Polemika Ljudevita Jonkea i Ranka Marinkovića (1954–1955)

Krešimir Bagić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Jezik je česta tema hrvatskih književnih polemika. Pisci, jezikoslovci, novinari i zainteresirani namjernici obično se spore o nedotjeranu jeziku književnoga djela, neizrađenu stilu kojega pisca, o odnosima standarda i beletrističkih idioma, karakteru literarne kreativnosti, ulozi književnosti u oblikovanju i unapređivanju jezične kulture i sl.1 O važnosti te teme zorno svjedoči podatak da se spisima o grafiji otvaraju oba postojeća pregleda hrvatske polemike. U antologiji Protivnici, rugači i zabavljači (polemike i pamfleti) K. Mujičića kao prvi spis pisan hrvatskim jezikom uvršten je članak S. Vraza »Naš pravopis i Zora dalmatinska« (1847),2 a nedovršena desetosveščana hrestomatija Polemike u hrvatskoj književnosti I. Krtalića počinje Kratkom osnovom horvatsko-slavenskoga pravopisaňa (1830) Lj. Gaja. Već samo spominjanje ta dva spisa upućuje na ambivalentnost pojma polemika i nužnost njegova preciznijeg određenja. Dok je Vrazov članak izrazito borben i angažiran, eksplicitno polemičan, Gajevoj je knjizi namjera bila reformirati hrvatsku latiničnu grafiju – polemičnost joj je pripisana izvana, ona je implicitna, ne tiče se autorove namjere, nego konteksta i karaktera dijela recepcije tog djela.3

Polemika je sukob mišljenja o kakvu svjetonazornom, umjetničkom, znanstvenom, političkom ili etičkom pitanju. Njezina su glavna obilježja antitetička retorika, diskvalifikacijska argumentacija i performativnost. Polemička se misao može artikulirati u različitim vrstama tekstova, osobito novinskih, među ostalim u kritici, eseju, komentaru, feljtonu, humoresci, kozeriji. Iako se formalno ostvaruje kao dijalog, polemika ga izigrava – ona je dijalog sugovornika koji se zapravo međusobno ne slušaju niti se žele čuti (Felman 1979: 191), »dijalog gluhih« (Kerbrat-Orecchioni 1980: 27), dijalog dviju monoloških svijesti (Bagić 1999: 20). Važno je istaknuti da svaka polemička poruka ima dva primatelja – protivnika i javnost. Protivnik se nastoji pobiti, pobijediti, nerijetko i poniziti, a javnost pridobiti na svoju stranu. Stoga se konativna funkcija jezika, tj. usmjerenost na primatelja poruke, račva na dvije oprečne diskurzivne operacije: osporavanje protivnika s jedne i zavođenje čitatelja (kojemu se implicitno pripisuje uloga suca) s druge strane. Polemičko sučeljavanje mišljenja, pozicija i karaktera temelji se na figurama poput antiteze, paradoksa ili oksimorona. Kada im se još pridodaju reski humor, ironija i sarkazam, ludičke parafraze i ratničke metafore, polemika se pretvara u spektakularni diskurz koji čitatelju obećava užitak predočiv i kao stanovit »oblik perverzije« (Roux 2013). Ono što polemiku razlikuje od ostalih vrsta iskaza njezina je performativnost – ona je »čin, a ne jednostavno diskurz; njezino reći ponajprije znači činiti« (Felman 1979: 182).

1. Jezik Ruku, Marinković i korektor

Polemika koja je predmet ovoga rada sučelila je potkraj 1954. i na početku 1955. jezikoslovca Ljudevita Jonkea (1907–1979) i književnika Ranka Marinkovića (1913–2001). Čini ju pet priloga – dva Jonkeova i tri Marinkovićeva. Jonkeovi bi se tekstovi vrsno mogli odrediti kao prikazi ili kritike, dok bi se dva Marinkovićeva teksta mogla okarakterizirati kao kozerije, a jedan kao polemička bilješka.

