(»Die Kunst der Interpretation. Studien zur deutschen Literaturgeschichte«, Zürich, Atlantis 1955.)

Umjetnost riječi, br. 1 (1957)

U Almanahu posvećenom pitanjima teorije književnosti (Pogledi 1955) pokušao sam prikazati mjesto i značenje Emila Staigera u njemačkoj nauci o književnosti (str. 70–107). U tom prikazu nije spomenut zbornik rasprava, koji je Staiger izdao 1947. u istom züriškom nakladnom poduzeću Atlantis, pod naslovom Muzika i poezija (»Musik und Dichtung«). Nije spomenut, jer nije od načelne važnosti za Staigerove teoretske nazore; ovdje dodajem naknadno, da ima u njemu krasan sažet prikaz njemačkoga baroka u članku Johann Sebastian Bach i orgulje (1945), i začudo blijed prikaz njemačke romantike »u poeziji i muzici« (1947). Pred dvije godine (1955) izdao je Staiger drugi takav zbornik svojih studija, koje je objavljivao 1945.–1955. u stručnim časopisima, prigodnim publikacijama (spomenicama i sl.), pa i prigodnih svojih govora iz tih godina, pod naslovom Umijeće interpretacije. Da su doista svi dijelovi toga zbornika samo »studije o povijesti njemačke književnosti«, ne bi bilo od naročitoga interesa za naš časopis, da prikaže Staigerov zbornik – ali prva, uvodna studija, koja je zborniku dala i naslov Umijeće interpretacije, »bavi se metodičkim pitanjima«, kako sam Staiger kaže u predgovoru (str. 8), i to onim metodičkim pitanjima, koje »njemačka nauka o književnosti drži jednim od najvažnijih svojih ciljeva.« Ta je studija najprije stupila u javnost kao predavanje, koje je Staiger ujesen 1950. održao u Amsterdamu i Freiburgu (i. Br.), a onda je bila odštampana u holandeskom stručnom časopisu Neophilologus (1951). Staiger je u njoj na razmjerno kratkom prostoru izvanredno jasno prikazao problematiku t. zv. interpretacije pjesničkoga djela, jasno i širokogrudno, s mnogo više dalekovidnosti nego u dosadašnjim svojim studijama. Pomislio sam najprije, ne bi li bilo najbolje prevesti čitavu tu studiju i objaviti je ovdje, ali Staiger izlaže u njoj svoje teoretske nazore uz konkretnu interpretaciju jedne pjesme njemačkoga liričara Eduarda Mörikea (1804–1875), a za sve se čitaoce našega časopisa ne može pretpostaviti, da poznaju tako dobro njemački pjesnički jezik, te bi bili kadri pratiti interpretaciju njemačke lirske pjesme s potpunim razumijevanjem. Zbog toga ću iz ove studije iznijeti in extenso samo teoretske poglede Staigerove, dodajući im iz ostalih studija ona izlaganja, koja su za nas od općega metodičkog interesa.

»Umijeće interpretacije pjesničkoga djela na njemačkom jeziku«, tako počinje Staiger, »nije djelo historičara književnosti našega doba. To je umijeće staro, štoviše, starije od same njemačke nauke o književnosti ... Nema po svoj prilici nijednoga znatnijeg historičara književnosti, koji se uopće ne bi bio pozabavio tim problemom. Dakako, kao naučni smjer, sa svim priborom polemike i programskih izjava, interpretacija – t. zv. stilska kritika ili imanentno tumačenje tekstova – pročula se tek unatrag deset do petnaest godina. Tek se sada stalo tvrditi, da se stručnjaka ne tiče drugo do riječi pjesnikove; on treba da se pozabavi samo onim, što je ostvareno u (pjesničkom) jeziku. Biografija na pr. ispada iz područja njegova rada. Život i umjetnost nisu povezani tako tijesno, kako je to držao Goethe i kako je to propovijedao drugima. Svakako se pjesma ne može objasniti biografskim podacima. Stoga ni ličnost pjesnikova ne budi zanimanje svijesnoga filologa; zagonetka umjetničke egzistencije predmet je psihologije. A i povijest duha (»Geistesgeschichte«) promašit će cilj, jer ona umjetničko djelo jezika izručuje filozofima, tako da u njemu vidi samo ono, što će svaki mislilac izvesti bolje od pjesnika. Pozitivist, koji istražuje, što je pjesnik baštinio, a što je naučio, pogrešno primjenjuje uzročni zakon prirodnih nauka, i, reklo bi se, zaboravlja, da se stvaralačke snage, upravo zbog toga, što su stvaralačke, ne mogu izvoditi. Svagdje se dakle zanemaruje posebni bitak i osebujno dostojanstvo pjesnikova svijeta. Samo onaj, tko interpretira, a da ne gleda ni lijevo ni desno, a pogotovu da ne zaviruje iza poezije, ispravno se odnosi prema njoj i čuva suverenost njemačke nauke o književnosti.

