.4 U konačnici su u tekst zaključaka uvršteni odgovori na onih osam problemskih pitanja što su ih u svojim izlaganjima na početku novosadskog sastanka postavili Milisavac i Belić. Na kraju trodnevne konferencije, nakon što se »razvila diskusija oko izvesnih formulacija« u predloženom tekstu zaključaka s deset točaka, sudionici skupa složili su se »i u formulisanju pojedinih tačaka Zaključaka« (121), tj. predloženi je tekst s ponešto izmijenjenim formulacijama na koncu i usvojen.

1.1. U prvoj točki novosadskih zaključaka utvrđeno je jedinstvo (»jedan«) narodnog jezika i jedinstvenost književnog jezika.5

1) Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

Nitko na skupu nije dovodio u pitanje to da je riječ o jednom jeziku: npr. »Koliko znam, svi su se učesnici u anketi složili da se radi o jednom jeziku«, sva su mišljenja u anketi, »do jednoga, da je naš jezik jedan« (Marin Franičević, 26); jedinstvo jezika postoji i s tim u vezi nemamo »šta da rešavamo« (Aleksandar Belić, 32); ne može biti »nikakve sumnje u jedinstvo našeg jezika« (Jure Kaštelan, 34). Ipak je, za svaki slučaj, Belić provjeravao »ostaje li skup i dalje pri jedinstvu jezika?« jer se ipak »čuje da poneki smatraju da imamo dva književna jezika, a bilo je i pokušaja da se načine dva jezika« te isticao »mislim da se svi slažemo da je iznad svega jedinstvo našeg jezika« (Belić 30, 41). Tvrdnja o jedinstvu, o jednom narodnom jeziku, za veliku većinu bila je nespojiva s tvrdnjom da bi se na jednom narodnom jeziku mogla izgraditi dva književna jezika. Đuza Radović tvrdio je da ne može biti »ozbiljnog govora o dva književna jezika«, a nije dijelio ni mišljenje Josipa Hamma kada je »dopuštao mogućnost da u književnom jeziku postoje razlike«. »Ako u pojedinim konkretnim književnim ostvarenjima postoje jezičke razlike, to je više stvar slučaja i tehnike, tako da kažem, nego nekakvog imperativa koji proizlazi iz opšteg našeg društvenog i nacionalnog zbivanja« (Radović, 46).

Zagrebački sveučilišni nastavnici Jonke i Hamm zauzimali su se za to da se u prvoj točki unese odrednica književni uz izgovor (= govor). U vezi s prvom točkom Jonke je predlagao (bez uspjeha) njezinu nadopunu, da se navede kako je to jedan jezik »sa dva književna izgovora: i ekavskim i ijekavskim«. U svojoj elaboraciji ističe »da je to jedan jedinstveni jezik sa dva različita književna izgovora«, da treba precizirati »ravnopravnost dvaju izgovora, jedan je više u upotrebi na istoku, drugi na zapadu« (40). U formulaciju je htio ugurati dva književna izgovora smatrajući da upravo atribut književni jamči ravnopravnost ijekavskoga i ekavskoga govora. Hammova formulacija prve točke udovoljava Jonkeovu prijedlogu: »Jezik, kojim se služe Srbi i Hrvati, jest jedan, sa dva književna izgovora, ekavskim i ijekavskim« (93). No u konačnici je sva razlika u književnom jeziku, »koji se razvio« oko Beograda i Zagreba, simplificirana i svedena na »dva izgovora«. U prvoj točki novosadskih zaključaka nema uporišta za tvrdnju da u književnom jeziku postoje dvije varijante, ili dva književna tipa, ili dva književna govora (v. Mićanović 2019: 153).

1.2. U vezi s nazivom jezika u službenoj uporabi donosi se u drugoj točki imperativna preporuka, ali ne i naziv jezika (lingvonim).

2) U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela.

Živan Milisavac u uvodnom je referatu ustvrdio da pitanje naziva jezika »ostaje zasad nerešeno, ali ga je moguće rešiti«, da je to »stvar dogovora«, s druge strane Marin Franičević na početku je konferencije, čini se, dobro predvidio: »to pitanje ne možemo rešiti i ne znam koliko bi mogli o njemu diskutirati« (26). Po svemu sudeći, sastavljači zaključaka nisu mogli postići dogovor o tome kako službeno nazvati taj jedan i jedinstven jezik u 2. točki, premda cjelina zaključaka sugerira poželjnost lingvonima srpskohrvatski (5. točka) i hrvatskosrpski (8. točka), a i većina sudionika energičnije je zagovarala srpskohrvatski (hrvatskosrpski).

Aleksandar Belić u uvodnom izlaganju dao je prednost nazivima srpskohrvatski i hrvatskosrpski, navodi i hrvatski ili srpski koji je »kod Hrvata« u upotrebi, smatrao je »da to ne igra veliku ulogu i da jedan naziv ne bi trebao isključivati drugi«, a i da neće »smetati upotreba skraćenih naziva« srpski »kod onih koji žele upotrebljavati taj naziv« i hrvatski »kod drugih« (19). Nakon toga u polemičkom je tonu uzvratio Jonkeu da se »kod nas u Srbiji« mnogo češće čuje srpskohrvatski nego što se »srpskohrvatski ili hrvatskosrpski ili srpski ili hrvatski čuje u Zagrebu«, zauzeo se za to da se »jednakost našeg jezika« što češće i što više spominje »bilo kao naziv srpskohrvatski ili hrvatskosrpski ili kao naziv srpski ili hrvatski« (40–41). Svetislav Marić držao je prirodnim da će Srbi svoj jezik zvati srpskim, a Hrvati hrvatskim, opredijelio se »za "srpski i hrvatski jezik" kao naučni termin, a u običnom govoru za srpski i hrvatski« (25). Na koncu rasprave o nazivu jezika ponovio je da jedan jezik treba imati jedno ime, »pogotovo u naučnim raspravama ili službenim spisima«, ali »u običnom životu neka ga zove kako ko hoće, naturati se ne može« (52). Jovan Vuković bio je za »srpskohrvatski ili hrvatskosrpski«, ali da ako se ostave nazivi »hrvatski ili srpski i obrnuto«, onda je za to da se prvenstvo dâ »nazivu srpskohrvatski« (42).6 Radovan Lalić slagao se s Jonkeovim prijedlogom da se u školama i drugim institucijama jezik naziva »jednim imenom, i to imenom "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski", svejedno« (43), smatrao je da je jedan naziv važan i da ga treba uvijek upotrebljavati, »sem možda u običnom govoru, kad ljudi mogu da kažu kraće, srpski, odnosno hrvatski« (44). Mihailo Stevanović zagovarao je naziv »srpskohrvatski (odn. hrvatskosrpski)«, a nije smatrao prikladnim naziv srpski ili hrvatski (odnosno hrvatski ili srpski). Samokritički se složio da su »drugovi iz Zagreba« s pravom isticali da je hrvatski ili srpski ispravniji od naziva srpski jezik, koji se često upotrebljava u Srbiji i Crnoj Gori, ali je smatrao da je »nezgodno i što na zagrebačkom jezičkom časopisu piše da je namenjen negovanju kulture hrvatskog jezika« (49, 50). Stevanović se polemički osvrnuo na Marićevu tvrdnju da »to nije jezik srpskohrvatski nego jezik Srba i Hrvata« tvrdeći da je baš zato, što njime treba označiti zajednički jezik Srba i Hrvata, »u potpunosti ispravan naziv srpskohrvatski« (50). Oponirajući Hammu, koji je predlagao kompromisno pisanje složenog naziva s crticom, Stevanović je smatrao da je »naziv srpskohrvatski jezik«, pisan upravo tako, bez crtice, »lingvistički najispravniji, pa čak i jedino ispravan« (59). Miloš Hadžić u vezi s raspravom o nazivu jezika spomenuo je da Matica srpska i Matica hrvatska nisu imale nikakvih teškoća »oko naziva rečnika«. Naime da je i jednoj i drugoj bilo jasno to da je u novosadskom izdanju »rečnik savremenog književnog srpskohrvatskog jezika, a u zagrebačkom hrvatskosrpskog« (96). Marijan Jurković smatrao je da »samo ime srpskohrvatski, u dvije varijante: srpskohrvatski i hrvatskosrpski, može da potpuno i dokraja označi da je to jedan jezik« te da ga stoga treba usvojiti (77). Marko Marković isticao je da je pri formuliranju zaključaka veoma važno »istaći želju ovog dogovora da se naš jezik i zvanično, naročito u dokumentima, naziva srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski« (72).