Povod polemici bila je Marinkovićeva zbirka pripovijedaka Ruke (1953), koju Jonke prikazuje u prosinačkom broju časopisa Jezik za 1954. u članku »Za ravnotežu umjetničkih i gramatičko-pravopisnih elemenata«. Članak je strukturiran kao svojevrsni diskurzivni križanac panegirika i kritički intonirana prikaza jezika teksta. Budući da je u središtu zanimanja polemičnost, uputno je krenuti od drugog dijela članka. Jonke izdvaja i oprimjeruje petnaestak vrsta gramatičkih, pravopisnih i tiskarskih pogrešaka. Gramatičke su: upotreba konstrukcije prijedlog za s infinitivom (tu još ima za jesti), upotreba dviju negacija (građanin ni ne zna), upotreba nestandardnih oblika tipa zaplitati, proticanje, spliću se umjesto standardnih zapletati, protjecanje, spleću se, upotreba nepravilnog genitiva množine imenice zub (iza svojih zubi umjesto pravilnog iza svojih zuba), upotreba nepravilnih likova pojedinih riječi (zahrđale, dahće, istresti ćeš umjesto pravilnih za'rđale, dašće, istrest ćeš), upotreba »neknjiževnih« rekcija pojedinih glagola (smrdjeti po čemu, mirisati po čemu, pljunuti koga umjesto pravilnih smrdjeti nečim ili na što, mirisati nečim ili na što, pljunuti na koga), upotreba akuzativa umjesto nominativa u pasivnoj konstrukciji (ne smije se više ljubiti ruku umjesto pravilnoga ne smije se više ljubiti ruka). Pravopisni je nered jednako velik što – prema Jonkeu – »djeluje mučno«. Jezikoslovac među ostalim upozorava na pogreške u pisanju suglasnika č i ć (šapče, čorava, pašće), pogreške u pisanju refleksa jata (bezgriješne, ponedeljak, vrtili se), pravopisno nebilježenje glasovnih promjena (podpreglednika, poredka), pogreške u pisanju velikog i malog slova (kod Benediktinaca i u samostanu trapista), oklijevanje oko pisanja intervokalnog j (podijum, ali triumf i triumfalno), sastavljeno pisanje brojeva (hiljadudevetstodevet), različito pisanje istih riječi (magistar, magister). Posebno ga je zasmetala neodijeljenost govora likova od autorskoga govora u dijaloškim dijelovima Marinkovićeva teksta zbog koje je »čitalac često u nedoumici, gdje prestaje govor, a gdje nastavlja pisac« (Jonke 1954: 42). Marinković u tim slučajevima iza replike lika ili ne rabi nikakvu pravopisnu oznaku ili stavlja zarez, a Jonke inzistira na povlaci kao propisanom i logičnom signalu stanke u tekstu. Popis propusta zaokružen je navođenjem još nekoliko tipova nedosljednosti (Hollyoodi, nedaleko onog mjesta, kajiš, metci, mastodonske) i tiskarskih pogrešaka (da ge se bar malo bojiš, uznemiro se, poznavao sa).

Jezična ekspertiza Marinkovićeve knjige, potkrijepljena obiljem primjera,4 djeluje prijekorno i upozoravajuće. Znakovito je međutim da je Jonke, oblikujući članak, sve učinio da izbjegne ili do krajnjih granica ublaži njegovu polemičku intonaciju. Eufemizacija polemičnosti primjetna je barem na tri razine – u strukturi članka, u izboru formulacije kojom se najavljuje prigovor te u njegovu adresiranju.

Članak se otvara pohvalom Marinkovićevu pripovjedačkom umijeću i njegovoj iznimnoj jezičnoj kreativnosti. Taj se uvod do te mjere oteo kontroli i nabujao da je opsegom nadmašio dio s prigovorima. Nakon izrečene pohvale jezikoslovac piše:

Ipak ne bi bilo pravedno, da prešutim i jednu slabu stranu ove knjige s našeg jezičnog gledišta. Ili jasnije da kažem: s gramatičkog i pravopisnog. [...] ipak u njoj ima toliko pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, da to znatno prevršuje mjeru onoga, što bi se moglo nazvati normalnim postotkom štamparskih pogrešaka. (Jonke 1954: 41)

Prigovor koji počinje česticom ipak, dvaput ponovljenom, k tomu poslije panegirika, nije polemički prigovor. Prije je u pitanju melankolična konstatacija (gotovo isprika) razočaranog ljubitelja. Umjesto da proziva, prokazuje i stigmatizira, Jonkeova uvodna formulacija modalizira i ublažava prigovor. Vrijedi primijetiti da pritom pravopisne i gramatičke pogreške ubraja u štamparske pogreške, iako zabune oko toga što su štamparske pogreške nije moglo biti. Ta atribucija ponajprije upućuje na Jonkeovu nelagodu.

Naposljetku jezikoslovac i nije adresirao prigovor piscu. Shvatimo li doslovce njegov prikaz, najlošije je prošao Marijan Lovrić. Taj je gospodin potpisan kao korektor knjige, on je naime bio zadužen za ispravljanje tiskarskih pogrešaka. Jonke ga više puta proziva:

Zar u takvoj knjizi korektor smije propustiti pogreške u pisanju č i ć? (1954: 41)

Nažalost, korektor se na to nije osvrtao [...] (1954: 42)

U svim je takvim slučajevima, kad god umjetnički izraz ne traži kakvo odstupanje, korektor bio dužan da intervenira. (1954: 42)

Korektor je propustio i slagarske pogreške najtrivijalnijeg tipa. (1954: 42)

Svakako, najveća je odgovornost na korektoru, jer je njemu povjerena briga o gramatičko-pravopisnoj pravilnosti [...] Korektor se nikako ne smije zadovoljiti time, da ispravlja samo slagarske pogreške [...] (1954: 43)

Jonkeu je naravno kristalno jasna podjela posla: pisac piše, a korektor ispravlja tiskarske pogreške, tipfelere ili zatipke.5 Pravopisne i gramatičke pogreške već su u djelokrugu lektora, s tim što je načelno pitanje može li se jezik umjetnika riječi popravljati budući da jezična kreativnost nije stvar struke nego imaginacije. Spočitavajući korektoru da nije obavio posao koji nije u njegovoj ovlasti, Jonke pribjegava rijetko viđenom paradoksu: štiti onoga kojega zapravo napada pripisujući njegove propuste drugomu. Pritom izvjesno nije riječ o polemičkom lukavstvu, koje bi napad učinilo atraktivnijim, nego o minimiziranju prigovora i već spomenutoj nelagodi. Da se Jonke htio poslužiti klasičnom polemičkom figurom, postupio bi kao A. G. Matoš, koji je na silna uvjeravanja da su jezični propusti u romanu Za materinsku riječ K. Š. Gjalskoga tiskarske pogreške sarkastično uzvratio: »Ako su svi atentati na jezik i sintaksu u romanu štamparski laspusi, Za materinsku riječ je ogromna štamparska greška, najveća poslije Guttenberga« (Matoš 1973: 47).

