Sabrat ćemo tek nekoliko općih zapažanja i mogućih poticaja za buduća čitanja. Prije svega, što je početna i završna pozicija ovog ogleda, suvremeni hrvatski načini pisanja tekstova dužega daha o nogometu ne mogu se svesti na jedan tip, premda im je okvirna tema ista. Možda se to može činiti samorazumljivo, ali nije zgorega ponoviti. Nogometni kolumnisti razlikuju se i prema odsječku ukupnosti nogometa koji rasvjetljavaju i prema ukupnosti jezika kojim to čine. Razlikuju se uostalom – upravo se izrazito razlikuju – i prema količini napisanih tekstova. A sadržajno i jezično gradivo zacrtalo nam je onda i pristup pojedinomu kolumnistu.
Kako je u Uvodu naznačeno, grubo sito koje razlučuje kolumnista kroničara, kolumnista fenomenologa, kolumnista analitičara, kolumnista trenera, kolumnista aktivista i kolumnista nogometaša može se doraditi dodatnim rešetkama, drugačijim mjerilima: piše li kolumnist o nogometu u užem smislu ili ne te, ako piše, piše li o nogometu na razini istaknuta pojedinca ili na razini momčadske sportske igre; piše li objektivno ili ne, što uključuje i odnos prema vlastitu jeziku; piše li individualno ili ne, tj. zastupa li isključivo svoju autorsku poziciju – jer svi prikazani kolumnisti pišu u prvome licu – ili je kao autor glasnik kolektiva, koji god to bio i koliko god autor bio svjestan tog svojeg glasništva. Mjerila su dakako i sama podložna doradi, no već s tima trima dobivamo dovoljno mogućih kombinacija.
Kroničar Tomislav Židak istaknut je predstavnik tradicionalna, uvriježena novinarskoga pristupa nogometu: insajderskoga i impresionističkoga, onoga kojemu nije odveć stalo do kompliciranja analitikom. K tomu u Židakovu slučaju osviještena i raspisana jezika. Premda prvorazredni pisac prvoga lica singulara, Židak je zastupnik dobra dijela navijačkoga puka.
Fenomenolog Boris Dežulović ne zastupa puk, prije bi se reklo da ga izokretanjem vizure i desakralizacijom sportskih uspjeha s kojima se puk identificira – provocira. Provokacija je to jača što je kolumnist britkiji, domišljatiji i duhovitiji. Kad piše o Hajduku, Dežulović je kroničar i zaljubljenik, piše iskustveno i temeljeno na mnoštvu povijesnih podataka.
Analitičar Mihovil Topić predstavnik je inovativna vala nogometnih publicista, koji je analitiku, znanstveniji i autsajderski pristup nogometu unio u srednju struju namijenjenu široku krugu čitatelja. Pod autsajderski tu razumijemo doslovno izvanjski, objektivan, onaj koji ne ovisi o onome što se čuje u neposrednu druženju reportera s akterima nogometne igre, nego o neutralno, izvanjski prikupljenim podacima, njihovoj raščlambi te vlastitu educiranu opažanju. Koliko god prštao nogometnom terminologijom, Topićev je jezik suzdržaniji.
Trener Ilija Lončarević ne piše kolumne, nego analize pojedinačnih utakmica pojedinačne momčadi. Te analize uglavnom nisu analitične, nego u dobroj mjeri reproduktivne. Jezični sladokusci u njima će naći malo zanimljiva gradiva. To nije vrijednosni sud, naprotiv pitkost Lončarevićevim analizama može priskrbiti popularnost u manje zahtjevna čitateljstva.
Aktivist Dean Duda zahtjevan je, od čitatelja očekuje ne samo društveni angažman protiv nepravde suvremena svijeta, koja svoj izrazit oblik ima u profesionalnome nogometu, nego i umni angažman povezivanja bljeskova eliptičnih rečenica. Neuvijeno kori nogometni konzumerizam. Unutar okvira nogometnih kolumnista jezično posve osebujan.
Nogometaš Aljoša Vojnović nogometni je pokajnik, potkazivač samoga sebe, ali – pretpostavljamo – glasnik mnoštva nogometaša slične karijere. Piše razgovornim generacijskim jezikom, s kojim se mnoštvo može poistovjetiti, ali piše dobro. Unutar okvira nogometnih kolumnista drugačiji perspektivom neposredna sudionika.
Sve u svemu: samo šestorica kolumnista, a izrazito različita šestorica. U nekim se odlikama neočekivano presijecaju i čine zasebne podskupove. Bilo komu pravo ili krivo, šestorica se dijele i prema tomu koji od njih pričaju hrvatski, a koji ne; pa eto i najstariji među njima priča, ono, znači, totalno. Dalje bi se slične odlike i mjerila mogli provjeravati u novinarâ i publicistâ poput Zvonka Alača, Dine Begića, Aleksa Buvača, Andreja Buvača, Saše Čobanova, Sinana Gudževića, Aleksandra Holige, Saše Ibrulja, Ivana Ivkovića, Antonija Juričića, Bernarda Jurišića, Predraga Jurišića, Vice Karina, Josipa Korde, Dražena Krušelja, Stjepana Matija, Nike Matičevića, Roberta Matteonija, Magdalene Mrčela, Nikole Lipovca, Davorina Olivarija, Tomislava Packa, Luke Pivka, Dee Redžić, Marka Silova, Dubravka Sušeca, Domagoja Starčevića, Marka Štrkalja, Tomislava Viduke, Jurja Vrdoljaka, Luke Vujića i brojnih drugih (naveli smo ih abecedno, uglavnom prema sjećanju, bez namjere da nekoga posebno istaknemo ili zaboravimo spomenuti). Mi zasad stajemo.