Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

9.2. Stilistički prilozi u »Jeziku« (1973/74–1992)

Morfostilistički prilozi Jezika

Načelno se raščlamba i analiza piščeva izraza u lingvostilističkim prilozima u Jeziku (i u hrvatskoj lingvostilistici općenito) provodila dvojako: u pokušaju sagledavanja svih uočljivijih mjesta pojačanja izražajnosti na različitim jezičnim razinama u jednome književnoumjetničkome djelu (u tome slučaju riječ je o lingvostilističkoj analizi odabranoga literarnog predloška u vidu pojedine stilematike) ili u pokušaju osvjetljavanja funkcionalne uporabe pojedine stilske kategorije u književnome tekstu (tj. proučavanju pojedinoga aspekta piščeva izraza). Prva je vrsta raščlambe mikrostudija fonostilističkih, morfo(no)stilističkih, semantostilističkih, sintaktostilističkih, leksičkostilističkih i grafostilističkih značajki promatranoga književnoumjetničkoga teksta. Drugom se vrstom raščlambe osvjetljuje stilski potencijal pojedine jezične kategorije te realizacija toga potencijala u konkretnome kontekstu unutar književnoumjetničkoga teksta, što se ogleda u naslovima tih priloga u kojima se specificira ona kategorija koja je predmet lingvostilističkoga proučavanja (primjerice vlastita imena, slobodni neupravni govor, atribut, imenska konstrukcija). U drugu vrstu raščlambe idu prilozi iz Jezika u kojima je lingvostilistička analiza utemeljena na proučavanju stilske uporabe pojedinih glagolskih vremena u piščevu izrazu. Riječ je o uporabi dvaju preteritalnih vremena – aorista i imperfekta, za koje se u dotadanjim gramatikama hrvatskoga jezika mogao pronaći podatak o arhaičnu prizvuku te markiranosti ili stilskoj obilježenosti. Polazeći od gramatičkih opisa, lingvostilistički su prilozi pojedinih autora u Jeziku ispitali stilotvornost aorista i imperfekta u piščevu izrazu te uputili na slobodu jezičnoga stvaralaštva u književnoumjetničkome djelu koja, u sprezi s funkcionalnom opravdanošću, omogućuje živu uporabu onoga dijela jezičnih mogućnosti koji je u gramatikama označen kao rijetko rabljen.

Osnovne su značajke glagola kao vrste riječi (usp. Tošović, 1995: 7): široka semantička baza, izrazita leksička slojevitost, oblikovna i kategorijalna raznolikost, iznimna slikovitost i izražajnost. Prema navedenome, glagoli su osobito područje za lingvostilističko istraživanje, što posebice dolazi do izražaja u proučavanju stilotvornosti glagola u jeziku književnih tekstova. Među najjače stilski obilježenim vremenima u hrvatskome jeziku su aorist i imperfekt, kojih je uporaba u jeziku nekih suvremenih književnika živa i česta te je jedna od najuočljivijih jezično-stilskih osobitosti piščeva izraza. Proučavanje funkcionalne uporabe tih dvaju vremena u jeziku književnosti iznjedrilo je neke zaključke o stvaralačkome odnosu pojedinih hrvatskih književnika prema kategoriji glagolskih vremena u hrvatskome jeziku. Tomu je u prilog i radnja Aorist u romanima Mirka Božića autorice Z. Bogdan (1977), prikaz koje je objavljen u Jeziku (Šojat, 1976/77, 5), a u kojem je istaknuta novina autoričina pristupa u dotadanjim jezikoslovnim istraživanjima:

»Po izboru teme Z. Bogdan ulazi u problematiku koja je u hrvatskoj znanosti rijetko proučavana (uglavnom usputno, u okviru drugačijih okvirnih tema), širinom i dubinom analize pojave aorista, njegova odnosa prema drugim glagolskim vremenima i njegova značenja i funkcije u jeziku jednoga suvremenoga hrvatskoga pisca uspješno rješava čitav splet problema koji proizlazi iz tematike i pregledno izlaže svoja razmišljanja i zaključke.« (Šojat, 1976/77: 159)

Aorist u romanima Mirka Božića Z. Bogdan ponešto je izmijenjen magistarski rad obranjen 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu naziva Značenje i upotreba aorista u romanima Mirka Božića »Krurlani« i »Neisplakani«. Tekst je bio pripremljen za tisak 1971, konačna verzija 1974, a ukoričen je 1977. U radu se provjeravaju tvrdnje o aoristu sadržane u gramatičkim raspravama (od Vebera naovamo), ispituju se vrela iz kojih je pisac preuzeo aoristni oblik (govor rodnoga kraja ili knjiško usvajanje) te se istražuje Božićev stvaralački odnos prema uporabi toga glagolskoga vremena. Jedna je od polaznih postavki istraživanja tvrdnja da je aorist osebujna jezično-stilska značajka Božićevih romana; prvi dio studije obuhvaća pregled razmatranja značenja i uporabe glagolskih vremena s osobitim osvrtom na aorist u hrvatskome jezikoslovlju, a drugi dio donosi niz zapažanja o jeziku dvaju Božićevih romana, dok se u trećem, najopsežnijem poglavlju ispituju značajke aorista u nezavisnim i zavisnim složenim rečenicama te priložne oznake uz aorist. Pritom se uobličuje tvrdnja da su u Božićevu izrazu najučestalije sastavne rečenice u kojima je u prvoj iskorišten prezent perfektivnoga glagola, a u drugoj aorist. Takav redoslijed uporabe glagolskih vremena funkcionalno je opravdan unutarnjom logikom razvoja i tijeka radnje. Prezentom se daje početni impuls, a aoristom ubrzava dinamika događaja jer se aoristom perfektivnih glagola najbolje izražava živost i dinamičnost radnje. Jedan od postupaka kojim se autorica služila u dokazivanju stilske nijansiranosti aorista u piščevu izrazu je supstitucija. Zamjena aorista drugim glagolskim vremenima (prezentom ili perfektom) upućuje na to koliko se stilske vrijednosti gubi tom zamjenom, odnosno koliko se autorovo pripovijedanje retarditra, pri čemu se ostvaruju kvalitativno nove stilske vrijednosti. Zamjenom logičkoga ekvivalenta sadržajno se značenje ne mora načelno izmijeniti, ali iskaz time gubi dio svoje ekspresivnosti. Radnja ispripovijedana aoristom, u opoziciji prema onoj u perfektu, vremenski je konkretnija i određenija, jače subjektivno obojena te izrazito stilski obilježena. Dramatične scene obiluju aoristom, a mirni opisi ostalim preteritalnim vremenima, što se može potvrditi supstitucijom glagolskih vremena. Tim su se postupkom u Jeziku služili gotovo svi istraživači stilotvornosti preteritalnih vremena u jeziku hrvatskih književnika (Šimundić 1967/68, 2; Težak 1977/78, 1, 2; Babić 1981/82, 2). U četvrtome se poglavlju istražuju morfološke osobitosti Božićeva aorista te se primjerice pri uporabi dvostrukih aoristnih oblika utvrđuje da se Božić češće odlučuje za kraće oblike, što pridonosi živosti i dinamičnosti pripovijedanja. U petome se poglavlju istražuje tvorba riječi u glagola kojima Božić tvori aorist, a u šestome aorist imperfektivnih i dvovidnih glagola. Potom se ispituje Božićev aorist s aspekta kategorija indikativ – relativ – modus, čestoća uporabe aorista prema ostalim preteritalnim vremenima, Božićev aorist prema izvornome narodnome (usporedba s uporabom aorista u ikavskim novoštokavskim govorima Cetinske krajine) te usporedbe raznih izdanja dvaju romana s osobitim osvrtom na uporabu aorista. Jedanaesto poglavlje posvećeno je stilskim vrijednostima Božićeva aorista. U njemu se ističe povezanost svih jezičnih planova piščeva izraza jer se izražajne mogućnosti aorista ostvaruju u spletu svih uporabljenih izražajnih sredstava, poput zvukovnoga i sintaktičkoga paralelizma. Lingvostilističkom je analizom autorica dokazala da Božić živost, dinamičnost i muzikalnost svoje rečenice u velikoj mjeri postiže uporabom jednoga od najekspresivnijih glagolskih vremena u hrvatskome jeziku.