Urednici časopisa Jezik Ljudevit Jonke, Mate Hraste i Josip Hamm u Novom Sadu nisu mogli zagovarati naziv hrvatski književni jezik, koji stoji u podnaslovu njihova časopisa, kad ondje ni srpski jezikoslovci nisu zagovarali srpski (književni) jezik. Realna mogućnost koja im je preostala bilo je zagovaranje naziva hrvatski ili srpski, u prilog kojega su se mogli pozivati na filološku tradiciju, no na novosadskom skupu nisu (energično) na njemu inzistirali kao na jedino prihvatljivom lingvonimu. Jonke se složio s Belićem da se »naš jezik zove srpskohrvatski ili hrvatskosrpski ili u pojedinačnoj upotrebi na terenu srpski ili hrvatski«, a pritom je naglasio da se u službenoj upotrebi naziva »imenom, koje bi sadržavalo obadva narodna imena, dakle srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski«. Smatrao je da se ne može tražiti »od ljudi da u običnom govoru svoj jezik zovu "srpski ili hrvatski"«, ali da oba imena treba upotrebljavati »u naučnim i službenim spisima« zbog »razvijanja snošljivosti« (40, 41). Pri koncu rasprave, osvrćući se na jednog govornika koji je rekao da pisanje srpsko-hrvatski znači da su »to dva jezika«, objašnjavao je da se pisanjem s crticom, hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski, zapravo izražava težnja »da se vidi da je to jezik dvaju naroda, da se pokaže da tu nema nikakve supremacije« (108). Hraste je, govoreći o pitanju naziva jezika, prigovorio Milošu M. Moskovljeviću, koji da je u anketnom prilogu ustvrdio da je »službeni naziv za naš jezik srpsko-hrvatski« te preporučio »da taj naziv treba da bude i u Hrvatskoj«. Hrvatski je jezikoslovac ustvrdio da »mi u Hrvatskoj« službeno jezik nazivamo »srpski ili hrvatski« (trebao je reći hrvatski ili srpski), a da u Srbiji u diplomama i svjedodžbama »postoji samo "srpski"«. Na koncu je svoj polemički komentar Hraste, iritiran i Moskovljevićevim prilogom i istupom na skupu, završio time da je njemu »svejedno hoće li se jezik zvati srpskohrvatski, hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski« jer je to za njega jedan jezik, jezik kojim govore Srbi i Hrvati (38).7 Hamm je objašnjavao »zašto Hrvati radije ostaju kod naziva "hrvatski ili srpski" i zašto se ne mogu odlučiti da prihvate termin "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski"«. Tumačio je naime da je srpskohrvatski složeni pridjev »u kojem oba dijela« nisu jednaka, kao u riječi tamnosiv (siv, samo nešto tamnije nijanse), te da odatle potječe »neka averzija« prema takvu pisanju. Sugerirao je tada »kompromisni put«, pisanje s crticom, »hrvatsko-srpski« ili »srpsko-hrvatski« (57–58). Pri kraju rasprave predložio je da se odluka o tome kako će se pisati pridjevi koji se upotrebljavaju »za oznaku jezika, koji je zajednički i Srbima i Hrvatima«, prepusti komisiji kojoj će biti povjeren rad na izradi zajedničkog pravopisa (93–94). Ta je komisija, u radu koje je sudjelovao i Hamm, poslije propisala pisanje »hrvatskosrpski (odnosno srpskohrvatski) jezik« (Pravopis 1960: §89b).

1.3. U posebnim je točkama ustvrđena ravnopravnost latinice i ćirilice, ekavskog i ijekavskog.

3) Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.

4) Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takođe su u svemu ravnopravna.

Zaključci o ravnopravnosti dvaju pisama i dvaju izgovora u skladu su sa stavom da novosadski skup ne može donositi »odluke da se ide na jedno pismo i izgovor« (Marin Franičević 27), odnosno svojevrsna su potvrda, »videlo se da se svi u tome slažu«, toga da se ne može »napraviti da svi pišemo jednom azbukom, niti da govorimo jednim narečjem« (Svetislav Marić 53). Jonkeu nije promaklo da u Milisavčevu referatu stoji »oba pisma primiti kao svoja, potpuno ravnopravna u upotrebi« (16), a da se u točki u kojoj se govori o ijekavštini i ekavštini naglašava »da ekavština ima više izgleda u budućnosti« (16). Stoga je tražio da se formulacije tih dviju točaka ujednače, što je očito i učinjeno.

Treća i četvrta točka rasterećene su skerlićevske ideje o jednom pismu i jednom izgovoru, no na skupu su se jasno čuli glasovi zagovornika takva ujednačavanja. Radovan Lalić ponovio je ono što je napisao u anketnom prilogu, »za ekavštinu i latinicu«, dodatno je objašnjavao zašto »s tim ne treba žuriti«, jer »mi faktički nismo dovoljno pripremljeni za to« (44). Đuza Radović isticao je i u Novom Sadu »kao želju i dalji cilj usvajanje ekavskog narečja«, prognozirao da će za 100–150 godina ekavština »kao kraća i praktičnija« zamijeniti ijekavštinu, sugerirao »da bi bilo dobro da i tu stvar uzmemo u obzir u zaključcima«. Kad je o pismu riječ, on bi »možda lično bio više za latinicu«, ali je za to da i latinica i ćirilica »imaju jednake mogućnosti za učenje i kod Srba i kod Hrvata«, napomenuo je »da se na zapadnoj teritoriji naše zemlje ćirilica znatno manje primenjuje nego latinica u istočnim krajevima«. Treba prvo dovesti oba pisma u »ravnopravan položaj«, a potom bi »jednoga dana bez teškoća moglo da se pređe na jedno od tih pisama, bilo ćirilica, bilo latinica« (46). Svetislav Marić sugerirao je da treba pustiti djecu da pišu kako hoće, ekavštinom ili ijekavštinom, zapravo da mogu miješati u svojem jeziku i ekavske i ijekavske oblike. Kad »već ne možemo da imamo jedno narečje, zašto terati ljude da baš sto od sto moraju biti ekavci ili ijekavci«, zašto »kapricirati da sve reči moraju biti u jednom izgovoru«. Ako su oba izgovora pravilna, Marić drži da je nelogično da npr. ekavac upotrebljava »skroz ekavske reči«, uostalom da to »ne vodi onome što smo postavili kao cilj, naime, da jednoga dana dođemo do toga da imamo jedno narečje« (55, 56).

I Belić i Stevanović, dvojica najistaknutijih srpskih jezikoslovaca, imali su na umu ideal jedno pismo i jedan izgovor, taj poželjni cilj koji bi trebalo jednom ostvariti. Belić izričito veli da je »iznad svega jedinstvo našeg jezika«, a da bi »jedinstvo azbuke i jedinstvo izgovora« bila »ideja kojoj bismo težili«. No »dok se ne dođe do toga«, preporučuje »kao želju da se svi stanovnici naše zemlje upoznaju sa obema azbukama i oba izgovora«. Belić vjeruje da kada se »pretstavnici našega naroda«, upravo tako – jednog naroda, a ne predstavnici naših naroda –podjednako »upoznaju sa obema azbukama i podjednako ih zavole«, tada će se lakše moći »rešiti pitanje o jeziku, a dotle smatramo da je samo ideal jedno pismo i jedan izgovor« (41). Stevanović u vezi s izgovorom i pismom ustvrđuje da se iz anketnih priloga i »pogotovu iz dosadašnje naše diskusije« vidi da je »većina učesnika za stanje onakvo kakvo jest«. Ipak: »Možda treba nastojati da i ovde dođe do izjednačenja, da dođe, najzad, do jedne azbuke i do jednog izgovora«. I on misli »da su perspektive bolje za latinicu«, i nije zbog toga »ožalošćen« premda je »rođen u zemlji ćirilskoj«, ali su to »zasad ipak samo perspektive«. Što se tiče izgovora, slaže se da je ekavština »mnogo prostija«, ali ne zna može li se reći »da će ona u dogledno vreme potisnuti ijekavštinu«. Zaključuje ipak da dva pisma i dva izgovora mogu ostati u jednom književnom jeziku »kao i dosad bez ikakve štete za naše jezičko jedinstvo« (51, 52).

Među hrvatskim predstavnicima samo je Josip Hamm koketirao s idejom jednog pisma i jednog izgovora. Izričito je rekao da prihvaća Belićev ideal »jedinstva azbuke i jedinstva izgovora«, ali samo »što se tiče pisma« (44). Objašnjavao je da se jest u svojem anketnom prilogu izjasnio za to da imamo jedno pismo, ali da nije rekao da to treba biti latinica (24). U vezi s pismom sjetio se i da je »drug Moskovljević« preporučivao da se »ne favorizira latinica«, a kad je tomu tako, »mogli bismo preporučivati da se ne favorizira ekavština« (40).

1.4. U petoj točki utvrđena je potreba izrade rječnika suvremenog književnog jezika, a u šestoj izrada zajedničke terminologije.

5) Radi iskorišćivanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.

6) Pitanje izrade zajedničke terminologije takođe je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.

Petim zaključkom osnažen je ranije postignut dogovor dviju kulturnih institucija. Naime na inicijativu Matice srpske u svibnju 1954. dogovoreno je, o čemu je na novosadskom sastanku govorio Miloš Hadžić, da će se rječnik »izdati u dva izdanja, jedno u Zagrebu u latinici po abecedi, a drugo u Novom Sadu u ćirilici po azbuci«. Sekretar Matice srpske objašnjavao je da su s Maticom hrvatskom razgovarali u nekoliko navrata »i na vrlo jednostavan i lak način došli« do zajedničkih gledišta i odredili »fizionomiju tog rečnika«, a da su »drugovi Hraste i Jonke«, koje je Matičin odbor imenovao u »Odbor za rečnik«, pokazali »razumevanje i shvatanja koja se nisu ni za jotu od naših razlikovala« (96). Predstavnici Matice srpske u sklopu priprema za postizanje dogovora oko izdavanja rječnika suvremenog književnog jezika provjeravali su u Zagrebu je li njihov plan u koliziji »sa planom koga drugoga izdavača«. U Leksikografskom zavodu odgovoreno im je da nemaju trenutno namjeru izdavanja rječnika i da taj zadatak rado ustupaju dvjema maticama, a u JAZU-u su im rekli da »kolizije nema« između plana Akademije da izda rječnik u redakciji Julija Benešića i namjera Matice srpske (Hadžić 95).

Na novosadskom skupu govorilo se o rječniku i mimo konkretnog dogovora dviju matica, tako je npr. Ivo Andrić isticao da »književnici kao parče hleba trebaju rečnik, i to ne samo jedan, nego i stvarni, i terminološki, i svaki drugi rečnik« (58), Belić je objašnjavao što znači informativni, što normativni rječnik (31, 62, 87), a Lalić zašto se toliko zalagao za normativni rječnik (112). Općenit zaključak o tome da je potrebno izraditi »terminologije za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života« izveden je iz Milisavčeva referata (17), Belićeva uvodnog izlaganja (22) i diskusijskih priloga (npr. Jurković 78, Belić 89) u kojima je isticana, kao uostalom i u anketnim prilozima, potreba izrade zajedničke terminologije. Nepostojanje je takve terminologije, precizirao je Stevanović, »velika smetnja našem kulturnom, pa i ekonomskom razvitku«, stoga »u svakom je slučaju potrebno što pre pristupiti i izradi zajedničke terminologije za sve grane nauke i tehnike« (51).

