Balkan kao prazan ili lebdeći označitelj u hrvatskom javnom i političkom diskurzu

Zrinka Breglec
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

1. Uvod

Cilj ovoga rada jest analizom označitelja Balkan u političkom i javnom diskurzu1 doprijeti do značenja i imaginarija koje on evocira i do preciznijih kontekstâ njegove uporabe. Takva analiza preduvjet je za razmatranje funkcije koju označitelj Balkan ima u hrvatskoj javnoj i političkoj domeni. Tijekom posljednja dva desetljeća nastojala se provesti diskurzivna rekonstrukcija javne i političke domene, a cilj joj je bio potpuno izbaciti označitelj Balkan iz uporabe2. Danas se u političkom diskurzu za Hrvatsku i susjedne zemlje uvriježio naziv Zapadni Balkan, koji je početkom devedesetih bio žestoko kritiziran, no ipak je prihvaćen kao nužni dio službenog političkog diskurza3 zbog potrebe formalne prilagodbe Europskoj uniji (usp. Luketić 2013: 187). Pojam Balkan, bez odrednice Zapadni, još uvijek postoji u političkom diskurzu, rijetko u kontekstu samoidentifikacije, najčešće kao polemičko sredstvo za stvaranje vlastitog, unutarnjeg »balkanskog« Drugog. To bi konkretno značilo da razne političke opcije odbacuju »Balkan« kao nešto svoje, kao nešto vlastito, i projiciraju ga na vlastite Druge, na političke protivnike, ali pripadnike istog naroda – na »druge Hrvate«, njihove neistomišljenike, upisujući mu pritom različita značenja. Tako Balkan u hrvatskom javnom i političkom diskurzu mijenja značenje ovisno o političkim elitama koje ga rabe za stvaranje vlastitih Drugih. Upravo zato on se u ovom radu promatra kao prazni ili lebdeći označitelj u kontekstu diskurzivne teorije hegemonije.

U poglavljima koja slijede pokušat ću objasniti na koji su način proeuropski i balkanistički diskurzi neodvojivi i kako oni uspostavljaju diskurzivnu hegemoniju, kojim se označiteljima izražavaju, zašto su ti označitelji prazni ili lebdeći i kakvim se ideološkim diskurzima oni pune. Drugim riječima, kritički ću analizirati balkanistički diskurz4, načine diskurzivne konstrukcije »Balkana« te manipulaciju istima u svrhu promicanja vlastite ideologije kao ispravne te pridobivanja političke ili bilo kakve druge društvene moći. Označitelj Balkan analizirat ću pomoću teorijskoga pojma praznog (lebdećeg) označitelja (floating signifier), koji su u teorijskom diskurzu afirmirali Marcel Mauss5 i njegov učenik Claude Levi Strauss, a metodološki okvir analize činit će diskurzivna teorija hegemonije koju su osmislili Ernesto Laclau i Chantal Mouffe u djelu Hegemony and Socialist Strategy (1985).

2. Metodologija

2.1. Kritička analiza diskurza kao metoda analiziranja teksta

Kritička analiza diskurza (CDA ili critical discourse analysis) metoda je empirijskoga proučavanja veza između diskurza i socijalnog te kulturnog razvoja u različitim društvenim domenama (usp. Jørgensen i Phillips 2002: 60). Za kritičku analizu diskurza najvažniji je način na koji ideologija stvara sponu između diskurza i društva. Zato je upravo ideologija6 u fokusu kritičke analize političkog diskurza (usp. Van Dijk 1997: 25-36). Ovaj se rad temelji na analizi javnog i političkog diskurza. U javnoj se komunikaciji uspostavlja specifičan odnos među sudionicima komunikacije – između pošiljatelja poruke (govornika) i primatelja poruke (slušatelja) kojima se s pragmatičkom namjerom uspostavljaju društveno važni sadržaji. Jezik je čvrsto povezan s društvenim djelatnostima i zato postoje mnogi jezični podsustavi koji se zajedno nazivaju javnim diskurzom (usp. Kovačević i Badurina 2001: 94-98). To su sve jezične realizacije kojima se prenose poruke koje su važne za neku konkretnu društvenu zajednicu. Politički diskurz uključuju one jezične realizacije – i govorene i pisane – koje su usko povezane s javnim političkim djelovanjem (Isto). Kako politika ima izrazitu pragmatičku dimenziju, odnosno cilj joj je nekoga pridobiti za vlastita stajališta i uvjeriti ga u njihovu ispravnost, tako se i u jeziku politike poseže se za sredstvima ideologizacije jezika i manipulacije njime. Jezik tako postaje sustav ne samo prenošenja (političkih) poruka, već i poprište političkog i društvenog opredjeljivanja i prepoznavanja (Isto). Dvije su profesije ključne za kritičku analizu političkog i javnog diskurza: političari i novinari. Novinari u svojim izvještajima ili komentarima »mahom samo reproduciraju jezik političara«7 (Ivas 1988: 190), a sami političari u svojim govorima posežu za sredstvima jezične manipulacije i ideologizacije jezika pokušavajući pridobiti recipijente za svoja uvjerenja i interese. Zato je u središtu ovoga rada analiza govorenih izjava političara koje prenose novinari i političke kolumne s raznih hrvatskih internetskih portala. Korpus je, naravno, ograničen, ali u svojoj ograničenosti može biti itekako indikativan pri pokušaju analiziranja značenjskog punjenja praznog ili lebdećeg označitelja Balkan.

2.2. Diskurzivna teorija hegemonije Laclaua i Mouffe

Laclau i Mouffe Gramscijev pojam hegemonije8 prebacuju na polje diskurza i diskurzivnih praksi. Smatraju da hegemonija postoji samo onda kada je nadvladana dihotomija univerzalnost/partikularnost, odnosno, da je preduvjet postojanja diskurzivne hegemonije prikazivanje partikularnog kao univerzalnog, s time da univerzalnost može postojati jedino ako je utjelovljena u nekoj partikularnosti (usp. Laclau 2007a: 206). Partikularno se prikazuje kao univerzalno praznim označiteljima i tako se stvara iluzija o postojanju univerzalnosti. Posljedica spomenutoga jest to da različite društvene grupe u toj prividnoj univerzalnosti (koja ni ne može biti ništa drugo doli prividna) prepoznaju svoje vlastite partikularne interese – različite društvene grupe izjednačavaju svoje partikularne interese (koje izražavaju kroz svoje diskurze) s hegemonijskim diskurzom, ali se i međusobno izjednačavaju. Njihovo međusobno izjednačavanje zove se lanac ekvivalencije. Ako uzmemo da je proeuropski diskurz hegemonijski diskurz u hrvatskoj javnoj i političkoj domeni9, onda je i balkanistički diskurz hegemonijski jer su ta dva diskurza neodvojiva – oni opstaju jedino u opreci jednog prema drugome, a evociraju jednake imaginarije – Europu (u smislu simboličke, a ne konkretne geografske odrednice) kao ideal, a Balkan (također u smislu simboličke geografije10) kao nešto zazorno. Da bi se analizirao hegemonijski balkanistički diskurz potrebno je objasniti ključne pojmove diskurzivne teorije hegemonije i uopće poststruktruralističkog poimanja jezika: prazni označitelj, lebdeći označitelj i prošivni bod (nodal point).