Sreća je slobode istraživanja, što svaki program izaziva odmah najživlju opoziciju i tako čuva svoju životnu snagu. Protiv interpretacije i njezine pretenzije, da je ona jedina prava nauka o književnosti, iznosili su se ovi argumenti: Tko jedino u interpretaciji vidi spas, diči se nečim, čim se bavi zapravo od nužde. Jer na polju biografije nema više mnogo da se uradi; život svih velikih pjesnika temeljito je istražen i opširno prikazan. Isto se tako temeljito istražilo, »odakle to pjesniku«. Poslije velikih učenjaka prošloga stoljeća nema za suvremenoga stručnjaka više nade, da stekne ime istražujući povijest tematike i izvore. A umjesto da se to prizna, izjavljuje se, da to staro ne vrijedi ništa, i ide se za ciljem, koji nauka ne može dostići. Može se naime proučiti idejna sadržina pjesničkih djela, to je učinila povijest duha. Ali se prava bit poezije ne može prikazati naučno. Jer je poezija – tako se čuje najčešće – »iracionalna«. Čuveni interpretatori«, nastavlja Staiger, rezimirajući protivničke napore, »zbog toga vole da se zabave teškom, »učenom« poezijom. U opreci sa svojim programom, oni daju komentare u starom stilu i prikazuju povijest metafizike. Ali ako ozbiljno pregnu za tim, da shvate skromno pjesničko čudo – u »lakim«, neposredno razumljivim tekstovima, koji nauci zadaju mnogo više teškoća od »teških« – ako pokušaju, da u maloj pjesmi pojme ono, što nas se doima,1 većinom ne će dati drugo do mučnu parafrazu u prozi, nesuvislo impresionističko pričanje. Ili se moraju upustiti u najsuptilnije, a nepovezane studije metričke, sintaktičke, motivičke. Ali i tu ih vodi samo njihovo privatno čuvstvo. Od impresionista se razlikuju samo dosadom. Tko da to čita? Tko da mari za taj fatalni spoj umjetničkoga osjećanja i pedanterije?« (str. 9–11).

Da pokaže na konkretnom primjeru mogućnosti, ali i poteškoće interpretacije, Staiger uzima Mörikeovu pjesmu Svjetiljci (Auf eine Lampe). Kakav će dakle biti misaoni proces naučne interpretacije lirske pjesme?

»Hermeneutika nas je poučila odavno, da ćemo cjelinu razumjeti, ako razumijemo pojedinosti, a pojedinosti, ako razumijemo cjelinu. To je hermeneutički circulus, za koji danas više ne kažemo, da je sam po sebi »vitiosus« ... Ni fizika ni matematika ne rade drukčije. Tom circulusu dakle ne ćemo izbjeći; treba samo nastojati, da pravo uđemo u nj. Kako se odvija hermeneutički circulus nauke o književnosti?« (str. 11–12).

»Čitamo stihove,« nastavlja Staiger, »privlače nas. Sam nam se tekst može učiniti nekompliciranim. Još ga nismo razumjeli. Još gotovo i ne znamo, što je zapravo rečeno i kako je sve to uzajamno povezano. Ali stihovi nas privlače; ponovo grabimo za njima, da upijemo njihov čar, njihovu sadržinu, koju osjećamo nejasno. Samo smo dirnuti; ali taj dodir odlučuje o tom, što će taj pjesnik ubuduće značiti za nas. Gdjekad ne dolazi do dodira odmah kod prvoga čitanja. Često nam srce ostaje uopće nedirnuto. Onda možemo u najboljem slučaju reći samo ono, što smo naučili od drugih. Ali nismo pozvani da obnovimo ili čak da produbimo shvaćanje pjesnikovih djela« (str. 12).

