Ova radnja o Šenoi pod nazivom Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe napisana je kao radnja sa dvostrukim pregledom Šenoina jezika.
Osvrćući se na osnovne filološke i lingvističke misli hrvatske nauke o jeziku 19. stoljeća, ona s jedne strane obuhvaća strukturu Šenoina jezika u općenito prihvaćenim gramatičkim kategorijama s temeljnim kriterijem: diferenciranost prema suvremenom hrvatskosrpskom književnom jeziku. Po tome ona nije gramatika Šenoina jezika, jer ne obuhvaća sve gramatičke kategorije, već samo one u kojima se nalazi historijski otklon prema suvremenom jeziku. Ali ponegdje navodim i primjere gdje nema nikakva otklona, radi uspoređivanja.
To se može shvatiti i kao metodski nedostatak. Ali, s praktičnog gledišta uzevši, gramatika o jeziku nekoga pisca najkorisnija je za opću nauku o jeziku upravo na onim mjestima gdje se u jednom ili više pravaca udaljuje od prihvaćenih normi. Potpune i cjelovite gramatike o jeziku jednoga pisca korisne su u cjelini samo onda kad se na osnovu njih želi propisati norma. A sa Šenoom, ili bilo s kojim „historijskim“ piscem, to nije slučaj. To, a i općenito ustaljena praksa u pisanju radova ovakve vrste, bili su osnovni razlozi zašto sam tako postupio.
Drugi pregled Šenoina jezika obuhvaća jezik kao materiju pomoću koje je objektiviran „najbolji pjesnik Hrvatstva u njegovu stoljetnom i uspješnom otporu protiv pokušaja ponjemčivanja, madžarizacije i potalijančivanja (...), pjesnik svega onoga što su Hrvati njegova vremena osjećali kao dio vlastitih napora, borba, težnja, slabosti i jada, ali i kao dio vlastite sile i otpornosti“ (Barac 1951a, I: 29). To je analiza funkcionalnih vrijednosti i pravaca Šenoina jezika, analiza jezične materije u njenim unutrašnjim stilsko-stilističkim relacijama. To je analiza ekspresije u kreativnoj vrijednosti. Šenoa je, kao pravi stvaralac književne riječi, bio izvanredno senzibilan za integralno i harmonično jedinstvo riječi i rečenica, za jezične prelive i u njihovom lingvističkom i funkcionalnom smislu.
Na ovo drugo područje odnosi se termin „umjetnički izraz“. Možda on i nije najsretniji. Nije možda najsretniji zbog toga što ga treba objasniti. Pod njim ne treba razumjeti samo onaj „izraz“ koji je „umjetnički“, jer je umjetnost više negoli samo izraz, jer umjetnost obuhvaća daleko šire područje negoli je samo područje jezika, pa i onda kad je ta umjetnost realizirana samo u jeziku. Pod terminom „umjetnički izraz“ treba dakle u Šenoinu jeziku shvatiti svaku onu jezičnu pojavu koja ima jednokratnu ili višekratnu, netipičnu ili tipičnu funkciju književnoumjetničkoga izražavanja. Podatke za ovaj jezični sloj moguće je naći i u onim tekstovima koji u cjelini nemaju umjetničke vrijednosti, jer su ostale sastojke umjetničke vrijednosti ili ignorirane ili nedostignute. Na žalost, u ovakvo terminološko raspravljanje moramo se uvijek upustiti onda kad želimo prijeći iz gramatike u stilistiku.
Tako ova radnja Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe s jedne strane obuhvaća Šenoin jezik u odmaknutim gramatičkim kategorijama, a s druge strane opisuje jezične oblike u službi cjelovite umjetničke stilizacije.
