Aljoša Vojnović (Osijek, 1985). Bivši nogometaš, zadnji vezni, igrao ponajduže u Osijeku, Slaven Belupu i RNK Splitu te u još nekim hrvatskim i inozemnim klubovima, „u karijeri sam promijenio 12–13 klubova“ (AV 13. 11. 2020). Studijski komentator na televiziji, na mrežnome portalu Telesport piše kolumnu Aljoša s druge strane ogledala. Pregledani korpus čini tridesetak kolumna objavljenih ondje od 2019. do 2023. godine, uključujući intervju koji je Vojnović vodio s nekadašnjim igračem Nenadom Bjelicom, danas trenerom, kojemu je jednu kolumnu i posvetio (usp. AV 9. 9. 2020). Vojnović je u nas rijedak slučaj bivšega profesionalna nogometaša (2003–2019) koji piše tako da je odmah jasno da je posrijedi bivši nogometaš, kao što to primjerice radi i bivši njemački reprezentativac i igrač Bayerna branič Philipp Lahm (München, 1983), čije se njemačke kolumne na Telesportu prevode pod stopljeničkim naslovom Lahmentiranje (izvorno na portalu Zeit Online pod naslovom nj. Ansichten eines Fußballers). Da se razumijemo, mnogo je bivših nogometaša koji pišu analize utakmica poput trenera, neki od njih i jesu treneri. Primjerice u nas u vrijeme pisanja ovoga ogleda na Dalmatinskome portalu komentare ili kraće analize utakmica Hajduka i hrvatske reprezentacije piše, odnosno od listopada 2022. do travnja 2024. godine napisao ih je osamdesetak Hrvoje Vejić (Metković, 1977). Na mrežnome portalu Index analize utakmica Dinama i hrvatske reprezentacije znade napisati bivši nogometaš i trener Nikola Jurčević (Zagreb, 1966), ali i njegove su analize zapravo trenerske, slične onima Ilije Lončarevića, osim toga manje ih je od Lončarevićevih. Slično je s analizama utakmica Dinama, Hajduka i Hrvatske reprezentacije koje na Indexu piše nekadašnji napadač, sada trener Igor Pamić (Žminj, 1969). Osobito je pak zasad malo analiza koje također na Indexu kadšto objave bivši vratar Vladimir Balić (Vinkovci, 1970), koji prati Hajduk, potom bivši branič, sada trener Samir Toplak (Varaždin, 1970), koji piše o reprezentaciji i Dinamu, te bivši napadač, sada također trener i televizijski komentator Marko Lozo (Split, 1988). Ako bismo se malo vratili u prošlost, sjetit ćemo se da je tamo negdje 2016. kraće tekstove o reprezentaciji u Sportskim novostima pisao veliki nogometaš i sada trener Robert Prosinečki (Villingen-Schwenningen, Njemačka, 1969). Zacijelo je takvih slučajeva mnogo, čitateljstvu je uvijek atraktivno čitati što ima reći bivši velikan. No Vojnović piše drugačije od svih pobrojenih, jednostavno rečeno: piše kao nogometaš, ne kao trener ili trenerski aspirant koji važe riječi eda se ne bi zamjerio potencijalnim poslodavcima. Osim toga Osječanin je, nogometaš i navijač Osijeka, što ga u našem jezično uvjetovanu odabiru čini posebnim i vrijednim pažnje. U kolumnama – kažemo, po ovome se ističe među napisima drugih bivših nogometaša – Vojnović načelno ne prati nogometne aktualnosti, konkretne utakmice, igrače, klubove i nacionalnu reprezentaciju, nego uglavnom iznosi osobne reminiscencije iz mladenaštva i netom završene nogometaške karijere, tj. predočava: „kako svijet nogometa izgleda iznutra, odnosno kakvim ga doživljavaju nogometaši“ (AV 8. 12. 2019). To čini – dojam je – iskreno, ispovjedno, autoterapijski, tražeći sebe sama nakon igračke karijere, kad igrač izgubi nogometni teren (tlo) pod nogama.
S tom ćemo iznenađujućom iskrenošću i započeti, primjerice o svojem debiju za prvu momčad Osijeka Vojnović će napisati ovako, ušao je pred kraj utakmice s Cibaliom:
Rastrčao sam se po terenu kao muha bez glave i dobrih 10 minuta nisam ni prismrdio lopti. Iskreno, na početku uopće nisam imao pojma što radim niti što bih točno trebao raditi. (AV 6. 5. 2021)
Reklo bi se – dobro, ništa posebno, nije bogzna kakva hrabrost napisati takvo što. Međutim iskrenost u Vojnovića kadšto poprimi pokajničke razmjere, koji zainteresirana čitatelja mogu upoznati s onim što se nogometašu doista vrti po glavi. O dobu neposredno nakon što je okončao karijeru i našao se na čistini stvarnosti bez nogometa kolumnist piše ovako:
A sad, kad je karijera iza mene, brine me hoću li ubrzo biti zaboravljen. Kako ću se nositi s time što će odobravanje i uvažavanje okoline kopnjeti iz dana u dan. Znam, nekome – zapravo, većini – to zvuči sasvim trivijalno, jer ljudi oko nas imaju puno većih i ozbiljnijih problema. No, za sportaša, za egotripera kakav sam ja, pomisao da ću uskoro postati nebitan je bolna. (AV 19. 11. 2019)
Lagao bih kad bih rekao da nije bilo panike. [...] sa završetkom karijere nastupilo je doba velikih unutarnjih previranja i pitanja na koja nisam imao odgovore. (AV 25. 3. 2021)
O jednom svojem namjernom prekršaju ovako, valja primijetiti leksički odabir pokvareno:
Ali u drugom sam se poluvremenu počeo natezati s jednim od suparničkih stopera. Ulazili smo u puno duela, a on je bio nešto niži od mene pa bih mu uzeo gotovo svaki skok. Nije mi ostajao dužan, lupali smo jedan drugoga i slutilo je na sranje. Kad mi je uzeo jednu loptu, proganjao sam ga i dobrano s leđa izgazio po petama, onako pokvareno i namjerno, zaradivši žuti karton. (AV 16. 5. 2020)
O vremenu kad je bio ozlijeđen pa s tribina gledao utakmice svoje momčadi i s osobitom zavišću igrača koji bi igrao njegovu poziciju:
To me ubijalo. Ponekad sam, gledajući utakmicu, valjda nesvjesno počeo navijati za suparničku ekipu. Da, stvarno. I u trenutku kad bih to osvijestio, osjećao bih se posramljeno i pokušavao sam sebi objasniti zašto, ali nije bilo teško dati odgovor na to pitanje. Želio sam biti potreban. Želio sam da se osjeti koliko nedostajem. Želio sam ja biti „taj“. Uvijek bih posebno pratio kako je odigrao suigrač na mojoj poziciji i, koliko god to zvučalo trivijalno, ružno, smradovski... Bilo je jače od mene. [...] Možda vam ovakva priča, međutim, malo približi što to s mentalne strane znači nositi se s teškom ozljedom. (AV 8. 3. 2020)
Slično o mlađem igraču koji igra istu poziciju pa starijega izgura iz prve momčadi, opet s razgovornim leksičkim odabirom smrad(ov)stva kao odlike hulje:
Nisam, naravno, bio svetac; imao sam svojih epizoda smradstva kojima se ne ponosim. [...] Na početku moje treće godine u RNK Splitu u momčad je stigao Marko Rog. Odmah se vidjelo da mali leti po terenu i bio mi je supersimpatičan i drag... Dok je sjedio na klupi. Kad me nakon mjesec-dva izgurao iz prvog sastava, u trenutku se i moj odnos prema njemu promijenio. Mogu sa sigurnošću reći da mu nisam nimalo pomogao da se navikne na novi grad, novi klub i novu svlačionicu. Ponekad taj profesionalizam i borba za samog sebe na površinu izvuku našu najgoru stranu; to je možda i razumljivo i sam sebi sam takvo ponašanje bez problema opravdavao, ali danas mi je žao što nisam bio iznad toga i pokazao se kao veći čovjek. (AV 13. 11. 2020)
Takve otkrivačke autoreflektivne rečenice doista rijetko čitamo, eventualno ćemo ih čuti u nekom intervjuu, ali napisane u 1. licu singulara one zvuče osobito uvjerljivo i vjerodostojno. Usput: Marko Rog imenovan je. Kolumnist to čini samo kad nekoga spominje u pozitivnu kontekstu. Ponovit će se slično s onomad također mladim Antom Rukavinom, godinu dana mlađim od Vojnovića, koji ga je poslije jedne utakmice pitao da trenira li što privatno, zbog čega se Vojnović postidio jer „nisam se davao nogometu onoliko koliko sam trebao“ (AV 18. 3. 2022). Kad o kome piše negativno, obziran je i nikad ne imenuje o kome je riječ.