Laclau i Mouffe postavili su diskurzivnu teoriju hegemonije usložnjavajući i modificirajući dvije velike teorijske tradicije: marksizam i strukturalizam. Marksizam predstavlja početnu točku socijalnog promišljanja, a strukturalizam početnu točku teorije značenja. Laclau i Mouffe spojili su te dvije teorije u jednu poststrukturalističku teoriju u kojoj je polje socijalnog promišljanja shvaćeno kroz mrežu procesa kojima se kreira značenje (usp. Jorgensen i Phillips 2002: 25). Prazni označitelj je, jednostavno rečeno, »označitelj bez označenog« (Laclau 2007: 36). No odmah se postavlja logično pitanje: kako je moguće da označitelj, zvučna slika, nije povezana s označenim, s pojmom, a i dalje je dio sustava označavanja, jezika?11 Od Saussurea znamo da je jezik sustav znakova, cjelina sama po sebi, sustav klasifikacije, stečena i konvencionalna stvar (usp. Saussure 1977: 71) te da je sustav znakova, a znak se sastoji od označitelja (zvučne slike) i označenog (pojma). Također od Sausurrea diskurz shvaćamo kao tip strukture – kao fiksiranje značenja u povezanoj značenjskoj mreži. Za razliku od Sausurrea prema kojemu je jezik trajno i konačno zatvorena struktura, prema poststrukturalističkom shvaćanju jezika, odnosno, prema diskurzivnoj teoriji hegemonije, struktura ne može biti ni konačna, ni zatvorena (usp. Jorgansen i Phillips 2012: 29). Sausurre je kao cilj vidio definiranje strukture kao totaliteta, a cilj diskurzivne teorije hegemonije jest analizirati kako je struktura u obliku diskurza konstituirana i kako se mijenja (usp. isto: 30) pri čemu se postojanje same strukture ne dovodi u pitanje. Laclau i Mouffe smatraju da uvijek postoji neki drugi, novi značenjski potencijal koji se u određenom trenutku može aktualizirati, napuniti prazne označitelje značenjem i tako promijeniti strukturu diskurza (Isto). Dakle struktura je zatvorena i stabilna samo privremeno, značenje je fiksirano samo djelomično i ne postoji apsolutno nikakvo jamstvo da će upravo to značenje biti fiksirano zauvijek. Nadalje, Laclau i Mouffe jedinice koje su dio diskurza kad mu značenje nije fiksirano nazivaju elementima, a jedinice kojima je značenje u diskurzu fiksirano momentima. Prijelaz iz elemenata u momente (odnosno fiksiranje značenja, značenjsko punjenje) je artikulacija (usp. Laclau i Mouffe, 1985: 105). No proces prelaska iz elemenata u momente (artikulacija) ne može biti konačan jer struktura prema poststrukturalističkome shvaćanju nije zatvorena, nema granicu, nije totalna, pa tvorba nekog diskurza uključuje samo djelomično fiksiranje značenja elemenata (usp. isto: 110) Kad neki diskurz značenjem napuni neki prazni označitelj, svi elementi u sustavu postaju momenti, sustav se stabilizira, zatvara, značenje se fiksira, ali samo privremeno. Prema takvoj teoriji, jezik kao sustav nije totalitet12 (Isto). Lebdeći označitelj uvijek je potencijalno rascijepljen raznovrsnim diskurzivnim formacijama13 koje međusobno konkuriraju u borbi oko značenjskog punjenja. Prema diskurzivnoj teoriji hegemonije, ako je diskurz cjelina, ona mora nužno mora imati svoje granice koje ju određuju kao cjelinu, ali granice nekog značenjskog sustava ne mogu se prezentirati kroz značenje, nastavljajući tako diferencijalnu logiku. Zato predstavljanje granica znači kolaps značenjskog sustava, njegovu radikalnu nemogućnost označavanja i nemogućnost konačnog fiksiranja značenja. Prazni označitelj, označitelj bez označenog, izražava nemogućnost označavanja (usp. Laclau 2007: 37–40). Odnos lebdećeg i praznog označitelja je sljedeći: u suštini, lebdeći i prazni označitelj ista su stvar, samo znače dva različita procesa. Svaki je označitelj sâm po sebi prazan, a u kontekstu potencijalne borbe oko značenjskog punjenja različitih diskurza, on je lebdeći (usp. Laclau 2007a: 302). Nadalje, formiranje nekog diskurza i fiksiranje značenja događa se oko određenih prošivnih bodova (nodal points) (usp. Laclau i Mouffe 1985:107–110). Prošivni bodovi su privilegirani označitelji koji djelomično fiksiraju značenje momenata u nekom diskurzu (usp. Jorgensen i Phillips 2002:28), a predstavljeni su praznim ili lebdećim označiteljima. Oni oko sebe okupljaju označitelje tipične za kakav određeni diskurz. Postojanje lebećih označitelja pokazatelj je da postoji »borba« različitih diskurza oko značenjskog punjenja praznog označitetlja. Balkan se u ovom radu promatra kao prazan ili lebdeći označitelj i kao privilegirani označitelj (prošivni bod) oko kojega se okupljaju ostali označitelji i pune ga različitim značenjima.