Kako, uzvikuje Staiger ironički, dakle najsubjektivnije čuvstvo da bude osnovom naučnoga rada! Ali odmah ozbiljno odgovara: Da. Pa zar nam se ne kazuje uvijek, pita, da razum ne može potpuno objasniti poeziju, da ona prelazi granice uzročnoga izvođenja: »Čas nauka smeteno gura u kraj bit poezije, da bi se naučno mogla pozabaviti racionalnim njezinim elementima, koji nisu tako bitni, a čas opet stavlja u prvi red te hitne crte, spremna, da žrtvuje nauku! Kao da moramo, tako se čini, žrtvovati ili nauku ili književnost. Ali ako smo uvjereni, da može postojati nauka o književnosti, onda se moramo odlučiti, da joj položimo temelj, koji će odgovarati biti poezije, a to su naša ljubav i naše poštovanje, naše neposredno čuvstvo. Samo ipak još ostaje pitanje: Je li to moguće?« (str. 12–13).

Prije nego će odgovoriti, Staiger upozoruje na neke nužne posljedice ovako formuliranoga problema. »Ako naša nauka počiva na čuvstvu, na neposrednom osjećanju poezije, onda prije svega ne smije svatko biti historičar književnosti. Za to treba dara, osim naučnih sposobnosti treba i bogato i osjećajno srce, treba duša s mnogo struna, koje će se odazivati na najrazličitije glasove. Nestat će tako jaz, koji danas još uvijek dijeli zanesenoga čitaoca od učenoga stručnjaka. Svaki učenjak treba da iskreno voli poeziju, da počne s nepatvorenom ljubavlju i da poštovanje prati sav njegov rad.« Ako je darovit, i ako ga čuvstvo vodi pravo, on će svojim radom zadovoljiti i zanesene čitaoce. »Kriterij čuvstva bit će i kriterij naučnosti« (str. 13).

Ako je tako, zapitajmo se ponovno, kaže Staiger, što zamjećujemo kod prvoga susreta s pjesničkim djelom? Nije to potpuno značenje djela, jer nam se ono očituje tek nakon temeljite lektire. Nisu ni pojedinosti, iako se one lakše urezuju u pamćenje. To je neki duh, koji prožima cjelinu, te i u pojedinim crtama čisto dolazi do izražaja. Staiger to naziva »ritmom« pojedinoga djela. Budući da se termin ritam upotrebljava i u posve drugom, mnogo konkretnijem značenju, ne čini mi se Staigerov prijedlog sretnim. Zašto se ne bismo odmah poslužili terminom stil, koji po Staigerovu naziranju izvire iz ritma? »A što je to ›stil‹? Stil«, odgovara Staiger, »zovemo ono, što u savršenom umjetničkom djelu – ili u čitavom stvaranju nekoga umjetnika ili, štoviše, čitavoga doba – u svim njegovim aspektima proizvodi sklad. Umjetnička djela su savršena, ako su stilski skladna« (str. 14).

Ako dakle ništa ne vrijeđa naše čuvstvo, ako ono, pa bilo to i nejasno, u djelu osjeća jedan sklad, onda smo već zamijetili osebujnu ljepotu cjeline. »Zadaća je interpretacije, da taj zamjećaj pročisti do razumske spoznaje i da je dokaže u svim pojedinostima. Na tom stupnju dijeli se stručnjak od običnoga čitaoca. Zaneseni čitalac zadovoljava se općim čuvstvom i nejasnim, neodređenim usvajanjem pjesničkoga djela. Ako pažljivo čita, doći će mu još štošta do svijesti. Ali on ne osjeća potrebe da pokaže, odakle sklad u cjelini, i kako se cjelina očituje u pojedinostima. Da je to moguće pokazati, to je temelj, na kojem počiva naša nauka« (str. 15).

A nije li onda ono prvo čuvstvo uopće suvišno, ne treba li možda uopće početi s jednostavnim, stvarnim opažanjem, pita se Staiger – i odgovara: »Bez prvoga još nejasnoga dodira ne bih bio kadar išta zamijetiti. Ne bih vidio red u umjetničkom djelu. Ne bih dokučio ni vrijednost ni individualni značaj poezije.« Ako nas za sve vrijeme našega rada tiho ne prati i ne vodi glas iz dubine našega duševnoga života, nikad ne ćemo prodrijeti u bit poezije (str. 15).