Vojnović nadalje normalno piše da je egotriper (usp. AV 16. 11. 2019, AV 23. 9. 2022), svjestan je svojih dometa, nema „nijedan trofej u karijeri“, nije „osvojio nikakvu ozbiljnu i priznatu individualnu nagradu“ (AV 19. 11. 2019), dijete je „miješanoga braka“ u poslijeratnom Osijeku (AV 31. 8. 2020). Nije da je morao javno izreći taj privatan podatak, njime se samo želi istaknuti rana spoznaja autsajderske, ne-favoritske pozicije, pozicije underdoga, kako se to engleski veli, kako to i Vojnović piše (AV 31. 8. 2020). Vojnović može biti i iskreno samouvjeren, primjerice kad piše o kapetanskoj traci, koju je ponekad „neskromno“ bio zaslužio više od drugih (usp. AV 19. 10. 2020), kao što mu je jasno da bi vjerojatno bio imao bolju karijeru da nije bio svojeglav u pregovorima, s ne posebno originalnom, ali posve prikladnom metaforom džungle profesionalnoga nogometa:
Naposljetku je to završilo tako da me nitko nije zastupao. Sve sam pregovore vodio sam, razgovarao s direktorima, predsjednicima i trenerima.
Kakav konj.
To je najgore što si jedan nogometaš može napraviti, jer svi ti menadžeri/agenti/zastup[n]ici su tu s razlogom; oni su naši vodiči kroz čudnovati svijet profesionalnog nogometa, kroz tu džunglu u kojoj je teško sam naći pravi put. (AV 8. 1. 2021)
Na drugome mjestu bit će originalniji, upotrijebit će ekosistem, pa će govoreći o legionarima, nogometnim pečalbarima ili gastarbajterima, napisati da su se „hrabro otisnuli u nepoznato i pokušali pronaći svoje mjesto na travnjacima ovog prenapučenog nogometnog ekosistema“ (AV 13. 11. 2020). Konačno o odnosu prema sucima i suđenju, tj. o odnosu prema suđenju kad znaš da sudac hotimice ili nehotice sudi tebi u korist Vojnović piše ovako:
Zašto se nismo pobunili kad vrlo dobro znamo kakav je osjećaj kad te netko potkrada?
Nismo zato jer, eto, krađa je sranje samo kad je na našu štetu – a kad je za nas, onda je OK. Zato što smo i mi licemjeri i konformisti u ovom društvu koje karakterizira sebičnost i selektivno pamćenje kad je u pitanju svaki oblik nemoralnog ponašanja, a ne bilo kakva osjetljivost na nepravdu. (AV 10. 6. 2020)
Na pitanje je li sve to s nogometom i karijerom vrijedjelo truda i vremena – ne zna odgovora „do daljnjega“ (AV 5. 4. 2020). Takvim izljevima iskrenosti i naknadna samoprijekora Vojnović gradi svoju vjerodostojnost i pridobiva čitatelja, kao negativac u filmu koji pridobije gledateljeve simpatije. Filmska prispodoba dobro liježe jer ni Vojnoviću nije strana, popkulturne filmske reference nahodimo od prvoga teksta i replikantova sjetna kišna monologa iz Istrebljivača s trenucima u vremenu i vremenu za umiranje (AV 16. 11. 2019, s poveznicom na isječak na YouTubeu) preko 8 milja (AV 20. 12. 2029) do prijelaza na „tamnu stranu Sile“ iz Ratova zvijezda (AV 8. 12. 2019, tamna strana pritom je komentatorska tezga na televiziji). Možda reference jesu prvoloptaške, no svejedno pridonose živosti kolumne. Osim toga spomenuti su Pearl Jam (AV 19. 11. 2019), Jenna Jameson, Freddie Mercury, Edo Maajka (AV 4. 5. 2020), Zabranjeno pušenje (igra za raju i zanemarivanje taktike, AV 15. 10. 2021), Jimi Hendrix (AV 1. 12. 2023), računalne igre World of Warcraft (AV 17. 4. 2020) i Football Manager (AV 19. 10. 2020, AV 1. 12. 2023), najzad od književnosti neprimjetno, nenapadno Marcel Proust, tek kao „knjiga iz srednjoškolske lektire“ u kojoj kolačić „otvori prozor u izgubljeno vrijeme, neki osjetilni detalj u trenutku baci u djetinjstvo“ (AV 1. 3. 2021), a za metaforu su poslužile Snjeguljica, ružne sestre i zla kraljica (AV 8. 12. 2019) te Alica s druge strane zrcala (što je u parafrazi iskorišteno za naslov kolumne). Naslovno „O, kapetane, moj kapetane“ (AV 19. 10. 2020, prepjev stiha Walta Whitmana) zasad ćemo pripisati uredničkoj intervenciji u opremi teksta. Izdvojene kratke prve rečenice, kojima poput Židaka (usp. § 3) Vojnović efektno uvodi u kolumnu, smatrat ćemo autorskima:
Kraj. (AV 16. 11. 2019)
Djelovao je poput duha. (AV 20. 12. 2019)
Opet sam prije utakmice imao tremu. (AV 8. 3. 2020)
Mislim da sam u karijeri vidio više muških spolovila od Jenne Jameson i Freddieja Mercuryja zajedno. (AV 4. 5. 2020)
Kad sam Danija Olma onako dobrano posložio na zemlju u jednom duelu, skočila je valjda kompletna Dinamova klupa. (AV 16. 5. 2020)
Sijevalo je sa svih strana. Tresla se stativa, tresla se i prečka. (AV 31. 8. 2020)
Njemu su i skandirali drugačije nego drugima. (AV 9. 9. 2020)
Oko nas je bio mrkli mrak kao u guzici. (AV 1. 10. 2020)
Kako to ide? (AV 8. 1. 2021)
Lagao bih kad bih rekao da nije bilo panike. (AV 25. 3. 2021)
U jednom trenutku se to činilo kao dobra ideja. (AV 15. 5. 2021)
Bikara je imala štih Divljeg zapada. (AV 16. 7. 2021)
Pojeo nas je. (AV 18. 3. 2022)
Bio sam princeza. (AV 23. 9. 2022)
Dan je bio identičan onome prije toga i onome idućem. (AV 1. 12. 2023)