Dva preteritalna vremena, aorist i imperfekt, mogu u jeziku književnoumjetničkoga teksta ostvariti veliku izražajnost te biti izrazito stilogena, iako se njihova uporaba obično vezuje uz jezik starije i narodne književnosti te biblijskih stilskih nasljedovanja (usp. Pranjković, 2006: 23‒32). Na funkcionalnu je uporabu imperfekta i aorista kojom se izbjegava monotonija glagolskih vremena (variatio delectat) te postiže bogatstvo izražajnosti na sintaktičkoj razini piščeva izraza upozorio i Lj. Jonke, istaknuvši ukorijenjenost tih dvaju vremena u jeziku hrvatske književnosti:

»Oduzmite našim liricima aorist, kao da ste im odrezali krila. Slično se može reći za naše epike s obzirom na imperfekt. To dakako nisu aoristi radi aorista, nego aoristi s jasno izraženom funkcionalnošću i izmjenom s drugim vremenima kad je god potrebno.« (Jonke, 1964: 151)

U analizi jezika Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (1970), S. Težak je primjerice istaknuo izražajnost onih glagolskih vremena kojih je uporaba rijetka u tzv. običnome, svakodnevnom jeziku:

»Iako pluskvamperfekt i imperfekt, a mogli bismo im s nešto više rezerve pridružiti i aorist, žive u suvremenoj našoj književnosti, ipak su oni za većinu naših čitalaca osobito za čitalačku publiku u Hrvatskoj, stari oblici, u razgovornom jeziku neuobičajeni i prema tome, ako se upotrijebe od perfekta izražajniji.« (Težak, 1970: 79)

Kao jedan od razloga uporabe imperfekta koji spominje Jonke, a odnosi se na izmjenu glagolskih vremena kojom se »uzmiče« monotoniji pripovijedanja, naveo je i K. Pranjić u studiji o Matoševu stilu. Imperfekt u Matoša dolazi kao »variatio koja delectat, kao alterniranje prošlih vremena motivirano ugibanjem potencijalnoj monotoniji vremenskog paralelizma i gramatičkog identiteta pređašnjih vremena« (Pranjić, 1971: 73). To se može uočiti u odlomku Matoševe pripovijesti Moć savjesti:

– […] Cicvarić je srećan, blažen […].

Ali ni njegova sreća ne bijaše sasvim vedra. Sjetio se jadnik staroga ćaće svoga, pokojne maje i tihe krčme seoske. Opet pogleda zemlji, – ali nigdje ništa. Sjaj, svijetlo, zvijezde! I opet ga zazebe u grudima, i jadnik se sjeti današnje nezgode. – To je kao u zakletom carstvu! – i drhat obuze27 sablasno tijelce njegovo.

(Moć savijesti, SD I, 127)

U odlomku je uporabljeno sedam glagolskih vremena (je, bijaše, sjetio se, pogleda, zazebe, se sjeti, obuze), među kojima jedan imperfekt (bijaše). Taj je imperfekt iskorišten u uskoj konstelaciji četiriju prošlih vremena, ali motivacija za uporabu imperfekta može biti višestruka. Primjerice, uporabu imperfekta može motivirati jezična struktura konteksta (kao u primjeru u kojem se rabi tradicionalna frazeologija što upućuje na uporabu imperfekta kao stilskoga elementa usmene predaje), ali i fonijska ili silabička struktura piščeva izraza.

U doba kada su prilozi u Jeziku koji se u ovome poglavlju analiziraju objavljeni, gramatike hrvatskoga jezika su uglavnom sadržavale tvrdnje o tome da se aorist i imperfekt najčešće rabe za izricanje radnje u prošlosti. Na te se gramatičke opise među ostalima osvrnuo S. Težak u članku Upotrebna vrijednost imperfekta u suvremenom hrvatskom književnom jeziku (1977/78, 1, 2), napomenuvši kako se gramatike i jezični priručnici »rijetko dotiču sintaksičke i stilske tananosti toga preteritalnog vremena« (Težak, 1977/78: 2). U članku se propituju aspekti uporabe imperfektnoga oblika u raznim stilovima hrvatskoga jezika, s posebnim osvrtom na jezik književnoga djela u kojem ta uporaba varira od potpunoga zanemarivanja do relativne zasićenosti. Snažno stilski obilježeno glagolsko vrijeme, kada se rabi u jeziku lijepe književnosti, ostvaruje u čitatelja dojam iznimnosti (evocira narodnu književnost, književnost prošlih stoljeća i biblijske tekstove) te se njime ostvaruju raznoliki stilski učinci. Težak je analizirao stilsku uporabu imperfekta usporedbom s perfektom, istaknuvši kako svojim ritmotvornim aspektima, kao i jednočlanošću, imperfekt djeluje odlučnije i jezgrovitije od perfekta. U uporabi imperfektnoga oblika u jeziku književnoga djela istaknuo je više stilskih razloga: izbjegavanje monotonije glagolskih oblika, ritmičku i zvukovnu uvjetovanost, sažetost, pregnantnost, sintaktičku strukturnu uvjetovanost (sročnost, red riječi). Imperfekt, zaključio je Težak, može snažnije izraziti arhaičnost, patinu starine, nesvakidašnjost, iznimnost, neobičnost, svečanost, zanos, uzvišenost, jezičnu kultiviranost, ali neizbježno njegova stilska obilježenost ovisi o kontekstu:

»Sam po sebi imperfekt ne izriče svečano ili patetično raspoloženje, ali potpomognut kontekstom, on to – opet zbog svoje upotrebne rijetkosti – obilno potpomaže.« (Težak, 1977/78: 45)

Različit je odnos književnih vrsta prema imperfektu, što upućuje na to da uporaba glagolskoga vremena u jeziku književnoumjetničkoga djela, poput drugih jezičnih uporaba, ovisi i o izvanjezičnome kontekstu:

»Zbog svoje rijetkosti, sintaktičke, slogovne i glasovne strukture imperfekt je izvanredno izražajno sredstvo u različitim pripovjedačkim i poetskim vrstama. Stoga će biti čest u lirskoj i epskoj poeziji i u pripovjednoj prozi (bajka, basna, pripovijetka, novela, roman i dr.).« (Težak, 1977/78: 53)

Iz navedenoga proizlaze ovi Težakovi zaključci o razlozima uporabe imperfekta u jeziku književnoumjetničkoga djela: izbjegavanje monotonije, postizanje ritmičnosti, zvučnosti (paralelizmi, rima, asonance, aliteracije) i sažetosti, izgradnja rečenične kompozicije te adekvatnost aoristu. Među nabrojenim razlozima pretežu oni koji se vezuju za glasovnu i slogovnu strukturu glagola u imperfektu.

Valja dodati da je Težak (1970: 83) jak stilski potencijal imperfekta analizirao i na primjeru Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić u Zborniku Ivana Brlić-Mažuranić, istaknuvši neke od razloga uporabe imperfekta u bajki: arhaičnost tona, svečani ugođaj, ritam, čar variranja (s napomenom da se gdjegdje ti razlozi udružuju, a gdjegdje im se pridružuju i neki drugi). Izbor jezičnih sredstava odgovara književnomu svijetu čudesnih likova, a izbor preteritalnih vremena te način na koji oni sudjeluju u ostvarivanju ritma i eufonije pridonosi magičnu tonu kojim su obavijene mitske slike Priča iz davnine. Premda je ovdje riječ o uporabi imperfekta u određenoj književnoj vrsti, imperfekt, kao uostalom i krnji perfekt i aorist, ima posebnu stilsku vrijednost kao značajku kolektivne stilotvornosti. Sama činjenica da je njegova uporaba u suvremenome hrvatskom jeziku rijetka daje mu jak stilski potencijal i čini ga bogatim izražajnim sredstvom u jeziku književnoga djela.

