Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

9.1. Stilistički prilozi u »Jeziku« (1952–1972/73)

Lingvostilistika se u hrvatskome jezikoslovlju afirmirala 1960-ih, kada se u Jeziku i Umjetnosti riječi, najsustavnije u prilozima V. Kalenića i K. Pranjića, obrazlagala lingvostilistička metodologija, izgrađivalo lingvostilističko nazivlje te određivao odnos lingvostilistike prema disciplinama s kojima je po predmetu proučavanja u izravnoj vezi (književnom kritikom, estetikom, povijesti književnosti).

Stilografijski i lingvostilistički prinosi V. Kalenića

Kalenić se prvim člankom stilističke problematike Stilografske pojave u imenica hrvatskosrpskog jezika u Jeziku javio 1964/65 (1), prethodno u stilografijskim prilozima hrvatskih i slovenskih časopisa proučavajući aorist i imperfekt te pravopis hrvatskoga jezika (Kalenić 1961, 1963a, 1963b). U Jezikovu je članku Kalenić držao prijeko potrebnim definiranje temeljnih kategorija stilografijske analize, počevši od stilografijske (stilske) vrijednosti kao vrste dodatka jezičnim ili kontekstualnim sredstvima pridodana neutralnomu značenju. Taj se dodatak može ostvariti na više načina, individualno, kolektivno, jednokratno, virtualno te trajno, a kada je ostvaren u jezičnome izrazu kao dijelu književne komunikacije, tada posebice do izražaja dolazi njegova afektivna snaga. Međutim, kako se u tom slučaju afektivnost ostvaruje u području estetskoga, umjetničkoga izraza, javlja se poteškoća u razlučivanju afektivne i estetske vrijednosti: »Sistem upotrebe takvih podataka ulazi u strukturu stila, bilo pojedinca bilo epohe« (Kalenić, 1964/65: 11). Kako se književni tekst u konačnici ostvaruje kao individualna kombinacija svih svojih sastavnica, potpuna vrijednost afektivnoga »dodatka« ovisi o suodnosima, zbog čega više nije riječ o virtualnoj afektivnoj vrijednosti. Svi afektivni izrazi, naglasio je Kalenić, odraz su autorskoga utjecaja na djelovanje teksta ili govora izrazom, a ne deskripcijom, na čitatelja ili slušatelja.

Stilografijski se baveći imenicama u hrvatskome jeziku, Kalenić je izdvojio dva temeljna načina na koja se ostvaruju izražajne mogućnosti u toj vrsti riječi; jedan obuhvaća različite tvorbene načine, a drugi uporabu leksika koji pripada neknjiževnomu jezičnom sustavu, odnosno uporabu onoga dijela leksika koji norma dopušta u osobitim slučajevima. U stilografijski sustav hrvatskoga jezika u tvorbi imenica ulaze primjerice različiti nastavci u umanjenica, uvećanica, odmilica i pogrdnica te se u njima ogleda jedan dio morfostilističkih mogućnosti hrvatskoga jezika. Navevši primjere iz Kovačićeve novele Mrak na svijetlim stazama te Božićeva romana Neisplakani, u kojima se bogatstvo afektivnih vrijednosti ostvaruje s pomoću umanjenica (u prvome tekstu) te uvećanica i pogrdnica (u drugome tekstu), Kalenić je upozorio na kontekstualnu uvjetovanost cjelovite stilske vrijednosti umanjenica ili uvećanica te drugih stilografijskih kategorija u prostoru književnoga teksta. Nadalje, naveo je niz primjera u jeziku hrvatskih pjesnika u kojima se afektivnost imenica postiže mijenjanjem nastavaka, umetanjem infiksa i prefiksa, slaganjem te okrnjavanjem imenica, sve u svrhu predočenja izražajnosti nekih rječotvornih načina u hrvatskome jeziku. U jeziku I. G. Kovačića izdvojio je primjerice niz neologizama s osobitim stilografijskim funkcijama u književnome tekstu (sitnišavac, mnogobračje, odvažnik, plavokrvnik, drvnik, crijevonja itd.). U stilografijsku uporabu imenica ulaze i one riječi koje jezična norma dopušta u posebnim slučajevima (danas bismo o njima govorili kao o leksemima koji pripadaju različitoj funkcionalnoj, područnoj i vremenskoj raslojenosti leksika hrvatskoga jezika), u prilog navedenoj tvrdnji navevši uporabu turcizama u jeziku Andrićeva romana Na Drini ćuprija, germanizama u Krležinoj noveli Tri domobrana, slanga u Majdakovoj pjesmi te tuđica u Ujevićevim stihovima iz pjesme Mekoća perina. Stilografijski postupci u imenica mogu biti kalamburi i etimološke igre, poput premetaljke osobnoga imena ozloglašenoga ratnoga zločinca i začetnika nacističke ideologije u naslovu Marinkovićeve pripovijesti Benito Floda von Reltih. Pokazavši neke od načina na koje književnici iskorištavaju stilografijske mogućnosti imenica u hrvatskome jeziku, Kalenić je upozorio na ograničenja stilografijskoga promatranja književnoga teksta:

»Razumljivo, niti uporaba stilografskih sredstava, ne samo u području kategorije imenica nego niti u ostalim jezičnim kategorijama, ne može biti jedini nosilac umjetničke ili neke druge vrijednosti teksta, kao što niti analiza stilografskih sredstava ne može biti završna analiza za presudu o tom tekstu. Jer svaki tekst, pa i najobičnija novinska bilješka djeluje i sredstvima koja nisu samo jezična.« (Kalenić, 1964/65: 17)

Kalenić je posebice isticao nužnost izradbe stilografijske gramatike koja bi sadržavala nacrt stilografijskih mogućnosti hrvatskoga jezika. Njezini su zadatci utvrđivanje mogućih i stalnih stilografijskih kategorija u hrvatskome jeziku (primjerice stilografijskih razlika u tvorbi imenica kuća – kućica – kućerda ili u odnosu duge i kratke množine u imenice ključ: ključevi – ključi), ali i individualnih stilografijskih zahvata. Stilografijska gramatika obuhvaća pravopisnu, fonološku, morfološku, leksičku, rječotvornu i sintaktičku razinu, unutar kojih popisuje te opisuje sve jezične kategorije koje su po nekim svojim obilježjima postale stilotvorne, odnosno ostvarile stilski »dodatak« osnovnomu, neutralnomu jezičnom izrazu. Opisujući afektivne konstante i afektivne varijante, kao i kontekstualne vrijednosti tih stilskih kategorija u konkretnome jezičnom kontekstu, obuhvaća i utvrđivanje vrjednota govornoga jezika kojima se afektivno neutralna jezična kategorija transformira i ostvaruje kao afektivna vrijednost. Dodajmo da je u rukopisu ostao Kalenićev Nacrt stilistike jezika hrvatske književnosti (1969), koji je, s popisom izvora (1970), izradio za JAZU, a koji je trebao poslužiti kao temelj stilističkoga dijela znanstvene gramatike hrvatskoga jezika te u tome kontekstu valja promatrati navedeni stilografijski prilog iz Jezika, s pomoću kojega su Kalenićeve spoznaje o stilografijskoj gramatici ipak, premda posve suženo, dosegnule do znanstvene i stručne javnosti.