U Novom Sadu Hraste je procijenio da rječnik dviju matica – vjerojatno se tada nije ni znalo koliki će mu biti opseg – može biti gotov »za pet-šest godina« (68), a Belić je rekao da bi trebao »da bude što pre gotov, bar u roku od 5 godina« (88). No prva dva od ukupno šest svezaka rječnika predana su u tisak početkom 1965. godine, a koncem 1967. objavljena su u Zagrebu pod naslovom Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika, odnosno Речник српскохрватскога књижевног језика u Novom Sadu. Matica hrvatska i službeno je, nakon dugotrajne polemike hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, odnosno sporenja s Maticom srpskom, 1970. odustala od daljnjeg rada na izdavanju rječnika, a Matica srpska 1976. objavila je zadnji, šesti svezak Речникa.

Premda je izrada zajedničke terminologije u tekstu zaključaka kvalificirana kao »neodložno rešenje«, prošlo je deset godina dok se nije 1964. počelo »sa široko zasnovanim pripremama« (Milisavac 1969: 113). No prije negoli je ostvaren ikakav konkretan učinak na području terminoloških rječnika, došlo je potkraj 1960-ih do prekida suradnje u izradi zajedničke terminologije.

1.5. »Jedan književni jezik treba da ima jedan pravopis«, izveo je zaključak Milisavac na početku novosadskog skupa, a na njegovu kraju sastavljači zaključaka u sedmoj su točki ustvrdili da zajednički jezik treba da ima zajednički pravopis.

7) Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najhitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.

I u anketnim prilozima i u Novom Sadu istican je pravopis kao jedno od glavnih, najvažnijih pitanja, a dominantan je stav i autora anketnih priloga i sudionika skupa da pravopis treba ujednačiti.8 Drugim riječima, nije bilo dvojbe kakav će biti odgovor na pitanje, koje je Belić postavio na skupu imajući na umu anketni prilog Antuna Barca, »hoćemo li mi jedinstvo pravopisa ili, kao što je g. Barac rekao, neka svako, i Hrvati i Srbi, imaju svoj pravopis« (30).9

Belić je podsjećao sudionike novosadske konferencije na to da je i prije govorio i pisao o tome da pravopis »ne sme razdvajati naše narode, da pravopis ne sme biti s jedne strane srpski, sa druge hrvatski, i da se sa malo dobre volje može doći do jednog sporazuma« (63). Objašnjavao je da je pitanje »najobičnijeg reda da imamo jedan pravopis kad imamo jedan književni jezik« (64). Takvu je Belićevu argumentaciju prihvatio i Mate Hraste, uostalom o tome je pisao i u anketnom prilogu, »imamo jedan književni jezik, pa je potreban i jedinstven pravopis«, ali je odmah upozorio da se »držimo jednog pametnog sporazuma, da ne bude nekog natezanja, čime bi bila pogođena osjetljivost jednih ili drugih«. Mora se voditi računa o tome »da pitanje zajedničkog pravopisa nije strogo naučno pitanje; ono je svakako i naučno pitanje, ali je u prvom redu političko« (69). Radovan Lalić problematizirao je Hrastinu elaboraciju o političkoj naravi pravopisnog pitanja i osjetljivosti jednih ili drugih. U njegovoj interpretaciji naučnost pravopisnog pitanja jest u tome što se pravopis i kod Srba i kod Hrvata zasniva na jednom principu. Kad je tomu već tako, onda ne postoji »specifični srpski ili hrvatski pravopis«, pa se tako pri uklanjanju pravopisnih razlika ne mora ni voditi računa o »nekim [srpskim i hrvatskim] osetljivostima« jer da o njima ne može ni biti riječi (80). Belić je, vraćajući se na pravopisnu temu nakon Hrastina i Lalićeva istupa, ustvrdio da je pitanje pravopisa »naučno i kulturno pitanje, a svakako i političko pitanje« (89). Međutim u njegovoj interpretaciji kultura »ne sme da demantuje socijalno uređenje jedne zemlje«, odnosno ako »smo mi jedna država, a naročito ako je naš jezik zajednički, onda ne smemo razlikama u pravopisu da to demantujemo« (89). Drugim riječima, političnost pravopisa jest u tome da služi kao potvrda državnog jedinstva.

Svetislav Marić imao je posve drugačije gledište od Lalića kada je riječ o »osetljivosti kod pravopisa«. Ustvrdio je da »nije tačno« da »ne postoji srpski i ne postoji hrvatski pravopis«, »potpuno je normalna stvar kada neki ljudi smatraju da postoji zaseban srpski i zaseban hrvatski pravopis, i to je faktički tako«. Kad je tomu već tako, onda treba imati razumijevanja za tuđu osjetljivost, »bez velike potrebe ne treba vređati tuđu osetljivost« (91). Ljudevit Jonke polemički je ustvrdio da mi moramo, »iako je drug Lalić rekao drugačije«, voditi računa o nekim osjetljivostima. Istaknuo je »da mi moramo sasvim obračunati sa shvaćanjem koje je ovdje istaknuto, da se ovdje radi o jeziku i pravopisu jednoga naroda. Kada bi se ovdje radilo o pravopisu i jeziku jednoga naroda, mi se ne bismo ovdje ni sastali« (106). Jonke jest za to da se postigne pravopisna sloga, ali »prilikom stvaranja novog pravopisa treba da budemo sporazumni u širokim linijama, u bitnim elementima, a ne da opet izgleda da smo preuzeli jedan pravopis koji je bio na snazi, a da smo napustili svoj« (106).10 Za hrvatske jezikoslovce Jonkea i Hrastu pravopis je političko pitanje utoliko što je i nacionalno, riječ je o pravopisu dvaju naroda, hrvatskog i srpskog.

Jonke je pri koncu diskusije, kada je bilo riječi i o terminologiji i o pravopisu, iznova isticao da je »vrlo važna osjetljivost prema bratstvu i jedinstvu, ali i osjetljivost prema osobinama jednog i drugog naroda«, da moramo voditi računa o raznim osjetljivostima. Pozvao se na to da je »[n]aša revolucionarna stvarnost« priznala »na svim područjima prava pojedinih naroda«, što znači i na jezikoslovnom, tako da »kad god koji od ovih poslova radimo, moramo ga raditi tako da se sporazumijemo u bitnim problemima« (108).

Samoviktimizacijski diskurs – Belićev komentar Jonkeova istupa, potom Jonkeov odgovor – dobro pokazuje u čemu su se obojica složila, ali i o čemu svatko od njih posebno vodi računa. Belić priznaje, svaka reforma u pravopisu »strašno je osetljiva, za Srbe isto tako kao i za Hrvate«, ali ako hoćete nešto napraviti, »morate i žrtve podnositi« (108). Ako hoćemo stvoriti zajedničku terminologiju, »moramo podnositi žrtve i na jednoj i na drugoj strani« (109). Dok Belić sugerira da bi bilo dovoljno da skup preporuči »da se treba svim silama postarati da se stvori jedan zajednički pravopis« (109), Jonke prihvaća stvaranje toga pravopisa, ali je zabrinut omjerom žrtava, jedna će strana (hrvatska) više stradati. Predlaže stoga da skup dade »komisijama [pravopisnoj i terminološkoj] neku direktivu« da »bude žrtava – možda je nezgodan izraz – i sa jedne i sa druge strane. Jednom riječi da se izradi nešto treće«. Belićeva upadica – »Direktiva je da se dođe do jedinstvenog pravopisa« – može se razumjeti kao svojevrsno upozorenje, sluškinja filologija ispunjava »direktivu« što dolazi s instance vlasti. Ili, postupimo po direktivi, a žrtve ćemo prebrojavati poslije. Jonke nakon upadice ustrajava na tome da se odmah uračunaju podjednaki gubici na objema stranama, zaključuje: »Slažem se, ali uz žrtve s jedne i s druge strane« (109).

1.6. Milisavac je u uvodnom referatu ustvrdio, što se očito uzelo u obzir pri oblikovanju osme točke zaključaka, da »veliku smetnju prirodnom i normalnom razvitku jezika čine veštačke prepreke«, odnosno da treba spriječiti »nekulturnu i štetnu pojavu "prevođenja" tekstova« (16).

8) Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

Belić je u uvodnom izlaganju isticao da »ne treba stvarati veštačkih prepreka«, što znači da sve »u našem jeziku treba da je tako udešeno da se svaka knjiga« objavljena na ćirilici »može bez ikakvih prepravaka štampati latinicom i obrnuto« (23). Leksičke razlike »na kojima bi neki hteli da načine mnogo veće razlike«, obrazlagao je Hadžić, te »šovinističke, veštačke intervencije« osuđene su na propast jer se u jeziku »može intervenisati samo u onoj meri u kojoj jezička priroda to dozvoljava« (36). Moskovljević je tražio da se »pitanje tzv. "prevođenja"« unese kao posebna točka u »naše konkretne odluke« (85). Stevanović je govorio o »odbacivanju nekih štetnih navika«, a takva jest i »nezdrava navika "prevođenja" dela sa "srpskog" na "hrvatski" i obrnuto«, i nisu »u pitanju samo pojedina dela nego i povremene publikacije, dnevna štampa čak« (97). Smetalo mu je i »što se uporno traži da se "prevode" tekstovi s ekavštine, recimo, na ijekavštinu«, a takav zahtjev, koliko je njemu poznato, »dolazi uglavnom iz Sarajeva i sa Cetinja« (98). Smatrao je da je »krajnje vreme da se sa ovom praksom "prevođenja" prekine«, da se čitalačka publika treba navikavati na »različite stilove, na stilske osobine oba glavna kulturna centra naša, a ne sprovoditi neko nepotrebno srbiziranje, odnosno hrvatiziranje tekstova, kako se dosad činilo, sa pojedinim listovima i u celini« (97–98). Stevanović pritom nije spomenuo dnevni list Borbu, koji je od ožujka 1948. izlazio u beogradskom i zagrebačkom izdanju, no moguće da je to glasilo Komunističke partije Jugoslavije, poslije SSRN Jugoslavije, imao na umu kao egzemplarni primjer prakse s kojom bi trebalo okončati.