Stilsku obilježenost preteritalnih vremena u jeziku književnoga teksta tematizirao je i članak S. Babića Aorist i imperfekt u djelima Vladimira Nazora (1981/82, 2). U njemu je autor upozorio na mogućnost postupka supstitucije glagolskoga vremena koja pokazuje različitu ekspresivnost logičkih ekvivalenata:

»Iako bi se po goloj semantičkoj vrijednosti uvijek mogao zamijeniti perfektom, ne bi se mogao po stilskoj vrijednosti, kako je to dobro zapazio i Nazor, jer je kao sintetski izraz stilski izražajniji, a po čestoj je upotrebi u književnoumjetničkim tekstovima postao jedno od njihovih značajnijih obilježja.« (Babić 1981/82: 36)

Uporaba je imperfekta i aorista u svakodnevnome govoru, administrativnome i znanstvenome stilu svedena na minimum, ali je zbog potencirane izražajnosti relativno česta u jeziku književnoumjetničkih djela. Imperfekt se u jeziku književnosti rabi rjeđe od aorista, a izvan te uporabe rijedak je i tada je uvijek stilski obilježen:

»Imperfekt nema ni tako raznovrsnu ni tako specifičnu upotrebu kao aorist. Ipak ni on nije bez nekih posebnih potreba. Osim normalne stilske upotrebe zbog sintetičnog oblika i zbog raznolikosti prošlih vremena, u pojedinim kontekstima on se upotrebljava za uzvišene, svečane, veličanstvene radnje.« (Babić, 1981/82: 39)

Imperfekt je često značajka tekstova u kojima se opisuje davna prošlost ili tekstova jezik kojih evocira biblijski stil. Babić je pokusnim brojanjem na trima stranicama romana Pastir Loda došao do orijentirnih podataka o slaboj uporabi imperfekta. Međutim, pri nabrajanju podataka dobivenih oslanjanjem na statističku metodu istaknuo je nedostatnost statističkih parametara u jezikoslovnoj analizi književnoumjetničkoga djela, jer je učestalost promatranih stilskih jedinica indikativna, no korak koji treba potom poduzeti je proučiti kontekst u kojem se one ostvaruju. Drugim riječima, rezultati se pobrojavanja jezično-stilskih značajki književnoumjetničkoga teksta ne uzimaju kao apsolutne vrijednosti, već kao pokazatelji koji istraživanje mogu usmjeriti na određene jezične elemente kojih će analiza pokazati jesu li oni uistinu stilski relevantni za piščev izraz. Na relativnost statističkih pokazatelja upućuje i ovo Babićevo zapažanje: Nazorov roman Pastir Loda povijesno je djelo što implicira češću uporabu imperfekta, ali učestalost pojavljivanja imperfekta ne mora biti velika jer on zaokuplja čitateljevu pozornost te se dobiva dojam kako je tekst upravo zasićen imperfektima, iako u stvarnosti često nije tako. Prema Babiću, aorist se nesvršenih glagola češće rabi od imperfekta zbog ovih jezičnih razloga:

  • da se izbjegnu neobični oblici s nastavcima -ijah i neobični oblici s jotacijom
  • zbog veće učestalosti aorista i njegovih »normalnijih« nastavaka aoristni su likovi prodorniji
  • zbog velike izražajnosti prošlih vremena pa prema tome i potrebe da se tvore od svih glagola, a zbog veće nesigurnosti u tvorbi imperfektnih oblika, tvore se običniji, aoristni, iako je glagol nesvršen (tomu kolebanju pridonose i dvovidni glagoli i glagoli na -ati kod kojih su aoristni završetci nekih lica jednaki imperfektivnim završetcima)
  • zbog glasovne podudarnosti u sroku ili u oprjeci s pojačanom stilskom izražajnošću.

O uporabi je aorista i imperfekta u hrvatskih književnika u Jeziku 1981/82. objavljen prilog Aorist i imperfekt u Šenoinu izrazu I. Sovića. U njemu se s morfološkoga aspekta utvrđuje da uporaba tih dvaju vremena u Šenoe uglavnom odgovara normi suvremenoga hrvatskoga jezika, ali i da ima nekih posebnosti. Jedna od njih je učestala uporaba aorista imperfektivnih glagola (primjerice vozismo se, molih, prolazih, nedružih), a za tu je morfološku značajku Sović upozorio da se može uočiti u tekstovima ostalih hrvatskih književnika druge polovice XIX. st., te da se njome izbjegava fonetska deformacija u osnovi glagola. Izdvojivši neobične aoristne tvorbe (krikoh, zadrktnuše, sjednuše), Sović se osvrnuo na prepravljanja glagolskih vremena u nekim izdanjima Šenoinih djela. Uporabu glagolskih vremena u Šenoinu izrazu nije promatrao samo s aspekta gramatike i morfologije nego i stilogenosti, potvrđujući Kalenićeva zapažanja o uporabi preteritalnih vremena kao stilskoj maniri hrvatskih književnika XIX. st.:

»Razumljivo je da se ne može svaki aorist ili imperfekt u djelima pojedinih pisaca shvatiti uvijek jednako, jer potpuni njihov lik izlazi iz konteksta i iz situacije u kojoj se nalaze, a svaki pisac, osim toga, njihovim izborom kazuje i niz drugih elemenata koji često puta ne moraju biti sasvim jezičnog podrijetla. Zajedničko im je, međutim, da se aoristi i imperfekti doživljuju najprije u svojoj stilografskoj funkciji i da aktivno učestvuju u formiranju stilskih punktova, bez obzira da li su potekli iz historijskih, formalnih ili sadržajnih izvora.« (Kalenić 1965: 273)

Stilemi imenovanja (onostilemi i antroponimijska stilistika)

S obzirom na to da vlastita imena mogu biti »jake pozicije teksta«, tj. »svojevrsna smisaona i stilistička ›čvorišta‹ teksta« (Katnić-Bakaršić, 1999: 97‒98), stilistička je analiza istih očekivano našla svoje mjesto na Jezikovim stranicama, i to u prilogu Funkcija vlastitog imena u Kolarovoj prozi M. Čunčić (1977/78, 3). U analizi su prvo izdvojena prezimena kao nositelji humorističnoga aspekta te su potom razdijeljena prema nekoliko stilskih kompleksa (faunističkom, florističkom i autarkičnom, odnosno ruralnom), s posebnim osvrtom na imenske metafore u Kolarovoj satiri PLJUN-LIZING koje se temelje na etimološkoj prozirnosti slogova. Istraživanje funkcije vlastitoga imena legitimirano je u lingvostilističkoj analizi: stilski markirana imena ili onostilemi uočavaju se te izdvajaju iz teksta, potom im se analizira humoristički, često i satirički efekt, naposljetku im se valorizira stilogenost ili funkcionalnost u kontekstu teksta (fragmentarno). Promatrajući onostileme kao sintaktostileme, Čunčić je istražila inverziju glagola i vlastitoga imena, odnosno subjekta i predikata, kojom Kolar postiže komičan efekt, te je u analizu uključila antroponimne kvalifikatore, akumulaciju prezimena, toponostileme te ostale stilski obilježene elemente u kategoriji vlastitoga imena. Taj je Jezikov prilog jedno od (proširenih) poglavlja autorična djela Stilematika Kolarove proze: jezična podloga humora (1980), u kojem se, osim funkcije vlastitoga imena, propituju stilemi na gotovo svim jezičnim razinama, teoretskom podlogom u lingvostilistici (M. Riffaterre, K. Pranjić, P. Guberina, Ch. Bally), manjim dijelom u stilističkoj kritici (L. Spitzer):