U članku Stilografske pravopisne i glasovne osnove Šenoina izraza (1967/68, 4) Kalenić se usmjerio na proučavanje stilografijskih zahvata u umjetničkome izrazu. Osvrnuvši se na opsežnu bibliografiju o A. Šenoi, utvrdio je da je neznatan broj onih bibliografskih jedinica koje su bile posvećene jezično-stilskim obilježjima Šenoina opusa, a i te su rijetko analizirale stilske vrijednosti piščeva izraza, uglavnom donoseći uopćene sudove, primjerice o »ljepoti« Šenoina jezika. Nepravedno zapostavljeno proučavanje Šenoina izraza Kalenić je donekle opravdao činjenicom da su Šenoina djela u raznim redakcijama jezično »dotjerivana«, čime se zanemarivalo osnovno tekstološko načelo o očuvanju izvornika, zbog čega se izvorni Šenoin jezik nije ni mogao proučavati. Kako se stilističkim istraživanjem djela koje ne pripada suvremenosti istraživač susreće s nekoliko dvojbi koje se odnose na odlučivanje u kojem jezičnome kontekstu treba proučavati piščev izraz – prema jeziku suvremenosti, jeziku piščevih prethodnika ili prema jeziku piščevih suvremenika, Kalenić je tom pitanju posvetio pozornost te predložio dijakronijsko-sinkronijski pristup:

»Šenoin izraz, kao neodvojivi elemenat njegova stvaralaštva, njegove umjetničke vrijednosti, njegove današnje trajnosti i postojanosti, trebalo je podvrći analizi funkcionalnih vrednota; ono što je Šenoa govorio i ono kako21 je govorio bilo bi potrebno suočiti s njegovim individualnim i vlastitim formama kojima se pojedini iskazi toga izraza pojavljuju, ali i s općenito prihvaćenim formama, navikama i klišejima, koji su, mimo Šenoe, postojali u hrvatskoj književnosti i publicistici i koji su, poneki od njih, doprli i do naših dana. I ovaj presjek, nužno, morao je dobiti svoj povijesni podtekst, objektivnoga ili subjektivnoga karaktera, u odnosu na Šenoino vrijeme – naše vrijeme. Zbog naravi posla nužno je, međutim, bilo da se on oblikuje prema jezičnim kategorijama.« (Kalenić, 1967/68: 99)

Ispitivanje Šenoina izraza s aspekta stilografije uključuje raščlambu onoga što je karakteristično za određenu stilografijsku kategoriju, potom afektivnoga dodatka toj kategoriji, koji pak može biti rezultat individualnoga autorova zahvata u izraz te stilska vrijednost uobičajena u doba u kojem pisac stvara. Time stilografijska analiza otkriva nekoliko afektivnih slojeva u piščevu izrazu: apsolutne afektivne kategorije, individualne piščeve »dodatke« te »dodatke« karakteristične za određenu epohu (»problem manire«). Prednost stilografijske analize Kalenić (1967/68: 100) je sažeo u nekoliko temeljnih postavki:

  1. Analiza kojom se ispituju afektivni »dodatci« kao mjesta velike važnosti za estetsku vrijednost jezika književnoumjetničkoga djela ostaje na jezikoslovnome području ako se usmjeri na virtualno afektivne jezične kategorije.
  2. Utvrđivanjem virtualnih afektivnih kategorija uočljivijima postaju individualni piščevi »dodatci«.
  3. Utvrđivanjem virtualnih afektivnih kategorija mogu se odvojiti stilski »dodatci« karakteristični za epohu kojoj djelo po svojim stilskim značajkama pripada.

Istraživanje se tih triju tipova afektivnih vrijednosti zadržava u području jezikoslovlja te se ograđuje od izvanjezičnih vrijednosti:

»Na taj se način dobivaju osnovni pojmovi: jezični elementi – izvanjezični elementi, pa stilografija ove druge probleme može prepustiti stilistici odnosno stilistikama, bilo koje atribute da one preuzmu.« (Kalenić, 1967/68: 100)

Prema Kaleniću, stilografijska analiza Šenoina izraza pridonosi egzaktnijemu dokazivanju estetskih sudova o Šenoinu jeziku, a koji su pretežno bili utemeljeni na subjektivnim kriterijima (»intuiciji« i »ukusu«). U Šenoinu izrazu analizirao je neke od stilografijskih postupaka na pravopisnoj (stilizirano pisanje velikoga slova), slovopisnoj (izmjene vrste slova, spacioniranje, duljina odjeljaka, izdvajanje redaka) te fonološkoj razini (udvajanje istih glasova ili istih riječi). Relativnost stilografijskih vrijednosti u književnome tekstu pokazao je na primjeru glasa -h u genitivu množine, za koji bi se moglo pretpostaviti da je stilografijska vrijednost. Rekonstruiranjem jezične norme doba u kojem je Šenoa stvarao, Kalenić je utvrdio da je glas -h samo pravopisni znak koji se ne izgovara te stoga nema stilografijsku vrijednost. Međutim, neutralno jezično sredstvo može postati stilografijsko kao što i stilografijsko sredstvo ne mora u tekstu ostvariti izražajnu vrijednost. Time se potvrđuje da stilografijski postupci u jeziku književnoumjetničkoga teksta nisu apsolutna jezična kategorija:

»Tako je nedvojbeno da takav pregled pokazuje kako su pojedini stilografski izrazi posebice uvjetovani čitavim nizom determinanata, i kako njihov opis u konkretnim vrijednostima može biti različit. Ovakav pregled ujedno pokazuje kako umjetničko djelo nije samo riječ, ponajmanje riječ u svom normiranom pravopisnom ili fonetskom obliku, ali kako je u jednom izraznom sistemu uvijek i to. Ta umjetnička riječ zapravo je bogat splet raznolikih i mnogostrukih jezičnih i izvanjezičnih vrijednosti. U tu umjetničku riječ treba uključivati povijesne, nacionalne, filozofske, ideološke, logičke, a i mnoge druge vrijednosti. Za cjelovitu ocjenu važni su svi ti sastojci. Ali, ako se odlučimo za to, riječ će nam biti ono prvo u traganju za medijem pisane umjetnosti. Riječ u raznim oblicima i položajima svoga izraznoga sistema, riječ u varijantama pravopisnih, fonetskih, morfoloških, leksičkih, sintaktičkih mogućnosti i nemogućnosti jednoga jezika. Ako je promotrimo iz ovih uglova, nećemo otkriti sve o njoj, ali ćemo otkriti mnogo. Mislim da bismo tako učinili svoj stilografski pokušaj, a ovo bi nam omogućilo da krug ipak negdje zatvorimo.« (Kalenić, 1967/68: 109)