3. Analiza hrvatskog javnog i političkog diskurza

3.1. Balkan kao polemičko sredstvo

U dominantnoj percepciji hrvatskih političkih elita tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća označitelj Balkan doživljavao se isključivo negativno i proglašavao glavnim krivcem za stoljetnu »golgotu hrvatskog naroda«. Još tijekom osamdesetih godina pojavio se narativ u kojem je hrvatska nacija najveća žrtva jer je Drugi ekonomski iskorištavaju i uništavaju (usp. Luketić 2013: 183-184). Kako bi se takav narativ dodatno potvrdio, devedesetih se u potpunosti prihvatio negativni imaginarij povezan s označiteljem Balkan.14 Tijekom devedesetih iz javnog se diskurza gotovo potpuno izbacio Balkan koji se povezivao isključivo s bivšom državom, s komunizmom, s velikosrpskom agresijom te nedemokracijom (Isto). Već je nekoliko puta naglašeno da je Balkan sam po sebi prazan označitelj. Sâm naziv Balkan spletom je povijesnih okolnosti – a i na temelju pogrešnih procjena inozemnih putnika i geografa – nametnut kao zajedničko ime. To je moglo biti i bilo koje drugo ime, ali njegova bi stvarna i imaginarna značenja ostala ista. Zato se u dekodiranju Balkana besmisleno baviti imenovanjem i nastankom pojma (time bi se bavila nekritička analiza diskurza), već treba istražiti njegova značenjska punjenja (Isto: 134-135). Balkan je uvijek otvoren za nove negativne fantazije, njegova semantika nije zaključena15, ona se može nadopunjavati novim sadržajem, ovisno o vladajućim političkim elitama (Isto: 185). U današnjem javnom i političkom diskurzu Balkan se koristi u prigodnim situacijama, nikad u kontekstu samoidentifikacije, već u političkim polemikama16 pri čemu on uvijek služi kao sredstvo za stvaranje unutarnjeg, vlastitog Drugog17. U javnom i političkom diskurzu vode se polemike pri čemu se društvo po binarnom principu iznova dijeli: »mi«, civilizirani, miroljubivi, tolerantni Europljani, i »oni«, primitivni, nasilni i netolerantni Balkanci (usp. Luketić 2013: 133). Odnosno »mi«, kojima je u interesu hrvatska samostalnost i suverenitet, i »Drugi«, koji čeznu za Jugoslavijom, komunizmom, savezom sa Srbijom, pogubnim za Hrvatsku. »Mi« vlastite Druge isključujemo, unificiramo i demoniziramo, jednako kao što Europa ( »Drugi«) to čini nama. Te su dvije vrste balkanističkih naracija najuočljivije u diskurzima koje proizvode dvije suprotstavljene političke opcije koje se smjenjuju na vlasti još od osamostaljenja Republike Hrvatske – to su HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) i SDP (Socijaldemokratska partija Hrvatske)18. Otpor protiv hegemonije koja se Hrvatskoj nameće izvana tako se nerijetko transformira u stvarni oblik ponašanja, u diskurzivno i metaforičko nasilje koje vršimo nad vlastitim Drugima zato što ga europske političke elite vrše nad nama (Isto). Kako piše Katarina Luketić (2013: 133-134), »[...]u neprekinutom dualizmu kultura koji podržava ›naša‹ europeizirana svijest, Balkan redovito na sebe preuzima ulogu objekta, prihvaća diskurz pasivnosti, nedjelovanja, pokornosti te prisvaja uvriježenu, dugo vremena ponavljanu i nadograđivanu sliku o sebi«. Analiza hrvatskog javnog i političkog diskurza pokazuje polarizaciju društvenog poimanja Balkana – pokazuje da postoje dva različita dominantna diskurza koja se bore oko značenjskog punjenja Balkana. Jednoga ćemo nazvati diskurzom ljevice ili civilizatorskim diskurzom, a drugoga diskurzom desnice ili državotvornim diskurzom. Pluralizam diskurza u kojima Balkan preuzima ulogu prošivnog boda, privilegiranog označitelja, nedvojbeno je prisutan, međutim u ovome se radu posebno razmatraju dva spomenuta koja proizvode vladajuće elite od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas i svakome od njih posvećeno zasebno poglavlje. Sintagme diskurz ljevice i diskurz desnice treba pritom uzeti uvjetno19, a za to postoje dva razloga. Prvi je taj što mnogi teoretičari politike ozbiljno dovode u pitanje razdvajanje političke sfere na ljevicu i desnicu jer smatraju da danas, u sve složenijem društvu, nije moguće sve suprotstavljene političke opcije svesti na dvije strane te da jednoznačno suprotstavljanje desnice i ljevice naposljetku završava u simplificiranju (usp. Bobbio 1998: 7). Međutim »te dvije prkosne riječi« (ljevica i desnica) (Isto) i dalje se ozbiljno koriste u vezi s političarima, strankama, pokretima, svrstavanjima, novinama, političkim programima, zakonodavnim rješenjima (Isto). Bobbio citira završetak knjižice francuskog filozofa i povjesničara Marcela Gaucheta o povijesti tog razlikovanja koji glasi ovako: »Neovisno o tome što se zbilo, desnica i ljevica i dalje autonomno žive s obzirom na matricu iz koje su se razvile. Osvojile su planet. Postale su univerzalnim političkim kategorijama. Čine dio temeljnih pojmova kojima se općenito opisuje funkcioniranje današnjih društava« (Gauchet cit. prema Bobbio 1998: 11). Neki karakterističnom crtom ljevice smatraju nenasilje pa tako onda određivanje ljevice posredstvom nenasilja dovodi do nužnosti izjednačavanja desnice s vladavinom nasilja (Isto: 13). Vladavina desnice, iako poštuje pravila demokracije, dopušta ili promiče politiku koja je manjoj mjeri egalitarna20 (Isto: 14), a onda logikom stvari vladavina ljevice promiče egalitarnost. Desnica i ljevica dva su antitetička termina koji se više od dva stoljeća koriste u svrhu opisivanja suprotstavljenih ideologija i pokreta što razdvaja konfliktan prostor političkog mišljenja i djelovanja (Isto: 27). I oni koji se identificiraju kao ljevičari i oni koji se identificiraju kao desničari smatraju da se ove dvije riječi odnose na neku pozitivnu vrijednost i »[...] zbog toga ni jedni ni drugi ne odustaju od toga da u značenje dotičnih riječi ne uključe i slobodu« (Isto: 17). Drugi razlog uvjetnog shvaćanja termina ljevica i desnica jest taj što dvije najveće hrvatske stranke – HDZ i SDP – možemo razdvojiti na ljevicu i desnicu, ali isključivo na njihovoj retoričkoj, deklarativnoj razini jer obje političke stranke provode jednaku neoliberalnu gospodarsku politiku.

Kada Balkan preuzme ulogu prošivnog boda u diskurzu ljevice, on oko sebe okuplja drugačije označitelje od onih koje oko sebe okuplja kada tu istu ulogu preuze u diskurzu desnice.Tako se stvaraju narativi kojima se u hrvatskom javnom i političkom diskurzu pokušava određena ideologija nametnuti kao ispravna, određene skupine ljudi, tj. određene političke grupe, manipuliraju značenjem Balkana tvoreći razliku između sebe i vlastitih Drugih, tvoreći svoj identitet i učvršćujući svoju ideologiju spram drugih političkih grupa ili neistomišljenika. Identitet neke grupe tvori se zajedničkim jezikom, tj. istovjetnim diskurzom. Jezični je identitet dinamički fenomen, sastavljen od većeg broja elemenata i determiniran stalnijim i promjenjivijim relacijama između nas i Drugih (usp. Škiljan 2000: 219). Balkan se u nas još od devedesetih rabio kao politički argument u političkim polemikama, kao sredstvo za pridobivanje članova zajednice. Dok je za Europu Istok uvijek Drugi, na samom Balkanu (ako prihvaćamo geografsko određenje Hrvatske kao balkanske zemlje) stereotip Balkana ne služi za razlikovanje prema Drugima, nego je on oruđe unutarnjeg razlikovanja (usp. Rihtman Auguštin 1997: 34-35). U sljedeća dva poglavlja donose se primjeri iz javnog i političkog diskurza, zasebno se analiziraju diskurz ljevice i diskurz desnice, a zatim se donosi popis označitelja koji se u tim diskurzima okupljaju oko Balkana i raspravlja se o značenjima koje Balkan evocira, ovisno o političkoj grupaciji koja ga koristi.

3.2. Analiza označitelja Balkan u diskurzu ljevice (civilizatorski balkanistički diskurz)

Primjer 1.

