Bili jednom snubok, djetić i glupan... Pristup jeziku Augusta Šenoe

Ivan Marković

Mnogo je načina da se pristupi ovoj monografiji te jeziku i stilu Augusta Šenoe (Zagreb, 14. XI. 1838–Zagreb, 13. XII. 1881), među tim mnogima mi odabiremo ogledan šenoinski monolog:

Nepucajte, dobri ljudi, nepucajte! Nepucajte, dobra gospodo i gospe! Moje namjere spram vas su iskrene i častne. Molim vas, saslušajte što vam imam kazati! Želim poći s vama u veliki grad. Sebe više nećutim dielom ove divljine u kojoj bijah rodjena i primorana živjeti. Nadrastoh svoj rodni kraj. On ne pruža mi dovoljno za moje uztreptale sanje. Dugo, predugo trpjeh jer neželjah povriediti svoju obitelj. I kad nedavno dodjoste i donesoste nam prozor u sviet, na trenutak pomislih, bit će bolje, al avaj.

I još jedan ogledan, ovaj ne samo šenoinski nego upravo Šenoin:

Gospodičiću, reče nakon, ja na sve nemogu, da vam odgovorim na dušak. Nu vidim, da je u vas vjera, i primam tu vjeru. Izbaviste mi dva puta jedinicu, izbaviste mene iz bludnje, u koju me vrgoše zli jezici i gori ljudi. Žao mi je od srdca, te uvriedih u srdce svoju miljeniсu. Hvala vam gospodičiću, jer vam dugujem dva života i moje poštenje. I zato vam budi moj siromašni krov, što je i vaša kuća. Dodjite po volji, glednite djevojku, al – tek preda mnom, jer ako vi gospodo svoju lozu čuvate kao riedak cviet, i mi ljudi gradjanski nedajemo, da nam se u zdravo stablo zavuče crv.

Prvi je citat ovdje slovopisno šenoizirana molba djevojke Judite, glumi ju Mirna Medaković, naprasno prekinuta smrtonosnim pucnjima, iz crnohumorne hrvatske inačice Oslobađanja (Deliverance, r. John Boorman, 1972), filma Šuma summarum redatelja i scenarista Ivana-Gorana Viteza (2010), drugi je zahvala gričkoga zlatara Petra Krupića gospodičiću Pavlu Gregorijancu iz Zlatarova zlata Augusta Šenoe (1871/1878, ZZ: 119–120).

Nametljiv, razmetljiv, nategnut pristup? – Pa ne baš. Djevojka Judita iz filmskoga svijeta 2010. živi u zabačenu seocetu sa svojom pomaknutom obitelji, recimo to tako, koja govori svojim prosječnomu suvremenomu govorniku hrvatskoga jedva razumljivim dijalektom. Čitav film Judita uza se ima Zlatarovo zlato, koje krišom čita. Pri susretu s velegradskim marketinškim prodavačima magle, koji su u obližnju šumu došli na snaženje momčadskoga duha (team building) sa splavarenjem (rafting) i „bojometom“ (paintball) – nedostaje samo dvoboj tamburicama (banjo duel) – ona progovara jezikom koji je svakomu prosječnomu govorniku hrvatskoga arhaičan, neprirodan, svečan, knjiški. Ako je to dramaturško-scenaristički trik, iznenađenje, što je Šenoin jezik? – Zagrepčanin August Šenoa, školovanjem priučeni štokavac, 1870-ih godina, jedva nekakvih 25 godina nakon što je preporodna štokavština postala „diplomatičkim“ jezikom civilne Hrvatske, piše o Zagrebu, tj. Gradecu i Kaptolu s kraja 16. stoljeća. Njegov je pripovjedački jezik štokavska (i)jekavština, njegovi likovi, šesnaestostoljetni stanovnici današnjega Zagreba, umjesto šesnaestostoljetnom ili barem devetnaestostoljetnom kajkavštinom govore štokavskom (i)jekavštinom – Šenoi suvremenu stanovniku sjeverozapadne Hrvatske jednako neprirodnom i knjiškom. U Seljačkoj buni, „historičnoj pripoviesti XVI. vieka“ (1878, SB), štokavac od glave do pete ni manje je ni više negoli Matija Gubec. Vatroslav Mimica, redatelj i scenarist Seljačke bune 1573 (1975), napisao je uz pomoć kajkavologa Antuna Šojata film na kajkavštini, kako god ona stilizirana bila. Rock-opera skladatelja Karla Metikoša i libretista Ivice Krajača Gubec-beg (1975) ipak je štokavska.

Umjesno je pitanje, koje svojim „intermedijalnim“ pristupom želimo postaviti: je li Šenoinu prosječnu čitatelju u drugoj polovici 19. stoljeća Šenoin pisani jezik bio bliži nerazumljivu dijalektu kojim filmska Judita razgovara unutar svoje obitelji ili artificijelnu svečanu jeziku kojim se Judita obraća velegradskim poslovnjacima? Usput: koliko je uopće tih čitatelja 1870-ih bilo, može se otprilike zaključiti na temelju broja pretplatnika Viencu; posrijedi je broj 1.500, od toga 300-tinjak u Zagrebu (usp. Ježić 1964: 211). I dalje: kako stvari sa svime time stoje danas, 2020-ih, kad prosječan nastavnik hrvatskoga osnovnoškolcima i srednjoškolcima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – koji engleskim nerijetko vladaju bolje no hrvatskim – mora objasniti sav taj koloplet jezikâ, stoljećâ i odnosâ, ako se uopće odvaži učenike suočiti s „neprohodnim“ Šenoom? I to prožvakanim pa ispljunutim Šenoom, ne izvornim, Šenoom koji je u međuvremenu prošao mnogobrojne pravopisne i jezične redakture, jer „osuvremenjivanje“ starih pisaca – premda neshvatljiva – omiljena je disciplina u Hrvata. I konačno: lako bismo mi sa Šenoom i njegovim jezikom kad bi Šenoa bio eksces. No Šenoa je pravilo, susret neštokavaca s književnom i standardnom jekavskom novoštokavštinom ono je što hrvatski jezik na različite načine prati već gotovo dva stoljeća. Šenoa je 1879. sam o tome pisao u Viencu, prisjetivši se svojega prvoga dječačkoga susreta s Gundulićem i Osmanom, kojega je dobio od školskoga kolege (Ježić 1964: 31).