2. Jonkeova priručna estetika

Budući da će literarna kompetencija filologa postati jedna od implicitnih tema polemike, vratit ću se prvom dijelu Jonkeova članka. U iskrenu divljenju Marinkovićevoj umjetnosti moguće je rekonstruirati jezikoslovčeve estetičke nazore, tj. pojedine kategorije na kojima se zasniva njegovo shvaćanje književnosti i govor o njoj. Jezik je za njega »građa umjetničkog djela«, o njemu valja »govoriti analitički, jer tek poslije izvršene analize sintetički sudovi [...] prestaju biti impresija i postaju saznanje« (Jonke 1954: 38), riječi su u književnosti »umjetnički raspoređene« (1954: 39) i tamo žive »neobično intenzivnim životom« (1954: 40). Karakter kritičke analize koju Jonke poduzima dobro oprimjeruje sljedeći ulomak:

Pročitali smo djelo pisca, koji ima i umije što da kaže. A jezikom se zaista služi majstorski. Šta li je sve ostvario na dvadesetak strana pripovijetke »Anđeo«! Pogledajmo njegovu rečenicu na 90. strani: »O, ljudi lopovi, ljudi miševi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!« Kako li je to zgusnuto, sadržajno, aktualizirano umjesto uobičajenog, automatiziranog načina pripovijedanja, koji bi mogao biti ovakav: »O, dođite već jednom, ljudi lopovi, pojavite se već jednom, ljudi prolaznici, zapjevajte već, rani pijetli, zadrndajte, jutarnji tramvaji, čeznem za vašim likom i glasom, ne mogu bez vas!« [...] ta spomenuta, aktualizirana rečenica: »O, ljudi lopovi...« ne samo što nam govori više [...], nego nas i potresa, povlači za sobom, unosi u središte zbivanja, djeluje poetski. (Jonke 1954: 38)

Nastojeći upozoriti na jedinstvenost pripovjedačeva rada u jeziku, Jonke poseže za binarnom oprekom pa suprotstavlja aktualizirano pripovijedanje automatiziranim porabama jezika. Da bi što zornije pokazao razliku između ta dva govorna modusa, on pribjegava stilističkoj tehnici preoblike teksta koja suočava »literarnu« rečenicu i njezinu potencijalnu parafrazu, oblikovanu tako da nalikuje konvencionalnoj, »automatiziranoj« rečenici. Takvim se interpretacijskim postupkom naglašava piščeva kreativnost; štoviše pokazuje se da jezik nije samo »građa umjetničkog djela« nego i prostor kreacije, gdjekad i samodostatna umjetnička tema. Ipak ne treba precjenjivati hermeneutičke dosege tehnike preoblike teksta. Riječ je o kružnom postupku kojim se ono manje poznato pojašnjava onim više poznatim. Preoblika teksta više će koristiti lingvistu u osvještavanju iskaznih mogućnosti jezika nego književnom interpretu u semantizaciji i razumijevanju književnoga svijeta. Opravdano se je naime zapitati: što pokriva i što otkriva, o čemu nas izvješćuje i kako u analizi teksta pomaže parafraza? Jer: beletristički idiomi nisu svedivi na izvanknjiževne kao što ni literarni svijet nije svediv na zbiljski. Književnost je jezik koji sam sebe ističe. Jezične jedinice bivaju dovedene u kompleksne odnose koje tekst pretvaraju u jezični događaj. Ti odnosi nisu samo gramatički, oni su ničim zamjenjivi elementi konceptualizacije književnoga svijeta.

Ljudevit Jonke pristupa književnosti ponajprije kao jezikoslovac, promatra ju kao nesvakidašnju govornu kreaciju, kao prostor uzornih poraba jezika, kao diskurz u kojemu će čitatelji nalaziti rješenja kojima će moći oplemeniti vlastite govorne prakse.6 Njegova priručna estetika nije predviđena za istančanije interpretacijske prodore. U pohvali Marinkovićevim Rukama vidljivo je da se ne osjeća udobno u ulozi tumača književnoga djela. Jonke naime kao interpretacijske uvide nudi općenite i poetične tvrdnje i citate. On primjerice tvrdi da pridjev bijeli »oživljuje i sadržajno i intenzivno u neobičnoj punini« (1954: 39), da riječ u Marinkovićevim pripovijetkama »živi neobično intenzivnim životom« i »postiže intenzivno djelovanje na čitaoca«, da je »sve [...] pred čitaocem konkretno, jasno i na dlanu, premda nije ni jednostavno ni beznačajno« (1954: 40) i sl. K tomu vrednovanje djela obavlja brojnim formulama divljenja i strahopoštovanja, retoričkim pitanjima i uskličnim rečenicama, npr.:

To nije samo pripovijedanje, to je poezija... (1954: 39)

Milina je čitati Marinkovićeve rečenice. Svaka donosi nešto novo, živo, lijepo rečeno, bez nepotrebnog ponavljanja. (1954: 40)

A kako on umije unijeti zanos u svoje pripovijedanje... (1954: 40)

Pogledajte: sunce bije iz vode! Može li se to reći jače? (1954: 41)

U zadnjemu primjeru spojeni su retoričko pitanje i usklik, s tim da i retoričko pitanje ima značenje usklika. Čini se da Jonke računa na čitatelja koji je jednako zatravljen tekstom koliko i on, dapače na čitatelja kojemu će – kao i njemu – biti sve jasno pa će mu umjesto analize dovoljno biti ponoviti birane dijelove teksta.

3. Kozerija o filologu i piscu

Ipak, unatoč nepolemičnoj intonaciji, opisanim oblicima ublažavanja prigovora i višestruko iskazanom poštovanju prema autoru knjige pripovijedaka Ruke, Jonkeov je članak posjedovao polemičku iskru koja se morala razgorjeti. Ranko Marinković oglasio se 9. veljače 1955. Na članak u Jeziku, filološkom časopisu koji se tiska u nekoliko stotina primjeraka, Marinković reagira u Vjesniku u srijedu, tjedniku koji tada doseže naklade do vrtoglavih 300000 primjeraka. U tekstu »Kako se postaje volom« on ne odgovara na prigovore niti se izravno referira na Jonkeov članak. Taj tekst je ludičan, literariziran i dijaloški organiziran. U njemu se na humoran način problematizira odnos između filologa i književnika s ciljem da se pokaže da filolog temeljito ne razumije književnost, pa čak ni funkcioniranje njezina jezika.

Kompozicija teksta je trodijelna. U prvom dijelu slučajno se na ulici susreću Ranko Marinković i Ljudevit Jonke. Pisac je predstavljen kao lice koje se sudara sa svojom sjenom koja za njim klipše u istom retku, a filolog kao prometni policajac koji prethodnu dvojicu gromkim glasom opominje slijedeći principe Zvuka i pokreta u jeziku Petra Guberine. Tako konstruirana scena očita je aluzija na Jonkeov prigovor da neodijeljenost govora lika i autorskog govora otežava čitanje. Inscenirajući razgovor pisca i filologa, Marinković hotimice ponavlja neka od rješenja na kojima mu je Jonke prigovorio. Primjerice već na početku stavlja zarez na mjesto koje slijedi govornu logiku, a ne pravopisnu normu (Samo, ne vidi se kuda, želite proći). Primjedbu da intervokalno j katkad piše a katkad ne Marinković relativizira upotrebom riječi podium, u obliku različitom od oblika korištenog u Rukama. Poruka je jasna: ako je dopuštena upotreba različitih oblika, onda se ta različitost može pojaviti i u istom tekstu. Govor likova, uopće razgovorni jezik očito je Marinkoviću pružao najviše mogućnosti da replicira Jonkeu i da mu ospori legitimitet arbitra u književnim stvarima.

U drugom dijelu teksta tematizira se pisanje brojeva, i to kao mogući primjer pripovjedne stilizacije govornog (živog) jezika. Navodim ga u cijelosti:

– Hiljadudevetstodevet.

– Kako molim?

– Hiljadudevetstodevet.

– Zašto?

– Ha, tako... hiljadudevetstodevet.

– Nije istina. To se mora pisati ovako, rastavljeno: hiljadu devet stotina i devet.

– Ali ja ne pišem, ja govorim!

– Kako ne pišete, kad ja to čitam u knjizi?

– Može biti. Samo to što piše nisam napisao ja, nego autor.

– Onda recite autoru neka drugi put napiše rastavljeno.

– Hoću, profesore. Ali on će to i sam učiniti, kad bude opisivao vas, a ne mene.

– A tko ste vi, da imate pravo prezirati pravopis?

– Ja? Ja sam luđak. Zato i govorim neprestano hiljadudevetstodevet bez ikakva pametna razloga. Da sam normalan kao vi, govorio bih kao novčana uputnica: jedna tisuća devet stotina i devet, i to samo u slučaju prijeke potrebe. (Marinković 1955a: 145)

Marinkovićeva je namjera jasna – posve suprotstaviti filologa i pisca. Filolog je prikazan kao čovjek koji, slijedeći pravila struke, zahtijeva da se govori onako kako to nitko ne čini, pripisuje mu se da ne uspostavlja vezu između jezičnog podatka i cjeline, da ne uvažava govorni kontekst i slijepo inzistira na standardu, a implicira da književnost ne razumije počevši od razlike između lika i autora i njima pripadajućih idioma. Nasuprot filologu pisac je prikazan kao simpatični ekstrovert i nepredvidivi »luđak«.

U trećem dijelu Marinkovićeve kozerije, koji bi se mogao prigodno nasloviti »Hvatanje zareza«, razgovaraju prsti filologa i zarez. Artificijelna se dijaloška invektiva ponajviše referira na pisanje crte iza dijaloške replike, a ne zareza, kako to često u Rukama čini Marinković. Pisac iznova ironizira prigovor ponavljajući prigovoreno rješenje, štoviše pravopisna organizacija iskaza ovisi o tome tko mu je naslovljenik – iza replike filologovih prstiju koji gnječe zarez stoji crta, a iza replike pripisane zarezu koji brani svoju poziciju stoji zarez.