Budući da znadu biti enigmatične navlakuše, što im je i cilj, objasnit ćemo pokoju. Ne da bismo prepričavali štivo, nego da pokažemo raspon Vojnovićevih tema. „Kraj“ je početak prve kolumne, napisane nakon što je kolumnist „objesio kopačke o klin“ pa se sad pita kako nastaviti život „kad od svoje 10. godine ganjam loptu i to je jedino što znam raditi“ (AV 16. 11. 2019); to je zapravo ponornički lajtmotiv svih Vojnovićevih kolumna, malo-malo pa opet izbije na vidjelo. Rečenicom „Djelovao je poput duha“ počinje kolumna o igraču koji mjesecima nije primio plaću, tj. o svim onim mnogobrojnim igračima koji životare na naličju glamura profesionalnoga sporta. Rečenicom „Opet sam prije utakmice imao tremu“ otvara se kolumna o svemu onome što u profesionalnome sportu nose dugotrajne ozljede, one koje određuju karijeru, i kako se sportaš s njima nosi fizički i psihički. „Kako to ide?“ briljantan je razgovorni uvod u kolumnu koja objašnjava kako se u profesionalnome sportu dogovaraju transferi, tko je sve i kako uključen u podjelu novca te kako se u svemu tome nogometaš može snaći. „Njemu su i skandirali drugačije nego drugima“ odnosi se na Nenada Bjelicu, a „Pojeo nas je“ na mladoga Luku Modrića, u kolumni koja je posvećena vječitu pitanju odnosa dara, nadarenosti, talenta i – radne etike. Rečenicom „Bio sam princeza“ kolumnist kaže da je na početku karijere bio polušpica i desetka, a potom su ga treneri spustili na zadnjeg veznog; kolumna govori o tome što to zapravo znači igrati zadnjeg veznog. Vojnović piše o problemu dokolice i kocke u suvremenu profesionalnome sportu (što se tiče ovisnosti, on je gejmer i pušač, ali nikad kockar, usp. AV 1. 12. 2023), o onome što se događa iza vrata svlačionice, o publici i njezinu odnosu prema klubu i nogometašima, o sucima i suđenju kao lošem dijelu hrvatskoga nogometa (s anegdotama iz prve ruke), o tome koliko igraču znači taktika (znači mu jako puno, osobito kad mu ju trener zna dobro prenijeti), o važnosti malih, „industrijskih“ klubova za razvoj nogometa, o tome što nogometaš može poslije nogometne karijere (jer većina ih zapravo ne osigura egzistenciju), o tome što znači biti stranac ili autsajder u klubu, o svojem debiju za prvu momčad i svojoj prvoj nogometnoj lopti, o nogometašima kao selebritijima društvenih mreža („Bitni su lajkovi, šerovi, tvitovi...“, AV 8. 12. 2019), o nenogometnome osoblju u klubu (što igračima znače oružari, fizioterapeuti iliti fiziji, čistačice i ljudi koji uzgajaju travnjak), o socijalnoj nepravdi suvremenoga nogometa, o grubostima i simuliranju u nogometu, o igri glavom i kako ju igrač može unaprijediti (i zašto je to važno, uključujući sva pitanja prevencije ozljeda). Ukratko: izvanredan raspon tema pokriven iz osobne i uvjerljivo pokrijepljene vizure.
Što se jezika i stila tiče, najkraće bi se moglo reći ovako: Vojnović dobro piše. Umije ispreplesti reminiscencijsko pripovijedanje s pseudodijaloškim diskursom pripovjedača i zamišljena čitatelja, neutralan s razgovornim diskursom, pričem će rabiti nogometni žargon, generacijski sleng (uključujući engleske interpolacije i razgovorni vulgarizam) i gdješto posrećenu metaforu, biva obavijestan na način na koji drugi kolumnisti nisu. Dometnimo usput čitatelju na znanje što kolumnist na pojedinim mjestima o sebi veli, bez namjere da u to osim dokumentarne ispovjedne iskrenosti u autokontekstualizaciji išta učitamo (to prepuštamo drugim čitateljima):
Medijska eksponiranost kojoj sam bio izložen nakon objave da sam objesio kopačke o klin, a pogotovo nakon priče koju sam napisao za Telesport i njome debitirao kao autor u pisanim medijima, bila je možda i veća od bilo čega što sam iskusio za igračke karijere, barem ako pogledamo količinu intervjua i drugih javnih istupa. (AV 8. 12. 2019)
Prije nego što sam završio srednju školu, koju sam obožavao, maštao sam o tome da postanem profesor hrvatskog i engleskog; i dan-danas sebe vidim u toj ulozi, ali osjećam da je taj vlak davno prošao. (AV 5. 4. 2020)
Oprostit ćete mi, nadam se, na prekomjernoj sentimentalnosti ove kolumne. Moj zanat nisu riječi, nego lopta (AV 1. 3. 2021)
Za onog tko nije pratio HNL i(li) moju kolumnu na Telesportu, ja sam u biti no-namer. (AV 11. 4. 2021)
Jer, budimo realni, igranje nogometa nije cijepanje atoma. Zato ni uloga stručnog komentatora ne treba biti izmišljanje tople vode. (AV 11. 4. 2021)
Pokušat ćemo popisati nekoliko odlika Vojnovićeva jezika, stila i gradiva koje su nam iznova upadale u oči i – smatramo – opravdavaju uvodnu ocjenu vještine pisanja. Prvo, kolumnist će svoje pripovijedanje rado dinamizirati asindetskim gomilanjima i promjenama glagolskoga oblika i lica, kako se već čini u živu pripovijedanju koje odmiče od neutralna. U predbožićnoj kolumni u kojoj piše o nogometašima koji mjesecima igraju bez plaće stavit će ovako:
Obično je u ovom razdoblju lijepo biti nogometaš: džepovi puni para, putovanja, krpice, izlasci, zabave. Ima se, može se. (AV 20. 12. 2019)
Kako je to stvarno izgledalo u klubu koji je kuburio, opisat će kolumnist ovako:
U tom je trenutku stanje bilo takvo da je, recimo, glavni fizio Splićo redom žicao fizioterapeute iz svih klubova protiv kojih smo igrali da mu daju bilo što: krema za masažu tu, Voltaren tamo, tejp, hladni sprej, Deep Heat... Daj šta daš. Naš oružar Vlado nije imao dovoljno dresova za utakmice – jednom nosiš M, drugi put XL, na trećoj imaš neki drugi broj na leđima... A kad bismo putovali na gostovanja i stali na benzinskoj, nitko od igrača ne bi izašao iz busa jer nije imao ni kune u džepu. (AV 20. 12. 2019)
Elementarno morfološki: krene se s perfektom, potom asindetsko krema tu, Voltaren tamo, tejp..., pa se umetne imperativno-prezentska fraza daj šta daš, pa perfekt, pa pripovjedno 2. lice prezenta nosiš, imaš (sa značenjem 1. lica), pa najzad kondicional za iterativnu prošlost (bismo putovali i stali, ne bi izišao). Sve u svemu: mala škola hrvatske žive pripovjedačke morfologije, pogodan predložak za jezične vježbe čak i na fakultetskoj razini. I sve završi negacijom profesionalizma, naime više igrača unajmilo je jedan stan pa su bili supodstanari:
Riješili su to tako što su se nekako skrpali za jednu stanarinu i potrpali svi zajedno u jedan stan. To nije profesionalizam, to je ekskurzija. (AV 20. 12. 2019)