Ako bismo htjeli biti strogi, mogli bismo u Juditinu govoru primijetiti ponešto čega u Šenoe baš i nema. Da bude posve jasno, nije nam do cjepidlačenja, nego do suočenja s izvornim Šenoinim jezikom. Juditin prijedlog spram (spram vas) u Zlatarovu zlatu ne nahodimo; koliko smo uspjeli pretražiti, a pretražili smo računalno mnogo Šenoinih djela, Šenoa toga prijedloga nije rabio, rabio je prema ili prama. Nešto potvrda za spram može se naći u prvih deset godišta Vienca (1869–1878), ali ne u Šenoinim člancima; k tomu dopuna se koleba, sad je dativ sad genitiv. Juditine imenice divljina u Šenoe ne nahodimo; ima Šenoa pridjev divlji, čak komparativ divljiji (1880/1887, KLJ: 234), imenicu divljak, ali ne i divljinu. Koliko smo uspjeli pretražiti, Šenoa nije rabio Juditin glagol primorati, pridjev primoran (bijah primorana živjeti). Koliko smo uspjeli pretražiti, Šenoa nije rabio prefigirano nadrasti i uztreptati, no može se izvesti jer rabio je rasti i treptiti; upravo tako, -iti, ne -ati, dakle bilo bi uztreptiti, uztreptile. Slično tomu Šenoa u IV. glagolskoj vrsti ima i trpiti (usp. Lako je trpiti muke (ZZ: 126), Mnogo sam plakala, mnogo trpila (ZZ: 147)), ne u „hiperkorektnoj“ Juditinoj III. glagolskoj vrsti (predugo trpjeh). Juditina imenica sanja (uztreptale sanje) zanimljiva je jer inače u Šenoe imamo sanjariju, tako i u Zlatarovu zlatu (usp. Sve je to sanjarija (ZZ: 177), Idite, idite, to su vaše sanjarije (ZZ: 189)), međutim u Prosjaku Luki (1879) i Kletvi (1881) Šenoa ima sanju (usp. Sanak bijaše to bez sanje (PL: 169), slatkih sanja (K: 16), zla sanja (K: 162), Lacko sunu iz svojih sanja uvis (K: 200), jer se bojim krvavih sanja (K: 214), snivati slatke ljubovne sanje (K: 222)). Slično stvari stoje s Juditinom imenicom trenutak, imaju ju U akvariju i Kletva (usp. u takovih trenutcih (UA: 218), taj trenutak (K: 405)), inače ju u Šenoe ne nalazimo. Okrnjeno al u Šenoe ćemo naći bez muke, u Zlatarovu zlatu već na prvoj stranici (usp. Al kraj sve te obilne... (ZZ: 1)), međutim efektno, uzdašno i konačno Juditino avaj, čini se, Šenoa nije rabio. Hoće reći, količina šenoinske patine u Juditinu je monologu sasvim zadovoljavajuća (ne uzimamo u obzir svoju slovopisnu koroziju), ima u njoj probranih kolokacija poput dobri ljudi, međutim očito nije sve u puku gomilanju aorista i imperfekta, Šenoin se jezik i stil kriju i u detalju.

Što se pak Šenoina citata tiče, primijetit ćemo dvoje, ako komu zatreba za Šuma summarum 2. Prvo, Šenoa je baš u Zlatarovu zlatu – omaškom ili ne – nakon rabio i kao prijedlog i kao prilog; ako smo dobro pretražili, jednom ima prijedlog (usp. ostaviv nakon sebe nejačku jedinicu (ZZ: 4)) i triput prilog (usp. Al nakon ju stigoh (ZZ: 47), viknu nakon u čudu (ZZ: 90), reče nakon (ZZ: 119)). Čini se da mu je nakon inače prijedlog. Drugo, Šenoa nije posve strogo lučio posvojne i povratno-posvojne zamjenice, pa u Krupićevu govoru ima svoju miljenicu i svoju lozu, ali i dugujem vam moje poštenje (ne svoje). Judita razlikuje moje namjere i moje uztreptale sanje te svoj rodni kraj i svoju obitelj. Šenoa je primjećivao kad bi u tome drugi pogriješili, primjerice na kazališnim daskama, ali i sam se znao pokliznuti, što je Kalenić u svojoj disertaciji pokazao i podupro citatom iz Naše gore lista (1965: 156). Hoćemo kazati: Šenoin se jezik može oponašati i onime što je u njemu Šenoa sam smatrao felerom.

Vatroslav Kalenić (Zagreb, 30. VII. 1930–Ljubljana, 22. VIII. 1981) ubrzo se nakon studija slavistike i anglistike te diplome studijske grupe narodnoga jezika i književnosti na zagrebačkome Filozofskome fakultetu (1955) zaposlio kao lektor hrvatskoga i srpskoga na Filozofskome fakultetu u Ljubljani (1957), gdje je postao predstojnikom Katedre za srpskohrvatski jezik s književnostima (1970), izabran u docenta (1972) i izvanrednoga profesora (1978). Obavijesti o njegovim jezikoslovnim radovima dostupne su u Pranjićevu nekrologu (1981) i Pranjkovićevu predgovoru izabranim radovima (2018) u Matičinoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti (Kalenić 2018) te u uvodnoj riječi knjizi izabranih studija (Kalenić 2001), koju su napisale urednice Požgaj Hadži i Smolić (2001); ondje su dostupne i bibliografije objavljenih Kalenićevih radova, s neobjavljenima, među kojima se ističu nedostupan Nacrt stilistike jezika hrvatske književnosti iz 1969. (87 stranica), vjerojatno rađen kao priprava za Stilistiku unutar Akademijine gramatike, i doktorska disertacija.

Disertaciju Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe Kalenić je obranio 24. XII. 1965. Prema obavijestima koje daju Samardžija (2003: 23) i Pranjković (2018: 130) povjerenstvo za obranu činili su predsjednik Ljudevit Jonke te članovi Ivo Frangeš i Mate Hraste. Da su ta trojica činila povjerenstvo, možemo pretpostaviti, ne i potvrditi. Samardžija se poziva na popis disertacija u monografiji Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, no ondje podataka o povjerenstvima nema (usp. Damjanović (ur.) 1998: 340), kao što ih nema ni u arhivskome popisu dostupnome na mrežnim stranicama Knjižnice Filozofskoga fakulteta. Da je Jonke bio vjerojatni mentor, to se vidi iz Kalenićeve zahvale u „Predgovoru“ disertaciji (1965: 12). Da je Hraste bio član, to se vidi iz primjerka disertacije u Arhivu Filozofskoga fakulteta. Da je treći član bio Frangeš, po svemu sudeći bit će da je točno.

Disertacija je dio čitava vala monografskih opisa jezika hrvatskih pisaca 19. stoljeća potaknuta tada propulzivnim stilističkim istraživanjima s jedne te istraživanjima hrvatskoga jezičnog stanja u 19. stoljeću s druge strane, posebice onima Jonkeovima (1964, 1965). Drugdje smo već to spomenuli (usp. Marković 2020), pa ćemo samo ponoviti da je Anićev opis Kovačićeva jezika objavljen (1963/1971), da je objavljen Pranjićev opis Matoševa jezika (1967/1971), da je Sović objavio svoje opise jezika Leskovarova (1972/1982) i Ks. Š. Gjalskoga (1980/1985), a da je Kalenićev opis Šenoina jezika (1965) svojom cjelinom ostao neobjavljen, unatoč tomu što je Kalenić objavio nešto radova o Šenoi, o čemu se svatko može obavijestiti u bibliografijama. Neobjavljen je ostao i opis imeničke sklonidbe u Josipa Kozarca Sande Ham (1993), kao kasniji odjek tih strujanja. Tako se je dogodilo da je „središnja književna ličnost hrvatskoga devetnaestog stoljeća, tvorac hrvatskoga romana, reformator kazališta, pisac koji je čitavo razdoblje hrvatske književnosti obilježio svojim imenom, August Šenoa“ (Frangeš 1975: 339) ostao bez široko dostupna i obuhvatna opisa svojega jezika, a Kalenićeva je disertacija ostala „izvan glavnoga razvojnoga puta nekoć vrlo intenzivnih lingvostilističkih proučavanja hrvatskoga jezika“ (Samardžija 2003: 27).