Taj je prilog tematski vezan uz Kalenićevu doktorsku disertaciju Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe, obranjenu potkraj 1965. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u kojoj je sa stilografijskoga aspekta analizirao niz jezičnih pojavnosti te njihove stilske vrijednosti u piščevu opusu, strukturiravši radnju u dvama temeljnim dijelovima, ukupno obuhvativši tristo osamdeset i tri stranice. Prvim dijelom obuhvatio je preglednu raščlambu jezika doba u kojem je Šenoa stvarao, oslonivši se u toj rekonstrukciji na gramatike hrvatskoga jezika iz druge polovice XIX. st. Opisujući one gramatičke aspekte koji odudaraju od suvremenoga jezičnoga stanja, uzimao ih je za načelnu polazišnu točku u promatranju piščeva izraza:

»Osvrćući se na osnovne filološke i lingvističke misli hrvatske nauke o jeziku 19. stoljeća, ona s jedne strane obuhvaća strukturu Šenoina jezika u općenito prihvaćenim gramatičkim kategorijama s temeljnim kriterijem; diferenciranost prema suvremenom hrvatskosrpskom književnom jeziku. Po tome ona nije gramatika Šenoina jezika, jer ne obuhvaća sve gramatičke kategorije, već samo one u kojima se nalazi historijski otklon prema suvremenom jeziku.« (Kalenić, 1965: 1)

Kao što je pregled jezičnih kategorija opisanih u gramatikama pripadnika Zagrebačke filološke škole koristan za kontekstualiziranje piščeva izraza, tako je i promatranje Šenoina izraza Kaleniću poslužilo za neka opća zapažanja o jeziku XIX. st. Primjerice, kada je izdvojio pokretne završne samoglasnike u Šenoinu jeziku (kako/kak, kano/kan, dobroga/dobrog), nastojao je pronaći gramatičku potvrdu tih dubletnih oblika, zabilježivši ih u samo jednoj od konzultiranih gramatika; analiza Šenoina izraza na glasovnoj razini uputila je na to da pisac rabi pokretne samoglasnike u svrhu što vjernijega izražavanja stvarnosti te može poslužiti kao potvrda za postojanje dubletnih kategorija u živome govoru. Provedena Kalenićeva analiza pokazala je da se, s pravopisnoga i gramatičkoga aspekta, Šenoin jezik nalazi u okvirima hrvatskih gramatika nastalih na tradiciji Zagrebačke filološke škole, upozorivši pritom kako »to ne znači da se bilo koja od ovih gramatika može u cijelosti potvrditi Šenoinim primjerima« (Kalenić, 1965: 10). Gramatičkim se normama posebice ne mogu objasniti stilografijski zahvati u Šenoinu jeziku nastali piščevim stvaralačkim razmicanjem zatečenoga jezičnoga stanja: »Zbog toga istovjetnosti između Šenoe i gramatičara, ili pak razlike, treba da se shvate samo kao ilustracija, a ne kao potpuna komparativna ocjena« (Kalenić, 1965: 11). Posebice su zanimljive jednokratne stilografijske vrijednosti koje je Kalenić izdvojio u opisu leksičkih značajki Šenoina izraza (kojekaković, grabarje, dvopuške, prihodnik i ženkar), kao i upućivanje na piščeve semantostilističke zahvate:

»U Šenoinu jeziku često dolazi do pomicanja i kretanja u semantičkoj vrijednosti, jer nova misaona vrijednost traži novu vrijednost u značenju. Manji broj primjera, koji su zanimljivi zbog semantičkih odstupanja, ima i stilografsku funkciju, a to su u većini primjeri sa muzikalizacijom. To što Šenoina semantička odstupanja nisu kasnije ušla u opći jezični fond hrvatskosrpskoga jezika, ne treba shvatiti kao njegov nedostatak. Jer ih prvenstveno treba doživljavati u njihovoj kontekstualnoj vrijednosti, dakle kao znakove individualnoga umjetničkog pristupa u doživljaju stvarnosti. A to je ono što je u većini slučajeva ›neponovljivo‹.« (Kalenić, 1965: 137‒8)

U drugome dijelu radnje, koji je, za razliku od prvoga, u potpunosti stilografijski metodološki utemeljen, Kalenić je proučio funkcionalne vrijednosti koje na različitim jezičnim razinama, fonološkoj, pravopisnoj, morfološkoj i drugima, stvaraju određene stilske vrijednosti. Uvodni dio toga dijela monografije vrijedan je prinos razglobljivanju granica među stilističkim disciplinama; preuzevši Guberinin termin »stilografija«, Kalenić je njime nastojao nadići neusustavljenost nazivlja u području jezikoslovnoga proučavanja književnoga djela. Kako je u razlučivanju i raščlambi stilografijskih kategorija nužno udaljavanje od gramatike prema području stilistike, proučavatelj piščeva izraza nema na raspolaganju primjerenoga nazivlja ili jednoznačno definirane metode, što je prouzročilo terminološku te metodološku neusustavljenost, istaknuo je. Za omeđivanje područja istraživanja stilografijske discipline potrebno je odrediti njezin odnos prema gramatici i (književnoj) stilistici te je razlikovnosti triju disciplina Kalenić ilustrirao na primjeru dvostrukih morfoloških oblika u genitivu množine imenica poput imenice muškog roda drug (drugovi/druzi). U istraživanju množinskih oblika gramatika utvrđuje postojanje dvostrukoga oblika (duga i kratka množina), a stilografija opisuje funkcionalnu vrijednost obaju oblika u različitim tipovima izražavanja te utvrđuje zašto je oblik druzi stilski obilježen, a oblik drugovi nije. Za razliku od stilografije i gramatike, (književna) stilistika se primarno ne bavi jezičnim aspektima djela, već rezultate stilografije integrira u složen odnos svih izvanjezičnih vrijednosti književnoga teksta poput motivike, kompozicijskih dijelova, društveno-povijesnoga konteksta i karakterizacije likova. Polazeći od takve razgraničenosti triju disciplina, Kalenić je stilografiju odredio kao deskriptivnu disciplinu koja proučava:

»(…) one stilske i stilističke postupke koji se baziraju na jezičnim pojavama, bez obzira da li su te jezične pojave normativno-gramatičkog karaktera, tj. bez obzira da li predstavljaju ustaljenu gramatičku kategoriju koja ima isključivo stilističku vrijednost, ili su to jednokratne jezične pojave u djelu pojedinca ili samo u jednome djelu pojedinca.« (Kalenić, 1965: 192)

Termin »stilografija«, prema Kaleniću, koristan je u nadilaženju nestabilne razlikovnosti termina »lingvistička stilistika« i »stilistička lingvistika«. Zadatak stilografije sastoji se od promatranja, usustavljivanja te donošenja zaključaka o jeziku »onoga trenutka kad otpočne prijenos jezične kategorije«, odnosno kad se ta kategorija, najčešće zbog afektivnosti, javi u novoj ili drukčijoj funkciji, virtualno ili jednokratno. Stoga su gramatičke kategorije u istraživanju stilografijskih vrijednosti svojevrsna platforma s pomoću koje se pojedina stilografijska vrijednost može bolje razumjeti i lakše uočiti stilska izražajnost, koja se u konačnici potvrđuje i analizira u kontekstu piščeva izraza.