Jonke je u vezi »s vještačkim ili umjetnim preprekama« govorio, sâm je to istaknuo, drugačije od drugih sudionika. Njemu je prihvatljivo da se tiskaju izvorni tekstovi srpskih i hrvatskih književnika – usputno je bocnuo »da smo u našoj Republici izdali poslije Oslobođenja znatno veći broj srpskih pisaca, a nama se čini da se u Republici Srbiji štampa srazmjerno mali broj hrvatskih pisaca« – ali da drugačije stoje stvari kada je riječ o prevodiocima, »drugo su originalna stvaranja, a drugo je prevodilački rad« (104). »Prevodilac treba da se ravna prema publici. Kolektivno je pravo iznad individualnog« (105). Drugim riječima, takvi se tekstovi moraju prilagoditi (objavljivati) na jezičnom standardu koji je prihvatljiv publici, što je osnažio i primjerima iz vlastite prevoditeljske prakse kada je vlastite prijevode prilagođavao zahtjevima izdavača. U polemici sa Stevanovićem, koja će započeti u proljeće 1955. godine, Jonke će dodatno objašnjavati što za njega znači poštovanje izvornih tekstova pisaca, odnosno tumačiti osmu točku novosadskih zaključaka.

1.7. Posljednje su dvije točke, deveta i deseta, tehničke naravi.

9) Komisije za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama i društvima.

10) Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine i NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademiji u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

U skladu sa zaključkom u travnju 1955. konstituirala se i održala prvi sastanak jedanaesteročlana Pravopisna komisija u sastav koje su ušli jezikoslovci – osmorica njih ujedno i angažirani sudionici novosadskog skupa – kao predstavnici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Srpske akademije nauka, Matice hrvatske, Matice srpske, Zagrebačkog sveučilišta, Beogradskog univerziteta i Sarajevskog univerziteta.11 Gotovo istodobno s početkom rada na pravopisu započela je polemika između Ljudevita Jonkea i Mihaila Stevanovića, prva takva u poslijeratnom razdoblju između istaknutog hrvatskog i srpskog jezikoslovca, no ona nije ni u kojem slučaju ugrozila novosadski pravopisni projekt. Nakon četiri godine u travnju 1959. održan je posljednji sastanak Pravopisne komisije, a ujesen 1960. iz tiska je izišao pravopis u Zagrebu pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a u Novom Sadu kao Правопис српскохрватскога књижевног језика са правописним речником.12

2. Polemika Ljudevita Jonkea i Mihaila Stevanovića

2.0. Po povratku iz Novog Sada Mate Hraste ubrzo se u Narodnom listu odredio spram ondje utanačenih zaključaka, a nakon njega učinio je to i Ljudevit Jonke. U članku objavljenu u novogodišnjem broju Narodnog lista pod naslovom »Kamo ide naš književni jezik« (1955a) implicite se distancirao od prvog zaključka u kojem je utvrđena jedinstvenost književnog jezika. U njemu naime raspravlja o pitanjima koja, kako navodi, mnogi postavljaju sudionicima novosadskih razgovora:

[...] kamo ide književni jezik hrvatske i srpske književnosti, hoće li se možda napustiti dosadašnji književni tip jezika i ne polazi li se možda u neku mješavinu hrvatskog i srpskog književnog jezika, kako se on oblikovao u djelima hrvatskih i srpskih pisaca.

Odgovor koji Jonke na ta pitanja daje vrlo je jasan – »Ponajprije treba istaći, da novosadski razgovori nisu ni u čemu dirnuli u prirodni i organski razvoj hrvatskoga književnog jezika« – a s njim je usklađena i njegova interpretacija cjeline zaključaka:

Može se zaista reći, da među najznačajnije zaključke novosadskih razgovora pripada upravo isticanje ravnopravnosti i priznanje nužnog poštovanja tim dv[a]ma tipovima književnog jezika Hrvata i Srba.

Jonke se kao glavni urednik časopisa Jezik pobrinuo da svoje čitatelje obavijesti o novosadskom skupu. U prvom broju časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika tiskanom u 1955. godini donosi se tekst zaključaka, ali ne u izvorniku, očito je to iz samog naslova »Zaključci Novosadskog sastanka o hrvatskom ili srpskom jeziku i pravopisu«, uz popratni Jonkeov članak »Novosadski sastanak i anketa Letopisa Matice srpske«. U istome broju objavljen je kratak članak o godišnjoj skupštini Hrvatskog filološkog društva održanoj koncem siječnja 1955. u kojem se Jonke, spominjući obvezu nastavnika da se u nastavi služe pravilnim književnim jezikom ijekavskoga govora, pozvao na pravilno shvaćanje novosadskih zaključaka o jeziku i pravopisu.

O tim dvama člancima kritički je pisao Mihailo Stevanović u Borbi, »organu Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije«, tada drugim po redu dnevnim novinama s najvećom prosječnom nakladom u Jugoslaviji, a ubrzo je na istom mjestu uslijedio i Jonkeov odgovor.13 Potom se polemika premjestila u stručne časopise, u zagrebački Jezik i beogradski Naš jezik, u vrijeme kada već obojica sudjeluju u radu Pravopisne komisije, što znači da su vlastite stavove mogli brusiti i u posve neposrednoj komunikaciji. Polemički članci otkrili su da dvojica istaknutih jezikoslovaca i sveučilišnih nastavnika, ujedno sudionici skupa u Novom Sadu, različito interpretiraju zaključke u sastavljanju i prihvaćanju kojih su i sami sudjelovali. Razlike načelne naravi u vezi s problematikom književnog jezika nisu prestale postojati činom potpisivanja novosadskih zaključaka.14 Argumentacijsko uporište svojih tvrdnji filološki su pedantno tražili u tekstu (zaključcima, anketnim prilozima, transkriptu s trodnevnog skupa), ali i u (nedokučivu) »duhu Novosadskog sastanka«.15

Konkretne točke prijepora između Jonkea i Stevanovića jesu naziv jezika (druga novosadska točka), »samovoljno "prevođenje" tekstova« (osma točka) te s tim u vezi i pitanje – u koje se uplela i četvrta točka o ravnopravnosti ekavskoga i ijekavskoga – o tome trebaju li se nastavnici jezično »prilagođavati sredini« u kojoj rade. No temeljna je razlika između dvojice jezikoslovaca, što pokazuju i njihovi tekstovi koji ne pripadaju polemičkom nizu, no tijesno su povezani s novosadskim skupom, u njihovu interpretiranju književnog jeziku. Dok hrvatski jezikoslovac ipak razlikuje dva tipa književnog jezika (Jonke 1954: 358), od kojih jedan jest hrvatski književni jezik, a drugi srpski (Jonke 1955a), srpski jezikoslovac »karakter razlika u književnom jeziku Srba i Hrvata« (Stevanović 1953a) identificira kao stilske, ne dovodi u pitanje činjenicu da postoji »izvesnih jezičkih odlika (ja bih rekao stilskih osobina) prema kojima se jezik hrvatskih pisaca može razlikovati od jezika srpskih pisaca« (Stevanović 1954: 21), no za njega je neprijeporna činjenica da postoji samo jedinstveni srpskohrvatski književni jezik (Stevanović 1955a). Dvojica jezikoslovaca imaju i različit stav o tome što činiti s tim razlikama u književnom jeziku: s jedne strane Jonke (1955c) načelno nije protiv toga da se »ponešto dvostruko« ukloni (»neka se u slobodnoj utakmici bori i natječe, pa neka pob[i]jedi ono što je bolje, ljepše i pravilnije«), ali naglašava da se moraju »uzimati u obzir i specifičnosti izraza pojedinih narodnih i kulturnih krugova«, s druge strane Stevanović (1954: 22) ističe da je »svaki doprinos ostvarenju potpunog jedinstva književnog jezika od vrlo velikog značaja«, smisao »Novosadskog dogovora i jeste u tome da se uklanjaju razlike« (Stevanović 1955b: 143).

2.1. Sastavljači teksta novosadskih zaključaka – i to ne samo Jonke i Stevanović – različito su tumačili točku o nazivu jezika, što je uočljivo već iz prvih komentara nakon završenog trodnevnoga skupa. Lalić u opširnu članku »Povodom novosadskog dogovora o književnom jeziku« usputno spominje i »zaključak sastanka o jedinstvenom nazivu jezika (srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik)« (1955: 67), no problematično je što takve formulacije nema u drugoj točki novosadskih zaključaka. Hraste u svojem komentaru »Nakon sastanka u Novom Sadu« (1954) u vezi s nazivom jezika ustvrđuje da je onaj tko je »pomno pročitao zaključke« mogao »saznati ovo«:

2. Dosada se u službenim spisima nije uvijek pazilo na pravilan naziv našega jezika, pa je utvrđeno, da ga u takvim spisima treba nazivati: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski. Svaki od tih naziva je dobar i svatko može upotrebiti onaj, koji želi. Razumije se, da će ga i odsada u razgovornom jeziku i u privatnoj upotrebi Hrvati nazivati hrvatski jezik, a Srbi i Crnogorci srpski. U tome se za nas nije ništa izmijenilo, jer su ga Hrvati i dosada u službenim spisima nazivali hrvatski ili srpski jezik.