Kalenićeva disertacija ima dva nosiva dijela: prvi je podrobna raščlamba Šenoina jezika, drugi pokušaj da se unutar termina i pojmova stilografije i stilistike ogleda Šenoin umjetnički izraz. Da prepričavamo sadržaj disertacije, ne smatramo potrebnim, nismo skloni takvoj vrsti predgovorenja, uostalom ona je sad tu da se čita. Radije ćemo upozoriti na izrazite vrline, pokoji nedostatak te odškrinuti „prozor u sviet“ daljnjih istraživanja.

Ponajprije Kalenić je pozorno i iz izvornikâ iščitao enormnu količinu Šenoinih tekstova, o čemu svjedoči popis „Vrela“, te sve što mu je o stilistici bilo dostupno. Šenoa je pisao mnogo, objavljivao je u mnogim publikacijama. Iščitavanje i ispisivanje svih primjera iz starih novina i časopisa ni danas nije jednostavno, uza sve mikrofilmove i PDF-ove, 1960-ih bilo je ravno rudarenju. Koliko je čitanje izvornika važno, pokazat ćemo u Dodatku ovomu predgovoru, u kojemu ćemo jednu za drugom donijeti tri inačice kratka odlomka jednoga Šenoina feljtona: izvornu iz Pozora iz 1867. godine te dvije priređene, onu Antuna Barca iz 1951. i onu Slavka Ježića iz 1964. godine. Riječ je o kritičkim izdanjima, strah nas je i pomisliti što bismo našli u nekim „školskim“ lektirnim izdanjima. Kratku analizu naknadnih redaktura Šenoinih tekstova dala je već Ham (1998: 155–157), naš će uzorak tek biti duži i iznova pokazati da se Šenoi mijenjao ne samo pravopis nego i jezik, i to ne samo stari padeži novima nego i glagolski oblici (prezent umjesto imperativa), ne samo tvorba nego i leksik, pa je Šenoin predgrad poslije postao predgrađe, plinov je postao plinski, Šenoina zanjka (omča) postala je zamkom, da je pritom – što možemo razumjeti – bilo previda i nedosljednosti (i nešta i nješta, i svih ljudi i na prsih) te komičnih promjena, pa izmetu (!) englezkoga družtva postade između (!) engleskoga društva ili ne biju te batinom (današnjim pravopisom) postade ne bi u te batinom.

Svoju deskriptivnu metodu Kalenić je na početku disertacije objasnio sam (1965: 1):

Ova radnja o Šenoi pod nazivom Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe napisana je kao radnja sa dvostrukim pregledom Šenoina jezika.

Osvrćući se na osnovne filološke i lingvističke misli hrvatske nauke o jeziku 19. stoljeća, ona s jedne strane obuhvaća strukturu Šenoina jezika u općenito prihvaćenim gramatičkim kategorijama s temeljnim kriterijem: diferenciranost prema suvremenom hrvatskosrpskom književnom jeziku. Po tome ona nije gramatika Šenoina jezika, jer ne obuhvaća sve gramatičke kategorije, već samo one u kojima se nalazi historijski otklon prema suvremenom jeziku. Ali ponegdje navodim i primjere gdje nema nikakva otklona, radi uspoređivanja.

To se može shvatiti i kao metodski nedostatak.

Komentirat ćemo ovako: dobro da se pisac svojega početnoga nauma nije dosljedno držao. Jest u drugome dijelu disertacije, osobito u njegovu „Zaključku“, no prvi, uže jezični dio disertacije Šenoin jezik mjeri četirima gramatikama koje opisuju jezik suvremen Šenoi, ne Kaleniću, što je svakako metodološki prihvatljivije. Riječ je o gramatikama Brlićevoj (1842), Babukićevoj (1854), Mažuranićevoj (1869) i Veberovoj (1871), koje Kalenić izvrsno poznaje i neprestano citira iz prve ruke, i to – istaknimo i ovo – u izdanjima koja su godinom bliska Šenoi. Usput: Antun Mažuranić, Adolfo Veber Tkalčević i Vjekoslav Babukić bili su Šenoi od 1850. godine, kad se iz Pečuha vratio u Zagreb, gimnazijski profesori (Šenoa 1933: 28, Ježić 1964: 25–26), dakle jezik je od njih Šenoa učio i neposredno.

Osnovni je nedostatak Kalenićeva teksta nerijedak izostanak komentara obilato navođenih primjera. Počesto je čitatelju prepušteno da sam na temelju primjerâ zaključuje o onome što se htjelo pokazati pa stoga izostaje i mogućnost polemičnog odnosa prema stavu, kojega nema. S druge strane kad procjenjuje pojedinu „stilografsku točku“, kako Kalenić naziva ključna stilogena čvorišta, primjerice kad piše o postpoziciji sročnog atributa (1965: 261):

Krajnji domet, razumljivo, može biti različit. Od patetizacije pa do ironije, od ritmizacije do parodije, itd. Mada je koji puta teže utvrditi o kakvom se konkretnom odmicanju radi, ipak svaka ovakva devijacija kretanje je prema neuobičajenom, pa i u tekstovima koji su sasvim informativnoga karaktera.

nije posve jasno procjenjuje li Kalenić iz svojedobnog očišta ili iz očišta druge polovice 19. stoljeća; ako je prvo, metodološki je nedostatak, ako je drugo, presmiono je bez temeljite usporedbe s jezikom Šenoinih suvremenika. Takvih je mjesta u Kalenića dosta.

Opus poput Šenoina neiscrpan je vrutak gradiva za svakojaka istraživanja. Pokazat ćemo na nekoliko probranih jezičnih odlika, koje je Kalenić propustio spomenuti ili jednostavno nije dospio, kamo sve istraživanja mogu smjerati. Primjerice o imperativu u Šenoe Kalenić će reći (1965: 110):

Karakteristike imperativa u Šenoinu jeziku jednake su normama suvremenoga imperativa, samo što Šenoa ponekad različito upotrebljava imperativne nastavke (-i, -j, -ji) kod pojedinih glagola.

To je morfologija imperativa, o sintaksi pak kaže ovako (1965: 178):

Sintaktičke upotrebe imperativa u Šenoinu jeziku ne razlikuju se od suvremenih. Šenoa imperativ često upotrebljava za slikovito opisivanje žive radnje, a imperativima obiluju i njegovi dijalozi. (...) Jedino je u Šenoe češći imperativni oblik načinjen od glagola imati negoli je to slučaj u književnom suvremenom jeziku.