»Lingvostilistička će metoda poći od jezičnog znaka i doći do njegove funkcije u sadržaju – nekad i do njegovog dubljeg značenja za cijelo djelo. Konačnu valorizaciju književnog djela prepušta književnoj kritici. Ona će podatke lingvostilističke analize staviti u svoj koordinatni sustav i time ga obogatiti.« (Čunčić, 1980: 7)

Čunčić kombinacijom Riffaterreovih i Katičićevih pogleda stilem koncipira kao jezični element kojim se ističe piščev izraz te time čini unutarnju strukturu književnoga djela uočljivijom, kao »stupove izraza koji potpomažu impresivnost sadržaja« (Čunčić, 1980: 7). Stilski obilježen jezik, »bremenit obavijestima i afektivnom vrijednošću«, s pomoću stilema skreće pozornost čitatelja na samoga sebe, što se potvrđuje na primjeru neologizama u Kolarovim rečenicama:

Nikad još tako rano, ni tako trijezan nije pošao sa sajma. Neobično mu, a pomalo ga je kao i stid što se toliko usolidio.28

(Služba za čast)

Protegne se i ustanovi da je već bijeli dan. Stoga digne noge i opazi da su još obadvije ucipeljene i to ga obraduje.

(Pripovijest o tom kako je Feliks Pijevčević tražio život)

Leksemi usolidio i ucipeljene su stilemi jer upravljaju čitateljevom pozornošću. Oni svojom neobičnošću, otklonom od konteksta, zaokupljaju čitatelja i u jednu ruku »manipuliraju« procesom čitanja:

»Pisac dakle naglašava sadržaj tako što ga izražava neuobičajenim oblikom riječi. Forma izraza je ovdje neobična i prema tome maksimalno skreće pažnju na čitaoca.« (Čunčić, 1980: 38)

Radnja posvećena stilistici humora proze S. Kolara, utemeljena na lingvostilističkoj premisi otklona, izišla je u doba kada su postavke lingvostilističke analize baštinjene iz 1960-ih bile kritički propitane te se pokazalo kako se analiza stilema shvaćenih kao »stupova izraza« treba proširiti plodnijim kriterijima da bi joj zaključci bili što primjenljiviji za daljnja stilistička istraživanja (usp. Samardžija 1981).

S druge strane, M. Delić je u članku Semantičko-funkcionalno modeliranje antroponima u književnosti (na primjerima iz djela Miroslava Krleže) (1982/83, 5) analizirao riječi s funkcijom imenovanja kao stilski znak te kao konstituent umjetničkoga, estetskoga znaka. U uvodnome se dijelu članka ističu značajke promatranja antroponima u opisnoj antroponomastici te antroponimostilistici (antroponimijskoj stilistici). Opisna antroponomastika ovjerava antroponime u kolektivnome jeziku te je ishodište antroponimostilistici. Aantroponimostilistika istraživanje usmjerava drugamo jer antroponim analizira kao stilsku osobitost te u njemu prepoznaje individualne dodatke ili različitu funkcionalnost u konkretnome izrazu. U jeziku književnoumjetničkoga djela semantizira se svaka sastavnica, pa tako i antroponim. Prema općem modelu strukturiranja jezičnih jedinica, odnosno izboru na paradigmatskoj osi te ulančavanju na sintagmatskoj osi, nastaje forma kojoj se pridodaje stilsko značenje. Delić je u članku prikazao opći model semantičke promjene; na semantičkome planu semantiziraju se jezične komponente (morfološkotvorbene, fonetske, fonološke, intonacijske, grafijske), resemantizira se leksičko značenje svojstveno apelativnoj funkciji te se aktualiziraju odnosi unutar etimološkoga semantičkog sloja imena. Prema kvantitativnome i kvalitativnome aspektu (količini i kvaliteti poruke), unutar semantizacije može doći do zadržavanja značenja kao u apelativnoj funkciji, zatim uvećavanja ili oduzimanja značenja, zamjenjivanja sadržaja ili njegova negiranja. Tako nastaje stilska vrijednost antroponima kojoj se stilogenost potvrđuje funkcionalnom primjenom u konkretnome kontekstu. Taj kontekst Delić ispituje na književnoumjetničkim Krležinim djelima: na primjeru novele Hodorlahomor Veliki analizu gradi na obavijesno-tematskom komentaru te na semantičkoj vrijednosti antroponima što ga navodi na zaključak da je stilski izvod iz tako ostvarenoga antroponima simbol. U noveli Smrt Rikarda Harlekinija istražuje postupak dekonstruiranja predloška i rekonstruiranja nove strukture koja rezultira stilskim postupkom iz kojega je izvod sarkazam, u primjerima antroponima iz ciklusa o Glembajevima izdvaja različita grafijska rješenja i tvorbene postupke u preoblici i stilskoj funkciji imena, a u četvrtome primjeru iz Bitke kod Bistrice Lesne postupak iz kojeg je stilski izvod ironija. Delić je analizirao navedene Krležine postupke u nekoliko koraka: tematskim komentarom (kojim smješta postupak u kontekst), delimitacijom ili razgraničavanjem (s pomoću kojeg se u antroponimu izdvaja stilistička vrijednost), jezikoslovnim komentarom (kojim se utvrđuje stilska obilježenost) te stilističkim komentarom (analizom funkcionalne uporabe). S pomoću tih koraka ističe se da su opisna antroponomastika i antroponimostilistika organski povezane u istraživanju jezično-stilskih značajki u piščevu izrazu. Tom se tvrdnjom može šire obuhvatiti i odnos jezikoslovnih grana te lingvostilistike: jezikoslovne spoznaje mnogih teorija potvrđuju se (ili dovode u kušnju) na jeziku književnoumjetničkoga djela te lingvostilističko istraživanje implicira čvrstu povezanost analize jednoga detalja ne samo s njegovim jezičnim kontekstom u književnoumjetničkome djelu nego i s jezičnim teorijama, zakonitostima i normama.

Delić je autor doktorske disertacije Lingvistička stilistika u nastavi, obranjene 1979. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Disertacija nije bila objavljena u tiskanome izdanju, a neka od zapažanja koja su u njoj iznesena našla su put do znanstvene javnosti posredovanjem autorovih članaka koji su objavljeni u periodici, među ostalim i u Jeziku. U tome smislu Delićeva disertacija dijeli sličnu sudbinu s Kalenićevom radnjom Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe (1965). Delićeva disertacija obuhvaća ukupno tristo dvadeset i četiri stranice na kojima su sintetski sagledani mnogi aspekti lingvističke stilistike prema strukturalnome jezikoslovlju, znanosti o književnosti i metodici književnosti, zbog čega se može smatrati znanstvenoistraživačkim prvijencem u našoj lingvostilističkoj literaturi (usp. Lončarić, 1992: 160). Radnja se temelji na lingvističkoj stilistici kao interpretacijskoj metodi koja povezuje jezikoslovlje i znanost o književnosti, odnosno nastavu jezika i nastavu književnosti:

»Lingvistička stilistika integrira se u nastavu jezika, u njoj se izgrađuje na lingvističkim znanstvenim osnovama, a primjenjuje i u drugim područjima. Jezična nastava postavljena je metodički i programski tako da uključuje lingvističku teoriju, funkcionalizam i stilistički aspekt. Korelativna je, ima i praktične ciljeve, povezuje se s nastavom književnosti. Uvođenjem stilistike omogućuje se ostvarenje programske odrednice o ›upoznavanju izražajnih mogućnosti i ljepote našeg jezika, razvijanja ljubavi prema jeziku‹ koja je unošena u sve programe do sada i imala deklarativan karakter. Novi pristup omogućuje oživotvorenje postavljenog cilja.« (Delić, 1979: 13)