Kao osnova za ispitivanje Šenoina jezika, u oba prereza, poslužila su mi posljednja izdanja njegovih tekstova koja su odštampana još za njegova života i za koja s pravom možemo pretpostaviti da su najautentičnija, jer ih je redigirao sam autor. Šenoin pravopis i jezik popravljali su naime brojni njegovi kasniji izdavači, najčešće zbog pravopisne i jezične modernizacije, koji puta opravdano a koji puta i bez prave potrebe. Tako ćemo među neanonimnim popravljačima Šenoina jezika naći Franju Markovića, Hugu Badalića, Milana Šenou, Isu Velikanovića, Antuna Barca, Ljubomira Marakovića, Slavka Ježića. Mada se o opsegu zahvata u Šenoin jezik, svakoga od ovih pojedinaca, može posebno raspravljati, mada se njihovi razlozi mogu prihvatiti ili ne prihvatiti, ni jednom od njih se ne može predbaciti potpuna bezrazložnost. Ali te popravke je rad ove vrste morao zaobići, jer se bavi autentičnim Šenoinim jezikom.
Rukopisima, ili bolje rečeno ostacima Šenoinih rukopisa, poslužio sam se samo kao kontrolnim sredstvom za provjeru podataka, dobivenih na osnovu odštampanih Šenoinih tekstova. Na ovo sam bio prisiljen zbog jednostavna razloga: jer je naime većina Šenoinih rukopisa izgubljena. Sačuvano ih je vrlo malo. Nešto ih se nalazi u privatnoj svojini obitelji Šenoa, nešto ih se nalazi u Institutu za književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, jedan dio, također vrlo malen, čuva Sveučilišna knjižnica u Zagrebu, a dio Kletve nalazi se u privatnoj svojini obitelji Ivana Stanka Hauptfelda u Karlovcu. Usporedbe ostataka rukopisa sa posljednjim tekstom odštampanim za Šenoina života pokazuju, da bitnih razlika nema, barem što se tiče osnovnih oblika i karakteristika Šenoina jezika. Razlike se mogu odnositi samo na pojedine štamparske pogreške i propuste, te na nekoliko nevažnih detalja koji ne mogu bitno utjecati na pravu sliku Šenoina jezika.
Služio sam se samo originalnim Šenoinim sastavcima. Iako je Šenoin prevodilački rad prilično obiman, i iako i sam smatram da i taj dio Šenoina rada može objasniti ili potkrijepiti poneku od osnovnih pojava u Šenoinu jeziku, smatrao sam da je jezik prijevoda uvijek na neki veći ili manji način vezan uz original, da ne kažem sputan originalom. Tu on zato i nije ona izvorna supstancija o kojoj se u ovakvu radu mora primarno voditi računa. Pored toga, obilje Šenoinih izvornih sastavaka omogućuje doista široko i svestrano ispitivanje svih jezičnih kategorija i njihovih funkcija. Usporedba jezika Šenoinih prijevoda i jezika izvornih sastavaka može biti predmetom posebne studije, ali bi rad ove vrste sasvim tehnički i sadržajno opteretila i zakomplicirala.
Sasvim jasno, u ovaj rad nije uzet ni jezik Šenoinih sastavaka na češkom i njemačkom jeziku.
Bibliografskim vodičem poslužila mi je „Bibliografija radova Augusta Šenoe“, koju je sastavila Olga Šojat. Bibliografija je objavljena u Djelima Augusta Šenoe, knjiga I, u izdanju izdavačkog poduzeća Zora, Zagreb, 1951. Prema priznanju autora ove bibliografije, ona nije potpuna. U toj bibliografiji ne spominje se npr. sedamdeset Šenoinih pjesama, koje je Slavko Ježić, pod naslovom „Iz ostavštine“, objavio u svom jubilejnom izdanju August Šenoa: Pjesme, Minerva, Zagreb, 1931, povodom pedesetogodišnjice pjesnikove smrti. Ovakvi propusti su sasvim razumljivi kad se ima na umu da mnoge svoje radove Šenoa nije potpisivao. Treba mnogo napora, volje, umijeća, strpljivosti da se bibliograf probije kroz sve tehničke, jezične i knjižne poteškoće koje mu se ispriječe onoga trenutka kad se pozabavi autorstvom Šenoinih tekstova. Poneke od ovih poteškoća upravo su nepremostive. No za radnju ove vrste pitanje totalne i apsolutno tačne bibliografije svih Šenoinih tekstova ne može biti od presudne važnosti. U obilju Šenoinih utvrđenih tekstova vrlo je lako pronaći zakonite ili tipične pojave Šenoina jezika, tako da potpunost neke bibliografije može utjecati na rad ovakve vrste samo kvantitativno i formalno, ali ne i kvalitativno.