Na stranu to što konstrukcije s imati Kalenić tretira kao imperativne (npr. Sav prihod imanja ima se jednako porazdieliti (SB: 4)). Zanimljivije je da se nijednom riječju nije osvrnuo na „stare“ imperative 3. licu, unatoč tomu što se neki od njih mogu naći i među primjerima koje je iz Šenoe ekscerptirao (npr. Al vjeruj mi milost vaša (SB: 4)). Uostalom Kalenić je sam na jednome mjestu zapisao „budi mi dozvoljeno navesti jedan drastičan primjer“ (1965: 194). Sve to skupa spominjemo samo zato što je sintetičan imperativ 3. licu u Šenoe toliko upadljiv da je Gluhak (1999) njegovu pojavnost „u novijem jeziku“ krenuo potvrđivati upravo primjerima iz Zlatarova zlata, Seljačke bune, Ilijine oporuke i izabranih Šenoinih pjesama pa u jednom odlomku od 26 redaka i 288 riječi u Zlatarovu zlatu pronašao pet starinskih imperativa za 3. lice jednine (današnjim pravopisom: brkaj, dođi 2×, odsijeci, oguli) nasuprot dvama novima, jedan je u jednini, drugi u množini (neka čini, neka kuhaju) (1999: 61), primijetivši u bilješci da im se Kalenić (1965) nije posebno posvetio. Natuknica za buduća istraživanja: starinski imperativ 3. licu u Šenoinoj beletristici, u Šenoinoj nebeletristici te općenito u Šenoinu dobu. Tema se dalje može širiti različitim rukavcima, primjerice statusom čestice ili afiksoida -der (usp. čujder, deder, nuder, stojder, hodi der) ili pak apotekarskim odnosima imperativa (ne)zamjerite i sinkopiranoga (ne)zamjerte u Zlatarovu zlatu – je li riječ o slagarskim previdima ili Šenoinoj hotimičnoj registarskoj ili sociolingvistički nijansiranoj diferencijaciji među likovima.

Kad smo kod nijansi i onoga što smo već spomenuli – susret neštokavaca sa štokavštinom – upozoravamo na Kalenićevu rečenicu u kojoj govori o istome uspoređujući dva duža odjeljka Vatroslava Jagića (1838–1923), kajkavca iz Varaždina, i Đure Daničića (1825–1882), štokavca iz Novoga Sada, obojica su čuveni filolozi, koja su dva odjeljka objavljena 1866. u znanstvenome časopisu Književnik. Kalenić lapidarno kaže (1965: 32):

Jagićeva štokavština je pomalo hrapava i teška. Naprotiv Daničić, „rođeni štokavac“, s lakoćom formulira svoju misao. Za ulazak u tu štokavsku strukturu Šenoa je imao nesumnjiv dar.

Tko pročita Jagićev i Daničićev odlomak, mogao bi se s Kalenićem i složiti, no to ne rješava problem. Natuknica za buduća istraživanja: znanstveno objasniti „hrapavost“ i „težinu“ Jagićeve naučene štokavštine nasuprot „lakoći“ one rođenoga štokavca. I dalje: uvjerljivo pokazati i dokazati da je Šenoa za „štokavsku strukturu“ imao „nesumnjiv dar“.

Jagić je bio Šenoin vršnjak i šulkolega, rođeni su iste godine, ali Šenoa je školu polazio godinu iza Jagića, a poslije mu je među ostalim vrelima upravo Šenoin Prosjak Luka poslužio u poznatoj, magistralnoj kritici leksičkoga fonda rječnika Brozova i Ivekovićeva (1901). Kalenić je dakako za te Jagićeve prikaze znao i rabio ih je u analizi Šenoina leksika. Natuknica za buduća istraživanja: nastaviti ondje gdje je Jagić stao i temeljitije istražiti Šenoin leksik. Ne usudimo se ni spomenuti jer takvo što dočekati nećemo: rječnik Šenoina jezika. Tek da podsjetimo, Jagić je (1901–1902/1948) u Broza i Ivekovića tražio riječi iz narodnih pripovijedaka, iz Mažuranićeva Čengić-age, Šenoina Prosjaka Luke, Pavlinovićevih Pjesama i besjeda (podatak za kvizove i povijest filologije: Šenoa je Seljačku bunu 1878. posvetio „prečastnomu i prevriednomu gospodinu Mihovilu Pavlinoviću“) te Ane Lovićeve I. Trnskoga. Od pretraživanja Šenoinih riječi iz Prosjaka Luke ubrzo je odustao jer ih je u dvodnevnome radu ispisao sasvim dovoljno, nije bilo svrhe dalje tražiti ono čega u Broza i Ivekovića nema. A nema ne samo vrbinja (za koje su školarci nekad znali već s početka Prosjaka Luke: „Tiho teče Sava krajem. Uz nju bieli se vrbinje.“) nego desetaka običnih riječi poput dječarac, gruntovnica, krstitke, kržljavac, letimice, licitar, nehajno, papirnat, samilost, spodoba, snužden, supijan, svjetiljka, šepati (ima pridjev šepav)... sve do naših naslovnih: djetić (kalfa, majstorov pomoćnik), glupan (ima glupak) i snubok (koji snubi, prosac). Usput: od Milana Šenoe saznajemo da sheynocha, pisano starim češkim pravopisom, znači isto što hrvatsko šepec ili šepak (1933: 6), odnosno krivonog (šejnoha, Ježić 1964: 10). Kalenić se od leksikografskoga pristupa Šenoinu leksiku svjesno ogradio, zanimalo ga je drugo (usp. 1965: 321–322, bilj. 161), no prenio je važno svjedočanstvo Milana Šenoe, koje ćemo i mi dati, dovoljno je poticajno (1933: 73):

Dikcija u djelima moga oca vrlo je različna: drukčije govore purgari i piljarice oko crkve Svetoga Marka, drukčije gospoda u „Diogenesu“, opet drukčije Posedarići i Daničići senjski, a opet sasma drukčije vojvoda Hrvoj. Narodne fraze, riječi, epiteti, to je sakupljao, gdje mu se samo pružila prilika. Često je govorio, da mu je jedina utjeha u njegovoj teškoj službi, što ima zgode, da čuje po koju originalnu frazu za vrijeme rasprave. Putujući uvijek bi bilježio take riječi, a ima ih još i danas jedno desetak malih papirića ili fragmenata kojekakih bilježnica, gdje su zabilježene.

Naputak za buduća istraživanja: kako to doista govore purgari i piljarice, a kako Šenoina gospoda? Ovamo bismo onda pridružili i frazarij jer komu se bude dalo čitati ovu monografiju i dalje istraživati, naići će u Šenoe na pakrački dekret, s vana hui – s nutra fui, pa i sveprisutnog Vinka Lozića (usp. Marković 2022). Što se sintakse tiče, na prvu bismo loptu preporučili tematiku Šenoina slavenskoga genitiva i značenja instrumentala.

Spomenut ćemo najzad još samo dva Šenoina tvorbena dragulja. August Šenoa bijaše vrstan i plodan feljtonist, a napisao je i mnoge znane pjesme. S naknadnom pameću donekle čudi da se Kalenić nije osvrnuo na danas začudne Šenoine naslovne riječi Zagrebulje i Hrvatulje, začudne dakako zbog sufiksa -uĺ-. Nismo posebno provjeravali, ali napamet bismo rekli da su one Šenoini hapaksi. Feljtone pod naslovom Zagrebulje (usp. ZA) Šenoa je sa stankama u Pozoru i Viencu objavljivao od 1866. do 1880. Ciklus pjesama Hrvatulje I. objavio je u Naše gore listu 1864. godine, a ciklus Hrvatulje II. u Naše gore listu 1865. godine (usp. HR). Dakle sufiksom -uĺ-a Šenoa se poigrava već 1864. Kako, zašto, što mu znače riječi s tim sufiksom, što nam one znače danas, jesu li nam prozirne, kako bismo ih naglasili, sve ako o Šenoi i nismo slušali fakultetska predavanja Miroslava Šicela i njegove purgerske, varaždinsko-zagrebačke preporuke?