Delićeva je radnja napisana potkraj 1970-ih, kada je u hrvatskome jezikoslovlju i znanosti o književnosti postojao velik broj bibliografskih jedinica vezanih uza stilističku problematiku. U zamršenu području različitih pristupa neusustavljene terminologije te često i oprječnih mišljenja o metodama primjene, Delić je primarno zaokupljen lingvostilističkom problematikom, povezujući znanstvenu i metodičku razinu. U poglavlja radnje uključeni su teorija i metode strukturalnoga jezikoslovlja, strukturalizam u znanosti o književnosti s pogledom na jezik književnoga djela, odnos nastava jezika i književnosti, odnos gramatičkoga i stilističkoga plana, određenje stila u stilističkim disciplinama, jezična komunikacija, interpretativno-analitička primjena, metodički aspekti, fonostilistika, polisemija, sinonimija te dijakronijska perspektiva s osobitim osvrtom na najstariji književnopovijesni korpus. U raščlambi područja lingvističke stilistike, poseže za metodama iz različitih područja poput teorije obavijesti te matematičke statistike te raspravlja o primjeni znanstvenih metoda iz strukturalnoga jezikoslovlja (metodi stilske opozicije, metodi stilske obilježenosti i neobilježenosti te metodi stilske distribucije) koje su snažno obilježile lingvostilističke praktične radove 1960-ih i 1970-ih. Opisujući transformaciju u funkciji lingvostilističke metode, s pomoću koje se u nastavi jezika usvaja načelo postupnosti, upoznaju semantičke razlike te ostvarene stilske vrijednosti u jezičnome izrazu, Delić (1979: 40) je izdvojio ove rečenice:

A. 1. Bojim se noža. Ovoga moga za razrezivanje knjiga.

(R. Marinković)

2. Nije odgovorila ništa. Tihi jecaji.29

(M. Krleža)

Njih je slobodno transformirao:

B. 1. Bojim se ovoga moga noža za razrezivanje knjiga.

2. (Nije odgovorila ništa.) Čuju se samo njezini tihi jecaji.

Transformacija je u prvoj rečenici postignuta vraćanjem atributa prema sintaktičkoj normi, čime je izostala stanka koja je u Marinkovićevoj rečenici ekspresivno pojačavala poruku straha. S gledišta količine i vrijednosti poruke, transformirana je rečenica oskudnija. U drugoj je rečenici transformacija utemeljena na uvođenju predikata te se njome izgubila ekspresija stanja u kojem zamiru riječi u Krležinoj rečenici. Transformacija koja je provedena na tim primjerima pokazala je razlikovnost dviju struktura:

»Sintaktičke strukture A i B razlikuju se s obzirom na odsustvo/prisustvo i raspored sintaktičkih sredstava. Odnosi sredstava i minus sredstava utiču na razliku u semantici A i B koja je logički konverzivna, ali u A ona je dinamizirana i stilističke je vrijednosti.« (Delić, 1979: 41)

Tim i drugim postupcima u radnji uputilo se na znanstveni i metodički doprinos metoda preuzetih iz strukturalnoga jezikoslovlja u svrhu utvrđivanja stilskih vrijednosti u jezičnome izrazu književnoumjetničkoga djela. Na njima su se, kako su pokazale analize lingvostilističkih priloga iz časopisa Jezik u ovome poglavlju, 1960-ih i 1970-ih temeljila lingvostilistička istraživanja piščeva izraza. Postupak transformacije omogućuje prestrukturiranje, prekodiranje promatranih jedinica piščeva izraza, njihovo »prevođenje« u drugi oblik čime se načelno ne gubi osnovna značenjska informacija. Uspoređivanjem transformiranoga oblika i onoga koji je pisac uporabio može se utvrditi je li istraživani oblik stilski obilježen ili stilski neutralan, a potom se jezičnim komentarom opisuje njegova stilska vrijednost (ako je ostvaruje) te funkcionalnost (ako je promatrana jedinica stilogena). Transformacija je uobičajen stilistički postupak, naslijeđen iz Ballyjeve stilistike, kojim se identificira stilistička vrijednost, i to s »pomoću odgovarajućeg ili približno istoga značenja neke druge jezične jedinice pojmovnoga ili približno istoga ekspresivnog značenja« (Stolac, 2008: 294). Pri identificiranju stilske vrijednosti moguće je upotrijebiti i »neekspresivnu jezičnu jedinicu približno istog značenja« (Ibid.). Međutim, utvrđivanje stilske obilježenosti piščeva izraza prema transformiranim oblicima uvodi pojam svojevrsne norme u odnosu na koju se piščev izraz otklanja te se taj postupak u kontekstu suvremenih stilističkih promišljanja problematizira budući da se njime implicira uvođenje »vanjske« mjere prema kojoj se opisuje stilska vrijednost pojedinoga izraza.

Delić je također istaknuo znanstvenu i praktičnu vrijednost lingvostilističke analize u istraživanju najstarijega književnopovijesnog korpusa hrvatskoga jezika. Jezik se starijih tekstova od suvremenoga jezika razlikuje mnogobrojnim značajkama kojih je djelomično dekodiranje potrebno da bi se tekst mogao razumjeti. Dekodiranje može obuhvatiti ove jezične razine:

  • grafiju (pisma: glagoljica, crkvenostaroslavenski tip ćirilice, različite latiničke grafije, pravopis)
  • fonetske osobine (glasovi i glasovne promjene)
  • morfologiju (prepoznavanje oblika, različitost morfema u sustavima deklinacije i konjugacije)
  • leksik (tvorbeni postanak, čestotnost, iščezli, arhaičan, regionalan, strani)
  • sintagmatske konstrukcije (prijedložne, atributne)
  • rečenice (sadržaj, oblik, red riječi i članova).

Lingvostilističku je metodologiju primijenio na transliterirane korpuse bez prijevoda – Bašćansku ploču, Povelju Kulina bana i Šibensku molitvu, istraživši im jezično-stilske značajke te izdvojivši one koje su lako shvatljive te stoga primjerene za nastavnu svrhu. Jezičnom analizom Bašćanske ploče obuhvatio je karakteristične antroponime, toponime te stilska sredstva (sintaktički paralelizam, anaforičko ponavljanje, asonanca, organizirani ritam) da bi njima potvrdio određeni stupanj estetskih vrijednosti koje su sadržane u tekstu. Usporedbom jezika Bašćanske ploče sa suvremenim jezikom, od kojega je najudaljeniji na morfološkoj i fonetskoj razini, Delić je istaknuo neke jezične značajke poput uporabe lične zamjenice az te participa obladajućago. Uspoređujući tekst Povelje Kulina bana s Bašćanskom pločom, uočavaju se sličnosti u osnovnim stilskim postupcima (invokaciji, zaklinjanju božanstvom, navođenju imena pisara, retoričkome svečanom tonu, sintaktičkome paralelizmu) te razlike (u stupnju jezične razumljivosti, poetskoj/proznoj ritmičkoj organizaciji, prisutnosti/odsutnosti figura dikcije, navođenju datuma). Ti razlikovni elementi upućuju na različitu pripadnost dvaju analiziranih starijih tekstova:

»Odsustvo poetske ritmičke organizacije, glasovnih figura – sredstava s estetskom funkcijom i točnost datumiranja jesu elementi prema kojima se Povelja Kulina bana svrstava u administrativne spise.« (Delić, 1979: 282)

Time se potvrđuje plodnost lingvističke stilistike u interpretativno-analitičkim zadatcima. U zaključku je autor disertacije naveo neka načelna polazišta vezana uz lingvističku stilistiku kakvu zastupa u radnji, među kojima su:

  • Lingvistička stilistika ishodišno je jezikoslovna disciplina.
  • Izlazi iz okvira gramatičke stilistike i ulazi u književnu znanost čime je dvostrano orijentirana.
  • Klasificira se prema gramatičkim i književnostilističkim principima.
  • Ima svoj analitički sustav.
  • Približuje se estetskomu vrijednosnom idealu u korelaciji s drugim metodama, poglavito sa strukturalnom i interpretativnom metodom.
  • Ne izdiže se na stupanj apsolutne estetski vrijednosne metode.