Rezultati stilografijskoga istraživanja književnoga izraza, prema Kaleniću, mogu biti korisni iz nekoliko razloga. Oni mogu biti važni za utvrđivanje mjesta književnika u razvoju književnoga jezika. Također, s pomoću stilografijskih istraživanja mogu se izdvojiti one stilografijske jezične pojave koje su karakteristične za jezik u određenome povijesnom trenutku kao i one koje su i danas, kao dio kolektivne stilotvornosti, stalna značajka hrvatskoga jezika.

Treba dodati da je Kalenićeva disertacija jedna od triju monografija o jeziku i stilu novijih hrvatskih književnika koje su izrađene 1960-ih; Kalenić je, uz Pranjića, uporištem u lingvističkoj stilistici sistematično razrađivao njezine postavke te je, iako nije otisnuo svoju tezu ‒ izostavivši je time iz temeljnoga tijeka hrvatske lingvostilistike (Samardžija, 2003: 136), utjecao na stilistička promišljanja Šenoina izraza među Jezikovim suradnicima. Z. Vince u članku August Šenoa – jezični arbitar (1981/82, 4) poticao je objavljivanje Kalenićeve monografije kako bi bila dostupna široj javnosti, upućujući na njezinu vrijednost u izboru predmeta proučavanja kao i stilističkoga joj domašaja:

»Šenoa je, možemo ustvrditi s Kalenićem, kao središnja ličnost svoga razdoblja znatno utjecao ne samo na svoje suvremenike i ne samo s obzirom na književnost nego i s obzirom na usmjerenje medija te književnosti: jezika, pa je njegova pojava ›do dana današnjega jedinstvena i neponovljiva‹. Da li se njegova polemičnost uključuje u ›razvojnu liniju našega polemičko-satiričnog izraza na relaciji Šenoa – Matoš – Krleža‹ te da li neki Šenoini tekstovi podsjećaju na Krležin izraz – moglo bi se utvrditi potanjom analizom Šenoina jezičnog izraza, kako to dobro naslućuje Kalenić.« (Vince, 1981/82: 103)

Na važnost Kalenićevih stilografijskih prinosa među ostalima osvrnuo se i I. Sović u članku Aorist i imperfekt u Šenoinu izrazu koji je objavljen u istom broju Jezika kao i prilog Z. Vincea, oslonivši se na Kalenićeve zamjedbe o piščevu izboru aorista koji je u Šenoe uvjetovan afektivnim doživljajem situacije, zatim na funkcionalno iskorištavanje, melodioznost i ritmičnost hrvatskoga jezika u Šenoinu izrazu.

Nesumnjivo je stilografijsko proučavanje Šenoina izraza pridonijelo cjelovitijemu sagledavanju organskoga razvoja hrvatskoga književnog izraza XIX. st.:

»Šenoa je, naime, stvarao u vrijeme koje se naziva vremenom hrvatske jezične obnove i leksičke popune za čiji se početak obično uzima god. 1860. kad, nakon Listopadske diplome i vlastoručnoga pisma Franje Josipa banu Josipu Šokčeviću, hrvatski jezik stječe pravo ulaska u sve dijelove društvenoga života. Stoga je Šenoin leksik iznimno vrijedno suvremeno svjedočanstvo o tome burnom razdoblju povijesti hrvatskoga standardnog jezika kad je još dominantnom bila književnojezična koncepcija zagrebačke filološke škole koju Šenoa u svemu slijedi i upravo na tome tragu ostvaruje niz stilografskih mjesta koja spominje Kalenić. Posebno bi bilo zanimljivo vidjeti do kakvih bi rezultata doveo Šenoin rječnik da je Kalenić tomu cilju usmjerio svoje stručno zanimanje, jer rječnicima pisaca jezikoslovna je kroatistika danas jednako siromašna kao i u vrijeme nastanka Kalenićeve disertacije.« (Samardžija, 2003: 136)

Prinos se Kalenićeve radnje stoga može držati višestrukim, budući da je se u njoj pokazalo kako je Šenoa utjecao na razvoj hrvatskoga književnog izraza s jedne strane, te kakve su bile stilotvorne mogućnosti hrvatskoga jezika u Šenoino doba kao i Šenoin stvaralački odnos prema stilotvornosti hrvatskoga jezika s druge strane. Kako je disertacija, kako smo naveli, ostala u rukopisu, Kalenićevi se prilozi u Jeziku mogu smatrati dragocjenim doprinosima afirmaciji hrvatske lingvostilistike (usp. Pranjković, 2018: 129‒132) jer su proizašli iz sustavnoga istraživanja stilističke problematike i njezine primjene na piščev izraz.

U posljednjem članku stilističke tematike kojim je surađivao u Jeziku (Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga jezika, 1971/72, 2/3) Kalenić je ustvrdio da je jedan od najsloženijih lingvostilističkih zadataka izradba opsežnijih proučavanja jezika i stila kanonskih pisaca (dotad su objavljene svega dvije takve monografije, obje u Zagrebu 1971, o jeziku i stilu Matoševe pripovjedačke proze K. Pranjića, posve utemeljena u lingvostilistici, te o jeziku Ante Kovačića V. Anića, utemeljena na poticajima ruske stilistike).

Monografije o jeziku i stilu najznačajnijih hrvatskih književnika, prema Kaleniću (1971/72: 69), trebaju pružiti sljedeće podatke:

  • podatke o tipičnosti funkcija hrvatskoga jezika
  • podatke o motiviranost i povijesnoj uvjetovanosti tih funkcija
  • podatke o njihovoj ovisnosti o književnim oblicima u kojima su uporabljene
  • podatke o međusobnu odnosu književnika s obzirom na njihov umjetnički izraz.