Pogledamo li treće, poboljšano izdanje Babićeve Tvorbe (2002), dobit ćemo neku sliku o sufiksu -uĺ-. Razvrstat ćemo potvrde prema svojoj logici i Babićevim paragrafima:

Imenica zagrèbulja slučajno se našla u opširnu opisu imenica sa sufiksom -ic-a, gdje Babić piše: „zágrebica običnije zagrèbulja“ (§ 533), što god to bilo. Od onoga čega se uz malo moždane gimnastike možemo sjetiti, a da u Babića nema, jesu: čitulja (Babiću vjerojatno ne ulazi u korpus hrvatskoga jezika, mi bismo maretićevski rekli da razgovorno „može podnijeti“), krivulja (začudo je nema), modrulj (vrsta morskoga psa), pahulja (može biti da ju Babić ne smatra izvedenicom), tezulja (vaga), kadulja (navodno prema kad, vonj), pa onda još patuljak (vjerojatno pozajmljeno kao takvo, neizvedeno), mòdruljica i modrùljica (priznajemo, te riječi nismo znali, naučili smo ih iz suvremenoga rječnika provjeravajući modrulja), pobjegulja (tu smo znali), košulja je naslijeđena, cedulja i jegulja pozajmljene.

Kako bilo, začudnomu sufiksu -uĺ- nije lako apstrahirati značenje. Ima tu životinja, ponajviše krava, ali ne samo njih (ima mrkulje, sivulje, šarulje, ali i drhtulje, sovuljage, zmijuljice), ima bilja (bobulja, brkulja, šišulja), ima sprava i naprava (hodulje, rogulje, tezulja, vrtuljak, žarulja), ima odjeće (kapuljača), umanjenica s neutralnim ili pogrdnim značenjem (brežuljak, čovječuljak, knjižuljak, pjesmuljak), ima najzad običnih riječi poput crvuljka (slijepo crijevo), smotuljka i dragulja. Povijesni rječnik poput Akademijina dao bi još mnogo primjera, mi smo tek zagrebali oko vrtuljka (ARj: s. v.) i pronašli štošta. Prema onomu što se iz Kalenićeve monografije može izlučiti Šenoa je osim Zagrebulje i Hrvatulje rabio barem još ove riječi: bezbrkuljak (ironično u nizu s patuljak i trčuljak), brežuljak, grbuljak (vrsta kaktusa), pridjev modruljast, imenice metuljak, pavuljica (pahuljica), trčuljak, vlasulja. Ne možemo odrješito reći u kakvu su odnosu Zagreb i zagrebulje, Hrvati i hrvatulje.

Natuknica za buduća istraživanja: što je Augustu Šenoi Bogoslav Šulek? Polazišne točke mogu biti barem dvije. Prvo je ono što znamo barem još od Maretića (1924: s. v. dragulj):

dragulj, draguljar, Edelstein, Juwelier; najprije se nalazi u Š[uleka]., koji je jamačno obje riječi načinio, ali rđavo, jer je nastavak -ulj veoma rijedak...

odnosno od Jonkea (1965: 138):

Možemo čak reći da se u suvremenom hrvatskom književnom jeziku nalazi priličan broj riječi koje su u nj ušle posredstvom Šulekovih rječnika. Da spomenem ovdje samo nekoliko najobičnijih: čunj, dobrobit, dojam, dragulj, draguljar, dražba, geslo, glasovir...

Misli se – jasno – na Šulekove rječnike njemačko-hrvatski (1860) i trojezičnik znanstvenoga nazivlja (1874–1875/1990). Dalje Jonke piše (1965: 144):

Sufiksom -ulja stvarao je Šulek imenice koje znače kakve strojeve, pa mu je okretulja Drehmaschine (711), parulja Dampfmaschine, parostroj (752), radulja Arbeitsmaschine (906), crpulja Schöpfwerk (1000), govorulja Sprechmaschine (1072), odbjegulja Centrifugalmaschine (1106), što se još može razumjeti po tome što se tim sufiksom osim imena životinja (šarulja, mrkulja) i čeljadi (mahnitulja) tvore, po Maretićevu svjedočanstvu (309) i imena stvari (crepulja, hodulje), pa mu tako od tezulje, vage (764), i ravnulje, Nivellirwage (913), nije daleko do naziva strojeva.

Šulek je kao „purist“ umjesto lenjir zagovarao redulju (Jonke 1965: 131). Ovamo bi zacijelo išla i obična krivulja, koju ARj (s. v.) ima s pet značenja, pa se pod (d) lijepo veli da „u pisaca našega vremena znači krivu crtu (u geometriji)“, s pozivom na Šulekov rječnik znanstvenoga nazivlja. Iz njemačko-hrvatskoga rječnika možemo još dodati pravulju (Šulek 1860: s. v. Diplom), grdulju (s. v. Garstig), segulju (s. v. Lang), krabulju (s. v. Larve), měšulju (s. v. Mischgetreibe), razulju (s. v. Müllerwage, Nivellirwage, Wasserwage), brojne biljke i životinje. Druga polazišna točka jest činjenica da su Šulek i Šenoa jedan za drugoga dakako znali, moguće je Šenoa škole učio i prema nekim Šulekovim udžbenicima, Šulek je objavljivao u Šenoinu Viencu, gdje je uostalom 1875. osvanuo i zanimljiv oglas o netom dovršenom rječniku (Vienac, Zagreb, god. VII, br. 33, 14. kolovoza 1875, str. 538):

Nove knjige. „Hrvatsko-njemačko-taljanski [sic!] rječnik znanstvenoga nazivlja.“ Sastavio ga dr. Bogoslav Šulek. 1376 strana u osmini. Ova velevažna knjiga, o kojoj se je već toliko govorilo i pisalo, dotiskana je iza osam godina, što je predana u štampu u tiskari Gajevoj. Dao bi se o štampanju ove knjige napisati cieli jedan humoristični roman. – Koliko će godina trebati, dok se udari knjizi ciena, te dodje u trgovinu, to ne možemo unapried pouzdano kazati, al ćemo to u svoje vrieme napose kazati.

Da umirimo savjest, pogledali smo ipak ima li ARj Zagrebulju i Hrvatulju. – Nema. Nema ni žarulju, koju nemaju ni Broz i Iveković (1901), a čini se ni Šulek (1860, 1874–1875/1990).

Ovo izdanje nastalo je na temelju primjerka disertacije Vatroslava Kalenića pohranjenog u Arhivu zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, zapravo primjerka profesora Mate Hraste, kojim smo se slobodno služili zahvaljujući uvijek susretljivom voditelju Arhiva g. Ivanu Kurjaku. Primjerak koji čuva Nacionalna i sveučilišna knjižnica zbog birokratskih klipova pod nogama nismo mogli konzultirati koliko smo bili htjeli – jedno je briga o baštini, a drugo baštinu učiniti tako teško dostupnom i izmišljati probleme gdje ih nema umjesto da se oni otklanjaju – ali ipak nam je bio dragocjen jer je u njemu sačuvan Kalenićev petostranični popis „Pogrešaka“, errata corrige, koji smo dakako iskoristili.