Ali to ne znači, ističe Staiger, da bi se interpretator morao ograničiti na sam tekst. On se mora poslužiti svim rezultatima historičko-filološke analize. Jer stručnjak će tek veća djela moći uglavnom ispravno determinirati po samom tekstu, kod nekoliko stihova mogu mu se potkrasti vrlo neugodne zablude. Tko je autor pjesme, u koje doba ide njegovo stvaranje, iz koje periode pjesnikova razvitka potječe pjesma – sve su te spoznaje dragocjena pomagala interpretacije. Isto tako poslužit ćemo se kod metričke analize i ispitivanja vokabulara pjesme historičkim činjenicama, koje su u naučnom radu sabrali i utvrdili filolozi prošlosti. »Ta tko bi doista htio,« pita Staiger, »prezreti tu tako pouzdanu pomoć biografa i pozitivistički usmjerene filologije? ... Umijeće interpretacije počiva na opsežnom znanju, koje je steklo jedno stoljeće njemačke nauke o književnosti.« Što je pjesničko djelo starije, to jače zavisi od pomoći filologa (str. 18).

Kad nam prvo čuvstvo dođe do svijesti, a mi pokažemo, da je ispravno, ispunili smo hermeneutički circulus interpretacije. – A ako me prvo čuvstvo vara? Onda odjednom ne mogu dalje u interpretaciji. »Ne mogu stihove dovesti u sklad s motivom, sintaksa i metaforika ne slažu mi se s rimom ... Ali ako sam na pravom putu ... sve mi se slaže samo od sebe. Svaka crta, koju otkrivam, potvrđuje mi sud, do kojega sam došao već prije. Interpretacija je evidentna. Na takvoj evidenciji osniva se istina naše nauke« (str. 19).

»Ali individualni stil pjesme ne smijem tražiti u formi samoj ili u sadržaju samom, u mislima ili u motivu. Jer je on sve to zajedno: upravo u tom se sastoji savršenstvo djela, da je stilski jedinstveno i skladno. Dalje: ne smijem jedno izvoditi iz drugoga, nego moram nastojati da opišem cjelinu, ali da je opišem tako, da će nam se učiniti još tješnje, a isto tako nerazlučivo povezanom, kao da je veže uzročnost.« Kao 1939. godine,2 Staiger ističe i sad estetsku ravnopravnost svih faktora pjesničkoga djela: »Stil ćemo naći u jezičnoj fakturi; naći ćemo ga u ideji, u motivu. Stilsko značenje nazora o svijetu nema prednosti pred stilskim značenjem rime, ali je nema ni rima pred nazorom o svijetu. Što je pjesničko djelo savršenije, to će ravnopravnije biti u njemu sve njegove crte. Ali svoj osebujni smisao one dobivaju samo u svojoj povezanosti. Ako izlučim jednu od njih i promatram je odjelito, zapast ću u jalovu i varavu shematičnost. Ne smijem na pr. reći, da parataktička građa rečenice izražava mir, a hipotaktička napetost – jer prva može biti i lirski poletna, a druga nezgrapno rasplinuta« (str. 20).

Međutim, da bi ovakva interpretacija djelovala uvjerljivo, ona mora uzimati u obzir publiku, kojoj je namijenjena. Ako želimo dati potpunu sliku, trebat će naročite vještine za to, kako da povežemo sve pojedinosti; ako se pak odviše gubimo u pojedinostima, izgubit će se dojam cjeline, a interpretacija će djelovati kao učena pedanterija. »Dokazuje se i dokazuje nešto, što je svaki razuman čovjek shvatio nakon nekoliko riječi. Ne bismo li se morali osvrnuti na to, kako nam od vremena do vremena kritičari prigovaraju, da u nauci o književnosti nema dosadnije i jalovije stvari nego što je temeljita interpretacija. U interpretacijama, kažu, gube literarni historičari posljednji ostatak elegancije, koju su možda sačuvali« (str. 24). Ako itko, zaključuje Staiger, a to mora interpretator biti dobar stilist, mora umjeti da iznese svoje izlaganje u privlačivu jeziku.