Primjeri Šenoina jezika obilježeni su šiframa. Pri tome veća, zaokružena i cjelovita djela imaju svoju samostalnu šifru koja se sastoji od početnih ili karakterističnih slova u naslovu te književne cjeline, npr. DNS – Dusi narodne straže, LA – Liepa Anka, PR – Prijan Lovro, ZZ – Zlatarovo zlato, PL – Prosjak Luka, K – Kletva... Brojka iza crtice označava stranu ili časopisa gdje je objavljeno ili pak stranu knjige ako je djelo objavljeno samostalno. Ostali Šenoini tekstovi, izvještaji, kritike, biografije, nekrolozi, članci, polemike, putopisi i sl. označeni su šiframa novina ili časopisa u kojima su posljednji puta objavljeni za njegova života: PO – Pozor, NGL – Naše gore list, S – Slavonac, V – Vienac... Brojka iza ovakve šifre označuje godište tih novina ili časopisa, npr. PO 4-, NGL 3-, V 8-... a brojka iza crtice, npr. V 8-200, stranu u tom godištu časopisa, odnosno, tamo gdje nema paginacije, broj novina ili časopisa. Popis šifara, skraćenica Šenoinih djela ili novina i časopisa gdje su mu djela objavljena, nalaze se na kraju ove radnje. Tamo se nalaze i ostali ili posebni podaci za poneka od Šenoinih djela.
Svi primjeri Šenoina jezika, koji se u ovoj radnji navode kao dokumentacija, poredani su kronološki, odnosno onako kako su objavljivani. Tako se na prvom mjestu nalaze primjeri iz najranijeg Šenoina pisanja, a onda redom ostali primjeri. Na ovakav redoslijed ponukali su me sasvim praktični razlozi. Na taj se način, barem malo, dadu promatrati promjene u Šenoinu jeziku, ako tih promjena ima. Razumljivo je, ova se radnja nije mogla posebno ili temeljito pozabaviti tim aspektom razvitka u Šenoinu jeziku. Taj studij unutrašnjega razvitka Šenoina jezika mogao bi se obaviti samo na temelju opsežnoga istraživanja koje bi se zasnovalo na velikom broju primjera – i to samo za jednu gramatičku kategoriju. A to je već posao za mehanografski stroj, koji pitanja frekvencije pojedinih kategorija može obaviti veoma lako.
Odabirući primjere Šenoina jezika nastojao sam ih dati u njihovoj cjelini – u fonetskom, morfološkom, sintagmatskom, sintaktičkom, ritmičkom kontekstu. Smatram da je ovo potrebno zato što se tek u okviru ovakvih cjelina dade sagledati prava jezična tema. Od ovoga se principa, možda, dade odstupiti samo u pravopisu i fonetici i još ponegdje. Ovo, naravno, ne znači da npr. u sintaksi navodim samo potpune rečenice, te da se na tom području ne može primijeniti morfološki kontekst. To isto vrijedi i u drugim slučajevima.
Neki se primjeri ponavljaju, najčešće zato što su neobično ilustrativni i eksplikativni. Uostalom, na jednoj jedinoj rečenici može se provesti mnogostruka jezična analiza, pa nema razloga da se istim primjerom ne dokazuje postojanje različitih činjenica.
Zbog tehničkih razloga onemogućeno je posebno obilježavanje jezične teme, kakva bi bila npr. upotreba kurzivnih slova, iako bi to veoma podiglo preglednost primjera.1
Makar o terminu stilografija i o tome što on znači posebno raspravljam u ovoj radnji, dužan sam da i ovdje, barem ukratko, kažem o njemu nekoliko riječi. Sam termin je prvi puta upotrebio Petar Guberina u članku „Stilistički i stilografski postupci: Naučna i literarna analiza“ (1956).