Predradnja je takvu istraživanju utvrđivanje stilotvornih virtualnih i individualnih kategorija, koje bi potom omogućilo promatranje lingvostilističkih kategorija pojedinačno i u povezanosti s drugim cjelinama. Kalenić se osvrnuo na poteškoću u lingvostilističkome istraživanju koja permanentno prati sve jezikoslovne pristupe književnoumjetničkomu djelu. Jezični se znak u književnome djelu javlja u svojoj potpunosti, čitavosti, čime se u jednu ruku »opire« razdjeljivanju svojih sastavnica pa tako i razglobljivanju unutar jezikoslovnoga istraživanja. Istaknuo je da je granica između jezikoslovlja i znanosti o književnosti često »tanja od oštrice noža«, katkad je nema, a katkad se može povući samo umjetno. Da bi lingvostilističko istraživanje književnoga teksta bilo metodološki dosljedno, slijedio je Ballyjev trorazinski opis stilskih jedinica; logičku identifikaciju jezičnoga elementa, utvrđivanje stilskoga (afektivnoga) dodatka (individualnoga ili kolektivnoga, jednokratnoga ili stalnoga) te vrjednovanje funkcionalnosti (stilogenosti) u konkretnome jezičnom kontekstu. Ukupnost obavijesti koja je sadržana u jezičnome znaku, u njegovu totalitetu, tek katkad, napomenuo je Kalenić, u pojedinačnim slučajevima, može biti dijelom lingvostilističkoga opisa.

Lingvostilistički prinosi K. Pranjića

Prva Pranjićeva suradnja u Jeziku vezana uz lingvostilističko proučavanje umjetničkoga izraza je prilog Problemi proučavanja jezika i stila u suvremenih pisaca (1961/62, 3, 4). U njemu je Pranjić iznio nekoliko zapažanja o dotadanjim analizama piščeva jezika i stila koje su bile utemeljene na zastarjeloj metodologiji:

»Metodološki je postupak u tim radnjama bio ovaj: uspoređivanje jezičnih osobina (pretežno fonetskih i morfoloških, a tek tu i tamo sintaktičkih) sa stanjem u suvremenom književnom jeziku, i to deskriptivna usporedba prema gramatičkoj normi književnoga (što će reći standardnoga) jezika.« (Pranjić 1961/62: 91)

Upozorivši kako u nas nedostaje monografija o jeziku i stilu novijih pisaca (jer ih početkom 1960-ih nije bilo), pozdravio je pojedinačne analize kao dobrodošle poticaje u izgrađivanju lingvostilističkoga pristupa koji se tek trebao usustaviti u suvremenoj stilistici. U Pranjićevu članku uvedena je terminološka razlika između dvaju temeljnih pojmova na kojima se, kao svojoj pozadini, temelji lingvostilistička disciplina izrasla iz strukturalnoga jezikoslovlja. Riječ je o jeziku kao »ukupnosti izražaja sredstava kojima raspolažemo kad oblikujemo jedan iskaz« te stilu kao »aspektu i kvalitetu toga iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekta i kvaliteta koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama« (Pranjić, 1961/62: 91). Potom je razdjelbom na dvije stilistike, deskriptivnu (lingvističku ili stilistiku jezične ekspresije) i genetičku (literarnu stilistiku), omeđeno područje jezikoslovnoga interesa u proučavanju književnoga teksta. Deskriptivna se stilistika, za razliku od genetičke, temelji na istraživanju jezikoslovnih činjenica u njihovoj trovalentnosti (pojmovnoj, impresivnoj i ekspresivnoj vrijednosti), od kojih su zadnje dvije stilske vrijednosti, u istraživanju kojih lingvostilistika ne prekoračuje područje jezikoslovlja. Deskriptivna stilistika istražuje sve jezične razine u piščevu izrazu, opisuje ih te filološki komentira, pri čemu otklanja umjetničko, estetsko vrjednovanje književnoumjetničkoga djela u kojem se promatrane stilske vrijednosti ostvaruju:

»A što se tiče vrednovanja tekstova, svjesno ga ostavlja intuiciji i ukusu, koji, sva je prilika, u tome ostaju jedini suci; teško bi se na temelju stilističkih kategorija mogla zasnovati kritička znanost, jer kritikā je toliko – koliko je i kritičara; a bit će da je dobro što je to tako.« (Pranjić, 1961/62: 119)

Kako rezultati do kojih dolazi deskriptivna stilistika mogu poslužiti književnim kritičarima i povjesničarima u objektivnijem temeljenju njihovih zapažanja o književnome djelu, a sinteza dobivenih podataka može biti most prema izradbi tipologija stilova književnih epoha, Pranjić je istaknuo važnost suradnje dviju stilistika na obostranu korist.

Pranjićev članak Lingvostilistička analiza suvremenih književnih tekstova: ilustracije (1962/63, 1) nadopuna je prvomu prilogu, donoseći primjere kao potkrijepu dvjema tvrdnjama kojima se uokviruje opis lingvostilističke analize. Prva se odnosi na to da se lingvostilističkim proučavanjem mogu obuhvatiti sve jezične razine književnoga teksta, a druga na to da se jezikoslovnom raščlambom književnoga teksta otklanja estetsko vrjednovanje cjeline književnoumjetničkoga djela. Uz definiciju lingvostilistike kao discipline koja proučava impresivne i ekspresivne vrijednosti koje se ostvaruju izražajnim sredstvima u umjetničkome izrazu, Pranjić je donio i definiciju stilskih varijanata kao izbora među različitim načinima kojima se može izraziti ista ideja, upozorivši kako nije riječ o sinonimima jer varijantnost podrazumijeva specifično ostvarivanje kontekstualno uvjetovanih ekspresivnih i impresivnih, tj. stilskih vrijednosti. Ilustrirajući lingvostilističko proučavanje leksičke razine izraza na ulomku iz drame Gospoda Glebmajevi M. Krleže, pokazao je uporabu stilskih varijanata, napominjući da termin sinonim valja shvatiti relativno (kao što će u kasnijim radovima navoditi za stilem):

»Ostali smo i nadalje pri tradicionalnom terminu – sinonim, ali odsad stalno imajući na umu distinkciju što smo je istakli: da su sinonimi samo formalno riječi istoga značenja. Uostalom, u svakom znanstvenom terminu važniji je sadržaj koji pod njim razumijevamo od samoga imena; jer termini su ionako konvencija.« (Pranjić, 1962/63: 3)

U leksičkome nizu mama, mati, majka (gospođa majka) lingvostilistički je zadatak identificiranje stilskoga postupka (u ovome slučaju raznolike i nijansirane uporabe relativno shvaćenih sinonima), potom komentiranje i opisivanje funkcioniranja toga postupka u jezičnome kontekstu književnoga djela te njegove važnosti za misaono-emocionalni doživljaj teksta. Pranjić je predložio i širu lingvostilističku analizu:

»Ostao bi eventualno jedan dugotrajniji posao: da se napravi statistički pregled takva stilskog postupka u najrazličitijim Krležinim tekstovima, da se vidi na koji je on način funkcionalan, da li je svuda jednako motiviran (…)« (Pranjić, 1962/63: 3)

Na fonološkoj je razini Pranjić zadatak lingvostilistike ilustrirao na primjeru proučavanja prozodijskih dužina u dijelu stihova pjesme Mladić na uglu D. Cesarića, na morfološkoj je razini pokazao ostvarivanje stilskih vrijednosti promjenom glagolske rekcije u stihovima pjesme Konjic bez konjika J. Kaštelana te Svakidašnje jadikovke T. Ujevića, a na sintaktičkoj razini izdvojio je stilski postupak inverzije glagolskoga predikata u primjeru iz romana Na rubu pameti M. Krleže. Nabrojeni jezični »detalji«, »prevažni za valjanu interpretaciju teksta« (Pranjić, 1962/63: 5), pridonose produbljivanju razumijevanja književnoga djela, u čemu se ogleda svrhovitost lingvostilističke analize.

Analizom dvaju Pranjićevih članaka u Jeziku ranih 1960-ih može se pratiti izgrađivanje lingvostilističkoga metajezika; u prvome je članku Pranjić istaknuo razliku između deskriptivne i genetičke stilistike, a u drugome naveo stilističke razine u istraživanju jezičnoga izraza (fonetika jezičnoga izraza, morfologija jezičnoga izraza, sintaksa jezičnoga izraza), napominjući u zagradama »specijalne« termine poput fonostilistike. U tim dvama člancima još nije uporabljen termin stilem. Podatak o stilemu kao lingvostilističkome terminu sadržan je u Pranjićevu članku Matoševe leksičke varijante (stilističke) (1967, 5), gdje je definiran kao jedinica pojačanja izražajnosti koja implicira svoju zamjenu drugom varijantom (stilski nultom ili stilski još jačom). Pranjić stileme nije podijelio po formalnome kriteriju (prema vrstama riječi), već po njihovim leksičkim obilježjima i prema funkciji koju ostvaruju u tekstu. Prema Pranjiću, jedinice pojačanja izražajnosti imaju ove značajke:

  • Stilem nije mehanički primjenljiva kategorija (može imati različite forme te se ostvarivati s pomoću različitih stilskih postupaka, zadobivati specifične funkcije te vrijednosti u konkretnome jezičnom kontekstu).
  • Stilska varijanta jedan je odabrani način izražavanja određene ideje među različitim načinima kojima se ta ideja može izraziti te svaka stilska varijanta implicira svoje potencijalne zamjene.
  • Proučavanje stilema nije povezano s umjetničkom vrijednošću teksta jer je estetska vrijednost izvanjezična kategorija.
  • Leksički stilemi najčešće su najuočljivije jedinice pojačanja izražajnosti u jeziku književnoumjetničkoga djela.
  • Kontekstualna motivacija i kontekstualna realizacija iznimno su važne u ostvarivanju stilema u jezičnome kontekstu.

Članci Proučavanje jezika i stila u suvremenih pisaca te Matoševe leksičke varijante (stilističke), objavljeni u Jeziku 1960-ih, činili su dva poglavlja od ukupno trinaest u Pranjićevoj zbirci Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova (1968), u hrvatskome jezikoslovlju prvome djelu posve metodološki utemeljenom u lingvostilistici (stilski relevantne nijanse jezičnoga izraza kojima se ostvaruje ekspresivnost filološki se raščlanjuju, rabeći usporedbu stilski obilježenoga te neobilježenoga izraza da bi se utvrdio stilski dodatak, potom mu se vrjednovala funkcionalnost u konkretnome jezičnom kontekstu književnoga teksta), usmjerenom na proučavanje jezika suvremenih hrvatskih pisaca. U njoj je sabrano trinaest priloga objavljenih 1962‒68. u časopisima (Jeziku, Umjetnosti riječi, 15 dana, Forumu i ostaloj periodici) te u Krležinu zborniku (1964), a imala je još dva izdanja (drugo, nepromijenjeno izdanje 1973; treće, nadopunjeno 1985). Metodološkim uporištem u stranim stilističkim radovima (M. Riffaterre, M. Cressot, J. Marouzeau, J. M. Murry, A. J. Efimov, S. Chatman i dr.) te domaćim stilističkim promišljanjima (P. Guberina, I. Frangeš, S. Petrović), Pranjić je u većini priloga obuhvatio istraživanje jezično-stilskih značajki Krležinih i Matoševih djela, pisaca koje je smatrao »međašima evolucije-revolucije hrvatskoga književnog izraza« (Pranjić, 1968: 3). Valja međutim istaknuti važnost Pranjićevih priloga ne samo za hrvatsku lingvostilistiku nego i za funkcionalnu stilistiku; uvodni prilog zbirke Suvremeni književni jezik – stvarnost različitih stilova, prvi put objavljen u časopisu Pogledi i iskustva u reformi školstva (1965), smatra se inauguratorskim jer je u njemu prvi put uspostavljena razdjelba hrvatskoga jezika na tipove funkcionalnih stilova (razgovorni, naučni [znanstveni], administrativni, književnoumjetnički, publicistički i naučnopopularni stil), koja umnogome odgovara današnjoj ustaljenoj podjeli na pet funkcionalnih stilova hrvatskoga jezika (razgovorni, administrativni, znanstveni, publicistički, književnoumjetnički funkcionalni stil). Književnoumjetnički stil, prema Pranjiću, karakteriziraju ove značajke:

  • Jezik uporabljen u umjetničku svrhu uvelike je određen maštom i osjećajima, što se može prepoznati u učestalosti emocionalno obojenih riječi.
  • Umjetnički stiliziran jezik često odstupa od normi književnoga (standardnoga) jezika ili ih nadmašuje.
  • U svrhu nijansiranja piščeva izraza, u najvećoj mogućoj mjeri svrhovito iskorištava izražajna sredstva i sve ostale jezične mogućnosti.
  • U jeziku književnoga djela stvaraju se nove, dotad neuporabljene veze među riječima.