I Hraste (poput Lalića) ne donosi formulaciju zaključka o nazivu jezika, nego se nakon pomnog čitanja upušta u njegovu interpretaciju. Dok Lalić samo navodi srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, Hraste dodaje i hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski, pritom naglašava da se za nas nije ništa promijenilo, podrazumijevajući (predviđajući) da će Hrvati i nadalje u službenim spisima rabiti naziv hrvatski ili srpski.

U prvoj polovici 1955. godine Hraste je u časopisu Jezik u dvama člancima u vezi s nazivom jezika zauzeo sljedeći stav: odbijao je srpskohrvatski (hrvatskosrpski) kao jedino dobar naziv, a davao je prednost lingvonimu hrvatski ili srpski, no nije ga izričito zagovarao kao jedino prihvatljivo rješenje. Prvi je put to učinio komentirajući Stevanovićev članak »Opet o nazivu našeg jezika« objavljen u zagrebačkom Jeziku u kojem njegov autor zagovara srpskohrvatski (hrvatskosrpski) kao »bolji i tačniji od svih ostalih termina koji se pored njega upotrebljavaju« (Stevanović 1954–1955: 107). Hraste je naime, iskoristivši svoju uredničku poziciju, u istom broju uzvratio »[p]rofesoru beogradskog Filozofskog fakulteta dru. Mihajlu Stevanoviću«. U svojoj je elaboraciji uz ostalo ustvrdio da je naziv hrvatski ili srpski (srpski ili hrvatski) nama »najbliži, jer se u našim krajevima upotrebljava zadnjih 80 godina«, da »mi ne možemo dati prednost pred ostalima« nazivu hrvatskosrpski (srpskohrvatski), koji »najviše se upotrebljavao zadnjih petnaestak godina pred Drugi svjetski rat, i to više u istočnim krajevima nego u zapadnim«. Članak završava svojevrsnim upozorenjem »da ne bi bilo dobro ni pametno nametati nikome« koji će se naziv – hrvatskosrpski, srpskohrvatski, hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski – upotrebljavati. »Samo će vrijeme odabrati i zadržati jedan (možda isti) naziv kao najobičniji. To će ovisiti o širokogrudnosti i razumijevanju kulturnih i naučnih radnika naših naroda« (Hraste 1954–1955a: 109, 110). U lipanjskom broju Jezika Hraste je u negativnom prikazu knjižice Vitomira i Tugomila Ujčića prigovorio uz ostalo braći stoga što su, kako navodi, »uvjereni, da će "preovladati" u upotrebi zbog praktičnosti i kratkoće nazivi hrvatskosrpski i srpskohrvatski«.16 Hrastin je komentar da premda su »ti nazivi pravilni i dobri, ne vidimo razloga, zašto bi se naš književni jezik morao samo tako nazivati kada su u upotrebi i drugi jednako dobri nazivi«, hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski (1954–1955b: 156).

U ranim 1950-im Stevanović je glavni pokretač rasprave o nazivu jezika. U nekoliko je svojih članaka, i prije novosadskog skupa i nakon njega, dosljedno zagovarao srpskohrvatski (hrvatskosrpski) kao lingvistički najispravniji naziv jednoga, zajedničkog jezika Srba i Hrvata. U anketnom prilogu objašnjavao je da je »termin srpskohrvatski (odnosno hrvatskosrpski) jezik lingvistički potpuno ispravan«, srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski) »kao odrednica pojma našeg jezika nije ispravan«, a hrvatski ili srpski (srpski ili hrvatski) da »lingvistički nije opravdan« i pored »duge tradicije njegove upotrebe« (1953a: 140, 141). Podrobno je u članku »Oko naziva našeg jezika« raspravljao o različitim nazivima, a na koncu je izveo zaključak »da je po našem mišljenju termin srpskohrvatski (odnosno hrvatskosrpski) u službi odrednice našeg jezika lingvistički najispravniji« (1953b: 322). U tekstu objavljenu u Jeziku, koji je isprovocirao Hrastin brz odgovor, objašnjavao je čitateljima časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika zašto daje prednost nazivu srpskohrvatski (hrvatskosrpski) pred nazivima hrvatski ili srpski (srpski ili hrvatski), srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), a u vezi s lingvonimima srpski, hrvatski ustvrdio je da se »oni ne bi mogli upotrebljavati« kao »službeni i naučni termini, u školskim dokumentima, u udžbenicima, u naučnoj literaturi uopšte, u društvenoj i državnoj administraciji« (1954–1955: 102).

Jonke je sredinom 1950-ih u vezi s nazivom jezika imao manje-više isti stav kao Hraste. U anketnom je prilogu odbacio prigovor upućivan nazivu hrvatski ili srpski, »kakav je u Hrvatskoj uobičajen već gotovo stotinu godina« (Jonke 1954: 361), a u Novom Sadu nije se (izričito) odrekao naziva hrvatski ili srpski, ali se složio s Belićevim mišljenjem da u službenoj upotrebi bude naziv srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski. Govorio je, doduše, da i dalje mogu biti »u pojedinačnoj upotrebi na terenu srpski ili hrvatski« (v. ovdje odjeljak 1.2).

U članku »Novosadski dogovor i anketa Letopisa Matice srpske«, koji je polazište polemičkog sukoba sa Stevanovićem, Jonke u vezi s točkom o nazivu jezika piše, ne držeći se pritom slova toga zaključka, da se »za službenu upotrebu« predlaže »naziv hrvatskosrpski, srpskohrvatski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski, dakle tako, da budu istaknuta oba sastavna dijela«, ali da u »neslužbenoj upotrebi svatko može dakako nazvati svoj jezik i samo jednim imenom« (1954–1955a: 68).

Stevanović u svojim polemičkim člancima nije tvrdio da je u Novom Sadu donesena konačna odluka o nazivu jezika, nego da je odluka o službenom nazivu jezika prepuštena komisiji koja će raditi na pravopisu. Smatrao je pogrešnim tumačenje da su svi nazivi koji »sadrže oba dela«, i hrvatsko i srpsko ime, »podjednako dobri i da se kao ravnopravni mogu i dalje naporedo upotrebljavati«. Precizirao je da se pretežita većina sudionika izričito zalagala »za termin srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski kao najadekvatniji i jedino adekvatan naziv našeg jezika« (Stevanović 1955a). Tvrdio je da su »neki ocenjivači Novosadskog dogovora« pomiješali »pojedinačna mišljenja i gledište većine« te da se zbog toga dogodilo da se druga točka zaključaka »tumači kao ostavljanje potpune slobode da se po izboru upotrebljavaju termini« srpskohrvatski (hrvatskosrpski), srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), hrvatski ili srpski (srpski ili hrvatski), v. Stevanović (1955b: 146).

Jonke se u svojim odgovorima s jedne strane čvrsto držao slova novosadskog drugog zaključka u kojem se ne navodi ni jedan naziv, pa tako ni naziv srpskohrvatski (hrvatskosrpski). Prigovarao je Stevanoviću zbog potenciranja »smisla Novosadskih zaključaka« i njegova tumačenja da su samo nazivi srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski)17 »u duhu Novosadskih zaključaka« jer da su se »učesnici složili u prihvaćanju samo jednog naziva, oni bi to unijeli u Zaključke« (Jonke 1955–1956a: 106). S druge strane »u duhu Novosadskih zaključaka« tumačio je da u službenoj upotrebi treba biti naziv koji sadrži oba narodna imena, a da »već nije tako važno« hoće li to biti srpskohrvatski, hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski. Isticanjem obaju imena željelo se »i nazivom jezika ojačati bratstvo i jedinstvo naših naroda«, a od navedenih »šest varijanata pobijedit će u slobodnoj utakmici onaj naziv, koji je najživotniji i najpraktičniji«, vrlo je vjerojatno, predviđao je Jonke (1955–1956a: 106), »da će to biti baš nazivi srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski«.18

Stevanović se u odgovoru upućenu zagrebačkom, a ipak objavljenu u beogradskom časopisu branio od prigovora da je »potencirao smisao Novosadskih zaključaka«.19 Priznao je da na skupu nije donesen zaključak o srpskohrvatskom (hrvatskosrpskom) kao službenom nazivu (»onde nije određeno koji to naziv bi trebalo da bude«), ali i objasnio da je zaključak o tome da je u Novom Sadu dana prednost terminu srpskohrvatski (hrvatskosrpski) donio na osnovi dviju činjenica: prva, izrazita se većina sudionika zauzimala za taj termin; druga, u tekstu zaključaka pojavljuje se upravo srpskohrvatski u 5. točki, odnosno hrvatskosrpski u 8. točki (Stevanović 1956: 24, 25).20

Jonke se u članku kojim je okončana polemika pozvao na to da je »mnogo važniji tekst Zaključaka nego nabrajanje pojedinih mišljenja u diskusiji«. S obzirom na to da u njemu nije izričito rečeno da to »može biti samo naziv srpskohrvatski ili hrvatskosrpski«, ustvrdio je da su »pored ta dva naziva« posve dobri i »hrvatski ili srpski jezik, hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski jezik«, važno je da su u njima »istaknuta oba sastavna dijela«. Usputno je sugerirao Stevanoviću, premda ga nije izričito naveo kao adresata, da bi namjesto rasprave bilo »korisnije i posve u duhu Zaključaka« da se »poradi na tome, kako bi se Institut za srpski jezik, koji izdaje "Naš jezik", prozvao Institutom za srpskohrvatski jezik« (Jonke 1956–1957: 120). Ne treba precjenjivati učinak Jonkeova polemičkog žalca, no Institut za srpski jezik 1958. godine promijenio je svoje ime »u skladu sa zaključcima Novosadskog dogovora«, i to »na predlog Mihaila Stevanovića«, u Institut za srpskohrvatski jezik.21

2.2. Jonke i Stevanović različito su interpretirali formulaciju da treba spriječiti »štetnu pojavu samovoljnog "prevođenja" tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca« sadržanu u osmoj točki novosadskih zaključaka. Jonke je tumačio da se sprečavanje samovoljnog »prevođenja« odnosi samo na beletristička djela, a da se, za razliku od književnika (»umjetnika stvaralaca«), drugi pisci trebaju prilagoditi sredini u kojoj djeluju. Razlikovao je individualno i kolektivno pravo, o čemu je govorio i na skupu u Novom Sadu (v. ovdje odjeljak 1.6). Prema njegovoj interpretaciji osme točke djela »umjetnika stvaraoca« ne smije se »preudešavati "prevođenjem"«, no osim individualnog prava književnika postoji i »kolektivno pravo naroda da dobiva knjigu i štampu uopće na najpristupačniji način«. Drugim riječima, »pisac, koji nije umjetnik stvaralac, treba da [se] prilagodi sredini, u kojoj djeluje« (Jonke 1954–1955a: 69).