Ako se u jezičnom ispitivanju počnemo udaljavati od gramatike i pokušamo „prijeći u stilistiku“, prvo ćemo se suočiti s nedostatkom termina. Nije zato rijedak slučaj da svaki „gramatik-stilistik“ ili „stilistik-gramatik“ upotrebljava svoju posebnu terminologiju, ili, ako upotrebljava staru, mijenja joj značenje. I u našoj nauci o izrazu, a i stranoj, ovdje vlada prava babilonska pometnja.
Periferni sloj jezičnog materijala i periferni sloj stilističkoga materijala vežu se još uvijek na jezične podatke određenoga jezičnog organizma, i po tomu imaju zajedničku osnovu. Ova dva prelazna područja nazivana su različito: lingvističkom stilistikom, stilističkom lingvistikom, stilistikom, funkcionalnom gramatikom, stilistikom tipa Ballyja, Devota, Kaysera itd.
Ova mnogoznačnost izoštrava se naročito onoga trenutka kada otpočnemo promatrati jezik književnoga umjetničkog djela, u kojem jezik nije samo sredstvo sporazuma, već i materijal od kojeg je djelo načinjeno. Zbog toga taj materijal pokazuje otklon od književne norme, a djeluje i posebno i integrirano sa svim onim značenjskim prijenosima jezičnoga karaktera, koji se u umjetničkom književnom djelu uvijek pojavljuju. Pored toga, on se nedjeljivo veže i uz sva izvanjezična sredstva aplicirana u tom umjetničkom književnom djelu.
Međutim, čini mi se da izvanrednim terminom Petra Guberine možemo to područje nazvati stilografskim. Dvojnost područja, a to znači i dvojnost načela, metode i postupaka, zapazio je i Petar Guberina u svom spomenutom članku.
Stilografija, onako kako je upotrebljena u ovoj radnji, jest disciplina koja promatra, sistematizira, zaključuje o jeziku onoga trenutka kad otpočinje prijenos jezične kategorije, kad ta kategorija dobije svoje specifične determinante, kad se javi u novoj ili drukčijoj funkciji. Razlozi za ovaj prijenos mogu biti različiti, a najčešće su afektivni. Taj prijenos može biti virtuelan u jednom jezičnom organizmu, ali ga može jednokratno ili višekratno provesti sam književnik stvaralac. Pravi i krajnji rezultat takva prijenosa može biti uvijek drukčiji.
Prema tome, u ovoj se radnji polazi od tri osnovne mogućnosti ispitivanja jezika: gramatika – stilografija – stilistika. Prve dvije discipline oslanjaju se isključivo na jezična sredstva, treća –služeći se rezultatima prvih dviju – uključuje u svoje područje i izvanjezična sredstva.
Sasvim jasno, kao što to lijepo spominje Petar Guberina u svojoj raspravi, niti gramatik niti stilograf niti stilistik nisu obavezni, bez posebna razloga, da neprestano spominju na kome se području nalaze i čime se bave. Isto tako, sasvim je jasno, niti te discipline, sa svim svojim poddisciplinama, ne mogu se odvajati umjetnim barijerama.