U slengu pisca ovog ogleda za takvu bi se situaciju reklo maturalac, Vojnović kaže – ekskurzija. Još jedan primjer takve pripovjedačke vještine imamo u kolumni o sucima, asindetski niz faul tu, faul tamo... ujedno je most iz 3. lica plurala u 2. lice singulara, što se potom ispreplete:
Što se arbitara tiče, oni najbolji među njima znaju usmjeriti utakmicu u željenom smjeru bez da aktere na terenu, trenere i navijače strefi kolektivni moždani udar. Oni to odrade fino, perfidno. Faul tu, faul tamo. Žuti tu, a tamo ne. Korner, ofsajd – dovoljno. Prvo zaštiti sebe. Ne moraš dati crveni karton i svirati penal da bi nekoga pokrao. Javnost će se kasnije fokusirati isključivo na jednu ili dvije sporne ključne odluke, ali ako si pametan, moći ćeš izbjeći donošenje takvih i proći ispod radara. (AV 10. 6. 2020)
Pa ponovo u kolumni o taktičkoj naobrazbi igrača, opet s pripovjednim imperativima i nizanjem bezglagolskih kratkih rečenica:
U ekipama u kojima sam igrao smo puno, puno više uigravali obranu nego napad. Prelijevaj tamo, prelijevaj vamo. Druga lopta. Treća. Nije padalo previše golova, a vjerojatno su treneri prvenstveno iz straha za svoj posao češće birali zatvorenije taktičke varijante. (AV 15. 10. 2021)
Drugo, kolumnist će rado upotrijebiti metaforu, bilo nenogometnu na nogomet bilo obratno, nogometnu na izvannogometni svijet. Što se nogometa tiče, džunglu i ekosistem već smo spomenuli, a bude tu i prispodoba sirenskoga zova i plovidbe, metafora plesa i aduta:
Za nas bivše igrače, nogomet je poput prekrasne sirene iz legendi koja s hridi doziva umorne pomorce što ni sami nisu sigurni kuda plove. Potpuno te očara i zavede, ali kreneš li na tu hrid, po svoj prilici ćeš doživjeti brodolom. [...] Hoću li se jednom vratiti sirenskom zovu lopte? Ne znam. Ne vjerujem. (AV 9. 8. 2020)
I tako je, u kadetskom uzrastu, započela moja epopeja s agentima – menadžerima, kako ih ovdje volimo zvati. Bio je to ples u kojem sam griješio i za koji nikad nisam naučio korake. (AV 8. 1. 2021)
[...] a oni se u tim vodama snalaze kao iskusni navigatori i normalno je da ih igrači žele uz sebe. (AV 8. 1. 2021)
No, ako se taj put pokaže nedovoljno uspješnim, moraš se suočiti s tim da si bacanjem svih aduta na nogometnu karijeru sebi uvelike otežao tranziciju sa sebe kao sportaša na nekog drugog, još uvijek neodređenog sebe. (AV 25. 3. 2021)
Kadšto se pak nogometno, općenito sportsko stanje stvari prenese na život u nogometnoj mirovini, na novome poslu, i to – zanimljivo – osviješteno:
Ljudi često koriste metafore iz nogometa u svom privatnom i poslovnom životu. Fora je, međutim, kad se nađete s druge strane i shvatite da lekcije iz nogometa vrijede i u stvarnom svijetu i da vam mogu pomoći da se u njemu snađete. Danas radim uredski posao. Kad sam došao u firmu, malo sam toga na laptopu znao napraviti [...] Ali malo-pomalo sam počeo hvatati konce; uspio sam iskontrolirati ego i prihvatiti činjenicu da sada, u ovoj „svlačionici“ u kojoj sjedi šestoro ljudi koji ubijaju u svom poslu, nisam kapetan nego tek neki mali braco, junior koji se probija u prvi sastav. (AV 9. 8. 2020)
Niti jedna odluka koju u životu donesemo nije zicer. Sve su to nekakve polušanse. (AV 9. 8. 2020)
Treće, razgovorni leksik. Blago pogrdnu sintagmu mali braco (usp. gore AV 9. 8. 2020) – ako nije pogrdna, svakako se izriče von oben – nahodimo na još jednome mjestu, kad kolumnist prepričava kako mu se sudac, tj. ironično gospon sudac obratio svisoka:
Odlučio je, eto, da me neće isključiti, ali kako mi na uvrede nije smio uzvratiti nogom u glavu, onda je ispalio: „Pogledaj gdje ti igraš, a ja sudim Ligu prvaka“... Okej, znači, ja sam u njegovim očima bio mali braco koji igra seljački HNL, a on uspješni gospon sudac koji sudi u magnetičnoj Ligi prvaka. (AV 10. 6. 2020)
Dvostrukom – leksičkom i derivacijskom – deminucijom usporedna je malomu braci sintagma mali čikica (zadužen za pumpanje lopti), koju također nahodimo (usp. AV. 19. 10. 2020). Smatrat ćemo ih razgovornima (i eventualno osječkima), a unutar Vojnovićeva razgovornoga leksičkoga sloja mogu se dalje bez oštrih razdjelnica uočiti opći sloj (usp. npr. gore seljački HNL ili zaključni veznik znači, što se klati između konektorske uloge i nametljive poštapalice), koji uključuje anglizme (usp. gore okej) i neadaptirane engleske riječi te vulgarizme (v. dalje), žargonski nogometni sloj (usp. gore zicer) i najzad osječki sloj, kojega i nema mnogo (v. dalje). Ako bismo sveli na ogledne rečenice, to bi mogle biti ove dvije autoreflektivne:
Štajaznam, puno sam lajao i kenjao, dobar dio onih koji me pamte kao igrača možda me smatra grubim, ali pretpostavljam da sam većini suparnika na terenu bio više iritantan nego grub. (AV 16. 5. 2020)
Od princeze sam se pretvorio u sikiru i kao takvog me, budimo realni, većina vas koji ovo čitate pamti. (AV 23. 9. 2022)
U prvoj imamo osviješteno grafijski srašteno štajaznam, činjenicu novijega doba, i glagole lajati i kenjati, oba posve razgovorna i pogrdna za ʻgovoritiʼ, drugi relativno vulgaran. U drugoj se vidi koliko je unutar leksika nezahvalno trijebiti slojeve jer sikira kao nogometni žargonizam za zadnjeg veznog igrača, defenzivca destruktivca, na koju je poziciju Vojnović s pozicije polušpice, desetke, ofenzivca kreativca (princeza je kolumnistova intervencija) prebačen na početku karijere, ujedno je regionalna činjenica ikavske Slavonije, koja se dalje u kolumni prebacuje u nadregionalno žargonsko vodonoša; s druge strane – nastavimo li tragom tzv. refleksa jata – svojega će djeda Vojnović zvati deda (AV 5. 4. 2020), ne ni djed(a) ni did(a).