Što u ovom izdanju urednički jest učinjeno? – Prvo, ispravljene su očite omaške i ono što je pisac sam naveo u popisu „Pogrešaka“. – Drugo, provjeren je i popravljen velik broj citata. Primjeri iz Šenoinih djela provjeravani su ciljano, ako su se učinili sumnjivima, a to nipošto nije bilo rijetko. Provjeriti ih sve bilo bi nemoguće, tj. zahtijevalo bi ulog vremena nerazmjeran dobitku, posebice ako je riječ o primjerima iz Pozora. Inače je Kalenić prepisivao relativno precizno, čak začudno precizno s obzirom na onodobne tehničke mogućnosti i dostupnost vrelâ. – Treće, gdješto su primjeri radi razumljivosti tek minimalno prošireni, dakako prema izvornicima. – Četvrto, poglavlja i potpoglavlja iz nužde su numerirana radi lakšega snalaženja u opsežnoj građi i jednostavnijeg internog upućivanja, sažet „Sadržaj“ na kraju izvornika nije bio potpun i nije pružao pravu sliku cjeline. Gdjekoje je potpoglavlje i uspostavljeno jer je gradivo jasno ukazivalo na to da mora biti, a nema ga. – Peto, uređen je popis „Vrela“. – Šesto, objedinjen je i ujednačen popis „Literature“, što je ondje u bilješci posebno objašnjeno. – Sedmo, osuvremenjeno je i racionalizirano pozivanje na referentnu literaturu. Zato je bilježaka mnogo manje negoli u izvorniku i mnogo su kraće. – Osmo, radi preglednosti primjeri i duži citati izvučeni su u zasebne odjeljke. – Deveto, primjeri u tijelu teksta nakošeni su, a ključni elementi u izdvojenim primjerima podebljani gdje god je bilo moguće i nedvojbeno. Takav zahvat imao je na pameti i Kalenić, ali ga tehnički nije mogao izvesti (1965: 5). Osim što je to samo po sebi bio veoma pipav posao pokazalo se da je i nezahvalan jer gdješto nije bilo lako dokučiti koji je element, posebice leksički ili sintaktički, Kalenić htio istaknuti. – Deseto, kose zagrade, koje u izvorniku pretežu, naime tek su na nekoliko mjesta stavljene oble, sve su zamijenjene oblima. – Jedanaesto, dosljedna kratica napr. zamijenjena je kraticom npr., malko je reducirana obilata uporaba dvotočke unutar rečenice, stavljena je točka iza rimskih brojki za redne brojeve, koju Kalenić u skladu s vremenom nije pisao. – Dvanaesto, priređivačke opaske u bilješkama i intervencije u tijelu teksta dali smo u uglatim zagradama.

Što u ovom izdanju urednički nije učinjeno? – Nije se zadiralo u jezik izvornika. Odnosno zadiralo se minimalno. Evo nekoliko primjera da bude posve jasno dokle seže urednička ruka. Već rekosmo da su ispravljene očite omaške. No ako je Kalenić pisao tačka i tačno, a pisao je, tako je i ostalo. Ako je pisao sastojak – sastojci i sastojka – sastojke, a pisao je, tako je i ostalo. Ako je pisao nesumnjivo i nesumljivo te dosljedno sumnjati i sumnja, a pisao je, na onih par mjesta gdje se javlja nesumljivo je – jer se čini da je ipak riječ o nehotičnu previdu – promijenjeno u nesumnjivo. Ako je kadšto pisao događaj, a kadšto dogođaj, kao što je bila navada u 19. stoljeću, sve je ujednačeno u događaj jer je Kalenić sam tako označio u popisu „Pogrešaka“. Ako je jezik o kojemu piše ne posve dosljedno – dosljedno u smislu vremenskih razdjela na koje se naziv odnosi – nazivao kadšto hrvatskim, kadšto hrvatskosrpskim, a na jednom ili dvama mjestima hrvatsko-srpskim, tako je i ostalo. S tehničke, grafijske strane: ako je stoljeća bilježio sad rimskim sad arapskim brojkama, a jest, tako je i ostalo.

Da je knjiga nakon domalo šezdeset godina ipak objavljena, valja zahvaliti profesorici Branki Kalenić Ramšak, sljednici autorskih prava, koja je to svesrdno dopustila, Lidiji Zubac, koja je obavila mukotrpan posao prijepisa strojopisa disertacije u računalo, Lahorki Plejić Poje, koja je jednim važnim okomitim dodavanjem unijela novu živost u utakmicu, dobrohotnim recenzentima Suzani Coha i Ivi Pranjkoviću, uredniku portala Stilistika Krešimiru Bagiću, najzad Draženu Karamanu, koji je knjigu složio i osovio na mrežu.

Birokraciji uinat i usprkos knjiga je sad dostupna svakomu. Koga je zanimalo, znao je i dosad da disertacija o jeziku Augusta Šenoe negdje postoji, ali ruku na srce nije bilo lako do nje doći. No ona je sad prisutna na mreži i filološke isprike više ne piju vode.

Zagreb, 21. prosinca 2022.

Vrela

• HR = August Šenoa. 1864–1865/1963. Hrvatulje I–II. August Šenoa: Sabrana djela, knj. I. Prir. Slavko Ježić. Zagreb: Znanje, 76–86, 105–111.
• K = August Šenoa. 1881/s. a. Kletva. I–II. PDF, s. n., 1–420. [Tekst u novijem, redigiranom izdanju.]
• KLJ = August Šenoa. 1880/1887. Kanarinčeva ljubovca. Sabrane pripoviesti, sv. VII. Zagreb: Matica hrvatska, 199–276.
• PL = August Šenoa. 1879. Prosjak Luka: Pripoviest iz seoskoga života. Zagreb: Matica hrvatska.
• SB = August Šenoa. 1878. Seljačka buna: Historična pripoviest XVI. vieka. Sabrani spisi Augusta Šenoe, knj. III. Zagreb: Tiskom dioničke tiskare.
• UA = August Šenoa. 1878/1886. U akvariju. Sabrane pripoviesti, sv. V. Zagreb: Matica hrvatska, 137–277.
• ZA = August Šenoa. 1866–1880/1964. Zagrebulje I–V. August Šenoa: Sabrana djela, knj. IX. Prir. Slavko Ježić. Zagreb: Znanje, 335–514.
• ZZ = August Šenoa. 1871/1878. Zlatarovo zlato: Historička pripoviest XVI. vieka. Drugo izdanje. Sabrani spisi Augusta Šenoe, knj. IV. Zagreb: Nakladom kr. sveučil. knjižare Albrecht i Fiedler.