Da se vidi na što mislim, poslužit ću se sa dva primjera. Gramatika konstatira postojanje dvostrukih oblika u pluralu imenica, m., npr. drugovi – druzi. Ali se ona ne bavi problemom zašto, na primjer, u dopisu sindikalnoj podružnici ne možemo napisati Dragi druzi! A ako već i napišemo, onda to nikako neće značiti isto što i Dragi drugovi! U riječi druzi, dakle, otpočeo je prijenos kategorije, a to je već područje stilografije. Zašto je nemoguće, bez posebnoga razloga, napisati sindikatu Dragi druzi! – objašnjava stilografija. Stilistiku, u ovom primjeru, ako se njime pozabavi i ako se takav primjer distinkcije nađe u umjetnički pisanome književnom djelu, očekuje povezivanje sa ostalim determinantama umjetničkoga književnog djela kao što su autentičnost, samosvojnost, estetičnost, sociološki aspekt, filozofski aspekt, problem kompozicije itd. – dakle područja koja su izvan jezičnih kategorija. Da objasnim što mislim pod izrazom „izvanjezični“, poslužit ću se još jednim primjerom. Rečenica Ja sam Hrvat ima svoju stalnu gramatičku strukturu, može dobiti svoju stilografsku, npr. Ja sam HRVAT, ali, pored toga ona može imati i druga značenja. Ona drugo znači u ustima štrosmajerovaca, drugo u ustima pravaša, drugo u ustima hercegovačkoga seljaka u Kraljevini Jugoslaviji. Isto tako nju drugačije čuje Bachov husar, drukčije policajac Khuena Héderváryja, drukčije žandar stare Jugoslavije. Ti historijski, pa i geografski aspekti, aspekti u vremenu i prostoru, a zatim njihove autentične, estetske, logične i druge vrijednosti, jesu problemi koje mora koordinirano i cjelovito, onako kako su integrirani u umjetničkom tekstu, rješavati stilistika.
Ideju stilografije i stilistike ovdje prikazujem, dakako, samo ukratko. Razumije se da u tom kompleksu ima čitav niz problema. Moram međutim spomenuti da se ova radnja, opet zbog ograničenosti, nije mogla upuštati u kompletnu stilografiju i stilistiku Šenoinih djela. Takvo ispitivanje, jednim dijelom, nije bilo ni uključeno u nacrt ove radnje koja se nalazi na pozicijama jezika, a drugim dijelom, takvo kompletno stilističko ocjenjivanje Šenoinih tekstova može biti temom posebne radnje. Zbog toga istoga razloga ova se radnja, u cjelini, ne upušta u estetsko vrednovanje Šenoinih tekstova. Prvo zato što o tome postoji u hrvatskoj književnoj historiji čitav niz radova, a drugo zato što eventualna revizija ili potvrda općenito prihvaćenih estetskih sudova o Šenoi može proisteći samo iz globalnog stilističkoga zahvata, iz globalne stilističke metode.
Šenoin se jezik u ovoj radnji češće povezuje i uspoređuje sa podacima iz četiri najznačajnije starije gramatike hrvatskoga jezika u 19. stoljeću. To su Ignaza Al. Berlića Grammatik der illyrischen Sprache (21842), Věkoslava Babukića Ilirska slovnica (1854), Antuna Mažuranića Slovnica hèrvatska (41869) i Adolfa Vebera Slovnica hèrvatska (1871). Na ovo me je navelo više razloga, a najvećma Šenoina priznanja. Tako Šenoa u svojoj autobiografskoj pripovijesti „Dusi narodne straže“ izrijekom spominje Brlićevu gramatiku:
Nekoga dne mjeseca ožujka a godišta 1848. čitah, sjedeć u starom naslonjaču svoje babe, u Brlićevoj slovnici o „carici Mariji Tereziji i mladom Vukasoviću“. Očekivao sam učitelja. Buduć nezrelo djače nisam ni sanjao, kakva je bura, strovaliv priestol Ljudevita Filipa, dohujila bila do naših strana. (DNS, V 1-449)
S obzirom da se priča o Mariji Tereziji i Vukasoviću nalazi u oba izdanja Brlićeve gramatike (Pešta, 1833: 367, Zagreb, 1842: 374) ne može se na osnovu toga zaključiti koje je izdanje imao Šenoa u rukama. Ali prvo izdanje štampano je slavonskim pravopisom, a u drugom je djelomično prihvaćena Gajeva grafija. Usp.:
„To je lỳpo, mládì Dalmatincse“! recse kralȷ̈îca, „ali bi ja rada i vidŷt’ gdi se mâcsish“ (Brlić 1833: 367)
„To je lȷ̈èpo, mládì Dalmatinče“! reče kralȷ́îca, „ali bi ja rada i vidȷ̈êt’ gdi se mâčiš“ (Brlić 1842: 374)
Jezik obiju gramatika je brodska, posavska štokavština, sa svojim starijim akcenatskim sistemom.