No Staigerova metodika ima ovdje i novih elemenata. Ne će svakoga čitaoca, veli on, privući minuciozno udubljivanje u stilske skladnosti pjesničkoga djela: ima i druga mogućnost, da osvijetlimo tekst. Izađimo iz njega i upoznajmo njegovu povijesnu pozadinu. Ocijenimo njegovu stilsku skladnost u njegovoj povijesnoj povezanosti. »Taj se put uvijek može preporučiti. Vidjet ćemo, kome je pjesnik srodan, i u kojim se crtama razlikuje od najbližih.«

Svaka čast Staigeru! Ovakvo je učenje golem napredak u usporedbi s njegovim naziranjem iz g. 1939., da treba umanjiti vrijednost vremenske determiniranosti umjetničkoga djela i jasnije razotkriti pjesničku mogućnost kao takvu.3 I dalje: interpretacija ne smije imati jedinu svrhu, da služi razumijevanju pojedinoga dijela. »Kao što umijeće interpretacije počiva na istraživanju, povijesnom i jezičnom, neka i ono sa svoje strane uzvrati pomoć ovim disciplinama i posluži njima. Uvjeren sam, da će nam upravo ovako, sa sredstvima interpretacije, s njezinom metodom, da se potpuno posveti svom predmetu, najprije poći za rukom, da prevladamo one shematske razdiobe, koje stvaraju tolike predrasude i priječe nas, da u pjesnikovim riječima čitamo ono, što on zapravo kaže. Tko je god interpretirao djela zreloga Lessinga ili mladoga Goethea do u sve njihove pojedinosti, ne će se tako lako poslužiti pojmovima »Sturm und Drang« ili prosvjetiteljstvo. Ipak povijest treba takve pojmove, ako hoće da se očituje i da zavlada golemom svojom građom. No mi te pojmove ne smijemo jednostavno preuzimati, mi ih od vremena do vremena moramo očistiti i obnoviti. A ako takva obnova treba da bude od vrijednosti za nauku o književnosti, ne smijemo je provoditi na osnovu povijesno-filozofskih spekulacija ili sličnih nepouzdanih umijeća, nego samo na osnovu temeljite analize tekstova. A to vrši interpretacija.«

Kud ćemo više! Staiger, izraziti protivnik povijesti g. 1939., izrazit pristalica vrlo nepouzdanih i sumnjivih povijesno-filozofskih spekulacija, g. 1945.,4 danas uviđa značenje povijesti za nauku o književnosti, svijestan je činjenice, da su povijesno proučavanje vremenskoga niza književnih djela, njihova periodizacija, pa upotreba rezultata povijesnoga proučavanja u interpretaciji neosporan zadatak nauke o književnosti. Štoviše, da su povijesno proučavanje i interpretiranje uzajamno dijalektički povezani, jer se jedno služi drugim, ali u isti mah i jedno služi drugom.

Staiger je dakle snažnim korakom prešao jaz, koji ga je dosad dijelio od povijesti. Kud ćemo više! Čim stručnjak danas prizna značenje povijesti za svoju struku, ne treba se bojati, da će krenuti krivim putem, jer marksističko shvaćanje ljudske povijesti lebdi danas u zraku – i na Zapadu. Brzo bismo se složili i Staiger i mi, kad bi on jednakom brzinom prevladao svoje fenomenološke jednostranosti, kao što se kod nas prevladavaju dosadašnje jednostranosti totalnoga pseudomarksističkoga izvođenja umjetnosti iz ekonomsko-socijalne podloge.5

Primijetivši na kraju, da predmet interpretacije ne mora biti samo lirska pjesma, nego da to mogu biti i najopširnija epska i dramska djela – čudno je, što se to mora napose isticati! – Staiger spominje još jednu granicu interpretacije: ona je uvijek nužno jednostrana. Ali to se ne mora shvatiti u smislu povijesnoga relativizma. »Ja sam dokazao, da me prvo čuvstvo nije prevarilo. Doći će drugi, postaviti drukčiju interpretaciju i dokazati, da ni njega čuvstvo nije prevarilo. Ako su obje interpretacije ispravne, ne moraju se protiviti jedna drugoj, ni onda, ako ni u cjelini ni u pojedinostima nemaju ništa zajedničko. One nam samo kazuju, da je svako pravo živo umjetničko djelo neizmjerno u svojim granicama. Individuum est ineffabile.6 A mi se prisjećamo neprolazne humanističke istine, da samo svi ljudi zajedno mogu potpuno spoznati ono, što je ljudsko. Napredak te spoznaje razvija se u toku povijesti, i, dok predaja traje, nema mu kraja« (str. 32–33).

