U ovom kraćem poglavlju nastojimo razmotriti prevoditeljske strategije na sadržajnoj ravni, na primjeru jednog od Krimskih soneta, nadajući se da ćemo tako barem dijelom moći osvijetliti različita translatološka načela. Citirat ćemo stoga IV. sonet – završnu kariku tzv. morskog dijela KS-â (usp. Makowski 1969: 42; Stankiewicz 1996: 187; Zgorzelski 2001: 374) – u cijelosti na poljskom, kojemu pridružujemo tzv. filološki prijevod (usp. Katičić 1992: 200) na hrvatski što smo ga za ovu priliku sastavili:128
| IV. Burza | IV. Oluja |
| Zdarto żagle, ster prysnął, ryk wód, szum zawiei, | Poderala su se jedra, kormilo je popucalo, rika vodâ, šum vihora, |
| Głosy trwożnej gromady, pomp złowieszcze jęki, | Glasovi uznemirene gomile, zloslutni jecaji pumpâ, |
| Ostanie liny majtkom wyrwały się z ręki, | Posljednji su se konopi mornarima istrgli iz ruke, |
| Słońce krwawo zachodzi, z nim reszta nadziei. | Krvavo sunce zalazi, s njim ostatak nade. |
| Wicher z tryumfem zawył, a na mokre góry | Vihor je s trijumfom zafijukao, a na mokre bregove |
| Wznoszące się piętrami z morskiego odmętu | Koji se uzdižu katovima s morske pučine |
| Wstąpił genijusz śmierci i szedł do okrętu | Zakoračio je genij smrti i išao je k brodu |
| Jak żołnierz szturmujący w połamane mury. | Kao vojnik koji juriša na oborene zidine. |
| Ci leżą na pół martwi, ów załamał dłonie, | Ovi leže polumrtvi, taj je skrstio ruke, |
| Ten w objęcia przyjaciół żegnając się pada, | Ovaj u naručje prijatelja, opraštajući se, pada, |
| Ci modlą się przed śmiercią, aby śmierć odegnać. | Ovi se mole pred smrću kako bi smrt otjerali. |
| Jeden podróżny siedział w milczeniu na stronie | Jedan putnik sjedio je u šutnji sa strane |
| I pomyślił: szczęśliwy, kto siły postrada | I pomislio: sretan je tko gubi snagu |
| Albo modlić się umie lub ma z kim się żegnać. | Ili se zna moliti ili se ima s kime opraštati. |
| (IV, 1–14) | |
Zadržimo li se najprije na naslovu, vidjet ćemo da su i u njegovu prenošenju prisutna različita prevoditeljska rješenja. Trnski se opredjeljuje za s današnjega gledišta ponešto stilski obilježeniji Vihor. Velikanović i Šaula, djelimice zacijelo pod utjecajem izvornog, inojezičnog naslova (usp. Levý 1982: 60), odlučuju se za donekle konkretniji leksem Bura, dok Mioč odabire i općenitiju i stilski neutralnu Oluju. No svaki od prevoditelja osnovno leksičko značenje – koje u ovom slučaju nije podložno metaforizaciji ili daljoj razradi u tekstu, već svojim doslovnim značenjem najavljuje sadržaj teksta – ipak odražava u svom prijevodu.