U svojim tekstovima Šenoa se služio samo zagrebačkim pravopisom, odnosno varijantama, a s obzirom da je bio zagrebački đak, logičnije je pretpostaviti da se služio zagrebačkim izdanjem iz 1842. g., jer treće izdanje (1850) ne dolazi u obzir zbog Šenoina datiranja.
Babukićeva jezična shvaćanja Šenoa je mogao upoznati iz njegove prve gramatike „Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga“ (1836), ali je vjerojatnije da je poznavao njegovu Slovnicu iz 1854. godine, jer je Šenoa upravo tih godina polazio gimnaziju u Zagrebu, a profesor mu je bio i Vjekoslav Babukić. Ako bismo mogli iz Šenoina jezika isključiti utjecaj Babukićeve gramatike, ne možemo isključiti utjecaj Babukićevih predavanja.
Šenoini profesori u zagrebačkoj gimnaziji bili su i Antun Mažuranić i Adolfo Veber. Za Antuna Mažuranića Šenoa to posebno spominje:
Svi profesori Hrvati znali su u nama buditi sviest i kvariti posao ravnatelju Premru-u, a najviše Antun Mažuranić. On nam je hrvaštinu upravo metodički lievao u naše mlade glave, on je vrlo vještački bez velike deklamacije tjerao svoj posao upravo radikalno. Premru se je dakako na to silno srdio, al stari Ante se je Premru-u smijao. („Književna pisma“, V 11-170)
Antun Mažuranić je malo ili nikako mijenjao izdanja svoje gramatike, što mu je zamjerio Jagić u Povijesti slavenske filologije (1910: 429). Na četvrto sam se izdanje odlučio zato što u to vrijeme otpočinje Šenoino najzrelije doba stvaranja. Veber je svoju Skladnju ilirskoga jezika izdao u Beču 1859. godine, a Slovnicu hèrvatsku u Zagrebu 1871. g.
I najvažniji Šenoini biografi, Franjo Marković i Slavko Ježić, spominju ove gramatičare kao Šenoine profesore u srednjoj školi:
Poslie njekoga vremena zamieni ravnatelja Hrvata njemčar Premrù, ali se njegovo nastojanje slamalo o mirnom i postojanom rodoljubnom djelovanju učiteljâ: Ant. Mažuranića, Vebera, Mesića, Torbara i Katkića. (Marković 1892: 177)
Dana 14. listopada 1850. primljen je August Šenoa u „drugu učionu“ (tj. razred) gimnazije. U prvom poljeću bili su mu profesori: Stjepan Muzler iz vjeronauka, Josip Bielak iz latinskoga, Adolfo Veber iz „ilirskoga jezika“, Matija Mesić iz povijesti i prirodopisa, a Henrik Janušić iz matematike. U drugom poljeću Vebera je zamijenio Antun Mažuranić kao „učitelj herv. jezika“, a Josip Torbar kao namjesni učitelj iz matematike.
Kasnije su Augustovi profesori bili još: iz vjeronauka i latinskog istaknuti ilirac Josip Šušković, iz prirodopisa dr Ivan Kiseljak, iz matematike kasniji inspektor Vjekoslav Milutin Golub, iz zemljopisa i povijesti Ivan Vukmanić, tajnik ilirskog kazališta, iz ilirskog jezika Ignac Katkić, pa Martin Matunci, kasniji zagrebački kanonik (III razred), i Vjekoslav Babukić (V razred). (Ježić 1964: 25, 26)
Sve ovo nameće zaključak da se pravopisna i gramatička shema Šenoina jezika nalazi u okvirima ovih hrvatskih gramatika. Analiza to i dokazuje. Ali to ne znači da se bilo koja od ovih gramatika može u cijelosti potvrditi Šenoinim primjerima. Međutim, sličnosti su sasvim jasno uočljive.