»Pametni ljudi mijenjaju se kad se sprema oluja, a ne kad već do nje dođe. Nas su osam godina vodili manje pametni ljudi koji tu oluju nisu htjeli vidjeti. Igrali su se s našim strpljenjem, novcima i povjerenjem […] Najlakše je raditi u mraku, dimu i magli. Ovo je teži put jer su promjene spore i idu protiv interesa grupa koje su navikle koristiti državu državni proračun za svoje interese. […] Ovo je ipak Balkan.«

(Zoran Milanović, Vinkovci)21

Na povratku iz službenog posjeta Vukovaru predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović zadržao se u Vinkovcima gdje je okupljenim novinarima odgovarao na pitanja. Međutim, dogodio se izgred u kojemu je jedan građanin premijeru doviknuo »Tebi ovdje nije mjesto!« Zoran Milanović je odgovorio kako je ovo ipak Balkan. Ako tu rečenicu izuzmemo iz konteksta, ona nam na govori ništa, Balkan kao označitelj je prazan. Milanovićev bi se iskaz u najmanju ruku mogao tumačiti kao neutralno geografsko određenje prostora. Međutim, u kontekstu konkretne situacije u kojoj Milanović ustvrđuje kako je ovo ipak Balkan, mjesto gdje ljudi žive u mraku, dimu i magli i podupiru one koji ih potkradaju ( »grupe koje su navikle koristiti državu i državni proračun za svoje interese«), Balkan se napunio značenjem. Značenjem su ga napunili označitelji oluja, nespremnost na promjene, mrak, dim, magla, iskorištavanje države, privatni interesi, koji su s Balkanom u centru formirali civilizatorski balkanistički diskurz. Označitelju Balkan značenje privremeno fiksirano, svi elementi prešli su u momente. Ovdje važnu ulogu igra prilog ipak koji možemo tumačiti na način da Milanović sebe i svoju stranačku ideologiju stavlja u nadmoćniju poziciju od opozicijske ideologije – vjerujući da su ljudi koji žive na mjestu koje je posjetio »napredniji«, »prosvjetljeniji«, »liberalniji«, »otvoreniji«, »racionalniji«, »pametniji«, on biva razočaran »neeuropskim« vrijednostima i vrijeđanjem i ustvrđuje kako je ovo22 ipak Balkan. Stvorena je diskurzivna opreka Mi (SDP), progresivni nebalkanci, i Drugi (HDZ); nemoralni, mutnim poslovima skloni, agresivni Balkanci.

Primjer 2.

»Mi smo europska nacija i pred nama stoji sjajna neposredna budućnost. Ne možete biti čovjek bez ikakvih vrijednosti, bez sjećanja, bez morala, i praviti se kao da niste sudjelovali u nečemu što se jučer događalo ispred vaših očiju. Mi u SDP-u ›igramo‹ po najstrožim pravilima, igramo nogama, a oni nogama i rukama. Mi igramo po pravilima ›Bundeslige‹, a oni po pravilima treće balkanske lige. No, mi i dalje vodimo i pobjeđujemo. SDP je stranka koja živi europske vrijednosti, a to su pravda, jednakost, sloboda i tolerancija.«

(Zoran Milanović, Varaždin)23

Iskaz Zorana Milanovića na obilježavanju 23. obljetnice utemeljenja SDP-a Varaždinske županije još je jedna potvrda značenjskog punjenja Balkana diskurzom ljevice, odnosno civilizatorskim diskurzom. Balkan je oko sebe okupio označitelje: nemoral, zaborav, pretvaranje, varanje, nepravda, nejednakost, netolerancija. Svi označitelji u diskurzu prešli su iz elemenata u momente, značenje im je fiksirano jer su se počeli odnositi prema cjelini, i to upravo u onom trenutku kada je Balkan preuzeo strukturnu ulogu prošivnog boda te ih okupio oko sebe – oformio i strukturirao diskurz. Uzevši u obzir čitav kontekst, Balkanu je značenje precizno određeno, a ono se gotovo u potpunosti poklapa sa značenjem balkanističkog diskurza Zapada.24 Balkan u ovom tipu diskurza znači sve suprotno od onoga što Europa stereotipno označava. On označava civilizacijsku nazadnost, nepoštenje, netoleranciju nasuprot Europi (u koju spada i SDP tj. »mi«) koja znači pravdu, jednakost, slobodu i toleranciju. Čitav Milanovićev iskaz temelji se na antitezi »mi, SDP, Europljani« – »vlastiti Drugi, HDZ, Balkanci«) i alegoriji25. Što se alegorije tiče, značenje se prenosi s područja nogometa (Bundesliga), i to europskog (njemačkog) nogometa koji je poznat po strogim pravilima i pravednosti, nasuprot trećoj balkanskoj ligi (koja i ne postoji), a u kojoj nema apsolutno nikakvih pravila i reda, sve je dopušteno ( »mi igramo po najstrožim pravilima, igramo nogama, a oni i nogama, i rukama«). Poentiranje tj. snažniji antitetički efekt postigao se preciznijim određenjem »balkanske lige« – to nije bilo kakva balkanska liga, nije ni prva, ni druga, nego vrlo slikovito, hiperbolički i ironijski, treća, vjerojatno zadnja. Polemičke su figure hiperbola i antiteza. Polemički je subjekt »instrumentaliziran u funkciji stvaranja i čuvanja neprijatelja, stalne podjele svijeta na dobru i lošu stranu« (Bagić 1999: 120). Balkan je poslužio kao oruđe za stvaranje dobre i loše strane, pri čemu smo dobra strana »mi« (SDP – pošteni, moralni, etički nebalkanci), a loša strana su naši vlastiti Drugi (opozicija – nemoralni, varanju skloni, netolerantni Balkanci). Polemičkim tonom iskaza Milanović potvrđuje koncept prema kojemu je Balkan »među nama«, ali nije »mi«. Balkan je Drugi, ali naš Drugi, vlastiti Drugi, nepošten, netolerantan, bez vrijednosti, bez sjećanja, bez morala, onaj od kojega bismo trebali zazirati, dok bismo s druge strane trebali težiti »nebalkanu« – pravdi, slobodi, jednakosti i demokraciji. Jednom riječju – Europi.

Primjer 3.