Već prvi redak, budući da je riječ o sažetu asindetonu koji donosi četiri pjesničke slike, a koji je usto s formalne strane izrazito simetrično podijeljen upravo na četiri članka (Furmanik 1956: 23), zadaje prevoditeljima brojne poteškoće, prije svega zbog formalnih ograničenja koje si postavljaju. Tako je, što se značenjske razine tiče, u Trnskoga odražen tek prvi polustih (“Poderaše se jedra, krmilo se slomi”), pričem je postignuta svojevrsna simetričnost na štetu semantičke nabijenosti. Velikanović uspijeva oslikati većinu stiha, ali s izmijenjenim redoslijedom, usto dekonkretizirajući pojedine slike (vihor umjesto njegova šuma; jedro pada), a zbog stroge stihovne stege, poljski ster ne postaje hrvatsko kormilo već razmjerno bliskoznačna, ali ipak neadekvatna krma. Za tim rješenjem povest će se i Šaula i Mioč; u prvoga će se naći, kao i u poljskom, u glagolsko-imeničkoj sintagmi krma prsla, dok će potonji, po uzoru na kasnije eliptične Mickiewiczeve imeničke sintagme, imati lom krme. Obojica, dijelom zbog slogovnog ograničenja, a dijelom možda zbog poljskog izvornika (zdarto), upotrebljavaju neobične konstrukcije – zderano jedro (Š) te strglo jedra (M) – Šaulin je singular, moguće, povođenje za Velikanovićevim, kojemu je pak nuždan zbog rime (pada – nada), dok je u Šaule mogla stajati i množina (zderana jedra). Oba novija prevoditelja ipak žrtvuju szum zawiei, pa će im stihovi završavati njihovim inačicama sintagme ryk wód. Šaula će je odraziti jedino s izmjenom u jedninu (rika vode), što je uvjetovano kasnijom rimom. Mioč će pak cijeli drugi polustih zauzeti objektno proširenim segmentom – pa tako u njega voda riče atak – u kojem ne samo da posljednja riječ nema nikakva uporišta u izvorniku već ona silno stilski obilježava čitav redak, našavši se upravo na njegovoj klauzuli (usp. Užarević 2023: 12–13).
Slični prevoditeljski postupci zamjećuju se i u preostalim trima redcima početnog katrena. Trnski na značenjskoj razini mnogo toga ispušta i često preobličuje – što je, uostalom, već i primijećeno (v. Wierzbicki 1970b: 101) – tako su głosy trwożnej gromady odraženi tek kao auditivne slike jauk, buka; mornarâ kao ni ruke iz koje će se konop istrgnuti nema, već “zadnji puče konop”, što je popraćeno nadodanim komentarom: “eto časa grka”; a razmjerno jednostavna slika krvavoga sunca koje zalazi s ostatkom nade razrađena je u složenu metaforu, u kojoj “zalazeće sunce krvlju nade tomi”;129 dakle atribut postaje svojevrsno sredstvo za radnju koje u izvorniku nema; oblik nade može se dvojako shvatiti: kao genitiv jednine uz krv, čime bi se nada personificirala, ili kao akuzativ množine, pričem bi bila objekt sunčeva mučenja. Usto Trnski zasićuje navedene retke veznicima, umećući po jedan na početak svakog retka, čime ostvaruje signale potrebne za poimanje jampskosti njegova stiha, no čega nema u asindetonski obilježenu izvorniku. Značajno drugačije nastupa Velikanović, koji preslikava većinu značenja iz izvornika; čini se, međutim, da ne zamjećuje inverziju u sintagmi pomp złowieszcze jęki, pa shvaća kao “cmrk zlosretne huke”, što je možda uvjetovano uporabom cmr̂ka u Trnskoga. Osim toga, razlike su u odnosu na izvornik minimalne; najzamjetnija je promjena nesvršenog glagolskog oblika u svršeni (zachodzi > zadje) i preformulacija ostatka nade u sintagmu posljednja nada; asindeton je u potpunosti preslikan. Slično je i u Šaule, koji će u drugom retku preokrenuti redoslijed slika, pričem će značenjski načelno preslikati drugu Mickiewiczevu – u “Zloslutna škripa crpki” – no izgubit će atribut u prvoj, koju odražava u obliku: “krik ljudi u huku” (2), pričem bi se huk mogao protumačiti kao naknadno odražavanje Mickiewiczeva szum zawiei. Osim što mornare svodi na jednoga u trećem retku, sačuvat će nesvršenost radnje uporabom značenjski udaljenijeg glagola (pada), a i on će preformulirati reszta nadziei u “i nada ode” (4). Mioč pak prvu sliku iz drugog retka svojim leksičkim izborom kao da dijelom osuvremenjuje – “panični krici mase” – no kratkom je množinom istodobno arhaizira; od druge slike prenosi samo jęki: “obzor u jauku” (2). Umjesto konopa ili užeta odlučuje očuvati Mickiewiczevu množinu te zbog slogovnog ograničenja upotrebljava oblik konce, koji ipak pobuđuje asocijacije na nešto faktički znatno tanje od brodskog konopa (usp. HJP: s. v. kònac). Kao i Šaula, odražava nesvršenost radnje promjenom glagola (tone), a značenjski potpuno odražava završetak četvrtoga retka, ali u nešto nezgodnoj inverziji koje u izvorniku nema: “s njim nade ostatak” (4).