Stevanović nikako nije mogao prihvatiti Jonkeovu tvrdnju da bi zahtjev za prilagođavanjem pojedinaca bio u skladu s novosadskim zaključcima. Naprotiv, takav je zahtjev »za "prilagođavanjem" pojedinaca sredini u kojoj deluju, što prema nekim interpretatorima nalaže pravilno shvatanje Novosadskih zaključaka, u apsolutnoj suprotnosti s duhom i s tekstom njihovim«. Sudionici novosadskog skupa nisu imali na umu nikakvo razgraničenje »interesnih sfera«, nikakvu podjelu »našeg jezika na književna područja«, a »jezičko prilagođavanje tekstova sredini«, ističe Stevanović (1955a) u Borbi, dosad je bilo, »i još uvek je, jedna od najvećih smetnja prirodnom razvitku srpskohrvatskog književnog jezika i njegovoj svestranoj jedinstvenosti«. U Našem jeziku ponavlja da sudionici »Novosadskog dogovora nisu imali na umu nikakvu podelu interesnih sfera«, »niti podelu našeg jezika na nekakva područja«, nego su imali na umu »pravo svakog građanina koji se služi srpskohrvatskim jezikom da piše onim književnim narečjem [ekavskim ili ijekavskim] i onom od dveju naših azbuka [ćirilicom ili latinicom] koju sam odabere« (Stevanović 1955b: 141).

Jonke je u članku objavljenom u Borbi predbacio Stevanoviću da na problem jezika i pravopisa gleda suviše jednostavno i jednostrano, »kao da se tu radi o jeziku i pravopisu jednoga naroda, pa što većina zaključi, to treba manjina da prihvati«. Odbacio je Stevanovićevu argumentaciju koja se temeljila na prebrojavanju pojedinačnih mišljenja i utvrđivanju većinskog gledišta (»broj je pojedinaca dakle irelevantan, važna su konstruktivna mišljenja jedne i druge strane«). Na sastanku u Novom Sadu, može se zaključiti iz članka »Uoči sprovođenja Novosadskih zaključaka«, sudjelovale su dvije strane – hrvatska i srpska, a ne skupina pojedinaca. Ističe se da do zajedničkog rješenja te dvije strane mogu jedino doći »sporazumno, paritetno, po prirodnom pravu, bez nametanja«, »bez ikakva majoriziranja ili nametanja«. Ključna je Jonkeova tvrdnja da

svaki narod ima u socijalističkoj Jugoslaviji pravo, da sam odlučuje o svojem pravopisu i jeziku. Iz činjenice, što je narodni jezik Srba i Hrvata jedan i jedinstven, ne mora još slijediti zaključak da srpski i hrvatski pravopis i književni jezik moraju biti jednaki i identični, pogotovo kada znamo, da se jedan razvio pretežno na bazi narodnog ekavskog govora, a drugi isključivo na bazi ijekavskog govora. (1955b)

Odgovarajući na Stevanovićev članak »Novosadski dogovor prema odzivima na nj«, Jonke (1955–1956: 108) objašnjava da mu nije ni drago ni ugodno da o tome piše, no da mu je dužnost »kao učesniku Novosadskog sastanka« da upozori »ne samo na točan tekst, nego i na duh Novosadskih zaključaka, kad se već pojavljuju pogrešna tumačenja«. Rezultat novosadske diskusije u vezi s prilagođavanjem tekstova sažima ovako: zaključeno je da »neke tekstove ne treba "prevoditi"« (umjetničke i znanstvene), a neke treba (»svakidašnji tekstovi«, »novinski, oglasni, uredovni, radio-vijesti, i sl.«). U interpretaciji osme novosadske točke Jonke veliku važnost pridaje riječi samovoljno. Hrvatski jezikoslovac uvjeren je da je do različitog i pogrešnog tumačenja došlo zbog toga što je Stevanović u svojem članku propustio pri citiranju osmog novosadskog zaključka navesti riječ samovoljno: namjesto »[...] štetnu pojavu samovoljnog "prevođenja" tekstova [...]« napisao je »[...] štetnu pojavu "prevođenja" tekstova [...]«. »Bez riječi "samovoljno" zaista se osuđuje svako prevođenje, a s riječju "samovoljno" samo neko. Tu je dakle Stevanović pogrešno protumačio tekst zato, što je pogrešno citirao Zaključke« (Jonke 1955–1956: 105).

Iz Stevanovićeve perspektive u riječi samovoljno nije sva težina spora. Beogradski profesor jest »drugu Jonkeu jako zahvalan« na ukazanu propustu, ali ponavlja da je »protiv "prevođenja" srpskih tekstova na hrvatski i hrvatskih na srpski, jer kad je reč o jednom jeziku onda nema mesta prevođenju, pa ni "prevođenju"«. Prihvaća da je ispuštanjem riječi samovoljno smisao »dotičnog zaključka unekoliko izmenjen«, ali je uvjeren da je »suština njegova, i pored toga« ostala ista: treba poštovati originalne tekstove pisaca (Stevanović 1956: 23, 24).

Jonke je i u vezi s tom prijepornom točkom u konačnom odgovoru izrekao nekoliko riječi »da se ne bi činilo« da su Stevanovićevi »argumenti završna riječ o čitavoj stvari«. Ponavlja dakle da tekstove hrvatskih i srpskih književnika »uvijek treba štampati onako, kako su napisani«, ali da su drugo »svakidašnji tekstovi, koje čitamo u novinama, časopisima i slušamo ih na radio-stanicama« – takvi tekstovi »po prirodnom pravu književnog jezika nekoga naroda treba da budu odštampani njegovim tipom književnog jezika«. Ako je tomu tako, onda je pravo i »hrvatskoga čitaoca, da mu njegove novine, časopisi i radio-stanice objavljuju vijesti u njegovu književnom jeziku« (Jonke 1956–1957: 119).

2.3. Jonke i Stevanović sporili su se i u vezi s opravdanošću zahtjeva da se nastavnik prilagođava sredini u kojoj radi. Takav je zahtjev Jonke, po svemu sudeći, prvi put artikulirao u svojem anketnom prilogu riječima da se »nastavnici hrvatskosrpskog jezika, bez obzira na to odakle potječu« trebaju uvijek jezično prilagoditi sredini u kojoj djeluju (1954: 360). O prilagodbi nastavnika pisao je potom u dvama člancima objavljenim u istom broju Jezika (veljača 1955), koji su polazište polemičkog spora, odnosno o kojima će Stevanović kritički pisati u Borbi, a zatim u Našem jeziku. Jonke je u članku kojim je popratio tekst novosadskih zaključaka interpretirajući osmu točku, u kojoj se govori »da treba prekinuti s praksom samovoljnog prevođenja književnih djela«, ustvrdio »da se pisac, koji nije umjetnik stvaralac« treba prilagoditi sredini u kojoj djeluje, a i da je ista misao istaknuta »kao vrlo korisna i za nastavu jezika u školama«. I nastavnici dakle »treba da se prilagode sredini, u kojoj djeluju, i treba da budu nosioci jezične snošljivosti« (1954–1955a: 69). U kratkom izvještaju o godišnjoj skupštini Hrvatskog filološkog društva održanoj koncem siječnja 1955. Jonke navodi da je u diskusiji naglašeno da je dužnost svih nastavnika da pomognu nastavnicima »hrvatskoga ili srpskoga jezika na srednjim školama« tako što će se služiti u nastavi »pravilnim književnim jezikom ijekavskoga govora bez obzira, iz kojega kraja potječu«.