Literatura

• Anić, Vladimir. 1963/1971. Jezik Ante Kovačića. Zagreb: Školska knjiga. [Doktorska disertacija 1963.]
• ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880–1976. Knj. I–XXIII. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
• Babić, Stjepan. 2002. Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku. Treće, poboljšano izdanje. Zagreb: HAZU – Nakladni zavod Globus.
• Babukić, Vjekoslav [Věkoslav]. 1854. Ilirska slovnica. Zagreb: Bèrzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja.
• Brlić [Berlić], Ignaz Al. 1842. Grammatik der illirischen Sprache. Zweite durchgesehen und verbesserte Auflage. Agram: Franz Suppan.
• Damjanović, Stjepan (ur.) 1998. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Monografija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
• Frangeš, Ivo. 1975. Realizam. U: Milorad Živančević, Ivo Frangeš. Povijest hrvatske književnosti, knj. 4. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber – Mladost, 219–488.
• Gluhak, Alemko. 1999. Starinski oblik za treće lice imperativa u hrvatskom jeziku. Filologija, Zagreb, 33: 55–74.
• Ham, Sanda. 1993. Jezik Josipa Kozarca: Sklonidbeni sustav. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet.
• Ham, Sanda. 1998. Jezik zagrebačke filološke škole. Osijek: Matica hrvatska Osijek.
• Iveković, Franjo, Ivan Broz. 1901. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek).
• Jagić, Vatroslav. 1901–1902/1948. Rječnik hrvatskoga jezika. Skupili i obradili Dr. Fr. Iveković i Dr. Ivan Broz. Svezak I. A–O. U Zagrebu 1901.; Rječnik hrvatskoga jezika. Skupili i obradili Dr. Fr. Iveković i Dr. Ivan Broz. Svezak II. P–Ž. U Zagrebu 1901. U: 1948. Izabrani kraći spisi. Ur. i članke sa stranih jezika prev. Mihovil Kombol. Zagreb: Matica hrvatska, 548–571. [Izvornik: Archiv für slavische Philologie, knj. XXIII, Berlin, 1901, str. 521–529; knj. XXIV, Berlin, 1902, str. 230–242.]
• Ježić, Slavko. 1964. Život i djelo Augusta Šenoe. August Šenoa: Sabrana djela, knj. XII. Zagreb: Znanje, 5–281.
• Jonke, Ljudevit. 1964. Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni zavod Znanje.
• Jonke, Ljudevit. 1965. Književni jezik u teoriji i praksi. Drugo, prošireno izdanje. Zagreb: Znanje.
• Kalenić, Vatroslav. 1965. Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet, 1–383. [Na naslovnici: Ljubljana 1965.]
• Kalenić, Vatroslav. 2001. Izabrane študije Vatroslava Kalenića. Ur. Vesna Požgaj Hadži, Marija Smolić. Ljubljana: Oddelek za slovanske jezike i književnosti, Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani.
• Kalenić, Vatroslav. 2018. Rasprave i članci. U: Zlatko Vince, Vatroslav Kalenić, Vladimir Anić. 2018. Rasprave i članci. Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 138. Prir. Ivo Pranjković. Zagreb: Matica hrvatska, 145–290.
• Maretić, Tomo. 1924. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom: Dopuna Broz-Ivekovićevu »Rječniku hrvatskoga jezika«. Znanstvena djela za opću naobrazbu. Knj. VI. Zagreb: JAZU.
• Marković, Ivan. 2020. Uz jezik i stil Ive Kozarčanina. U: Marko Samardžija. 2020. Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina. Prir. Ivan Marković. Zagreb: Stilistika.
• Marković, Ivan. 2022. Rječnici Ivana Filipovića. Filologija, Zagreb, 79: 91–113.
• Mažuranić, Antun. 1869. Slovnica hèrvatska za gimnazije i realne škole. Dio I. Rěčoslovje. Četvèrto izdanje. Zagreb: Troškom Knjižare Fr. Župana (Albrechta i Fiedlera).
• Požgaj Hadži, Vesna, Marija Smolić. 2001. Uvodna beseda. U: Kalenić 2001: 5–6.
• Pranjić, Krunoslav. 1967/1971. Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Rad JAZU, Zagreb, 361: 29–194. [Doktorska disertacija 1967.]
• Pranjić, Krunoslav. 1981. Vatroslav Kalenić (Zagreb, 30. srpnja 1930. – Ljubljana, 22. kolovoza 1981.). Jezik, Zagreb, XXIX (1981–1982)/1: 1–3.
• Pranjković, Ivo. 2018. Predgovor. Ljetopis. Bibliografija. U: Zlatko Vince, Vatroslav Kalenić, Vladimir Anić. 2018. Rasprave i članci. Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 138. Zagreb: Matica hrvatska, 129–143.
• Samardžija, Marko. 2003. Između filologije i lingvostilistike (O disertaciji Vatroslava Kalenića Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe). U: Vesna Požgaj-Hadži (ur.) 2003. Drugo slovensko-hrvaško slavistično srečanje = Drugi hrvatsko-slovenski slavistički skup. Zbornik referatov z Drugega slovensko-hrvaškega slavističnega srečanja, ki je bilo v Šmarjeških Toplicah od 5. do 6. aprila 2001. Ljubljana: Filozofska fakulteta Univerze u Ljubljani, 23–27. [Isto: Marko Samardžija. 2003. Piščev izbor: Prinosi (leksiko)stilistici i tekstologiji hrvatskoga jezika. Zagreb: Pergamena, 133–136.]
• Sović, Ivan. 1972/1982. Jezik Janka Leskovara. Zagreb: Školske novine. [Magistarski rad 1972.]
• Sović, Ivan. 1980/1985. Jezik Ksavera Šandora Gjalskoga. Zagreb: Školske novine. [Doktorska disertacija 1980.]
• Šenoa, Milan. 1933. Moj otac. Zagreb: Matica hrvatska.
• Šulek, Bogoslav. 1860. Deutsch-kroatisches Wörterbuch. Bd. I (A–L), II (M–Z). Zagreb: Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
• Šulek, Bogoslav. 1874–1875/1990. Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja. Knj. I–II. Zagreb: Tiskom Narodne tiskare Dra. Ljudevita Gaja. [1990. Faksimilski pretisak. Zagreb: Globus.]
• Veber, Adolfo. 1871. Slovnica hèrvatska za srednja učilišta. Zagreb: Tiskom dioničke tiskare u Zagrebu.

Dodatak. Odlomak iz „Zagrebulja“ u Pozoru (1867) i dvjema kasnijim redakturama (1951, 1964) s podebljanim mjestima razlikâ

1) Petrica Kerempuh [August Šenoa], Zagrebulje II, Pozor, Zagreb, god. VI, br. 16 (19. I. 1867), str. 1.

Znate-li što je „garroter?“

Čujte me, kazat ću vam.

U Londonu ste. Mrak se hvata. Gusta magla zavija kao tužnim plaštem stolicu velike Britanije. Kroz maglu titraju plinove svjetiljke kao sitne kriesnice. S bliza čujete štropot, s daleka šum. Zakrenite u bližnju ulicu predgrada, idite dalje. Eno za čoškom makla se sjena, a za onim zidom druga. Nješta je šušnulo. A vi idete dalje. Svjetiljka trepetljika prevarila vas je, večernji vjetar prnuo je suhim lišćem bližega perivoja. Vi idete dalje. Čuj! Sad žviždnu nješta s desna, sad s lieva. Iz zasjede skoče do dva prnjava lopova. Jedan vas lupi toljagom po glavi, sviest vas ostavlja, drugi vam sveže ruke na ledja, treći vam baci vreću preko glave. Vi ležite bez sviesti na vlažnom taracu. A kad zora svane, kad vam prvi mraz strese kroz san iznemogle mišice, podići će vas iz blata Samaritan devetnaestoga vieka – englezki „policemen“; a vi ostaste bez ure, prstenja, listnice, klobuka – bez svega.