Da se unutar lingvostilističke metodologije neizostavno pokreće pitanje odnosa jezika književnoumjetničkoga djela i standarda, potvrđuje Anićev osvrt na Pranjićevu zbirku (1968/69, 3). Istaknuvši kako je potrebno otkloniti zablude oko toga što je jezik pisaca i koliko je on uporabljiv za standard i za jezične norme, Anić je naveo:

»Pojedini su pisci znatno djelovali na standardni jezik, ali ne svime što su napisali. Ima u njihovu jeziku neponovljivoga (čime se i autor ove knjige bavi) i mnogo zajedničkoga što kao reprezentativni prosjek postaje zanimljivo za normu.« (Anić 1968/69: 90)

U uvodnome je dijelu osvrta Anić sučelio dva jezikoslovna gledišta vezana uz jezik književnoumjetničkoga djela, a koja su se među ostalim ogledala u prilozima časopisa Jezik. Normativni je pristup piščevu izrazu usmjeren na ocjenu o njegovoj (ne)usklađenosti s jezičnim normama, prosuđujući koliko pridonosi »uzdizanju pismenosti«. Za razliku od njega, problemski usmjereno proučavanje jezika književnoga djela priznaje različitosti unutar pojedinih funkcionalnih jezičnih uporaba, relativizirajući norme od kojih se jezik književnosti otklanja jer se u njemu ostvaruju sve potrebne jedinice:

»Koliko god oba ova naziranja bila dobronamjerna i koliko god se u potrebnom učvršćenju književnog jezika dopunjavala, ipak je razlika između prvog i drugog slična razlici u jezičnoj svijesti mjerljivoj osjetnom vremenskom22 udaljenošću.« (Anić, 1968/69: 90)

Potrebno je dodati da je treće izdanje Pranjićeve zbirke (1985) nadopunjeno izlaganjem o lingvostilističkim odvjetcima: komparativnoj stilistici, dijakronijskoj i dijalekatskoj stilistici. Sve tri stilistike jezikoslovne su discipline, a razlikuju se po predmetu proučavanja. Komparativna stilistika temelji se na usporedbi dvaju jezika zbog iznalaženja adekvatnosti sinonimnih parova ili nizova na leksičkome i gramatičkome planu. Dijakronijska stilistika istražuje jezik tekstova u različitim razdobljima prošlosti što zahtijeva rekonstruiranje jezične norme vremena u kojem je tekst nastao (dijakronijskom stilistikom bavili su se E. Hercigonja, F. Čale i J. Vončina). Dijalekatska stilistika je empirijska znanstvena disciplina, kojom se istražuju stilske osobine nekoga govora (primjerice u radovima B. Finke). Obrazlaganje triju stilističkih odvjetaka (1985) slijedilo je razgranatost onodobnih hrvatskih stilističkih istraživanja, o čemu je autor pisao i u prilozima u Umjetnosti riječi. S druge strane, Pranjić je 1960-ih na više mjesta upozoravao na prazninu u hrvatskome jezikoslovlju vezanu za nedostatak monografija o jeziku i stilu suvremenih hrvatskih pisaca, koju je početkom 1970-ih barem jednim dijelom popunio studijom o jezično-stilskim značajkama Matoševa proznoga izraza.

Pranjić je monografiju Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (Rad JAZU, 361, 1971) razdijelio u dvije cjeline; u prvoj je naveo izvore, građu te donio metodološko određenje istraživanja, a u drugoj tipologiju Matoševih stilskih postupaka. U uvodnome dijelu sadržane su definicije jezika i stila koje su prethodno izložene u člancima u Jeziku, a u monografiji su popraćene izvorištem u stranoj recentnoj stilistici, u radu stilističara J. Marouzeaua (»stil je izbor između izražajnih sredstava«) te M. Riffaterrea (»jezik izriče, a stil ističe«). Iz mnoštva literature o stilu te definicija onoga što se može istaknuti kao stilska značajka u jezičnome izrazu, koje su često znale biti potpuno različite ili nerijetko proturječne, Pranjić se odlučio za definiciju jezika kao ukupnosti izražajnih sredstava kojima raspolažemo kada oblikujemo određeni iskaz te stila kao aspekta i kvaliteta izbora iz ukupnosti izražajnih sredstava, pomirivši time obje kategorije (jezik i stil). One su se često dovodile u dihotomijski odnos te su se pitanja što je rečeno i kako je nešto rečeno razdvajala kao zasebna, neovisna područja jezičnoga izraza. Prikazujući neke od definicija Marouzeaua, Guirauda, Vosslera, Riffaterrea, Kaysera i drugih teoretičara stila, Pranjić je uputio na relativnost stilske kategorije predlažući da se stil shvati kao termin indikator. Ponovivši razdjelbu stilistike na deskriptivnu i genetičku, u prvome tipu razlikuje promatranje četiriju jezičnih razina (fonostilističku, morfonostilističku, sintaktostilističku i semantostilističku) te, sukladno toj uvjetnoj podjeli, imenuje jedinice pojačanja izražajnosti (fonostilemi, morfonostilemi, sintaktostilemi i semantostilemi). Stilemi se, ističe, proučavaju lingvostilističkim tipom analize: prema mjestu jezične kategorije u sustavu hrvatskoga jezika, potom prema funkciji u piščevu izrazu. Riječ je o jezično-tipološkoj analizi prema gramatičkim kategorijama koja nije univerzalna te stoga nije jednako primjenljiva na svaki književnoumjetnički predložak. Lingvostilistička se analiza provodi sa sviješću o relativnosti svih tipologizacija i etiketizacija, čemu u prilog ide i to da stilski postupci, koje lingvostilistička analiza proučava, ne moraju uvijek biti stilogeni, što ovisi o autorovoj namjeri i kontekstualnoj motiviranosti. Stoga se i tipologija Matoševih stilskih postupaka, koju je Pranjić utvrdio u drugome dijelu monografije, treba shvatiti u relativnome smislu, a ne kao apsolutni obrazac lingvostilističke analize jednako primjenljiv na sve književne tekstove.

Pranjić je stilske postupke u Matoševu jeziku podijelio prema jezičnoj razini na kojoj se ostvaruju te je donio niz fonostilemskih, grafostilemskih, morfonostilemskih primjera, potom primjera tvorbenih leksičkih inovacija (Matoševih neologizama), stilskih leksičkih varijanata, sintaktostilističkih i semantostilističkih primjera. Analizirajući pojedini tip stilskoga postupka, Pranjić je, u skladu sa isticanjem relativnosti tipologizacije, naglasio da se izražajnost stilskoga postupka često ne može ograničiti na pretpostavljenu, formalnu pripadnost nekoj od jezičnih razina. Stilski postupci istodobno sudjeluju u ostvarivanju izražajnosti na više jezičnih razina, što je lako utvrdljivo na sintaktičkoj razini na kojoj pojedini postupci postaju sintaktostilemi, ali, u kombinaciji s govornim vrjednotama, i fonostilemi. Primjerice, pri istraživanju stilskih postupaka nastalih promjenom reda riječi, utvrđeno je da je mjesto pojačanja izražajnosti, na sintaktičkoj razini, razbijanje sintagme s pomoću enklitike. Pojačana izražajnost nastala je na sintaktičkoj razini, a može ostvariti ekspresivne ritmičke mijene jer se sintaktičkim razbijanjem obično oduljuje fonetski blok. Ako je ritmička mijena jake izražajnosti, tada ona u prvi plan stavlja fonološko ostvarenje stilema. U primjerima:

[…] prozirna i meka se jesenja maglica sve puši, blista – kao da će progutati rijetke zvijezde.