To zahtijeva ne samo propis školskih vlasti, nego i pravilno shvaćanje novosadskih zaključaka o jeziku i pravopisu po kojem se pojedinac treba da prilagodi sredini, u kojoj djeluje. (1954–1955b)

Ljudevit Jonke, glavni urednik Jezika, izdavač kojega je Hrvatsko filološko društvo, bio je obaviješten o pritužbama koje su stizale sa školskog jezičnog terena, što ga je, po svemu sudeći, i potaknulo da u svojim tekstovima ističe zahtjev za jezičnom prilagodbom nastavnika. Ovdje treba napomenuti da je Hrvatsko filološko društvo nekoliko mjeseci nakon svoje skupštine, nakon što je »upozoreno s više strana«, uputilo 11. svibnja 1955. predstavku Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu NR Hrvatske. U predstavci mjerodavnom ministarstvu stoji »da neki učitelji, nastavnici i profesori u osnovnim i srednjim školama NR Hrvatske predaju u razredima predmete ekavskim i beogradskom terminologijom« te Društvo moli Savjet da se »posebnim raspisom na sve osnovne i srednje škole« upozori nastavnike na to da su se »u nastavi dužni držati Boranićeva Pravopisa, ijekavskog govora i naše uobičajene (zagrebačke) terminologije«. Na godišnjoj skupštini Hrvatskoga filološkog društva održanoj koncem siječnja 1956. iznova se problematizira nastava na ekavskom u hrvatskim školama. Tada je predstavnik gospićke podružnice HFD-a izvijestio da na tamošnjoj gimnaziji devet profesora iz Beograda predaje »ekavskim govorom«. U diskusiji potaknutoj tim istupom rečeno je da je Upravni odbor HFD-a »već poduzimao korake u tom pogledu; da su, prema novosadskom sporazumu, doduše, ekavski i ijekavski govor ravnopravni, no, "razumije se, tako dugo, dok nisu na štetu jedan drugome"«. Neki su delegati predlagali da se u vezi s tim pitanjem »zauzme načelan stav«, a jedan je profesor

tražio da se ponovo uputi predstavka prosvjetnim vlastima, »u kojoj bi trebalo zatražiti, da nastavnici predaju svoje predmete onim govorom, koji je propisan za pojedinu republiku, t.j. govorom, kojim većina govori u pojedinom kraju«. (Munko 1956)

Gospićki »jezični konflikt« (tako navedeno s navodnicima u Vjesniku) jedan je od prvih primjera politizacije jezika u poslijeratnom razdoblju. Novinaru Vjesnika, glavnih dnevnih novina u izdanju Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, zasmetalo je »potezanje tog pitanja« na skupštini, »općenito "pravni" ton diskusije« te je gospićkoj podružnici predbacio – doduše rado vjerujući da u njezinoj intervenciji nije bilo ni »trunke šovinističkih motiva« – da nije imala »dovoljno širine i takta, i onog elementarnog, jednostavnog političkog instinkta« (Munko 1956). Komentator Školskih novina, tjednika za učitelje, nastavnike i profesore NR Hrvatske, sumnja u »ideološku-političku izgrađenost« nastavnika koji postavljaju pitanja poput onih o ekavskom i ijekavskom na skupštini HFD-a. Razumljivo mu je da će nastavnici postupno »primiti književni govor sredine u kojoj žive«, ali protivi se tomu da ih se na to obvezuje administrativnim putem jer da pitanje ekavskog i ijekavskog može postati »i povod za izazivanje sukoba i trvenja« (Mišić 1956).

Jonke je najopširnije o jezičnoj prilagodbi nastavnika pisao u travanjskom broju Jezika objavljenom 1956. odgovarajući na Stevanovićev članak »Novosadski dogovor prema odzivima na nj«. Tada je pobrojio da se o tome, kao važnom elementu za širenje jezične snošljivosti, raspravljalo 1955. i 1956. na godišnjim skupštinama HFD-a, a i da se na Slavističkom sastanku u Ohridu u svibnju 1955. u neslužbenim razgovorima delegata iz četiriju republika u kojima se govori »hrvatskim ili srpskim jezikom« takav zahtjev isticao kao »normalan zahtjev za nastavnike«.22 Posebno je naglasio da je na godišnjoj skupštini HFD-a u siječnju 1956. i delegat Udruženja za srpskohrvatski jezik i književnost NR Srbije među ostalim rekao da pedagoški nazori zahtijevaju da se nastavnik služi onim govorom kojim govore njegovi učenici, ali »da na nastavnike treba u tom smislu djelovati prijateljskim razgovorom i dogovorom, a ne na osnovi službenih intervencija« (1955–1956: 107). U elaboraciji opravdanosti zahtjeva za jezičnom prilagodbom Jonke se služi formulacijom o prilagođavanju nastavnikâ »književnom govoru kraja« (106). Premda rabi imenicu kraj, konotacije koje su prirodoslovne, te terminološki nepreciznu sintagmu književni govor, cilja na to da se nastavnik u školi mora služiti jezičnim standardom federalne jedinice u kojoj radi. Na drugom je mjestu i jasniji – »Stoga je i prirodno i pedagoški važno, da se nastavnik postepeno prilagodi onom govoru i onoj terminologiji, koja je u nekoj republici u općoj upotrebi« (107) – i konkretniji – »Historijska je činjenica, da je u hrvatskim školama ijekavski govor štokavskoga narječja nastavni jezik, što dakako ne isključuje ni mogućnost ni potrebu da se potanko upozna i ekavski govor štokavskog narječja i čitaju ekavski tekstovi« (107).

Stevanović je u svojim polemičkim člancima osporavao utemeljenost zahtjeva za jezičnom prilagodbom nastavnika tumačeći da ona nema nikakva uporišta u novosadskim zaključcima. U članku objavljenu u Borbi Stevanović se čudi, ciljajući na Jonkeov izvještaj s godišnje skupštine Hrvatskog filološkog društva, da »negde čak školski propisi danas obavezuju i ekavce na upotrebu samo jekavskog izgovora« (Stevanović 1955a). Srpskom jezikoslovcu nisu prihvatljive tvrdnje koje su se čule »posle sastanka u Novom Sadu« da će »ćirilica "biti žrtvovana"«, ali ni napomena Stjepana Ivšića, jednoga od naknadnih potpisnika novosadskih zaključaka, u kojoj stoji da četvrta točka o ravnopravnosti obaju izgovora »ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem ijekavskom području« (Stevanović 1955b: 140).23

Dok je Jonke osmu novosadsku točku toliko rastegnuo eda bi u nju mogao ugurati i zahtjev za jezičnom prilagodbom nastavnika, Stevanović problematiku prilagodbe sužava na odabir književnog izgovora (i pisma), odnosno uporište za odbacivanje takva zahtjeva pronalazi u četvrtoj (i trećoj) točki teksta novosadskih zaključaka. Pravo je svakoga pojedinca da se služi onim pismom i onim izgovorom koje sâm u svakoj prilici odabere (Stevanović 1955a), ravnopravnost ekavskoga i ijekavskog izgovora podrazumijeva »pravo svakog pojedinca da govori i piše onim književnim narečjem koje mu je bliže, odnosno koje u datoj prilici sam želi da uzme« (Stevanović 1955b: 141).

Pozivajući se na transkript rasprave, Stevanović je ustvrdio da nitko na novosadskom skupu nije govorio o zahtjevu za prilagođavanjem nastavnika, pa čak ni sâm Jonke »ako možemo verovati stenografskim beleškama«, pritom je ponovio svoju tvrdnju »da je sasvim pogrešno Novosadskom sastanku pripisivati takav zahtev« (Stevanović 1956: 26).24 U istom članku beogradski profesor navodi da je o zahtjevu za prilagodbom nastavnika »prvi put saznao« iz Jonkeova članka objavljena u Jeziku (veljača 1955). Činjenica jest da zagrebački profesor o prilagodbi nastavnika nije govorio u Novom Sadu, ako se pouzdajemo u objavljeni transkript rasprave, no o tome je pisao ranije u Letopisu Matice srpske (svibanj 1954). Bilo kako bilo, Stevanović je uvjeren da bi zahtjev za prilagodbom nastavnika – i da je bilo o njemu na trodnevnom skupu riječi – bio ocijenjen negativno s obzirom na to da je na njemu osuđivano ijekaviziranje ekavskih tekstova u ijekavskim sredinama (1956: 26).

Završna je Stevanovićeva riječ u vezi sa zahtjevom »za prilagođavanjem književnog izgovora nastavnika sredini u kojoj deluje«:

I ravnopravnost oba književna izgovora koju su učesnici Novosadskog sastanka preporučili (u 4. tački svojih Zaključaka) ja tumačim tako, da svako i u pismu i u govoru može upotrebljavati ijekavski ili ekavski književni izgovor, već prema tome na koji od njih je navikao, odnosno koji od njih bolje poznaje ili jednostavno – koji mu se više dopada. (1956: 27)

Jonke u članku kojim je okončan polemički niz ponavlja da nastavnik jezičnom prilagodbom sredini u kojoj radi primjenjuje »princip jezične snošljivosti«, da svojim primjerom pokazuje da nije »nepopustljiv u jezičnim pitanjima« te da tako i odgojno djeluje na učenike »razvijajući u njima jezičnu snošljivost i ljubav prema svemu u hrvatskom ili srpskom jeziku«. Osvrćući se na Stevanovićev iskaz da su mnogi ijekavci »dugim službovanjem u ekavskoj sredini, prirodno je, prešli na njen izgovor«, među njima i on sâm, Jonke (1956–1957: 120) zaključuje da će (Stevanović) dopustiti »i prijelaz na ijekavštinu ekavcu, kada se on nađe u ijekavskoj sredini«, jer da bi drugačiji zaključak bio »ili nelogičan ili nepravedan«, a sve to proizlazi iz »činjenice, da je pravo naroda uvijek iznad prava pojedinca«.