To su vam „garroteri.“

Pa čemu ova pričica, pitate me? Polagano moja ráno. Mislite, da u Zagrebu neima garroterah? O ima ih, ima. Nije im nož za pojasom, nit im je toljaga o ruci, nebiju te batinom, nevežu te užetom. Jezik im je nož, spletka i zloba zanjka, kojom te dave. Nisu odrpanci kao englezki garroteri, gospodsko ruho ih odieva; negaze oni blatnoga taraca, kao što londonski lopovi, već se skližu po voštanom podu salonah; al i njim je duša crna kao što onomu izmetu englezkoga družtva, al i oni su zakleti neprijatelji reda, svetinje domaće, imetka čovječjega družtva, boga.

To su vam moralni garroteri!

Neznam već za ime poganskomu svetcu, što je ukorio tvorca svih ljudih, zašto nije čovjeku stvorio na prsih okance, da u svačije srce zaviriti možeš.

Hvala bogu, da nije Jove toga učinio!

Crna bi vam to panorama bila u Zagrebu, da nespomenem, kako bi se krasotice srdile, da svaku tajnu njihova srca prostim okom uhoditi smieš.

Hvala bogu da nije Jove toga učinio, da nam nestoji sva gola istina na dlanu, da nam ostane nješta iluzije – jer iluzija treba Hrvatom, dragovići moji, inače bi trebalo, da se živi u grob zakopamo.

2) August Šenoa, Zagrebulje II, prir. Antun Barac, August Šenoa: Djela, knj. I, Zagreb, Zora, 1951, str. 371–372.

Znate li, što je „garroter“?

Čujte me, kazat ću vam.

U Londonu ste. Mrak se hvata. Gusta magla zavija kao tužnim plaštem stolicu Velike Britanije. Kroz maglu titraju plinske svjetiljke kao sitne krijesnice. Izbliza čujete štropot, izdaleka šum. Zakrenete u bližnju ulicu predgrađa, idete dalje. Eno za ćoškom makla se sjena, a za onim zidom druga. Nešta je šušnulo. A vi idete dalje. Svjetiljka trepetljika prevarila vas je, večernji vjetar prhnuo je suhim lišćem bližega perivoja. Vi idete dalje. Čuj! Sad žviždnu nešta zdesna, sad slijeva. Iz zasjede skoče po dva prnjava lopova. Jedan vas lupi toljagom po glavi, svijest vas ostavlja, drugi vam sveže ruke na leđa, treći vam baci vreću preko glave. Vi ležite bez svijesti na vlažnom taracu. A kad zora svane, kad vam prvi mraz strese kroz san iznemogle mišice, podići će vas iz blata samaritanac devetnaestog vijeka – engleski „policeman“; a vi ostaste bez ure, prstenja, lisnice, klobuka – bez svega.

To su vam „garroteri“.

Pa čemu ova pričica, pitate me? – Polagano, moja rano. Mislite, da u Zagrebu nema garrotera? O ima ih, ima. Nije im nož za pojasom, nit im je toljaga o ruci, ne biju te batinom, ne vežu te užetom. Jezik im je nož, spletka i zloba zamka, kojom te dave. Nisu odrpanci kao engleski garroteri, gospodsko ruho ih odijeva; ne gaze oni blatnoga taraca kao što londonski lopovi, već se skližu po voštanom podu salona; al i njima je duša crna kao što onomu između engleskoga društva, al i oni su zakleti neprijatelji reda, svetinje domaće, imetka čovječjega društva, boga.

To su vam moralni garroteri!

Ne znam već za ime poganskomu svecu, što je ukorio tvorca svih ljudi, zašto nije čovjeku stvorio na prsima okance, da u svačije srce zaviriti možeš.

Hvala bogu, da nije Jove toga učinio!

Crna bi vam to panorama bila u Zagrebu, da ne spomenem, kako bi se krasotice srdile, da svaku tajnu njihova srca prostim okom uhoditi smiješ!

Hvala bogu, da nije Jove toga učinio, da nam ne stoji sva gola istina na dlanu, da nam ostane nešta iluzije – jer iluzija treba Hrvatima, dragovići moji, inače bi trebalo, da se živi u grob zakopamo.

3) August Šenoa, Zagrebulje II, prir. Slavko Ježić, August Šenoa: Sabrana djela, knj. IX, Zagreb, Znanje, 1964, str. 430–431.

Znate li, što je garroteur?

Čujte me, kazat ću vam.

U Londonu ste. Mrak se hvata. Gusta magla zavija kao tužnim plaštem stolicu Velike Britanije. Kroz maglu titraju plinove svjetiljke kao sitne krijesnice. S bliza čujete štropot, s daleka šum. Zakrenite u bližnju ulicu predgrađa, idite dalje. Eno za ćoškom makla se sjena, a za onim zidom druga. Nešta je šušnulo. A vi idete dalje. Svjetiljka trepetljika prevarila vas je, večernji vjetar prnuo je suhim lišćem bližega perivoja. Vi idete dalje. Čuj! Sad žviždnu nješta zdesna, sad slijeva. Iz zasjede skoče po dva prnjava lopova. Jedan vas lupi toljagom po glavi, svijest vas ostavlja, drugi vam sveže ruke na leđa, treći vam baci vreću preko glave. Vi ležite bez svijesti na vlažnom taracu. A kad zora svane, kad vam prvi mraz strese kroz san iznemogle mišice, podići će vas iz blata Samaritan devetnaestoga vijeka – engleski policeman; a vi ostaste bez ure, prstenja, lisnice, klobuka – bez svega.

To su vam garroteuri.

Pa čemu ova pričica, pitate me? – Polagano, moja rano. Mislite, da u Zagrebu ne ima garroteura? O ima ih, ima. Nije im nož za pojasom, nit im je toljaga o ruci, ne bi u te batinom, ne vežu te užetom. Jezik im je nož, spletka i zloba zanjka kojom te dave. Nisu odrpanci kao engleski garroteuri, gospodsko ruho ih odijeva; ne gaze oni blatnoga taraca, kao što londonski lopovi, već se skližu po voštanom podu salona; al i njim je duša crna kao što onomu između engleskoga društva, al i oni su zakleti neprijatelji reda, svetinje domaće, imetka čovječjega društva, Boga.

To su vam moralni garroteuri!

Ne znam već za ime poganskomu svecu što je ukorio tvorca svih ljudi zašto nije čovjeku stvorio na prsih okance da u svačije srce zaviriti možeš.

Hvala Bogu da nije Jove toga učinio!

Crna bi vam to panorama bila u Zagrebu, da ne spomenem kako bi se krasotice srdile, da svaku tajnu njihova srca prostim okom uhoditi smiješ!

Hvala Bogu da nije Jove toga učinio, da nam ne stoji sva gola istina na dlanu, da nam ostane nješta iluzije – jer iluzija treba Hrvatom, dragovići moji, inače bi trebalo, da se živi u grob zakopamo.