Kao epilog tekstu Ranko Marinković citira ulomak iz Nietzscheova Sumraka idola u kojemu taj mislilac piše da je zadaća svakog višeg školstva »napraviti od čovjeka stroj« tako što će se čovjek dosađivati i izgraditi osjećaj dužnosti, a u svemu tome uzor će mu biti »filolog, koji uči kako se postaje volom«. Riječ je dakako o klasičnom polemičkom citatu koji manje argumentira, a više služi kao oružje. Polemičarevo pozivanje na autoritete u pravilu sugerira da on o stvarima misli navlas isto kao iznimni mislioci.

Reakcija Ranka Marinkovića na Jonkeov prikaz reakcija je spretnog i domišljatog pisca, istinskog polemičara koji u svakoj prilici uspijeva naći mogućnost da bude u ofenzivnom položaju. On se ne brani, nego ismijava protivnika. On ne odgovara na većinu primjedbi (naprotiv prešućuje ih), nego se artistički ruga prigovorima o pravopisnom označavanju mjesta na kojemu se dodiruju govor lika i autorski govor, o sastavljenom i rastavljenom pisanju brojeva te o dopustivim mjestima zareza u proznome tekstu. Štoviše te prigovore prokazuje tako što konstruira diskurzne situacije u kojima oni prestaju biti relevantni.

Tekst Ranka Marinkovića polemička je kozerija koja karikira protivnikove stavove nastojeći pridobiti naklonost čitatelja neusiljenim i zabavnim pripovijedanjem. Samo da podsjetim: kozerija je rođena u francuskim književnim salonima 17. i 18. stoljeća kao oblik rasprave koji nije zahtijevao posebna pravila, disciplinu i raspravljački ton (Gorp et al. 2005), da bi se od 19. stoljeća etablirala kao novinarsko-književna vrsta koja »na zanimljiv, zabavan i (katkad) šaljiv način priča o aktualnim događajima, pojavama i ličnostima« (Silić 2006: 80). Kozeriju karakteriziraju osobni pristup autora, duhovitost, ekspresivan rječnik, hiperbolično prikazivanje, humorna, ironična ili parodična intonacija i različiti oblici poigravanja jezikom. U slučaju Marinkovićeva teksta polemički je impuls pretočen u kozeriju koja osobnu povrijeđenost Jonkeovim prigovorima predočava kao arhetipski sukob književnika i filologa.

4. Retoričko pitanje vs. prozopopeja

Polemički su suparnici već u prva dva teksta jasno zauzeli pozicije. One će se u nastavku polemike uglavnom učvršćivati. Tjedan dana nakon što je objavljen Marinkovićev tekst, u Vjesnika u srijedu oglašavaju se i Jonke i Marinković. Jezikoslovac se javlja člankom »Mogu li se ocjenjivati djela živućih književnika?«, a pisac ispod njega piše kratku napomenu »Filolog i ja«.7

Ljudevit Jonke čitateljima VUS-a pojašnjava o čemu je zapravo riječ. Napominje među ostalim da je u Jeziku prikazao Marinkovićevu proznu knjigu Ruke ističući njezine vrline »gotovo u superlativnom tonu«, ali donoseći i »popis glavnih pogrešaka«, da je taj njegov prikaz »tipičan primjer dobronamjerne, konstruktivne kritike u interesu javnog dobra i naše kulture« te da »nema pravog umjetničkog djela bez jezične pravilnosti« (Jonke 1955: 146). Naravno žali se što mu je pisac uzvratio »tako uvredljivim tonom i načinom da to prevršuje svaku mjeru«:

On nije pristupio samo ordinarnom vrijeđanju mene, nego i čitava staleža, kojemu pripadam, pa čak i učenika [...] Pritom dakako nije ulazio u bit stvari, nego se zadržao na potpuno nebitnim dijelovima moje ocjene, koji su zbog cjelovitosti ipak nužno morali biti u ocjeni navedeni. Prikazao je stvar, kao da se ja brinem samo oko toga, gdje će se staviti zarezi, pa je to izvrgao ruglu [...] (Jonke 1955: 146)

Valja primijetiti da je Jonke na pojašnjavanje konteksta spora, razloge javljanja i karakter Marinkovićeva teksta potrošio gotovo polovicu članka da bi u drugoj polovici ponovio dio prigovora iz Jezika i podebljao pitanje iz naslova. Riječ je o prigovorima povrijeđena čovjeka koji se ne osjeća udobno u ulozi polemičara.8 Nevjerica je emocija koja, uz povrijeđenost, probija iz Jonkeova napisa. Ona je najprezentnija u nizu retoričkih pitanja pomoću kojih sažima svoje razumijevanje predmeta spora:

Zar treba da tražimo pravilno pisanje samo od učenika, samo od pisaca natpisa, samo od novinara, a zar umjetničko djelo smije izlaziti s takvim obiljem pogrešaka? Tko će na to upozoriti, ako ne časopis za kulturu književnog jezika? A zar se samo s malo napora ne bi i to moglo popraviti? Zar lektori i korektori ne bi mogli ukloniti takve nagrde iz vrijednog umjetničkog teksta?