Opći razgovorni leksički sloj ili sloj koji nadilazi regionalne granice te pokriva veće zone hrvatskoga jezičnoga prostora naći ćemo primjerice u glagolima forsati ʻforsiratiʼ (AV 16. 11. 2019), zakucati ʻuništitiʼ i izbušiti ʻpotkopati, potajice ugroziti čiji položajʼ (AV 20. 12. 2019), napenaliti ʻudaritiʼ i peglati ʻudaratiʼ (AV 16. 5. 2020), skužiti ʻshvatitiʼ (AV 1. 10. 2020), žicati ʻmoljakatiʼ (AV 20, 12. 2019, AV 10. 10. 2020), štrikati ʻiščekivati, živcirati seʼ (AV 31. 8. 2020), u kolokaciji treme s glagolom prati (AV 6. 5. 2021), u frazama biti u banani ʻbiti lošeʼ (AV 10. 6. 2020) i skinuti gaće ʻpredati se bez borbeʼ (AV 31. 8. 2020), potom u imenicama poput starci ʻroditeljiʼ (AV 6. 5. 2021), padobranac ʻuljezʼ (AV 28. 1. 2021), pedala ʻotkazʼ (AV 9. 8. 2020), tekma ʻutakmicaʼ (AV 9. 8. 2020), jazavac ʻbezveznjak, naivacʼ (AV 13. 11. 2020), kokošar ʻsitni prekupacʼ (AV 28. 1. 2021), neugodnjak ʻneugodnostʼ (AV 28. 1. 2021, AV 6. 5. 2021), šljaga ʻšamar, udarac u glavu, otrežnjenjeʼ (u neočekivanoj kolokaciji – rezultat je bio prava šljaga, AV 31. 8. 2020), lik ʻmuška osobaʼ (AV 1. 10. 2020), pravi baje, macani i frajeri (AV 8. 2. 2021), konačno u tipičnim pridjevima loše kvalifikacije šugav (šugava ocjena u novinama, AV 8. 12. 2019) i žnj (ŽNJ liga, AV 8. 3. 2020) te sveprisutnim bez da, totalno i pričati, o kojima smo dosad već dosta „pričali“, pa više nećemo (usp. §§ 5, 6).
U nadregionalni razgovorni leksički sloj ulaze i više ili manje adaptirani anglizmi u rasponu od frend (AV 5. 4. 2020, AV 6. 5. 2021), mjuza (AV 1. 10. 2020), vibra (AV 11. 4. 2021), nije bed (AV 4. 5. 2020, AV 8. 2. 2021), hardcore fanovi (AV 15. 5. 2021) i fensi ekipa (AV 4. 5. 2020) do selfie (AV 16. 11. 2019), spoiler (AV 18. 3. 2022) i screenshotati (AV 11. 4. 2021). Kadšto prijeđu u svojevrsnu nezgrapnu inovaciju poput blatantne pogreške sudaca (AV 10. 6. 2020, usp. e. blatant ʻočit, besramanʼ), a kadšto rečenični kalk može imati domišljatu notu, koju prepoznajemo u iskustvu s planinarenja – jedan lik je imao žulj koji je imao žulj koji je imao žulj (AV 1. 10. 2020), manje domišljato u općem mjestu noćnoga života lasvegaških kockarnica privedenu nogometnim svlačionicama – ono što se dogodi u svlačionici, ostaje u svlačionici (AV 4. 5. 2020)
Uz takve engleske importe Vojnović bez mnogo ustezanja i počesto u svoj jezik interpolira i engleske riječi i sintagme koje u suvremenu hrvatskome razgovornome jeziku mlađega i srednjega naraštaja uspostavljaju neku vrstu diglosije, pa kao normalno uzimamo da predsjednik i premijer u javnim obraćanjima kažu by the way. Najčešća je takva u Vojnovića mindset, za koju imamo barem tri potvrde (AV 8. 3. 2020, AV 8. 2. 2021, AV 18. 3. 2022), takve su off (AV 1. 10. 2020), off-limits (AV 4. 5. 2020), one-liner, trash talk (AV 10. 6 2020), door opener (AV 13. 11. 2020), highlight (AV 9. 8. 2020), homage (AV 20. 12. 2019), rookie (AV 1. 10 2020), deal, peace of cake (AV 28. 1. 2021), old-school (old-school nogometni šarm, AV 16. 7. 2021), no-namer, reach (AV 11. 4. 2021), snap back to reality (AV 20. 12. 2019), things that cannot be unseen, male bonding, manscaping (AV 4. 5. 2020), ponovo jedan lasvegaški – the house always wins (AV 1. 12. 2023), najzad sintagma s engleskim članom – the lopta (AV 1. 3. 2021). Među tima ima onih koje nedvojbeno pripadaju internacionalnu sportskomu žargonu (npr. rookie, trash talk) pa su poveznica sa sljedećom skupinom.
Od nogometnoga žargona na leksičkoj razini – a čega nema u ostalim citatima – možemo pribilježiti primjerice suptrahirano hipokoristično tribe (tribine, AV 26. 7. 2020), odlikaš (onaj koji dobije ocjenu 5 u novinama, koja je loša, jer ocjene su do 10, AV 8. 12. 2019), škarice (AV 19. 12. 2019), remplanje (AV 4. 5. 2020), prodati tunel (AV 31. 8. 2020), zavaljati golmana (AV 28. 1. 2021), tipove igrača kao što su sjekač i padavičar (AV 16. 5. 2020) te svježe poredbe poput otpasti kʼo ratkapa, što je posljedica remplanja, guranja ramenom o rame:
Znalo me poslije utakmice živcirati to što sam protiv nekog u duelu otpao k’o ratkapa i pamtio bih to. (AV 16. 5. 2020)
Ovamo bi – u nogometni žargon – išao i rikverc, premda se ne mora ticati samo nogometa jer posrijedi je danak, provizija koju posrednik uzima pri kakvu god poslu:
[...] možda sam potrošen od svih tih odnosa unutar naše branše, gdje se dosta toga bazira na poznanstvima, vezama, rikvercima i razumijevanju kako „stvari funkcioniraju“. (AV 16. 11. 2019)
[...] kod transfera igrača postoji jako puno prostora za manipulacije i takozvani „rikverc“, (AV 28. 1. 2021)
U sklopu nogometnoga žargona teško je izostaviti fetiširanje osnovne nogometne opreme – kopački i lopte. Kopačke već prema naravi stvari budu primjerice plastičnjare (AV 6. 5. 2021) ili kramponke (AV 23. 9. 2022), ali prava je fascinacija u pojedinim modelima – crne Lottosice i Umbro Specialke (AV 17. 4. 2020), Mercurialke, World Cupice, Lottosice Stadio, Diadorke (AV 6. 5. 2021), pa opet bijele Nike Mercurial (AV 16. 7. 2021). Lopta pak može biti jeftina balonjara, koja se pojavljuje u istinskoj odi nogometnoj lopti tangosici, koja je kolumnistu bila prva prava kožna lopta. Tko god ima slično dječačko iskustvo, lako će se poistovjetiti s kolumnom „Miris nove Tangosice“ (AV 1. 3. 2021). Ako Wikipedia ne laže, prvi Adidasov model Tango izbačen je 1978. godine – odatle i prikladan naziv – za Svjetsko prvenstvo u Argentini, a u inačicama je bio službena nogometna lopta velikih natjecanja u 1980-ima. Jezični podatak: u Zagrebu se 1980-ih ta lopta također zvala – tangosicom. Isprva se osebujnim šarama razlikovala od prosječne kožnjače bubamare (tj. svih mogućih inačica i patvorina Adidasova modela Telstar iz 1970-ih), ali ubrzo je stekla gotovo eponimni status (svaka „ozbiljnija“ kožna lopta bila je tangosica), što na svoj način čitamo i kod Vojnovića, koji piše da je tom loptom Maradona zabijao i nogom i rukom Englezima u Meksiku 1986. godine, a zapravo je na tom Svjetskom prvenstvu službena lopta bio Adidasov model Azteca (opet prikladno podneblju). Kako bilo, Vojnovićeva kolumna o tangosici nostalgična je storija o dječačkoj opčinjenosti loptom i nećemo propustiti u tom vidokrugu spomenuti Dežulovićevu kolumnu o izmišljenoj dječačkoj nogometnoj lizi (usp. BD 15. 11. 2022); Dežulovićeva kolumna, naravno, smjera drugamo, ali nostalgija dječačke maštovitosti prenesena je jednako dojmljivo.