»Kad gledam Split, pitam se je li ovo Balkan? Ne, ovo je mediteranska kolijevka, ponos svih hrvatskih građana. Stoga, izbor je jednostavan. S jedne strane imate one koji se nazivaju neovisnima, a ovisni su o privatnim interesima i s druge strane čovjeka čistih ruku i čiste glave.«

(Zoran Milanović, Split)26

Balkan je oko sebe okupio označitelje: privatni interesi, nečiste ruke, nečista glava. Sâm iskaz temelji se na antitezi jednako kao što se na njoj temelji sâm koncept balkanizma – s jedne strane je Balkan koji označava sve negativno, a gdje (u smislu simboličke geografije u diskurzu ljevice) pripada i opozicijska politička stranka (HDZ), a s druge Europa koja se izjednačava s Mediteranom i gdje pripada trenutno vladajuća stranka (SDP). Iskaz počinje retoričkim pitanjem: »Kad gledam Split, pitam se ›Je li ovo Balkan?‹«, a temelji se na negaciji tog pitanja: »Ne, ovo je jedan od značajnijih srednjoeuropskih gradova, mediteranska kolijevka.« Retoričko pitanje oblikuje specifičan kod.27 Na njega, posebno u polemikama, govornik sâm daje odgovor amplificirajući neku pojavu kako bi utjecao na mišljenje recipijenta, kako bi pridobio ciljanu publiku na svoju stranu, kako bi ih uvjerio da je ono što on govori ispravno i istinito (Bagić 2012: 272). Antiteza ovoga iskaza temelji se na dvama simboličkim prostorima: Balkanu i Mediteranu. Hrvatska se naslijeđem i kulturom nastoji potpuno identificirati s Mediteranom kao isključivo europskim kulturnim prostorom, a povlačenje oštre granice između Balkana i Mediterana dio je ideološkog i političkog fantaziranja o identitetu (usp. Luketić 2013: 225-227). Mediteran se u političkim naracijama »predstavlja kao ›naša‹ civilizacijska kolijevka, ›naša‹ praiskonska jezgra, ›pupak svijeta‹, sjeme iz kojega se razvila zapadna civilizacija« (Isto: 226). On je u tekstu kulture unaprijed definiran prostor s vrijednosnim predznacima koji iskazuju dramatičnu razliku u odnosu na Balkan (Isto). Prema tome konceptu, kao što smo pokazali na prethodnim primjerima, Balkan je sušta suprotnost Europi (i Mediteranu!), i na toj antitetzi, na toj opreci, na tom dualizmu temelji se i naracija iz hrvatskog javnog diskurza koju smo nazvali diskurzom ljevice ili civilizatorskim balkanističkim diskurzom. Balkan je opet kontekstualiziran, on strukturira diskurz, prošivni je bod i s obzirom na to koje označitelje oko sebe okuplja, njegovo je značenje prozirno. Kad ga civilizatorski diskurz napuni značenjem, tada on označava onaj koncept Balkana o kojemu govori Marija Todorova (v. Todorova 1991).

Primjer 4.

»Postupak predsjednika vukovarske Hvidre postavlja nekoliko pitanja: brani li se tako dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata? S obzirom na Kalvariju koju su Vukovarčani prošli, nije teško razumjeti da nečije rane nikad neće zacijeliti, ali ako se ovakvim postupkom nad nedužnim djetetom, koje je hrvatski državljanin druge nacionalnosti, žele srediti računi, onda je to totalno kontraproduktivno. Jer to nas vraća na Balkan, to nas udaljava od Europe i samo stvara novu mržnju. I stoga – umjesto da se djetetu brani igrati nogomet, ne bi li Hvidri bilo pametnije izabrati novog predsjednika. Ovo što je aktualni učinio suprotno je zakonu u Europi i u Hrvatskoj: nikoga se ne smije diskriminirati na nacionalnoj osnovi.«

(Vid Hribar)28

Ovaj primjer diskurza s portala Večernjeg lista pokazuje kako je strukturiran narativ s Balkanom u centru strukture. Oko Balkana su se okupili označitelji kršenje zakona, mržnja i diskirminacija. Novinar Vid Hribar piše kako nas čin zabrane igranja nogometa četrnaestogodišnjaku srpske nacionalnosti za nogometni klub Vukovar vraća na Balkan. Povratak na Balkan česta je fraza u hrvatskom javnom diskurzu, a za tom se simboličkom geografskom odrednicom u diskurzu ljevice poseže svaki put kad se želi istaknuti da je nečije djelovanje nazadno i zaostalo, da se kosi s temeljnim ljudskim pravima, da je suprotno od svega onoga što predstavlja Europa. Ta sintagma metaforički označava da je sâm taj čin Balkan – pri čemu Balkan obuhvaća, kao i u prethodnim primjerima, sve ono što je konstruirala Europa – mržnju i diskriminaciju. Isti slučaj imamo i u sljedećem primjeru.

Primjer 5.

»Uljuđena, demokratska Hrvatska teško je primila uvrede i govor mržnje. To je pokušaj da se Hrvatska zaustavi na putu u Europu i vrati na politički Balkan upravo uoči potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom.«

(Ivica Račan, 7. 5. 2001, konferencija za novinare)29

Balkan je oko sebe okupio označitelje neuljuđenost, nedemokracija, govor mržnje, uvrede, nedemokracija. Još jedna potvrda sintagme povratak na Balkan pokazuje da je u političkom diskurzu ljevice prihvaćen binarizam Europa (uljuđena, demokratska) – Balkan (uvrede, govor mržnje) i da se stranačke ili bilo kakve druge političke neistomišljenike u tom tipu diskurza »optužuje« da nas »vraćaju na Balkan« u smislu narušavanja onoga identiteta koji takozvana liberalna elita želi nametnuti kao vlastiti, a to je progresivnost, uvažavanje različitosti i poštivanje svih ljudskih sloboda. Sve ono što nije u skladu s tim jednostavno se proglašava Balkanom, diskurz se strukturira na način da Balkan u njemu ima privilegirano mjesto, on je centar i on formira diskurz.

Primjer 6.

Naslov: »ANALITIČARI O REFERENDUMU: Hrvatska je sada bliže Balkanu s kojeg je htjela pobjeći«

Iz sadržaja: »Simbolički se pokazuje ta katolička, konzervativna narav hrvatskog društva i pokazuje da se, ono što smatramo liberalnom ili lijevo orijentiranom Hrvatskom, vrti negdje oko trećine stanovništva. Ništa se neće promijeniti osim što će simbolički pritisak biti veći, a to može značiti i više batina.«

(Žarko Puhovski)

»Imat ćemo ustavnu zabranu izjednačavanja gay i straight brakova i Zakon o registriranom partnerstvu. Bit ćemo između Zapadne Europe i Balkana, ali bliže Balkanu. Smjestili smo se na ono mjesto gdje smo se derali da ne pripadamo. Mi smo tipična zemlja Zapadnog Balkana.«

(Zoran Kurelić)30

Ovaj primjer iz publicističkog diskurza donosi komentare hrvatske intelektualne elite. Diskurz je organiziran oko Balkana. Komentar političkog filozofa Žarka Puhovskog indicira izjednačavanje katolicizma i konzervatizma nasuprot liberalnoj ili lijevo orijentiranoj Hrvatskoj, koja se pak izjednačava s Europom što se vidi iz komentara hrvatskoga politologa Zorana Kurelića. On rezultate referenduma koji su pokazali da većina birača misli da u Ustav mora ući odredba da je brak zajednica muškarca i žene tumači kao pomak prema Balkanu.31 Prema tome, Balkan okuplja oko sebe označitelje: katolički konzervativizam, netolerancija, batine (nasilje).

3.3. Analiza označitelja Balkan u diskurzu desnice (državotvorni balkanistički diskurz)

Primjer 1.