[...] Koji i kakvi umjetnički razlozi traže, da se piše šapče, čorav, smiješniji, istresti ćeš?

[...] Ako se takve metode upotrebljavaju, kakve je upotrebio Marinković, postavlja se pitanje tko će uopće htjeti da prikazuje tekstove živih pisaca. Ako se na kritičara zbog tipične dobronamjerne i konstruktivne kritike saspu tolike uvrede, tko će imati volju da se izvrgava takvim uvredama? (Jonke 1955: 146)

Retoričko je pitanje figura kojom Jonke modalizira svoj odnos prema temi i suparniku. Ono mu omogućuje ritualno iščuđavanje, isticanje vlastitih stavova i dojmova (Bagić 2012: s. v.), na koncu osvještavanje izlišnosti takve polemike i odustajanje od nje.

Ispod Jonkeova članka tiskana je bilješka »Filolog i ja« Ranka Marinkovića. Pisac sarkastično ekvilibrira oko prije citirane Nietzscheove parabole napominjući da vol u njoj nije »nikako Jonke (ili koji drugi filolog)«, štoviše spreman je – veli – da zarad »mira i prijateljstva« »ljubitelji beefsteaka i ostali filolozi samo pišu kredom po zidovima RANKO JE VOL« (Marinković 1955b: 146). U završnim se recima tog kratkog članka još jednom ironično osvrnuo na dotadašnji tijek polemike i upućene mu prigovore:

Jonke mi je konačno objasnio zašto se jedna knjiga, koja je rasprodana za nekoliko mjeseci kao bestseller književnog tržišta – ponovo ne štampa. To je – sada jasno! – zbog toga što u njoj ima, između ostalih pogrešaka i nekoliko »za« s infinitivom. Za krepati! (Marinković 1955b: 146)

Marinković je po običaju ironičan i – efektan. Nakon prijetvornog antifrastičkog uvoda poentira prigovorenom gramatičkom konstrukcijom prijedloga za s infinitivom djelatno pokazujući da se govorni frazem za krepati ne može »standardizirati« a da ostane autentičan i zadrži sve nijanse značenja.

Tri tjedna se nitko nije oglašavao. Kada se već činilo da bi zadnja rečenica polemike mogla glasiti »Za krepati!«, u Vjesniku u srijedu od 9. ožujka 1955. osvanuo je tekst »Slovnica i Računica« Ranka Marinkovića. Opet je riječ o kozeriji. Ona ovaj put uprizoruje razgovor dviju gospođa – Slovnice i Računice. Taj je razgovor artificijelan, temelji se na prozopopeji, retoričkom postupku kojim do glasa dospijevaju odsutne i iščezle osobe, nadnaravna bića, životinje, predmeti, pojave i koncepti (Bagić 2012: s. v.). U Marinkovićevoj kozeriji progovaraju dakako koncepti. Prva je gospođa zapravo antropomorfizirana gramatika, a druga antropomorfizirana matematika i nedvojbeno ljubiteljica književnosti. One razgovaraju (a o čemu bi drugom!) o polemici između Jonkea i Marinkovića. Slovnica je pritom dakako Jonkeova, a Računica Marinkovićeva zaštitnica. Dotične su gospođe po mnogo čemu nalik na svoje štićenike – Slovnica je ozbiljna, odmjerena, pazi na jezik, a Računica je razbarušena, kolokvijalna, sklona humorizaciji situacije. Pisac još jednom koristi prigodu sladostrasno ponoviti prigovore koje drži neodrživima, sažima polemiku, poigrava se sa suparnikom te – kako je ostao sam na poprištu – zapravo slavi pobjedu pred očima općinstva koje zanima kultura, književnost i jezik. Gospa Računica na početku veli svojoj kolegici:

Jeste li vidjeli kako ga je moj dečko udesio? Lijevim crochetom brojkama po zubima – i gotovo! Brojkama, brojkama, gospa! Brojke vola ubijaju! Tak se šajba, no! A ne kao onaj vaš doktor, što pipa riječi! Pa što mu je napisao? »Ćorav, šapće: pašće (pseto) bdijenje – odriješenje! Ima tu što za jesti! Ima tu što za gledati! Istresti ćeš podpreglednika stoosamdeset ni ne sluteći«... Što je to: istresti ćeš stoosamdeset podpreglednika? Bedastoća, gospa, oprostite! (Marinković 1955c: 149)

Marinković je u toj replici na malom prostoru rezimirao Jonkeove prigovore, i to tako da ih je samom intonacijom obezvrijedio, a usput je – tobože nehajno citirajući – ispravio neke od pogrešaka (ćorav, šapće).

Njegova zaštitnica Računica oslikava literaturu kao neprilagođenu, nepredvidivu i nekonvencionalnu osobu implicirajući da ju oni koji uredno žive i kojima je na prvom mjestu red u jeziku i svuda oko njega ne mogu ni razumjeti.