Nogomet Vojnović kadšto zove osječki nogoš (zabilježili smo triput, AV 16. 11. 2019, AV 1. 3. 2021, AV 16. 7. 2021), s upadljivim osječkim sufiksom -oš-, koji još nahodimo u imenici kartaroš ʻkartašʼ (AV 1. 12. 2023). I ovdje jezična dopuna: otac pisca ovog ogleda nogomet je 1980-ih također odmilja znao zvati nogošem, nikad nogačem (ni balunom), premda s Osijekom nije imao nikakve veze. Nogoš je dobra poveznica nogometnoga žargona i osječkoga urbolekta, kojega – rekosmo već – u Vojnovića nema u izrazitoj, prepoznatljivoj mjeri. Štoviše nahodimo ga u osviještenu obliku, gotovo na razini slogana, u kolumni u kojoj prenosi svoje prvo iskustvo televizijskoga komentatora, pa prepričava kako se bio plašio obaveze „književnoga jezika“:
OK, jezik se u početku petljao, posebno kod onih jalovih pokušaja da govorim književni hrvatski... Kad sam shvatio da to tako ne ide, osječki sleng je preuzeo. (AV 11. 4. 2021)
Sloganski proplamsaji tog osječkog slenga u pisanu Vojnovićevu jeziku izgledaju ovako:
Lega, buraz, bracika. Buda, kiosk, trafika. (AV 11. 4. 2021)
Prije svega, volio bih da reprezentacija zaigra onako kako može i pregrmi kvalifikacije bez puno stresa, pa da onda i moja nadolazeća gostovanja u televizijskom studiju, po Velinu poučku [Željko Vela], također budu manje stresna. Kvalitetnija će, bracike moji i leg(ic)e, svakako biti. (AV 11. 4. 2021)
Ništa osim bracike sa sufiksom -ik-a nismo pronašli, osim imena osječkoga kupališta Kopika (AV 5. 4. 2020), koje je takvo kakvo jest, uostalom i buda je u motu buda, nije budika. U govorenu jeziku javnih nastupa Vojnović ima prepoznatljivu i neskrivenu osječku dikciju, sa svim dugim dužinama na svojem mjestu. Stoga je zanimljiva grafijska intervencija kojom je ekspresivno zabilježio inačicu svojega prezimena čuvenu od jednog Omišanina:
Ili, kako mi je jednom prilikom rekao jedan Omišanin dok sam stajao u redu na blagajni u splitskom Jokeru, „A ti si oni Vooooojnović koji uvik prve dvi bude najbolji i onda ga više nema“ (AV 13. 11. 2020)
Čitamo to ovako: govornik je čuo da se u Dalmaciji njegovo prezime izgovara još duže. Drugim riječima, ne čitamo to kao urlanje trenera Miroslava Blaževića u istoj kolumni:
„Kozoooo! Kozooo jedna!“, urlao je Ćiro i smjesta mi naložio da otrčim tri „kruga sramote“, a trening je tek bio počeo. (AV 13. 11. 2020)
Imamo pred sobom kolumnista koji grafijskom intervencijom umije prenijeti govorenu ekspresivnost i ozvučiti pisani tekst. Vojnović to kadšto čini i onomatopejskim uzvicima, koje u drugih suvremenih kolumnista nismo viđali, ili možda nismo primjećivali (ima ih, podsjetimo se, uočljivi su, u Magdića, poput Pančev puf, usp. § 2), no u Vojnovića su primjetni i učinkoviti u posredovanju razgovornoga diskursa:
Ali zato još od najranijih dana maštaš o tome kako zabijaš gol u finalu Svjetskog prvenstva, onako škaricama dok se lopta od prečke odbija u mrežu, a ti u punom trku preskačeš reklame i skidajući dres slaviš s pomahnitalom masom na tribinama... Ohhh... Ne šalim se, klinac možda ne zna o čemu točno mašta, ali on mašta o slavi. (AV 19. 12. 2019)
Zagradio sam loptu stajnom nogom, onom „zdravom“, i čekao udarac negdje po njoj da bih pobjegao s loptom na „vanjsku“. Samo što se poslije tog udarca začuo „krc“. (AV 8. 3. 2020)
Još češći savjet koji sam dobivao bio je onaj da „ostanem u nogometu“. Hm, da. (AV 9. 8. 2020)
Negdje oko 25. kilometra opalio sam nogom o kamen i ispalo mi je ono moje nepopravljeno koljeno: škljoc-krc i vratilo se na mjesto, (AV 1. 10. 2020)
Najgori su mi bili ulizice, oni koji su virili treneru ili upravi iz guzice. Bilo je takvih – fuj! (AV 19. 10. 2020)
Ja sam grijao klupu, ali otišao sam mu čestitati poslije utakmice, a on me pitao „pa jel treniraš šta privatno?“. Bum. Iz vedra neba. Spustio me tada Ante Rukavina, (AV 18. 3. 2022)
U Vojnovićevim kolumnama ima podosta tipfelera, poispadalih, dometnutih i premetnutih slova, kao da kolumne nisu pomno redigirane, usp. npr. medijma umj. medijima (AV 8. 12. 2019), razlicitih umj. različitih (AV 17. 4. 2020), navjrjednije umj. najvrjednije (AV 26. 7. 2020), kukako umj. kukao (AV 9. 8. 2020), statu umj. startu, igračih umj. igračkih (AV 31. 8. 2020), napraivo umj. napravio (AV 9. 9. 2020), oudvijek umj. oduvijek (AV 1. 10. 2020), trnera umj. trenera, klupakoj umj. klupskoj (AV 19. 10. 2020), zastupici umj. zastupnici (AV 8. 1. 2021), predni umj. prednji, uskakako umj. uskakao, točo umj. točno (AV 15. 1. 2021), pristika umj. pritiska, nesutrašivi umj. neustrašivi (AV 8. 2. 2021), promijeniio umj. promijenio, napumpama umj. napumpana (AV 1. 3. 2021), izalazaka umj. izlazaka, svojojoj umj. svojoj (AV 25. 3. 2021), stidljio umj. stidljivo, ustvario umj. ustvari, ponosam umj. ponosan (AV 6. 5. 2021), igač umj. igrač, pred pred umj. pred (AV 15. 5. 2021), invididualnih umj. individualnih (AV 18. 3. 2022), skriivm umj. skrivim (AV 23. 9. 2022). Ne spominjemo to kao prijekor, nego kao analitičku prepreku: zbog tih felera nije uvijek lako prosuditi treba li nešto pripisati razgovornomu jeziku ili je jednostavno omaška, usp. npr. reducirano ko u rečenici bez obzira na to ko mi bio trener (AV 5. 4. 2020). Međutim krnji infinitiv, infinitiv bez dočetnoga i, dovoljno je čest da ga ipak pripišemo razgovornomu diskursu, sve ako je u pisani tekst uletio i nenamjerno, u kojem nam je slučaju drago što ga redaktori nisu „popravili“:
Malo me je i sram reć da je gazio krugove bolje nego ja, a plivao barem dvostruko brže od mene. (AV 17. 4. 2020)
Ili kad Davida Luiza pogodi lopta u živom zidu, a on je tri minute u nesvijesti. Daj, nemoj me zajebavat. (AV 16. 5. 2020)
Nećemo se lagat – znam da me velika većina domaćih sudaca dugi niz godina nije mogla smisliti na terenu. [...] Nećemo se lagat – nije ni sa mnom bilo lako na terenu, daleko od toga da sam bio „cvijeće“. [...] Dobro, nećemo se lagat, možda ne baš sve. (AV 10. 6. 2020)
Zamislite sad da neki od Vatrenih koji su zabijali Englezima stane krojit odijela... (AV 9. 8. 2020)
Bilo mi je 20 godina kad sam se s bratom zatekao u Londonu na dočeku Nove godine. Mo’š si mislit dočeka... (AV 8. 1. 2021)
Tim više što je uglavnom riječ o gotovim, okamenjenim konstrukcijama razgovornoga jezika: sram me reć, (daj,) nemoj me zajebavat, nećemo se lagat, moʼš si mislit. U tom kolopletu odskače samo krojit (AV 9. 8. 2020), s lijepim primjerom inhoativne uporabe glagola stati. Usput budi rečeno: krojač je „stanoviti Nikola Perlić“, koji je nakon igračke karijere – a godine 1939. zabio je Englezima u Beogradu gol za pobjedu – 30 godina radio kao krojač u Borovu, pa mu kolumnist prišiva razgovornu pohvalu prvoga reda: kralj (AV 9. 8. 2020).