U drugom katrenu Trnski će umjesto vihora s trijumfom imati slavòslav130 vihor, a na kraj retka umetnut će potpuno novu, originalnu sliku: “muklo tutnje gromi” (5). Takvim postupkom istovremeno dokida izvorno opkoračenje te drugi polustih 5. retka (a na mokre góry) odražava u svojem 6. retku, kojemu primeće i svoj atribut na kraj (“Na mokroj izrinu se gori iz dna mrka”). Sljedeći redak započinje uzvišenim uzdahom ah – ponovo najvjerojatnije kako bi postigao jampskost – a takve retoričke postupke u ovom sonetu Mickiewicz konkretno izbjegava (usp. Makowski 1969: 53). Završni redak katrena u Trnskoga neobičan je između ostaloga zato što izvornu poredbu (jak żołnierz) odražava u razrađenu i značenjski podosta poodmaklu metaforu: “Juriša vojnik, na živ sviet se pòlakomi” (8).131 Značenjsku razinu i formalno ustrojstvo izvornika u mnogo većoj mjeri preslikava Velikanovićev prepjev koji, osim ponešto drugačijom stilizacijom, odstupa tek jednom preinakom (gore se ne uzdižu iz morske pučine, već “nadvisuju vodu”, 6) te promjenom zidinâ u tvrdje. Šaula će svojom već primijećenom izmjenom u singular zahvatiti izvorno i góry i mury, pa ćemo u njega imati hridu (regionalno, nestandardno obilježeno u muškom rodu) i zidu (značenjski bliže odraženo od preostalih rješenja); rimovno rješenje u 6. i 7. retku identično je Velikanovićevu (vodu – brodu), zbog čega i sami redci sadržajno nalikuju na njegove. Na Velikanovićevo će se srokovno rješenje nadovezati i Mioč, koji u 5. retku lokalizira wicher u šijun, a u 6. umeće prilog (bezmjerno) i pridjev (pobješnjelu) kojima nema traga u izvorniku. Usto su połamane mury u njega značenjski poodmakle kule što gore, kojima ostvaruje homografsku rimu (gòre – gòrē).
Prvi tercet skreće pozornost na ljudske reakcije i donosi svojevrsnu tipologiju putnikâ suočenih sa smrću: 9. redak opisuje osobe koje padaju u nesvijest i histeriju, pričem je prvi polustih u množini, a drugi u jednini opisuje jednog od putnika; 10. redak posvećen je jednom putniku koji se oprašta s prijateljima, a 11. redak, sada opet u množini, opisuje očajne molitelje--gonitelje – navedena će se simetrična podjela odraziti i u posljednjih poldrug stiha čitavog soneta. U prepjevu Trnskoga sve je svedeno na jedninu. U njegovu drugom polustihu 9. retka krstitelj ruku iz izvornika ovdje ih, pod utjecajem izvornika, lama (identičnu će formulaciju, “ovaj ruke lama”, imati i Velikanović). Nešto manje druželjubiv postaje putnik u 10. retku koji se u izvorniku oprašta s prijateljima, a u Trnskoga je tek jednog “zagrlio druga, s njim se prašta sada”. Usto se na kraju polustiha, što smo označili masnim slovima, našla tipična parazitska riječ (usp. Petrović 1998: 327), koja ovdje ima i rimovnu ulogu. Osamljeni molitelj iz 11. retka ne pokušava otjerati umrće, već “ne će smrt da prima”. Slična odstupanja zamjetna su u Velikanovića, koji točno preslikava množinu i jedninu. U njega se putnik u 10. retku “na rastanku ljubi”, a molitelji se iz 11. retka “pred smrt mole, nek im se ne svrati”. Šaula prvi ispravno opisuje radnju s kraja 9. retka (“ruke krše oni”, pritom seli u množinu), uz blagu preinaku narednog retka, u završnom retku terceta preslikava izvorni smisao molitve: “goneći time” (11).