»Ulaskom u EU, mi se vraćamo doma, u mirnu luku kojoj pripadamo. Ostavljamo geostrateški prostor koji je politički okvalificiran kao Balkan, a mi nikad nismo bili Balkanci niti ćemo biti. Ostavljamo Balkan i nemir te regije želeći im da se što prije smire. […] Franjo Tuđman bio je otac EU ideje među Hrvatima. I dok smo mi sanjali o EU još 1989. i 1990, mnogi su svojim glavama bili još u Beogradu, a danas nas podučavaju demokraciji. To im sigurno neće proći.«

(Tomislav Karamarko, središnji predizborni skup kandidata koalicijske liste HDZ-a, HSP-a dr. Ante Starčević i Bloka umirovljenici zajedno)32

Balkan je preuzeo ulogu prošivnog boda u diskurzu desnice i oko sebe okupio označitelje: nedemokracija, nemir, Beograd. Balkan se posljednjih dvadesetak godina geografski, simbolički, politički i kulturno poistovjećivao sa Srbijom (i slavenskim pravoslavljem), Jugoslavijom i svim idejama o južnoslavenskom zajedništvu, bez obzira na to u kakvom su se povijesnom kontekstu one javljale (usp. Luketić 2013: 184). Pripadati Balkanu u posljednjih dvadesetak godina u hrvatskom javnom diskurzu podrazumijeva obnavljati i prihvaćati pogubnu vezu sa Srbijom, Jugoslavijom i komunizmom. Pripadati Balkanu »znači opredijeliti se za nedemokraciju« (Isto: 185). U osnovi ovakvih i sličnih naracija »stoji tuđmanovska jednadžba – HDZ jedanko državna samostalnost i europska orijentacija, a opozicija i kritička inteligencija jednako nova jugoslavenska zajednica i Balkan« (Isto: 189). Kao što smo u diskurzu ljevice imali metaforičku sintagmu povratka na Balkan (a imat ćemo je i u diskurzu desnice, samo u potpuno drugačijem značenju), tako u ovom primjeru imamo sintagmu povratak kući (doma), povratka u mirnu luku koja se odnosi na ulazak u Europsku uniju, a predstavlja simbolički i formalni raskid bilo kakvih veza sa susjednim državama s kojima smo nekada bili u »pogubnom savezu«. Te veze i taj poguban savez diskurz desnice s Balkanom kao prošivnim bodom u centru gotovo uvijek sugerira. Ovaj diskurz također počiva na antitezi Balkan – Europa, pri čemu Balkan ne okuplja oko sebe označitelje poput onih u diskurzu ljevice, već označitelje koji evociraju drugačiji imaginarij Balkana. Dakle, i u ovom tipu diskurza, svi elementi su momenti jer se odnose prema cjelini, dio su strukture u čijem središtu je označitelj Balkan koji diskurz i formira.

Primjer 2.

»Vratili smo se kući. Nema više sintagme o zapadnom Balkanu, kojem nikada nismo pripadali. Uvijek smo bili srednjoeuropska država mediteranskog bazena. Komunistički mentalni sklop je definitivno devastirao hrvatsku državu. Idemo se baviti gospodarstvom i kvalitetom života u EU.«

(Tomislav Karamarko, povodom ulaska u EU)33

U ovome primjeru imamo još jednu potvrdu metaforičke sintagme povratka kući. Balkan okuplja označitelje: komunistički mentalni sklop, devastacija Hrvatske. U novokonstruiranome hrvatskom identitetu od početka devedesetih do danas nije prihvaćena mogućnost kulturnih miješanja i međuutjecaja velikih kulturnih krugova Srednje Europe/Mediterana i Balkana (usp. Luketić 2013: 228). Političke elite »ustrajavaju na ideji razlikovanja od Balkana, na strategijama isključivanja, razdvajanja, suprotstavljanja, a ne spajanja i međudjelovanja« (Isto). Prevladavajuća naracija o Mediteranu priziva fantaziju o ugodnom životu, toleranciji, otvorenosti i uključenosti u »kulturu svijeta«. »Imaginarni Mediteran se predstavlja kao suprotnost imaginarnome Balkanu« (Isto: 226). Dakle značenje Europe ni u ovom se primjeru ne razlikuje od značenja koje ona ima u diskurzu ljevice – poistovjećuje se s imaginarijem o srednjoeuropskim vrijednostima i mediteranskom kolijevkom. Simbol je kulture, slobode, suvereniteta, progresivnosti. Balkan je taj čije se značenje u diskurzu desnice razlikuje od diskurza ljevice, on je taj koji se puni drugačijim značenjem, on oko sebe okuplja isključivo one označitelje koji stvaraju tip diskurza čiju strukturu čine označitelji koji impliciraju sve protuhrvatsko, a to pak se u ovom konkretnom primjeru izjednačava s komunizmom.

Primjer 3.

»Hrvatska se uz ovakvu vladu vraća na Balkan, u regionalne saveze za kojima pate članovi Vlade. Njima treba Beograd da im pomogne protiv hrvatskih nacionalista, što je sramota.«

(Tomislav Karamarko, 24. obljetnica osnutka zagrebačkoga ogranka HDZ-a)34

I u ovom primjeru imamo sintagmu povratka na Balkan, čiju potvrdu nalazimo i u diskurzu ljevice (usp. primjere 4. i 5. u poglavlju 3.2.). Međutim, ta sintagma u diskurzu desnice ima potpuno drugačije značenje. Povratak na Balkan u ovom tipu diskurza ne znači simbolički povratak u idejni prostor nazadnosti, zadrtosti, mržnje, nasilja i netolerancije (suštinsku suprotnost Europi i narativu o identitetu koji je ona stvorila kako bi se identificirala u odnosu na takav identitet, odnosno kako bi se identificirala kao suprotnost tome identitetu35), već znači povratak (dakako, simbolički) u određeno vrijeme – vrijeme kad je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije gdje je bila izložena velikosrpskoj politici i agresiji, a takvu »naraciju iz devedesetih oživjele su političke elite, naraciju o narodu-žrtvi, zajedno s njezinom retorikom, metaforama i figurama, kao opću istinu, tj. sintezu ukupne hrvatske povijesti« (Luketić 2013: 184). Tako Balkan u ovom primjeru oko sebe okuplja označitelje regionalni savezi i Beograd. Dakle povratak na Balkan u ovom kontekstu označava simbolički povratak u jedno vremensko razdoblje koje je stvarno postojalo: razdoblje kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Međutim ta simbolika nije neutralna, ona u diskurzu desnice ne funkcionira kao jednostavna konstatacija i obična povijesna činjenica, nego je izrazito negativno obilježena. Oni, Drugi, Balkanci, žele opet biti u savezu sa Srbijom, »čeznu za Miloševićevim režimom« »treba im Srbija« itd. Povijest se »često tumači kao sadašnjost tj. ona preko noći može postati živa ukoliko to određenoj političkoj opciji zatreba« (Luketić 2013: 115). Na taj je način strukturiran diskurz desnice, što je vidljivo i u sljedeća tri primjera:

Primjer 4.