Zar je ne vidite? Madame Literatura! Hohštaplerka, drolja, pijandura, nimfomanka, luda budala, cirkusantkinja – jednom riječi: međunarodna propalica! Gledajte je. Ofucala se kao madame Bovary. Hja, kad se bestijalno iživljava s onim svojim fakinima. (Marinković 1955c: 149)

U kozeriji »Slovnica i Računica« Marinković beletrističkim sredstvima podebljava tezu da se filolog muči s književnošću te da prava tema za raspravu nije nekoliko pravopisnih i gramatičkih propusta na koje ga je upozorio Jonke, nego Jonkeova nedostatna književna kompetencija. Stoga ni u jednom od svoja tri teksta Jonkeu nije čak ni formalno dodijelio ulogu sugovornika, nego ga je »ušutkao« tretirajući ga egzemplarnim zastupnikom mišljenja s kojim nema razloga raspravljati. Marinkovićeva strategija potvrđuje tezu Sh. Felman da je polemika paradoksalna u svojoj biti: svjedoči o slobodi, a ostvaruje se represivnim nasiljem; izum je demokracije, ali umjesto slobode govora ostvaruje se kao ekskluzivni čin ušutkivanja protivnika (1979: 190–191).

5. Polemika i licentia poetica

Što zaključno reći o sukobu između Ljudevita Jonkea i Ranka Marinkovića? Kakvi su bili njegovi učinci? Komu pripisati polemičku pobjedu? Opaža li se gdje trag te polemike u hrvatskoj kulturi?

Konkretan učinak polemike vidljiv je već u drugom izdanju Ruku, tiskanom 1956. u Beogradu. Marinković je popravio ili dopustio da mu poprave tekst slijedeći neke od Jonkeovih primjedbi. Usporedbom dvaju izdanja moguće je među ostalim uočiti sljedeće preinake:

šapče staretinar → šapće staretinar

Čorava ti sreća, moj bato. → Ćorava ti sreća, moj bato.

Ostavili su ga na ulici kao pašće... → Ostavili su ga na ulici kao pašče...

odriješenje → odrešenje

bdijenje → bdjenje

obe ruke → obje ruke

uvukla use → uvukla u se

– Kakva sreća, šest-pet! javi se žandar... → – Kakva sreća, šest-pet! – javi se žandar...

Radoznali građanin ni ne zna... → Radoznali građanin i ne zna...

da se kod njih ništa ni ne mijenja → da se kod njih ništa i ne mijenja

da vide ima li tu što za gledati → da vide ima li tu što gledati

Budući da je Jonke toliko puta spomenuo korektora prvog izdanja, spomenimo i korektora, zapravo korektoricu drugog izdanja, premda nije odviše izvjesno da je baš ona zaslužna za pravopisnu i gramatičku transformaciju teksta. Gospođa se zove Jovanka Marković. Ipak, nisu ispravljeni svi propusti na koje je u Jeziku upozorio Ljudevit Jonke. Marinković je bar donekle ostao tvrdoglav ili vjeran sebi i zadržao oblike košćat, bezgriješne te izraze hiljadudevestodevet, ima za jesti, ni ne sluteći i sl. Bolje bi bilo reći: te je oblike i izraze zadržao još neko vrijeme. I oni su naime ispravljeni, ali u izdanju Ruku iz 1969. u nakladi zagrebačke Mladosti.9 Umjesno se zapitati: zašto je pisac na kraju odustao od rješenja na kojima je gradio svoje polemičke reakcije, konkretno od kontekstualno motiviranog sastavljenog pisanja brojeva, od zareza koji bi umjesto normativne logike bio u funkciji karakterizacije lika ili pak od povremene upotrebe prijedloga za s infinitivom? Ta su rješenja u dvjema kozerijama veoma uvjerljivo obrazložena i pisac bi upravo njihovim zadržavanjem posvjedočio licentiu poeticu svoga pripovjedačkog stila.

Polemika Ljudevita Jonkea i Ranka Marinkovića nedvojbeno je bila sraz dviju iznimnih figura hrvatske kulture pedesetih godina 20. stoljeća, ali i dvaju posve različitih karaktera. Oba su se takmaca čvrsto držala onoga u čemu im druga strana nije mogla parirati – Jonke jezičnoga standarda, a Marinković umijeća fabuliranja. Jonkeu nije bilo do disputa, nego do javnog razgovora koji bi pridonio jezičnoj kulturi zajednice, a Marinkoviću nije bilo do dijaloga, nego do literariziranog ironičnog osporavanja suparnikove kompetencije koje ga je štitilo od potencijalno neugodnog razgovora. Većina je Jonkeovih primjedbi bila na mjestu, većina pravopisnih i gramatičkih propusta u knjizi Ruke na koje je upozorio nije se mogla braniti umjetničkim razlozima. No Jonke se zatekao usred arene u kojoj je njegova argumentacija osporena polemičkim artizmom koji istovremeno diskvalificira protivnika, odbija raspravu i šarmira publiku. A upravo je taj artizam bio glavni Marinkovićev argument i oružje.10 Ta je polemika, iz gotovo oprečnih perspektiva, otvorila pitanja o jeziku književnog teksta, zaoštrila pozicije suparnika i ostavila nam u nasljeđe da o tim temama razmišljamo i izvan polemičke arene.