Završni tercet okreće se osamljenomu putniku koji se u mislima osvrće na prethodno opisan ostatak putnikâ, a koji se katkad znao poistovjećivati s bajronovski zamišljenim lirskim subjektom iz preostalih soneta u ciklusu (usp. Makowski 1969: 55; Zgorzelski 2001: 376). Njegovo izdvojeno sjedenje u šutnji svi su prevoditelji odrazili u prepjevima, pričem mu Trnski pridaje i apoziciju (“múčî duša sama”, 12), a jedino Mioč odražava i nesvršenost glagola i prošlost radnje (sjedio naspram prethodnih sjedi, sio, skloni se). Početak njegovih misli u Trnskoga i Velikanovića identično je izražen, s tradicionalnom konstrukcijom blago + genitiv: “I misli: blago onom, koji...” (13), dočim i Šaula i Mioč, vodeći se za osnovnim značenjem u poljskom, prevode navedeni dio s pridjevom sretan: “Misleć': sretan taj, što kad...” (Š); “I pomislio: sretan tko...”. U izvorniku je rastavnim veznicima (albo, lub) izražena misao o u stvari trima vrstama putnika, pa se ona dade preformulirano sažeti na sljedeći način: sretan je ili 1) onaj koji gubi snagu, onesvješćuje se ili 2) onaj koji se (zna) moli(ti) ili 3) onaj koji ima nekoga s kim se (može) oprašta(ti). Zbog drugačije uporabe veznikâ u hrvatskim prepjevima to nije baš najjasnije. U Trnskoga se doimlje, zbog uporabe sastavnih veznika, kao da je riječ o jednom specifičnom blaženom putniku koji istodobno zadovoljava sve uvjete: “blago onom, koji tako strada / Te umie molit se, a praštat s kim se ima”. U Velikanovića je to nešto prošireno, pa imamo blaženog smalaksalog putnika koji se usto ili moli ili rastaje s prijateljima (“blago onom, koji snagu gubi, / Te molit zna, il ima s kim se rastajati...“); ista je situacija preslikana u Šaule, samo što ona, zbog vremenskog veznika, kao da se odnosi na neki još općenitiji zaključak, a ne nužno na promatranu olujnu situaciju (“sretan taj, što kad slome mu se snage, / Il' se zna molit', il' se ima praštat' s kime”). Jedino Mioč oslikava, premda na dvama mjestima eliptično izraženo, tri različite vrste blaženih: “sretan [je] tko izgubi snagu / Ili molit se zna il' [se] s kim opraštat ima”. Spomenimo za kraj da je u izvorniku svakom od navedenih tipova posvećen po jedan polustih (6 + 7 + 6 slogova) – kto siły postrada / Albo modlić się umie / lub ma z kim się żegnać – što, u slučaju završnoga retka, nije skladno odraženo ni u jednom od prepjeva.
U ovoj kratkoj usporedbi prepjevâ tek jednog soneta iz ciklusa imali smo prilike vidjeti razna prevoditeljska rješenja, od autorskih dodavanja, intervencija i ispuštanja, preko stilskih nijansiranosti, leksičkih i gramatičkih odudaranja, pa do povezanosti svega toga i s formalnim svojstvima. Usto se dalo zamijetiti i da su za ponekim prethodno prepjevanim sintagmama – najčešće Velikanovićevima – znali posezati i kasniji prevoditelji.