»Ljevičari bi opet željeli biti u jugosferi i na Balkanu, a HDZ je protiv toga.«

(Josip Đakić, predsjednik virovitičko-podravskog HDZ-a)36

Primjer 5.

»EU nije improvizacija. Imamo posla s ozbiljnim ljudima, to nisu improvizacije á la Balkan i á la Jugoslavija.«

(Tomislav Karamarko, konferencija za novinare)37

Primjer 6.

»Hrvatska i cijeli svijet susreću se s globalnom raspodjelom moći, u takvim uvjetima hrvatski brod previše naginje ulijevo. Da se ne bi nasukao nazapadni Balkan i Jugosferu, treba ga ispraviti i zato dajemo podršku Jadranki Kosor i HDZ-u.«

(Davor Domazet Lošo, konferencija za novinare, središnjica HDZ-a)38

Vladajuće političke elite kao temelj nacionalnog identiteta postavljaju odvajanje od Balkana, Jugoslavije, Srbije i približavanje Europi (usp. Luketić 2013: 198). Taj se tip diskurza temelji na diskurzivnom odvajanju od Balkana koji se interpretira kao prijetnja nametanja saveza izvana, ali i iznutra, jer se vjeruje da postoje politički neistomišljenici koji prijete svojim »balkanskim tajnim savezima«. U tom diskurzu Balkan je prije svega simbol svega protuhrvatskoga. Jedan od dominantnih označitelja koji se okuplja oko privilegiranog označitelja Balkan u diskurzu desnice jest jugosfera.39 Jugosfera je »sintagma retorike isključivosti i mirnodopskih nacionalističkih agitacija, gotovo sinonim novih-starih prijetećih balkanskih saveza« (Luketić 2013: 203). Otkad je pojam jugosfere nastao, tumačio se kao iskaz zapadne zavjere, kao eufemizam europske politike koji znači novu balkansku državnu konfederaciju i odvajanje Hrvatske od europskoga društva40 (Isto). Još jedan primjer iskaza o zapadnim zavjerama stvaranja novih balkanskih državnih konfederacija nalazimo u sljedeća dva primjera:

Primjer 7.

»I tako se bivša ›igra‹ bez granica ponovo vladajućih Jugoslavena i njihovih sponzora izvana sa svojih 4,5 milijuna talaca u Hrvatskoj nastavlja. Samo ovaj put ›demokratska‹. I sve se to savršeno dobro uklapa u planove ›međunarodne zajednice‹ da na prostoru bivše Jugoslavije ponovo oživi i uspostavi ›novu‹ jugobalkansku zajednicu. Kojom će ponovo dominirati velikosrbi. Kao u ›dobra stara vremena‹.«

(Ž. Dogan, hkv.hr)41

Primjer 8.

»Ako bi Milanović, na osnovu onog što su on i njegovi partijski drugovi u svom mandatu do sada učinili, rekao narodu: ›Mi nismo na vlasti u Hrvatskoj da bi je pogurali naprijed, već da bi je osiromašili, vratili natrag i zadržali u regionalnoj zajednici sa Srbijom‹ – on bi narodu rekao istinu. Ovako se zbunjeni narod u čudu pita kako to da su im usta puna Europe, a u praksi Hrvatsku užurbano i sve čvršće vežu za Srbiju i ›našu Regiju‹. Rade dakle isto ono što su radili komunisti u bivšoj Jugoslaviji. Narodu pričaju jedno, a drugo, suprotno od toga rade. Sjećate li se beskrajne lavine neukusnih, tipično balkanskih izmišljotina i montiranih optužbi, koje su, nakon ponovnog instaliranja na vlast, Mesić i ›bivši‹ jugokomunisti obrušili na ›Tuđmanov zločinački i kriminalni režim‹ i euforičnih obećanja da će poslije njega Hrvatskom teći med i mlijeko? Sada, kada je pod vladavinom ›bivših‹ jugokomunista narodu daleko teže jer su Hrvatsku politički i ekonomski vratili u stanje (ako ne i gore) kakvo je bilo prije raspada Jugoslavije, svi se prave se da ne vide da je car gol.«

(Željko Dogan, novinar, hkv.hr)42

Ako bi sintagma tipično balkanske izmišljotine stajala samostalno, sama po sebi, izvan konteksta, izvan kakvog diskurza, njezino bi značenje bilo prazno, označitelj balkanski ne bi sâm po sebi sadržavao značenje, bio bi prazan ili, gledajući iz perspektive recipijenta koji na umu ima mnoga značenja, ali ne zna koje točno od svih značenja Balkanu pripisati, označitelj bi bio lebdeći jer bi se u takvoj hipotetskoj situaciji različiti diskurzi borili oko njegovog značenjskog punjenja. S obzirom na to da sintagma ne stoji izvan konteksta, nego je smještena u diskurz, tj. okuplja oko sebe određenu skupinu označitelja koji formiraju diskurz, recipijentu je njezino značenje dostupno, svi elementi su momenti jer se odnose prema cjelini. Strukturu diskurza čine označitelji partijski drugovi, zajednica sa Srbijom, Srbija, Jugoslavija, komunisti, jugokomunisti i oni su Balkan napunili značenjem, smjestivši ga u diskurz desnice. Podnaslov članka Probudi se, Hrvatska, tvoj brod tone43 istoga autora na istome portalu glasi Teror jugobalkanizma. Jugobalkanizam je novotvorenica tipična za balkanistički diskurz desnice, a pokazuje da Balkan ne okuplja oko sebe označitelje samo u smislu diskurzivne teorije hegemonije, dakle na apstraktnoj razini govoreći o jeziku kao sustavu i o označavanju kao procesu, nego i na konkretnoj morfološkoj razini jezika. Prefiskod jugo-44 dodaje se na izvedenicu od riječi Balkan (jugobalkanski, jugobalkanizam). Autor također koristi polemičku strategiju iluminacijskog quotea: »Ako bi Milanović, na osnovu onog što su on i njegovi partijski drugovi u svom mandatu do sada učinili, rekao narodu: ›Mi nismo na vlasti u Hrvatskoj da bi je pogurali naprijed već da bi je osiromašili, vratili natrag i zadržali u regionalnoj zajednici sa Srbijom‹ - on bi narodu rekao istinu.« Autor je izmislio quote, konstruirao je diskurzivnu sekvencu u cilju stvaranja privida argumentacijskog diskurza (usp. Bagić 1999: 115). Polemički quote više svjedoči o polemičarevoj imaginaciji nego što ilustrira imaginaciju ili misao stvarnog autora ili smisao njegova teksta (Isto). Osim ilumincijskog quotea, koristi i ilustracijski quote – dio nekog doista postojećeg teksta unosi unovi tekst (Isto): »Mesić i ›bivši‹ jugokomunisti obrušili na ›Tuđmanov zločinački i kriminalni režim‹«.