Sa sintagmom nemoj me zajebavat dolazimo do vulgarnoga leksika i psovke, koju ćemo u Vojnovićevim kolumnama mjestimice naći. Jedno su njegovi vulgarizmi i psovke:
[...] nisam se sažalijevao i bio sam poprilično miran unatoč tome što sam znao da odlazim u igračku mirovinu s jebenih pet nastupa u posljednje dvije sezone. To su ozljede. (AV 8. 3. 2020)
I onda se sjebu za ostatak radnog vijeka koji se svede na oblijetanje i lešinarenje oko kluba pikirajući nekakvu, zapravo bilo kakvu funkciju, samo da nešto rade. (AV 9. 8. 2020)
Nije to bilo s figom u džepu, Cosmin i ja postali smo pravi prijatelji pa sam ga kasnije i nagovorio – okej, zajebao – da dođe na šest mjeseci odigrati sa mnom u Istri kako bismo pokušali izboriti opstanak u ligi. (AV 19. 10. 2020)
Ili možda postoji, ali oni svejedno ne jebu živu silu. [...] Frajer koji će bez razmišljanja izvan svakog rezona razvaliti po lopti i staviti onu golčinu Argentini – Messijevoj Argentini na Svjetskom jebenom prvenstvu – jer u njegovoj glavi nema ni trunke sumnje ili straha od pogreške [riječ je o Anti Rebiću]. Kakav pritisak? Ovo je samo igra. Nek si ga i promašio, majstore, ne jebi živu silu i promaši ga i opet ako treba. Oni koji se boje pucati nikad neće zabiti na Svjetskom prvenstvu. (AV 8. 2. 2021)
Atmosfera je skroz opuštena, ima zajebancije, podbadanja, priča se gotovo isključivo o sportu... (AV 11. 4. 2021)
Gledam tako, na primjer, ovu dvojicu mladih hajdukovaca protiv Rijeke. Ono kako je mali Marin Ljubičić – dečko koji je prije nekoliko tjedana u svom debiju odmah zabio gol – kao iz pizdarije odigrao onu petu, asistiravši za gol, ne može vam ne izmamiti osmijeh na lice. Ako ste bivši nogometaš, takvo što vam odmah oživi sjećanja na vlastite početke, vlastite pete i vlastite pizdarije. I to kako nogomet može biti genijalan. (AV 6. 5. 2021)
U 1990-ima su, međutim, nogomet na ulici igrali i oni koji su maštali o tome da postanu profesionalni igrači, kao i oni koji su samo željeli biti dio društva, igre i zajebancije, a da ih nogomet možda uopće nije ni zanimao. (AV 16. 7. 2021)
Igraš neke nebitne utakmice za 500.000 nečega godišnje, izlaziš, zajebavaš se... (AV 1. 12. 2023)
Pomislio sam da mi Mršić to radi samo kako bi mi nasapunao dasku i da mu bude lakše, nakon što očekivano izgubimo od Dinama, a ja se proserem na terenu, prekrižiti moje ime u nastavku sezone. (AV 23. 9. 2023)
U kolumnama ipak ne nahodimo „kresanje bogova i božanstava“, čemu je Vojnović prema vlastitu priznanju sklon (usp. AV 13. 11. 2020).
Drugo su citatne psovke sugovornikâ u upravnome govoru, koje su, čini se, redovito oblikovane autentično, dijalektalno ili regiolektalno, poštujući izvornik:
Pogledam čovjeka i red iza sebe, pa mu krenem vraćati biljege s namjerom da se vratim nakon što odem do bankomata, a on će na to: „Aljo, nemoj zajebavat. Riješi što moraš, lovu ćeš donijeti sutra“. (AV 16. 11. 2019)
A ja sam tri-četiri mjeseca kasnije potpisao za Slaven i prvi koji me dočekao u svlačionici bio je upravo on [Nikola Šafarić]: „Jebalʼ si mi majku dobro, smrade jedan“, rekao je i zagrlio me. (AV 16. 5. 2020)
Igrao sam utakmicu u kojoj je trener na poluvremenu rekao jednu jedinu rečenicu i izjurio van iz svlačionice: „Pa koji vam je kurac, idioti? Sve što trebate napraviti je pasti u šesnaestercu, a vi ne možete ni doći do njega!“ (AV 10. 6. 2020)
„Mi kad bi u Zenita dobili crveni, Advocaat [trener Dick Advocaat] odma vadi jednog iz zadnje linije i ubacuje drugu špicu“, pričao je Križ [Ivica Križanac], onako poluživčan i ljut na trenera. „I mi u presing. Pa jebate, bilo nam je bolje ganjat ih ne dat da igraju nego da nam opale ševu i imaju 75 posto lopte u nogama...“ (AV 15. 10. 2021)
Vojnovićevu jeziku mogli bismo naći još odlika koje bi revniji lektor ili redaktor dotjerao, primjerice analoško svo umjesto sve (npr. u svom tom kaosu, AV 23. 9. 2022, gotovo svo slobodno vrijeme, AV 1. 12. 2023). S druge strane mogli bismo pronaći još razgovornih odlika umješno prenesenih u pisani jezik, poput deiktične ili pronominalne supstitucije konkretnoga podatka, upravo mjesta (tamo i tamo, AV 13. 11. 2020) i broja (u 80-i-nekoj minuti, AV 10. 6. 2020, Hapoel nešto-nešto, AV 8. 1. 2021). No završit ćemo s onim s čime smo započeli: Vojnović je nogometaš. U njegovim kolumnama naći ćemo lijepih – ne pada nam na pamet bolji atribut – rečenica i odjeljaka opisa nogometne igre onako kako ju vidi nogometaš, što u kolumnista koji nemaju to iskustvo ne nalazimo, tj. ako ga imaju na rekreativnoj razini, ne pretaču ga u kolumne. Rečenice zvuče autentično, vjerodostojno, a vješto su i napisane, pa ih zato smatramo „lijepima“. Primjerice opis vježbanja igre glavom pomoću improvizirane viseće lopte s majčinim hulahopkama i kako se to poslije u karijeri vratilo:
Nagurao sam loptu u mamine hulahopke, zavezao ih za nadstrešnicu i dobrih mjesec dana svakodnevno po nekoliko sati gruvao glavom po toj improviziranoj napravi. [...] Smisao ove vježbe je da loptu možeš udarati u zraku dok se ona konstantno vraća i vrlo je lako podesiti visinu na kojoj je želiš udarati. Ona je posebno korisna za razvijanje tehnike udarca glavom, jer lopta se uvijek vraća na istu točku i na taj način igrač vrlo brzo shvati što čini krivo te može korigirati tajming i tip odraza – prednji dvonožni, predn[j]i jednonožni, bočni dvonožni, bočni jednonožni, iz trka, iz mjesta... Vježbali smo sve te varijacije.