3. Zaključno

Jonke je u polemičkom sučeljavanju branio jezični teren hrvatske federalne jedinice, na području koje bi se i nakon Novog Sada trebao rabiti u osnovi onakav književni jezik kakav je bio i prije donesenih novosadskih zaključaka, a Stevanović se zauzimao za jedinstveni srpskohrvatski (hrvatskosrpski) književni jezik i protivio se podjeli toga »našeg jezika na nekakva područja« (1955b: 141). Da bi obranio zahtjev za jezičnom prilagodbom nastavnika, Jonke je tvrdio, budući da o tome nema ni slova u tekstu zaključaka, da je prilagođavanje »zaista u duhu Novosadskih zaključaka« (1955–1956: 108). Tada je samo taj duh mogao priskrbiti legitimitet zahtjevu za prilagođavanjem nastavnika, odnosno prikazati ga kao »pravilno shvaćanje novosadskih zaključaka o jeziku i pravopisu« (1954–1955b). U vezi s nazivom jezika Jonke je bio bliži slovu drugog zaključka negoli njegov oponent, no u poslijenovosadskom razdoblju srpskohrvatski (hrvatskosrpski), što je zagovarao Stevanović, gotovo će u potpunosti iz javne uporabe potisnuti konkurentske lingvonime. U hrvatskim školama hrvatskosrpski u imenu predmeta istisnut će hrvatski ili srpski, a s početkom 1960-ih Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, postaje »u skladu s novosadskim zaključcima o hrvatskosrpskom jeziku i pravopisu« (Jonke 1961–1962) časopis za kulturu hrvatskosrpskoga književnog jezika.25

Novosadski dogovor postao je, kao što pokazuje polemički spor između Jonkea i Stevanovića, izvorište nesporazuma i različitih interpretacija, no u njemu je traženo čvrsto uporište za rješavanje jezičnih slučajeva. U proljeće 1957. Jonke i uredništvo časopisa Jezik protestiraju protiv administrativne zabrane »pravilnih narodnih riječi« na »Radio-stanici Zagreb« jer da to »nije u skladu s Novosadskim zaključcima«. Jonke je naime intervenirao kod direktora govornog programa nakon što je bio obaviješten da je na Radio Zagrebu »izdana naredba lektorima« da »brišu riječi tisuća, skladba, skladatelj, siječanj, veljača, ožujak i t. d. i zamjenjuju ih riječima hiljada, kompozicija, kompozitor, januar, februar, mart i t. d.«. Direktoru je naime objasnio da »administrativno zabranjivanje upotrebe pravilnih narodnih riječi nije u skladu s Novosadskim zaključcima o jeziku«, tj. da nije u skladu s njihovom osmom točkom, a potom je »ta zabrana dignuta« (Uredništvo 1956–1957, Jonke 1971 [1957]).26 Godinu dana nakon toga trojica urednika časopisa Jezik Hamm, Hraste i Jonke na poticaj svojih čitatelja propituju je li »zaista u duhu novosadskih zaključaka« to što Radio Zagreb i Radio Beograd najslušanije vijesti uvijek daju »u ekavskom književnom izgovoru«. Zagrebački profesori, sudionici sastanka u Novom Sadu, koji su, kako sami pišu, »najzainteresiraniji za pravilno provođenje novosadskih zaključaka«, uvjereni su da je takva radijska praksa protivna njihovu duhu, odnosno da ona daje za pravo onima koji tvrde da je novosadskim razgovorima bio jedini cilj da se »i na Hrvatsku protegne ekavski govor« (Hamm – Hraste – Jonke 1957–1958: 103, 105).

U poslijenovosadskom razdoblju sve do sredine 1960-ih u hrvatskoj je filologiji dominantan stav, koji se ponajbolje može iščitati iz tekstova Ljudevita Jonkea, da je dogovorom u Novom Sadu stvoren ipak prihvatljiv, bolje rečeno, rastezljiv jezičnopolitički okvir. Prvi hrvatski jezikoslovac na području suvremenoga književnog jezika u tom se razdoblju služio tekstom novosadskih zaključaka, a po potrebi je i zazivao njegov duh, da bi obavljao defenzivne zadaće obrane ijekavice i zagrebačke terminologije, hrvatske varijante na području hrvatske federalne jedinice, odnosno upućivao ofenzivne prigovore zbog nametanja u jezičnim pitanjima. U drugoj polovici 1960-ih postupno je i temeljito uzdrmana novosadska jezičnopolitička platforma u čemu je aktivno sudjelovao i Ljudevit Jonke.

Literatura

• Barac, Antun. 1954. »Jedan narod treba jednu književnost da ima«. Letopis Matice srpske 373, 2: 105–109.
• Ćupić, Drago – Sreto Tanasić. 2007. Šezdeset godina Instituta za srpski jezik SANU. U: Šezdeset godina Instituta za srpski jezik SANU: Zbornik radova: 11–18. Glavni ur. Sreto Tanasić. Beograd: Institut za srpski jezik SANU.
• Hamm, Josip – Mate Hraste – Ljudevit Jonke. 1957–1958. Zajedničke emisije naših radio-stanica. Jezik VI, 4: 103–105.
• Hraste, Mate. 1954. Nakon sastanka u Novom Sadu. Narodni list 2948 (19. 12. 1954): [4].
• Hraste, Mate. 1954–1955a. O nazivu našega jezika. Jezik III, 4: 107–110.
• Hraste, Mate. 1954–1955b. Vitomir Ujčić–Tugomil Ujčić: Hrvatskosrpski književni jezik i pravopis. Prilog savremenoj diskusiji o jeziku. Naklada Istarske knjižare »Matko Laginja«. Pula, 1955., 44 strane. Jezik III, 5: 155–157.
• Jonke, Ljudevit. 1954. Razumijevanje i snošljivost i u jezičnim pitanjima. Letopis Matice srpske 373, 5: 357–362.
• Jonke, Ljudevit. 1954–1955a. Novosadski sastanak i anketa Letopisa Matice srpske. Jezik III, 3: 67–69.
• Jonke, Ljudevit. 1954–1955b. Godišnja skupština Hrvatskog filološkog društva. Jezik III, 3: 96.
• Jonke, Ljudevit. 1955–1956. Nekoliko riječi o odjecima Novosadskog sastanka. Jezik IV, 4, 104–108.
• Jonke, Ljudevit. 1955a. Kamo ide naš književni jezik. Narodni list 2959/60 (1. i 2. 1. 1955): 3.
• Jonke, Ljudevit. 1955b. Uoči provođenja Novosadskih zaključaka. Borba (Zagreb), 101 (30. 4. 1955): 4.
• Jonke, Ljudevit. 1955c. Prišlo se pripremnim radovima na rečniku srpskohrvatskog jezika. Razgovarao N. F. Borba (Beograd), 51 (2. 3. 1955): 6.
• Jonke, Ljudevit. 1956–1957. Još o odjecima i o pisanju futura I. Jezik V, 4: 118–122.
• Jonke, Ljudevit. 1961–1962. Promjena u nazivu časopisa. Jezik IX, 1: 32.
• Jonke, Ljudevit. 1971. Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.
• Lalić, Radovan. 1955. Povodom novosadskog dogovora o književnom jeziku. Savremenik 1: 63–68.
• LMS 1953 = Letopis Matice srpske, 1953, god. 129, knj. 372, sv. 3.
• LMS 1955 = Letopis Matice srpske, 1955, god. 131, knj. 375, sv. 1.
• Mićanović, Krešimir. 2014. Pravopisne politike. Iz povijesti hrvatskoga pravopisa (1945–1960). U: Otpor. Subverzivne prakse u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi. Zbornik radova 42. seminara Zagrebačke slavističke škole: 81–111. Ur. Tvrtko Vuković – Tatjana Pišković. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Zagrebačka slavistička škola.
• Mićanović, Krešimir. 2019. »Jedan narodni jezik i jedan jedinstven književni jezik«. Anketa Letopisa Matice srpske i sastanak u Novom Sadu. U: Zagreb 1924. – 1930. i 1945. – 1967. Društvo, kultura, svakodnevnica. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Desničini susreti 2018: 140–163 Ur. Drago Roksandić. Zagreb: FF press.
• Milisavac, Živan. 1969. Pokušaji izrade zajedničke jugoslovenske terminologije u XIX v. – odraz težnji ka političkom i nacionalnom jedinstvu. Zbornik za filologiju i lingvistiku XII: 101–114.
• Mišić, Josip. 1956. Stručna društva i njihov prilog unapređenju nastave. Školske novine 7 (17. 2. 1956): 1.
• Munko, Zlatko. 1956. Nesretni »jat« izaziva smutnje. Vjesnik 3411 (19. 2. 1956): 7.
• Naša štampa 1970 = Dvadeset pet godina razvitka jugoslovenske štampe. Naša štampa 178 (avg.–sept. 1970): 12–15.
• Pravopis 1960 = Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom. Izradila Pravopisna komisija. Stilizaciju teksta dali Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanović. Zagreb – Novi Sad: Matica hrvatska – Matica srpska, 1960.
• Samardžija, Marko. 1990. Ljudevit Jonke. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti.
• Samardžija, Marko. 2012. Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do Banovine Hrvatske (1918. – 1941.). Zagreb: Školska knjiga.
• Stevanović, Mihailo. 1953a. Karakter razlika u književnom jeziku Srba i Hrvata. Letopis Matice srpske 372, 3: 127–141.
• Stevanović, Mihailo. 1953b. Oko naziva našeg jezika. Naš jezik IV, 9–10: 316–322.
• Stevanović, Mihailo. 1954. O daljem razvoju književnog jezika kod Srba i Hrvata. Naša stvarnost VIII, 9: 20–38.
• Stevanović, Mihailo. 1954–1955. Opet o nazivu našeg jezika. Jezik III, 4: 101–107.
• Stevanović, Mihailo. 1955a. Pred pristupanje ostvarenju novosadskih zaključaka. Borba (Beograd), 92 (19. 4. 1955): 5.
• Stevanović, Mihailo. 1955b. Novosadski dogovor prema odzivima na nj. Naš jezik VI, 5–6: 138–147.
• Stevanović, Mihailo. 1956. Uz članak prof. Lj. Jonkea »Nekoliko riječi o odjecima Novosadskog sastanka«. Naš jezik VIII, 1–2: 23–27.
• Ujčić, Vitomir – Tugomil Ujčić. 1955. Hrvatskosrpski književni jezik i pravopis. Prilog savremenoj diskusiji o jeziku. Pula: Naklada Istarske knjižare »Matko Laginja«.
• Uredništvo. 1956–1957. Radi objašnjenja. Jezik V, 5: 156–157.