4. Zaključak

Politički i javni diskurz prepun je praznih ili lebdećih označitelja i nebrojeno se mnogo diskurza »bori« za značenjska punjenja. Ako za primjere uzmemo označitelje na koje često nailazimo u političkom diskurzu – demokracija, pravda, istina – i razmislimo o njihovim značenjima, jasno nam je da se ta značenja aktualiziraju kada god ih se smjesti u kontekst, kad su u diskurzu oko njih okupljeni označitelji koji sugeriraju određeno značenje. Pritom treba istaknuti da se u ovom smislu ne govori o leksičkim značenjima samih leksema, nego o manipulaciji njihovim značenjskim punjenjima u političkom diskurzu – prazni označitelji mogu se napuniti mnogim različitim značenjima, ovisno o potrebi i prilici. Diskurzivna se teorija hegemonije temelji na pretpostavci da nijedan sustav označavanja nije konačan i ne postoji jamstvo da će jedno značenje s kojim se označitelj povezuje ostati fiksirano dovijeka. Značenja se mijenjaju, različiti se značenjski potencijali aktiviraju i deaktiviraju, nastaju i nestaju, usporedno s društvenim i političkim mijenama. U ovom je radu pokazan dio značenjskog potencijala koji ima prazan označitelj Balkan u kontekstu balkanističke, odnosno proeuropske diskurzivne hegemonije, ali taj binarni značenjski potencijal (onaj u diskurzu ljevice i onaj u diskurzu desnice) nije jedini. Nadalje, ako prihvaćamo podjelu političkog diskurza na diskurz ljevice i diskurz desnice, kako su oni metodološki pojednostavljeno nazvani i prikazani u ovome radu, možemo ustvrditi jednu stvar: označitelj Europa i u jednom i u drugom diskurzu ima jednako značenje45, Balkan je taj čije se značenje mijenja. Na temelju korupusa na kojemu se ovaj rad temelji, u Tablici 1 popisat ćemo sve označitelje koje je označitelj Balkan okupio oko sebe u diskurzu ljevice i sve one koje je okupio u diskurzu desnice.

Tablica 1: Označitelji u balkanističkom diskurzu ljevice i desnice

Kao što je vidljivo iz Tablice 1, unutar političkog diskurza, dakle unutar iste vrste diskurza mogu postojati različiti diskurzi koji svojim značenjem pune prazne ili lebdeće označitelje, i tek prema njima46 takvi označitelj zadobivaju svoje značenje. Kada bismo označitelje iz prvog i označitelje iz drugog stupca trebali uobličiti u smisleni diskurz, dobili bismo dva različita narativa jer raspolažemo s dvije skupine označitelja iz različitih semantičkih polja. Ova dva poddiskurza u političkom diskurzu kojima je oprimjerena diskurzivna teorija hegemonije i funkcioniranje praznih ili lebdećih označitelja nipošto nisu jedini – daleko od toga. Jednako kao što Balkan koji smo u ovome radu promatrali kao praznog ili lebdećeg označitelja nipošto nije jedini prazan ili lebdeći označitelj. Prazni ili lebdeći označitelji uvijek su otvoreni za nova značenjska punjenja, mnoštvo diskurza »natječe« se oko njihova značenjskog punjenja, bilo da ta značenja, tj. ti diskurzi već postoje, bilo da će tek, usporedno s društvenim i političkim kretanjima, mijenama i događanjima, nastati.

Literatura

• Adamson, Walter L. 1980. Hegemony and revolution: Antonio Gramsci's political and cultural theory. London: University of California Press.
• Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
• Bagić, Krešimir. 1991. Umijeće osporavanja: polemički stilovi A. G. Matoša i M. Krleže. Zagreb: Naklada MD.
• Bobbio, Norberto. 1998. Desnica i ljevica. Razlozi jednoga političkog razlikovanja. Split: Feral Tribune Biblioteka.
• Dijk, Teun A. Van. 1997. Discourse as Social Interaction. Thousand Oaks, California: Sage Publications.
• Foucault, Michel. 1994. Poredak diskursa, u: Znanje i moć, ur. Hotimir Burger, Rade Kalanj. Zagreb: Nakladni zavod Globus, str. 115-142.
• Hansen, Lene. 2006. Security as Practice: Discourse analysis and the Bosnian war. London - New York: Routledge..
• Ivas, Ivan. 1988. Ideologija u govoru. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo. Zagreb.
• Jørgesen, Marianne i Phillips, Louise J. 2012. Discourse Analysis as Theory and Method. London: Sage Publications.
• Kalanj, Rade. 2010. Ideologija, utopija, moć. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
• Kovačević, Marina, Badurina, Lada. 2001. Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
• Laclau, Ernesto, Mouffe, Chantal. 1985. Hegemony and socialist strategy. New York – London: Verso.
• Laclau, Ernesto. 2007. Emancipation(s). New York – London. Verso.
• Laclau, Ernesto. 2007a. Identitet i hegemonija: Uloga univerzalnosti u konstituiranju političke logike, u: Kontingencija, hegemonija, univerzalnost. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 17-49.
• Luketić, Katarina. 2013. Balkan: od geografije do fantazije. Zagreb: Algoritam.
• Marković, Ivan. 2012. Uvod u jezičnu morfologiju. Zagreb: Disput.
• Milardović, Anđelko. 2006. Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije. Zagreb – Dubrovnik: Centar za politička istraživanja.
• Rihtman Auguštin, Dunja. 1997. Zašto i otkad se grozimo Balkana. Erasmus: časopis za kulturu demokracije. 19: 27-35.
• Saussure, Ferdinand de. 1977. Opšta lingvistika. Beograd: Nolit.
• Škiljan, Dubravko. 2000. Javni jezik. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
• Todorova, Marija. 1999. Imaginarni Balkan. Beograd: Biblioteka XX. vek.

Internetski izvori

• Milanović: I SDP i HDZ su stranke poštenih ljudi, ali razlika je u vodstvu
• Izgred u Vinkovcima: Milanovića verbalno napao jedan građanin
• Milanović u Splitu: Baldasar je daleko najbolji izbor
• Povratak »na Balkan«
• Račan: incident u Splitu pokušaj je vraćanja hrvatske na politički Balkan
• Ništa se neće promijeniti osim što će simbolički pritisak biti veći, a to može značiti i više batina
• »Zauvijek prelazimo liniju koja se zove Balkan« Tomislav Karamarko u ulasku Hrvatske u EU
• Karamarko: Hrvatska se uz ovakvu Vladu vraća na Balkan
• Kosor: Neću dozvoliti otpuštanje 80 posto ljudi iz državne uprave
• Karamarko: To nisu improvizacije a la Balkan i a la Jugoslavija
• Zapovjednici Oluje uz Jadrnaku Kosor: Dok je HDZ-a, bit će i Hrvatske
• Karamarko: nema više sintagme o Zapadnom Balkanu, kojem nikada nismo pripadali
• Milanović i njegovi drugovi uništavaju Hrvatsku
• Probudi se, Hrvatska, tvoj brod tone
• Ruža Tomašić: Hrvatska je za Hrvate, ostali su gosti