Drugi je članak zbornika Korespondencija s Martinom Heideggerom (najprije Trivium 1951). Posljednja dva stiha Mörikeove pjesme glase u originalu:

Ein Kunstgebild der echten Art. Wer achtet sein?
Was aber schön ist, selig scheint es in ihm selbst.

Kako glagol scheinen ima u njemačkom dva odjelita značenja sjati i činiti se, lucere i videri, ovi se stihovi mogu shvatiti na dva načina:

Prava, nepatvorena umjetnina. Tko mari za nju?
Ali što je god lijepo, to nam se čini da je blaženo u sebi.
ili: to sja blaženo u sebi.

I u Amsterdamu i u Freiburgu poveo se nakon predavanja razgovor o tom, kako treba shvatiti stih, kao lucet ili kao videtur. U Freiburgu je tom predavanju prisustvovao i čuveni njemački filozofski pisac Martin Heidegger, koji je Staigeru, zastupniku prijevoda videtur, opširno obrazložio u pismu svoje shvaćanje prijevoda lucet. Staiger i Heidegger izmijenili su nekoliko pisama, koja Staiger priopćuje. U zaključnom pismu ističe Staiger vrlo lijepo razliku u shvaćanju pjesničkoga djela između literarnoga historičara i filozofa. Filozof ga čita kao dokumenat poezije i ljepote u njihovoj nepromjenljivoj jednostavnosti, literarni kritičar kao dokumenat osebujne, jedinstvene poezije i ljepote u određeno povijesno doba. I opet se dakle Staiger poziva na povijest! Ova diskusija između literarnoga historičara i filozofa uvjerljivo opet pokazuje, koliko je važno da pjesničko djelo, ako ga hoćemo ispravno shvatiti s njegove umjetničke strane, potpuno shvatimo i s pojmovne strane.7

U studiji Pogrešni citati (najprije Trivium 1954) niže Staiger nekoliko slučajeva, gdje pjesnik navodi riječi drugoga pjesnika, pa ih pogrešno citira (Heinrich von Kleist, Hölderlin, Brentano, Arnim). Staiger uvjerljivo pokazuje, kako se pogreške u citatu moraju shvatiti kao nesvijesna težnja pjesnikova, da tuđi stil pretoči u svoj. U tom vidi razlog, što i običan čitalac često citira pogrešno.

U studiji o lirici Conrada Ferdinanda Meyera (1825–1898, najprije u spomenici bernskom germanistu Fritzu Strichu 1952), ističe Staiger, da se određena Meyerova simbolika može objasniti biografski. »Ali«, nastavlja, »to ne isključuje mogućnost, da ta okolnost počiva i na povijesnim osnovama. Odnos između genija u pojedincu i duha vremena valja sebi predstaviti tako, da u određenim povijesnim situacijama određene ličnosti dobivaju reprezentativno značenje.« (str. 249). Za Staigera dakle Meyerova lirika nije samo put do razumijevanja pjesnika, kako je to shvaćao 1939.,8 nego i put do razumijevanja njegova doba, njegova stoljeća, t. j. devetnaestoga.

Koncem devetnaestoga stoljeća javlja se u evropskoj književnosti lirska škola simbolista, među koje novija njemačka književna povijest broji i Meyera. »Ali ako je sva lirska poezija simbolička, čime se odlikuju simbolisti, da smiju taj naziv svojatati za sebe? (str. 254). Dvjema crtama, odgovara Staiger. Lirika se služi brojnim simbolima: simbolisti stvaraju svoje pjesme na osnovu jednoga simbola, koji tako dobiva mnogo veće značenje i neusporedivo se jače ističe. A onda, starija je lirika simbolička bez napora, rekli bismo nesvijesno, iz prirodne potrebe, jer se služi takvim pjesničkim jezikom. Ona se može njim služiti, jer pjesnik još osjeća jedinstvo svega života, jedinstvo svemira. Simbolisti su naprotiv simbolički svijesno. Umjetnim putem stvaraju vezu između duševnoga i pojavnoga svijeta; a to ipak znači, da ne osjećaju više prirodnoga jedinstva, da su se odijelili od života i rastali od svijeta. Poezija je simbolista umjetna. Tim se ona diči, to joj je čast. Jer sav je život prost.

Nova knjiga Emila Staigera znači dakle u cijelosti velik korak naprijed i u teoretskim nazorima i u praktičkoj njihovoj primjeni. Od srca želimo, da Staiger tim putem pođe dalje.