Unutar tih temeljnih postavki lingvističke stilistike otvaraju se problemska područja koja je Delić (1979: 297) sažeo:

  • problem metoda (znanstvenih, nastavnih)
  • problem jedinstvene terminologije
  • egzaktna znanstvena disciplina ili umjetnost
  • razrješavanje odnosa gramatičkoga i stilističkoga plana
  • isti oblik različita značenja, različiti oblici isto značenje.

Ako se ta problemska područja lingvostilističkoga pristupa sagledaju u dobu u kojem dolazi do afirmacije lingvostilistike u hrvatskome jezikoslovlju, tada se može istaknuti da su na njih upozoravali prvi sustavniji lingvostilistički napisi u nas. Posebice se upozoravalo da se u srcu lingvostilistike odražava proturječnost egzaktnosti i neponovljivosti, utvrdljivih jezičnih činjenica i onoga neuhvatljivoga estetskoga što leži izvan jezikoslovnoga domašaja. Ako se tomu pridoda nedostatak čvrstih termina kojima bi se egzaktno mogla utvrditi stilska vrijednost, problem norme prema kojoj se utvrđuje stilska izražajnost te problematizirani kriteriji stila kao otklona, izbora i dodatne obavijesti, lingvostilistički je pristup u svojoj stilističkoj neodređenosti i protezljivosti imao mnoga mjesta podložna kritičkomu propitivanju.

Govorna i prozodijska organizacija Krležinih tekstova

U prvoj polovici 1980-ih u Jeziku se stilistički istražio Krležin izraz u više priloga: B. Vuletić analizirao je govornu organizaciju Krležine drame Kraljevo, K. Pranjić je prema prozodijskim stilotvornim značajkama interpretirao Krležinu pjesmu Pjesme mrtvom čovjeku, a M. Delić je, kako smo pokazali, istaknuo semantičko-funkcionalno modeliranje antroponima u književnosti na primjerima iz Krležinih djela.

B. Vuletić je u članku Pokušaj definiranja umjetničkog krika uz jedan Krležin primjer u Jeziku (1981/82, 5) analizirao odnos jezične i govorne organiziranosti u kriku kao sintaktičkome i stilskome sredstvu. Prema Vuletiću, krik je maksimalno govorno organiziran oblik, sadržan u svakome emotivno obojenome izrazu, što samo po sebi ne podrazumijeva jak intenzitet toga izraza nego otklon od »srednjega«, »neangažiranoga« govorenja. U Krležinoj drami Kraljevo izdvojio je primjer krika, rečenicu koja se sastoji od jednoga člana (Anka!), te je tumačenjem njezina bližega konteksta (didaskalija) i širega konteksta (čitava teksta drame) utvrdio kako eliptične rečenice svojom maksimalnom govornom organiziranošću ostvaruju bogat govorni sadržaj te pretvaraju linearni jezični znak u simultani umjetnički znak. Prema Vuletiću, krik se može promatrati kao mimetički postupak kojim se sukobljavaju emocionalna i racionalna komponenta, jezični i govorni znak. Na sintaktičkome planu krik se ostvaruje razbijanjem jezične organiziranosti, najčešće izrazito kratkim rečenicama, uzvicima i eliptičnim rečenicama: »Ljudski izraz tada počiva na bogatom govornom ostvarenju, a ne na jezičnoj izgrađenosti« (Vuletić, 1982: 132). Potirući sintaksu jezične organizacije, krik stvara vlastitu sintaksu govorne organizacije, koju valja proučavati uvažavajući govorne vrjednote. Na govornim vrjednotama30 također temeljeći svoja stilistička zapažanja, K. Pranjić je u članku Jedna prozodijska interpretacija (Miroslav Krleža: »Pjesma mrtvom čovjeku«) (1982/83, 5) akcenatskim obilježavanjem Krležine pjesme uputio na suptilnost stilskoga potencijala delikatnih prozodijskih mogućih ostvarivanja, među ostalim stilskom analogijom Krležinih pjesama Pjesma mrtvom čovjeku i Noć u lipnju istaknuvši mimetizaciju aliteracijom i atonizaciju u mimetičkoj funkciji kao Krležine inventivne pjesničke postupke utemeljene na iskorištavanju prozodijskih sredstava u stilske svrhe. Prozodijska interpretacija Krležine pjesme lingvostilistička je analiza jednoga segmenta fonostilističke razine književnoumjetničkoga izraza; njome se izdvajaju mjesta stilske izražajnosti koja su ostvarena s pomoću naglasnih jedinica te se boljim razumijevanjem funkcioniranja jezičnih pojedinosti pridonosi osvjetljavanju književnoga predloška. Također se implicira širina lingvostilističkoga istraživanja koje se može temeljiti na najuočljivijem sloju piščeva izraza (Spitzer je isticao da je najlakše izdvojiti najuočljivije jezično-stilske značajke teksta), ali i na delikatnim stilističkim vrijednostima naglasne veličine (Guiraud je upozorio da zarez može biti važniji od slika i figura).

Otklon od normi standardnoga jezika i u skladu s njima

Na odnos jezika književnoumjetničkoga djela i normi standardnoga jezika u Jeziku se među ostalima osvrnuo S. Težak u članku Nesuglasja s književnojezičnom normom u pjesničkom jeziku Tina Ujevića31 (1980/81, 3). U njemu je istražio Ujevićev pjesnički izraz s pomoću kriterija otklona od normi hrvatskoga jezičnoga standarda u svrhu dokazivanja da se jezik Ujevićeva stihovnoga stvaralaštva kadšto gradi narušavanjem normi jer je osnova utemeljenja toga jezika upravo norma. Težak je istaknuo primjer narušavanja pravopisne, morfološke, fonološke, sintaktičke i leksičke norme koje u kontekstu Ujevićeva umjetničkoga izraza smatra funkcionalno opravdanima (tj. stilogenima). Ujevićev je izraz razvijen na hrvatskoj jezičnoj tradiciji, a pritom svoj osebujan izričaj djelomično duguje i tomu što se stilske jedinice u njegovu pjesničkome jeziku stvaralački odvajaju od normi, što, ističe Težak, ima vrijednost i za pjesnički jezik i za književni jezik.

U lingvostilističkim se raščlambama koje su u ovome potpoglavlju analizirane rabila pomoćna statistička metoda: broj pojavljivanja određenih jedinica (stilema) smatra se indikativnim te služi kao putokaz u propitivanju strukturiranja piščeva izraza, odnosno u utvrđivanju funkcionalne opravdanosti (stilogenosti) tih jedinica. O tome svjedoči članak S. Botice Nekoliko napomena o Botićevu jeziku i stilu u Jeziku (1986, 2), gdje se Botićev izraz smješta in tempore (rekonstruiraju se jezične norme doba u kojem je Botić stvarao, tj. prve polovice XIX. st.), od leksičkoga (štokavska jezična osnova, staroslavenizmi, renesansizmi, dijalektizmi, turcizmi i drugi stilski obilježeni elementi na leksičkoj razini) i morfološkoga (uporaba morfoloških dubleta: našim/našijem, svima/svimi), preko pravopisnoga (Botić prema vlastitu nahođenju riječi piše fonetski i etimološki) i sintaktičkoga (postpozicija pridjeva, nizanje pridjeva i glagola, polisindeton, asidentnon) do fonološkoga stilematskoga sloja (etimologiziranje kao učestao stilski postupak u romantizmu). Pritom se utvrđuje da, u cjelini gledano, Botić piše u skladu s jezičnim normama svojega doba. Funkcionalna odstupanja od tih normi pridonose izražajnosti piščeva stila te su svrhovita i opravdana:

»Izvjesna odstupanja na sintaktostilematskom planu, kad su stilistički opravdana, pokazuju autorovu težnju prema izražajnoj izvornosti. I prirodnost govora, i funkcionalna odstupanja, znače izražajni pomak Botićeva djela u odnosu na poprilično klišeiziranu hrvatsku književnost tog vremena na izražajnom planu.« (Botica, 1986: 39)

U Botićevu se izrazu ističe problematika sinonimike, važno mjesto za lingvostilističko istraživanje u cjelini te se na teoretskoj podlozi radova E. Hercigonje o srednjovjekovnoj književnosti povlači povijesna linija razvoja sinonimike u hrvatskome književnom izrazu od prvih pisanih tekstova do Botićeva izraza. Utvrđuje se da »svaka uporaba sinonima znak je stilističke nijansiranosti, svojevrsna težnja prema boljem i jačem izrazu, ako uopće i postoji ›bolji‹ sinonimski izričaj« (Botica, 1986: 34). U istraživanju Botićeva izraza na sintaktičkome planu autor je rabio statističke podatke da bi s pomoću njih izdvojio učestale stilske postupke te analizirao njihovo sudjelovanje u ostvarivanju ritma rečenice.