Ova se radnja nije mogla pozabaviti totalnom komparacijom između spomenutih hrvatskih gramatika i Šenoina jezika. To bi je i suviše raširilo. Osim toga, Šenoin jezik ima čitav niz kategorija koje se ne mogu „pokriti“ pravopisnom i gramatičkom normom spomenutih gramatika. Taj se ostatak dade protumačiti Šenoinim stvaralačkim odnosom prema jeziku, a i utjecajima narodnoga i razgovornog jezika, o kojima, naravno, ondašnji gramatičari nisu mogli posebno voditi računa.
Zbog toga istovetnosti između Šenoe i gramatičara, ili pak razlike, treba da se shvate samo kao ilustracija, a ne kao potpuna komparativna ocjena.
U mnoštvu detalja ova se radnja dodiruje i čitavoga niza problema, i u dijakronijskoj i u sinkronijskoj perspektivi, a u svome stilografskom dijelu dodiruje se mnogih problema stilističkoga, stilističko-estetskoga, književnoga ili nekog srodnog područja. Mnoštvo od ovih problema jasno je već riješeno u našoj nauci o jeziku ili u nauci o izrazu, za mnoge od njih postoje različita mišljenja, dok drugi još uvijek čekaju svoju obradu. Radnja kao što je ova nije se mogla upustiti u sadržajnu ili sintetsku eksplikaciju ili reviziju postojećih zaključaka jer bi to prešlo okvire ovakova rada. Zbog toga se ovdje ne raspravlja o temama kao „Pisanje velikoga i malog slova u pravopisima 19. stoljeća“ ili „Pravopisne složenice u hrvatskoj publicistici i književnosti 19. stoljeća“ ili „Odnosi starijih i novijih nastavaka u dativu, lokativu i instrumentalu plurala imenica hrvatskosrpskoga jezika“ ili „Koordinirani dijelovi rečenice u tekstovima Augusta Šenoe i njegovih suvremenika“, itd. Takvi problemi mogu biti predmetom posebnih studija. Pogotovu se rad ove vrste nije mogao upustiti u reviziju ili potvrdu svih općenito prihvaćenih naučnih rezultata, jer ako je studiji općeg karaktera moguće početi ab ovo, rad ovakve vrste je u prvom redu determiniran samim Šenoinim tekstovima. Zbog svega toga čitav niz jezičnih ili izraznih problema iznesen je u ovoj radnji samo u pregledu – onako kako sam ih pronašao u Šenoinu jeziku. Moj se komentar sveo na povezivanje ili tumačenje tih primjera. Priznajem, to se može shvatiti kao nedostatak. Ali je opet s druge strane evidentno da se ta „sveobuhvatna širina“ ne bi mogla združiti sa radom ovakve vrste, i prije bi mu bila na teret negoli na korist. Ovo podjednako vrijedi za Šenoin jezik i za stilografiju Šenoina jezika.
Zbog tih se razloga rad ovakve vrste morao ograničiti i u citiranju ili spominjanju već postojeće literature o pojedini pitanjima koja je naša nauka već obradila. Nastojao sam tu pronaći pravu mjeru. Spominjem članke, rasprave, studije, knjige ako sam se poslužio njihovim rezultatima, ili ako za to postoji neki drugi spomenuti razlog. U ostalim slučajevima, npr. ako su problemi jasni i u mojoj eksplikaciji Šenoina jezika – a ti su problemi već i prije naučno postavljeni i prihvaćeni – nisam smatrao potrebnim da to navodim. Najviše zato što mi se čini da bi to dovelo do beskonačnog citiranja, a to bi opet dovelo do različitih formalnih i sadržajnih smetnji.
Istina, time se nanosi i nepravda prema čitavome nizu izvrsnih članaka, studija, rasprava – koji se na neki način upuštaju u sličnu problematiku kojom se bavi i ovaj rad. Tako je npr. u Umjetnosti riječi u nekoliko posljednjih godina objavljeno desetak članaka koji se posredno ili neposredno dotiču istoga područja koje ovaj rad objavljuje u stilografiji.
Na kraju, htio bih se zahvaliti prof. dru Ljudevitu Jonkeu za savjete i stručnu pomoć koju mi je pružio u toku rada.