O pobjedniku polemike odlučuje svaki od njezinih pratitelja, i to na temelju ponuđenih stavova obiju strana, simpatija i osobnih preferencija. Poklonici ozbiljnih rasprava u kojima mnogo toga počinje i završava s argumentacijom vjerojatno su se priklonili Jonkeu, dok su poklonici književne imaginacije, briljantnog stila, prigodne ironije i grubog gega vjerojatno odabrali Marinkovića. Svaki izbor ima svoje uvide i svoje slijepe pjege. Polemika izravnije od drugih diskurzivnih praksi upućuje na to da postoje različite vrste »objektivnosti« te da se – kako tvrdi P. Sloterdijk (1992: 351) – »spoznaje ne pojavljuju toliko kao duhovni instrumenti u službi rada i sporazumijevanja nego prije kao oružja« jer »u svojoj sumi ne tvore intelektualnu riznicu, enciklopediju, nego arsenal, skladište municije (inteligentnih projektila)«.

Izvori

• Jonke, Ljudevit. 1954. Za ravnotežu umjetničkih i gramatičko-pravopisnih elemenata. Jezik III, 2: 38–43.
• Jonke, Ljudevit. 1955. Mogu li se ocjenjivati djela živih književnika? Vjesnik u srijedu IV, 146 (16. 2. 1955): 6.
• Marinković, Ranko. 1953. Ruke. Zagreb: Kultura.
• Marinković, Ranko. 1955a. Kako se postaje volom. Vjesnik u srijedu IV, 145 (9. 2. 1955): 6.
• Marinković, Ranko. 1955b. Filolog i ja. Vjesnik u srijedu IV, 146 (16. 2. 1955): 6.
• Marinković, Ranko. 1955c. Slovnica i računica. Vjesnik u srijedu IV, 149 (9. 3. 1955): 6.
• Marinković, Ranko. 1956. Ruke. Beograd: Prosveta.
• Marinković, Ranko. 1969. Ruke. Zagreb: Mladost.

Literatura

• Albert, Luce – Loïc Nicolas. 2010. Le pacte polémique. U: L. Albert – L. Nicolas (ur.) 2010. Polémique et rhétorique de l'Antiquité à nos jours. Bruxelles: De Boeck/Duculot, 17–48.
• Badurina, Lada – Nikolina Palašić. 2018. Polemike o hrvatskome jeziku i jezikoslovnim temama u 20. stoljeću. U: Povijest hrvatskoga jezika. 5. knjiga. 20. stoljeće. Prvi dio. Zagreb: Croatica, 479–523.
• Bagić, Krešimir. 1999. Umijeće osporavanja: Polemički stilovi A. G. Matoša i M. Krleže. Zagreb: Naklada MD.
• Bagić, Krešimir. 2004. Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Zagreb: Disput.
• Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
• Clamageran, Sylvie – Henriette Gezundhajt. Les fonctionnements argumentatifs: la polémique. Résumer, synthétiser, argumenter. [Pregled: 4. 12. 2019.]
• Felman, Shoshana. 1979. Le discours polémique. Cahiers de l'Association internationale des études françaises 31: 179–192.
• Gorp, Hendrik van – Dirk Delabastita – Lieven D'hulst – Rita Ghesquiere – Rainier Grutman – Georges Legros. 2005. Dictionnaire des termes littéraires. Paris: Honoré Champion.
• Jonke, Ljudevit. 1971. Hrvatski književni jezik danas. Zagreb: Školska knjiga.
• Jonke, Ljudevit. 2005. O hrvatskome jeziku: U Telegramu od 1960. do 1968. Prir. Ivan Marković. Zagreb: Disput.
• Kerbrat-Orecchioni, Catherine. 1980. La polémique et ses définitions. U: C. Kerbrat-Orecchioni – N. Gelas (ur.) 1980. Le discours polémique. Lyon: PUL, 3–40.
• Klaić, Bratoljub. 1951. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zagreb: Zora.
• Krtalić, Ivan. 1982. Pet slova rogatih. Edicija Polemike u hrvatskoj književnosti, sv. I. Zagreb: Mladost.
• Matoš, Antun Gustav. 1973. Dragi naši savremenici. Sabrana djela, sv. XII. Zagreb: JAZU – Liber – Mladost.
• Mihaljević, Nikica. Polemike u hrvatskoj književnosti. [Pregled: 4. 12. 2019.]
• Mujičić, Kemal. 1975. Protivnici, rugači i zabavljači (polemike i pamfleti). Šesti svezak Antologije hrvatskog humora. Zagreb: Društvo hrvatskih humorista.
• Oléron, Pierre. 1995. Sur l'argumentation polémique. Hermès 16: 15–27.
• Rolland-Lozachmeur, Ghislaine. 2016. Les mots, ressorts de la polémique. Les mots en guerre: Les discours polémiques: aspects sémantiques, stylistiques, énonciatifs et argumentatifs. Rennes: PUR, 11–24.
• Roux, Pascale. 2013. Lire le texte polémique: violence du discours et plaisir de la lecture. Recherches & Travaux 83: 25–39.
• Silić, Josip. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.
• Sloterdijk, Peter. 1992. Kritika ciničkoga uma. Prev. Boris Hudoletnjak. Zagreb: Globus.
• Živković, Dragiša (ur.) 1986. Rečnik književnih termina. Beograd: Nolit.