Statistički podatci i lingvostilistička analiza

Statistička metoda, kao jedna od pomoćnih metoda, imala je svoju primjenu u lingvostilističkom proučavanja književnoga teksta, jer se stil u jezikoslovnim tumačenjima vezuje uz čestoću stilski relevantnih jezičnih elemenata, tj. uz nepredvidivost ili neobičnost (pa se o stilemima među ostalim govori kao o rijetkim elementima u njima nezasićenome kontekstu). U jezikoslovlju je primijenjena sredinom stoljeća te je omogućila spoznaje vezane uz učestalost jezičnih jedinica, zahvaljujući ponajprije pionirskome radu G. K. Zipfa. Doprinosi se statističke lingvistike ovdje sažimlju prema M. Ivić (1975: 208‒209) te prema njihovu isticanju u domeni stilistike M. Delića (1979: 163):

  • Utvrđen odnos među glasovima na jednom većem korpusu ponovit će se s neznatnim odstupanjima u većini korpusa istoga jezika (primjena u fonostilistici).
  • Artikulacijska složenost glasova obrnuto je proporcionalna s njihovom frekvencijom u riječima (primjena u fonostilistici).
  • Dužina riječi obrnuto je proporcionalna s njezinom frekvencijom: najčešće riječi su po pravilu najkraće te najstarije (primjena u morfo(no)stilistici i leksikostilistici).
  • Broj kontekstualnih značenja jedne riječi jednaka je kvadratnom korijenu njezine frekvencije (primjena u leksikostilistici i semantostilistici).
  • Banalnost izraza u neposrednu je odnosu s frekvencijom (primjena u leksikostilistici, semantostilistici, sintaktostilistici).
  • Utvrđenim principima distribucije leksika osvjetljava se originalnost (primjena u semantostilistici i sintaktostilistici).
  • Ekonomičnost izražajnih sredstava upravlja govornim realizacijama (primjena na svim jezičnim razinama).

Guiraud je 1960-ih istaknuo da statistička metoda može biti korisna u istraživanju piščeva jezika i stila, osobito u utvrđivanju autorstva starijih tekstova te u istraživanju leksičke razine piščeva izraza s pomoću koncepta tematskih riječi (one riječi koje se najčešće javljaju u piščevu tekstu) i ključnih riječi (one riječi u tekstu kojih se čestoća razlikuje od njihove čestoće u normi). Primjerice, statističkim se pokazateljima može utvrditi povezanost leksičke razine s dužinom teksta, donijeti zaključci o širini individualne leksičke uporabe, raspršenosti ili njezinoj koncentraciji. Različiti su autori 1960-ih u stilističkome istraživanju rabili statistiku s pomoću koje su upućivali na razliku između književnih žanrova prema početnim dijelovima, duljini rečenice i njezinoj složenosti, izdvajali zajednički leksik autora, opisivali kontekstualnu leksičku uvjetovanost te analizirali osobitosti piščeva stila prema razredima riječi i njihovoj distribuciji (promatrajući ih prema kontekstualnoj normi drugih pisaca).

Međutim, dosezi primjene statistike u stilističkim metodama problematizirani su, među ostalim zato što učestalost leksema može upućivati na izražajnost u piščevu izrazu, ali to ne mora biti pravilo. Statistika može biti jedna vrsta putokaza u stilističkome proučavanju jer njezini rezultati nisu apsolutne vrijednosti nego indikativni mehanizmi koje opis, raščlamba i vrjednovanje stilogenosti tek treba potvrditi ili opovrgnuti. Ako se stilem, istrgnut iz konteksta, pretvara u brojčani podatak, tada statistika vodi k egzemplifikaciji jezika književnoumjetničkoga djela jer brojčani podatci ne daju spoznaje o povezanosti riječi i njezina konteksta. Stoga je Crystal (1973: 25) temeljnu razliku između statističkih i stilističkih metoda sažeo u oprjeku opisnost/objasnidbenost. Naime, statističke metode daju precizne opise, ali one nisu objasnidbene. Za razliku od njih, stilističke su metode objasnidbene jer se s pomoću njih istražuju i uvjeti u kojima se rabe pojedini jezični izrazi. Stoga stilističke metode mogu podatke dobivene statističkom analizom integrirati u objasnidbeni postupak kojim se mogu eksplicitnije utvrditi pojedini zaključci. Kritizirajući statističku metodu u stilističkim analizama, odnosno »skok« s prikupljenih podataka na opis njihove vrijednosti, Fish je upozorio da zaključci koji se izvode iz podataka skupljenih na taj način ne pridonose produbljivanju spoznaje o djelu (Fish, 2010b: 263).

Premda je primjena statističke metode na jezik umjetničkoga izraza izazivala prigovore teoretičara koji su naglašavali da je metodološki neopravdano podvrgavati jezičnu umjetninu egzaktnoj kvantifikacijskoj metodi, drugi su naglašavali da ta metoda u ograničenome stupnju primjene može biti korisna u rasvjetljavanju umjetničkoga izraza, posebice njegove leksičke razine. Pritom se treba istaknuti da je u lingvostilističkim radovima koji su analizirani u ovome potpoglavlju radnje statistička metoda jedna je od pomoćnih metoda primjenom koje se ne utvrđuju apsolutne vrijednosti, već se statistički pokazatelji uzimaju kao pomoć u utvrđivanju načina na koje pisac gradi jezičnu strukturu teksta. Stilotvornost se jezične činjenice ostvaruje u odnosu s drugim sastavnicama u kontekstu te stoga statistički parametri ostaju kao pomoć u usmjeravanju analize na njezinim nižim razinama.

Nadopuna lingvostilističkoga nazivlja

Lingvostilistika se, kao i ostale stilistike, s jedne strane zbog mnoštvenosti pristupa te individualne uporabe dijela nazivlja, a s druge zbog osobitosti predmeta proučavanja (kada je riječ o jeziku umjetničkoga djela) susretala s poteškoćom usustavljivanja nazivlja, a u uporabi je bio širok raspon relativno uporabljivih termina ili termina indikatora. Prilog nadopuni lingvostilističkoga nazivlja je članak Osnovne značajke Kozarčaninove prozne rečenice (1981/82, 4) M. Samardžije. Ondje su istraženi stilski postupci ponavljanja, nabrajanja i gomilanja. Definiravši ih, donesena je napomena da je riječ o teoretskim konstruktima:

  1. ponavljanje – stilski postupak kojim se ponavlja ista morfološka jedinica, ali u različitim sintaktičkim ulogama:
    1. eksplicitno ponavljanje (ponavljanje iste morfološke jedinice bez obzira na njezinu sintaktičku funkciju i vrstu riječi kojoj pripada)
    2. implicitno ponavljanje (ponavljanje iste sintaktičke kategorije u više rečenica zaredom ili u jednoj složenoj, a realizira se različitim nositeljima)
  2. nabrajanje – stilski postupak kojim se ponavlja veći broj riječi istog semantičkoga polja u istoj rečenici
  3. gomilanje – stilski postupak kojim se ponavlja veći broj riječi često iste morfološke vrste koje pripadaju različitim semantičkim poljima među kojima postoji semantička kohezija.