[...] Oduzeli smo jednu loptu na centru i vrlo je brzo došla do desnog krila. Kako je Glava volio lupati lažnjake do iznemoglosti, pomislio sam da možda još uvijek stignem u šesnaesterac prije nego što je odluči centrirati. I stvarno, lopta mu je bila na njegovoj jačoj, desnoj nozi, ali odlučio je prebaciti je na lijevu; taman mi je tih nekoliko trenutaka dalo dovoljno vremena da dotrčim do vrha kaznenog prostora i kad je konačno nabacio mekanu, lagano zafelšanu loptu, odmah se [sic!, sam] osjetio da je imam. Vezni me nije ispratio, stoperi su pratili špice i ostao sam sam. Kako je lopta bila zafelšana unutarnjim dijelom stopala, „bježala“ je od mene prema golu. Iz punog trka sam se bacio i opalio je čelom u gotovo vodoravnom položaju u odnosu na travnjak. Iako me golman „osjetio“, nikad na utakmici nisam uspio toliko precizno smjestiti loptu, toč[n]o tamo gdje sam je i vidio. (AV 15. 1. 2021)
Sve napisano vrlo neposredno, s mnogo nogometnoga žargona (usp. npr. gruvati po lopti, pa vrste i tajming odraza, pa lupati lažnjake, pa jača noga, pa mekana lopta, lagano zafelšana lopta, pa osjetiti da ju imaš, pa vezni nije ispratio, pa stoperi prate špice, pa lopta koja bježi od tebe, pa ga je golman osjetio i sl.). Ponovimo: posrijedi je autentičan nogometni doživljaj. Takve rečenice možda možemo čitati ili čuti u intervjuima, ali uglavnom ih ne čitamo napisane u kolumnama. Stoga ih posebno ističemo i dajemo još nekoliko takvih odjeljaka ne štedeći prostora:
Osjećao sam se sjajno. To je najzad trebala biti prekretnica, ustalio bih se u ekipi i napravio ono po što sam došao – završetak karijere na terenu. Ne na klupi, ne na tribini, ne na rehabilitaciji, nego na terenu; onako kako svi želimo završiti. Super sam ušao u utakmicu, ganjao od linije do linije, lupao dijagonale... Ma osjećao sam se sjajno. I onda, oko 30. minute, jedan duel na centru, jedan od onakvih kakve sam imao valjda stotine u karijeri. Zagradio sam loptu stajnom nogom, onom „zdravom“, i čekao udarac negdje po njoj da bih pobjegao s loptom na „vanjsku“. Samo što se poslije tog udarca začuo „krc“. (AV 8. 3. 2020)
Ne postoji niti jedan nogometaš na svijetu koji se ne sjeća kada je i protiv koga debitirao, što je prvo napravio i kako se osjećao. Debitirati znači preuzeti diplomu za uspješno završeno nogometno školovanje. Ali debi istovremeno simbolizira i početak teškog i trnovitog puta koji će se na kraju možda moći nazvati nogometnom karijerom, a možda i neće. (AV 6. 5. 2021)
Bio sam još mlad i neiskusan, ali nekako nije slutilo na dobro kad nam je trener došao s tim riječima. Njegovi su treninzi često bili prava fizička tortura; volio bi nas na njihovu kraju počastiti još s par „stotki“ čisto „da se noge otkisele“, ali ovo je bilo nešto novo. [...]
Formaciju možete doživljavati kao okvirni raspored igrača na terenu, ali ona je zapravo puno više od toga.
Nije isto igrati presing s jednim ili dvojicom napadača. Nije isto igrati bunker u formaciji s polušpicom ili onoj s jednom šesticom, odnosno zadnjim veznim. Igrao sam 4-2-3-1 u kojem je desetku igrala „trkaća kokoš“, romb s dva target mana, svašta. Oni najbolji treneri znaju svoju ekipu uigrati u nekoliko formacija, pa suparniku prave probleme šaltanjem iz jedne u drugu tijekom same utakmice – sjetim se one Liverpoolove sezone pod Brendanom Rodgersom, kad je po nekoliko puta prebacivao iz 4-3-3 u 4-2-3-1 ili u romb ili obrnuto. Danas to radi sve više trenera i pokušaji „maskiranja“ plana igre postaju vrlo bitni.
Odavno se više ne igra za raju, ali to ne znači ni da taktika uvijek dobiva ili gubi utakmice. Igrao sam u možda dvije ekipe koje su imale donekle razvijene napadačke mehanizme u igri. A to je strašno važno u igri i jako puno pomaže igračima. Uigrani mehanizmi mogu napraviti to da prosječan igrač izgleda puno bolji – da brže donosi odluke jer kraće razmišlja, da djeluje po automatizmu, predviđa i prepoznaje situacije. [...]
Najbolji primjer za to je šampionska Rijeka Matjaža Keka. Po meni, onako uigranu ekipu nikad nismo vidjeli u HNL-u, ono je bio istinski trenerski potpis. Igrajući protiv te Rijeke imao sam osjećaj da svaki igrač radi iste stvari kao i na prošloj utakmici; točno su znali što i kada činiti – ako bih zatvorio vertikalu, igrač iza mene bi otišao, a po loptu bi se spuštao onaj iz dijagonale, i obrnuto. Jednom sam nakon utakmice rekao Franku da sam ga 90 minuta pokušavao izuti iz cipela, ali da mu nijednom nisam uspio prići dovoljno blizu, toliko brzo su igrali. (AV 15. 10. 2021)
Ono što mi je najviše odgovaralo na zadnjem veznom bila je lopta. Stalno je kod tebe. Vrlo je lako razigrati se. Cijelo si vrijeme u centru događanja i lako je dizati samopouzdanje, jer na terenu ono raste čak i kod banalnih stvari poput dobivenih zračnih duela ili blokiranja suparničkog udarca.
Zadnji vezni je često neprimjetan na terenu, osim onima koji znaju gledati. (AV 23. 9. 2022)
Primijetit ćemo za kraj da je u citatu s Matjažem Kekom (usp. gore AV 15. 10. 2021) spomenuto okamenjeno i uvelike izlizano trenerski potpis (u Lončarevića smo imali trenerski pečat, usp. § 6), što je sintagma koju je prekomjernom uporabom lako obesmisliti, ali kolumnist ju je sljedećim dvjema rečenicama uspio smisleno objasniti, onako kako to igrački poima, kako je trenerske naputke doživio kao igrač koji suparnika neuspješno pokušava izuti iz cipela.