Teoretski konstrukti obuhvaćaju jezične pojavnosti koje se u piščevu izrazu javljaju u međusobnom spletu, kao što se, uostalom, javljaju sve jedinice koje su predmet lingvostilističkoga proučavanja. Za potrebe lingvostilističke analize oni se ekscerpiraju, raščlanjuju i komentiraju, ali uvijek sa sviješću o tome da one ne mogu postojati izvan svoga konteksta, izvan cjeline koje su integralni dio. Stilski se postupci ponavljanja, nabrajanja i gomilanja u članku oprimjeruju na Kozarčaninovim proznim rečenicama, raščlanjuju se prema vrstama riječi te se potom donosi niz podataka o sintaktičkoj razini piščeva izraza. Zaključuje se da analizirani postupci djeluju usporavajuće na narativni tijek jer pridonose dužini i razbarušenosti Kozarčaninove rečenice te se navode neki aspekti prema kojima se može objasniti čestoća uporabe analiziranih stilskih postupaka u Kozarčaninovu opusu. Ti su aspekti sadržani u zapažanjima književne kritike o Kozarčaninovu stilskome nasljedovanju Krležina jezika i o tome da je Kozarčanin velikom brzinom pisao svoja djela. Tomu se nadodaje treći razlog:

»Noviji pristupi kriterij izbora smatraju ključnim u objašnjavanju geneze stila. Pretpostavlja se, naime, da pisac pri stvaranju (pisanju) književnog djela, slično svakom ›korisniku‹ jezika, iz jezičnog sustava bira i izabire upravo one elemente koji će mu, kao izražajne mogućnosti, omogućiti, po njegovu shvaćanju, najpotpunije i najvjernije dočaravanje svijeta vlastitog književnog djela.« (Samardžija, 1982: 124)

Tako se, uz promatranje piščeva stila prema otklonu, odstupanju od norme, na stranicama Jezika upućuje i na kriterij izbora. Premda se uz lingvostilističku analizu, kako smo spomenuli na više mjesta, uglavnom vezuje otkrivanje onih mjesta u piščevu izrazu koja odstupaju od jezičnih normi, u članku Osnovne značajke Kozarčaninove prozne rečenice stilske se vrijednosti piščeva izraza promatraju unutar stvaralačkoga iskorištavanja postojećih, konvencionalnih izražajnih sredstava. Raščlambom triju stilskih postupaka utvrđuje se da Kozarčaninov izraz uglavnom ne odudara od konvencijom utvrđenih jezičnih pravila jer se zasniva na iskorištavanju postojećih jezičnih mogućnosti.

***

U lingvostilističkim prilozima u Jeziku analiziranima u ovome potpoglavlju izraz se novijih hrvatskih književnika istražuje prema dvama usko vezanim kriterijima: kriteriju otklona (odstupanja od normi standardnoga jezičnog izraza) i kriteriju izbora (prema kojem pisac iz skupa jezičnih mogućnosti izabire one jedinice koje najbolje odgovaraju opredmećivanju njegove umjetničke ideje, odnosno stvaranju osobita svijeta književnoumjetničkoga djela). Analizirani prilozi upućuju na relativnost ingvostilističke kategorije stilema. Naime, mjesta pojačanja izražajnosti mogu se ostvarivati na različitim razinama piščeva izraza: na leksičkoj razini (antroponimi), fonološkoj (prozodemi), sintaktičkoj (glagolska vremena) itd. Pritom se, u nastojanjima da se opiše individualni piščev izraz, u analiziranim prilozima ističe da pojedini jezični izbor ne mora biti inventivan u odnosu na cjelokupni jezični sustav, već da se taj izbor može činiti unutar postojećih jezičnih mogućnosti, u granicama jezičnih normi. Ipak, jezične su jedinice otklonjene od norme uočljivije te su često polazište lingvostilističkih analiza, što ne znači da se stil pisaca sastoji samo od jezičnih sastavnica otklonjenih od jezičnih normi. Stilemi, ako se shvate prema Katičiću kao znakovi koji čine unutarnju strukturu djela uočljivijom, mogu biti i stilski neutralne jedinice koje u određenome kontekstu mogu poprimiti stilsku obilježenost te biti funkcionalno iskorištene, stilski »opravdane« ili stilogene.

Analizirani prilozi upućuju na problematizirana mjesta lingvostilističkoga pristupa u analizi jezika književnoumjetničkoga teksta. Apostrofiraju labavost pojma stil, ističu da je lingvostilističko nazivlje neusustavljeno te upućuju na potrebu jasnoga razgraničenja metode od drugih pristupa stilu. Također ističu da je lingvostilistika ponajprije praktična, a ne teoretska disciplina. Većina istraživačkih pristupa u analiziranim prilozima pridonosi nadopuni lingvostilističkoga instrumentarija, promišljanju pitanja jezika i stila na ponešto drukčiji način te iznova potvrđuju usmjerenost lingvostilistike na praktičnu primjenu u kojoj ona ostvaruje svoju legitimnost. U analiziranim lingvostilističkim raščlambama odražava se posezanje za pomoćnim metodama iz područja statističke lingvistike i teorije obavijesti te teorije komunikacije. Statistička metoda u ograničenome stupnju primjene pridonosi osvjetljavanju piščeve originalnosti na leksičkoj i morfološkoj razini. Njome se ne pobrojava ukupan broj stilema u književnoumjetničkome djelu, već se lingvostilističari njome služe kao vrstom putokaza u ispitivanju izraza jer broj ponavljanja stilema može (i ne mora) biti indikativan. U onim raščlambama koje su pretežno usmjerene na istraživanje sintaktostilistike piščeva izraza (u kojima istraživačku pozornost posebice izaziva funkcionalna uporaba dvaju preteritalnih vremena – aorista i imperfekta) često se rabi postupak supstitucije kojim se zamjenjuju glagolska vremena u svrhu dokazivanja iste logičke, ali izmijenjene stilističke vrijednosti. Stilske varijante, uz pitanje izbora, težišta su analiziranih lingvostilističkih priloga.

Za razliku od prvih pedeset godišta časopisa Jezik analiziranih u ovome poglavlju, od 1995. naovamo u Jeziku je objavljen tek omanji broj priloga u kojima se istražuje jezik književnoumjetničkoga djela (uglavnom s aspekta jezične autentičnosti književnih tekstova), ali se ne može brzopleto zaključiti da je zanimanje jezikoslovaca za proučavanje jezično-stilskih značajki djela hrvatske književnosti nestalo. Pritom je važno naglasiti dvije činjenice. Prvo, mora se uzeti u obzir da je analizirani časopisni korpus samo jedan dio hrvatske periodike te da nije reprezentativni periodički predložak za praćenje »sudbine« lingvostilističke discipline u hrvatskome jezikoslovlju u apsolutnome smislu. On može biti indikativan utoliko što se s pomoću praćenja objavljivanja priloga može kronološki promotriti tijek usustavljivanja metodološke utemeljenosti lingvostilističke discipline jer se može pretpostaviti da su u prilozima istaknute bitne metodološke odrednice na kojima se temelje pojedini lingvostilistički istraživački opusi. Drugo, mnogi brojevi suvremene periodike poput Suvremene lingvistike, Filologije, Dometa i Republike idu u prilog tvrdnji da je i dalje živo zanimanje za proučavanje jezika i stila hrvatskih književnika, premda u mnogo manjoj mjeri nego nekoć. Jezik je književnoumjetničkoga djela upravo zbog svoje u cijelosti neodgonetljive prirode trajno intrigantno područje za jezikoslovce te izazov u ispitivanju pojedinih jezikoslovnih teorija.