(U čudnim gostima, SD i, 225)

Sa purpurne se23 vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicati draguljno trunje […].

(Samotna noć, SD I, 268)

može se uočiti da istaknute jedinice izražajnost ostvaruju s pomoću promjene neobilježenoga, stilski neutralnoga reda riječi. Međutim, osim što su te jedinice sintaktostilemi, one su i fonostilemi:

»Stilemom bismo ovdje mogli proglasiti sintaktičku kategoriju promjene u redu riječi. Ali u važnosnoj hijerarhizaciji prioritet isticanja ovdje imade ritmička reperkusija te mijene. Pa bismo je onda s više takvoga prava mogli klasificirati kao fonostilem (fonostilistički prozodem). Legitimno, gramatičko, očekivanije mjesto zamjeničke enklitike bilo bi, u prvom primjeru, ispred glagola (sve se puši), u drugome između (stade se pušiti). Tako nije, i dobro je što nije, s dvaju razloga: razloga ritmičkih i razloga jače ekspresivnosti jezičnog izraza.« (Pranjić, 1971: 43)

O Matoševu izrazito stvaralačkome odnosu prema jeziku, kao i o kreativnome odnosu pojedinca prema jeziku uopće, ponajbolje svjedoči leksički sloj, ponajprije tvorbene leksičke inovacije ili Matoševi neologizmi. Njih je Pranjić razvrstao prema leksikološkome kriteriju (prema vrstama riječi i tipu tvorbe). Načelno, leksičke inovacije nastaju prema dvjema motivacijama. Jedna je iznalaženje, kovanje novoga izraza za nov pojam (time nastaju »apsolutni« neologizmi). Druga je motivacija pronalaženje novoga izraza za poznat pojam, a taj novi izraz može biti izražajniji, nijansiraniji u odnosu na postojeći, odnosno može ostvariti stilsku obilježenost. Prema takvome općejezikoslovnom razmatranju inovacija na leksičkome planu mogu se promatrati i Matoševi neologizmi jer oni nisu samo »apsolutni« (koji su rijetki), već nastaju prema postojećim jezičnim jedinicama stilskim dodatkom, pojačanjem izražajnosti:

»Matoševom, matoševskom inovacijom smatram i riječ koja inače ima malu frekvenciju u jeziku, malu i u njegovim tekstovima, ali koju je on znalački iskoristio u svrhe izražajne. Utoliko je takva inovacija inovacijom, i utoliko je ona stilogena: zbog svoje male upotrebne a visoke izražajne vrijednosti.« (Pranjić, 1971: 97)

Unutar stilskih leksičkih varijanata analizirao je lekseme u funkciji ironizacije, funkcionalnu uporabu varijanata kolokvijalnih i žargonskih, potom kontekstualno motivirane te kontekstualno neusklađene varijante. Kada se tomu pridodaju primjeri grafostilemski, morfonostilemski (uporaba glagolskih oblika i vremena, tvorbe glagola, tvorbene prilagodbe internacionalizama), sintaktostilemski (promjene u redu riječi, promjene rekcije, reduplikacije, vezničke kombinacije, bezglagolske kombinacije, slaganje vremena, slobodni neupravni govor) te primjeri semantostilemski (aforističnost, frazeologija, slikovitost stila, stilska nasljedovanja), Pranjićeva studija dobiva opsežnost u smislu obuhvaćanja proučavanja svih jezičnih razina na kojima se može ostvariti stilem (izuzev tekstostilističke, koju je kao jezičnu razinu na kojoj se izdvajaju stilemi nadodao u radovima tiskanima nakon objave monografije).

Pranjićeva studija sustavnim proučavanjem jezika i stila književnoga izraza prva je prokrčila put kroz primjenu lingvostilističke metodologije na izradbu monografije. Riječ je o prvome djelu zasnovanom na lingvostilističkoj metodologiji, usmjerenom na osebujan Matošev jezik i stil, a te su činjenice u jednome od osvrta sažete u tezu i antitezu, koje ovdje valja ponoviti jer predočuju glavnu poteškoću s kojom se Pranjić susreo u njezinu pisanju te glavnu zamjerku široj primjenljivosti lingvostilističke analize:

»TEZA: Ova je monografija svojom metodom i njenom primjenom (svojom teorijom i praksom) u nas jedinstveno ostvarenje usprkos činjenici da je prvi rad toga tipa u nas.

ANTITEZA: I Matoš je jedinstven, jer se na primjerima njegova korpusa od svih hrvatskih novijih književnika najlakše moglo pokazati i dokazati ono čega nema ni u jednog hrvatskog pisca ni prije ni poslije njega (pa čak ni u Krleže), pa je tu prije riječ o jezičnostilskim osobinama jednog samotno stršećeg vrhunca negoli o radu koji će svojim rezultatima moći poslužiti kao ›obrazac‹ za slične radove u budućnosti.« (Samardžija, 1972: 9)

Stilistički prilozi V. Anića

Iste godine kad je objavljena Pranjićeva radnja Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze, tiskana je i monografija Jezik Ante Kovačića, autora V. Anića. Stilističkom suradnjom u Jeziku (usp. Josić 2020) prethodno je analizirao pleonazme, uputivši na razlike u proučavanju izražajnosti pleonazama u književnome tekstu, gdje ostvaruju ritmičke i stilske vrijednosti te pleonazama s aspekta normativnosti, odnosno prema kriteriju jezične pravilnosti u općestandardnome jeziku (Pleonazam u logičkom i afektivnom izrazu, 1961/62, 1) te stilsku nijansiranost kajkavskoga deminutiva od deprecijacije do hipokorističnosti u piščevu izrazu (Kajkavski deminutiv u jeziku umjetničkog djela, 1963/64, 5). Leksički dijalektalni sloj književnoga teksta Anić je tematizirao i u monografiji Jezik Ante Kovačića (1971), koja je doktorska disertacija teoretskih poticaja u ruskoj i praškoj funkcionalnoj stilistici te hrvatskome jezikoslovlju 1950-ih i 1960-ih.

U jeziku književnoga djela isprepleću se elementi različitih tipova jezičnih realizacija te u tome smislu jezik književnosti može ostvarivati raznolike jezične kombinacije u koje mogu biti uključeni elementi ostalih stilova. Kako umjetnički uporabljen jezik može posezati za jezičnim i strukturnim značajkama drugih stilova, osnovno je obilježje jezika književnoga djela »polistilematičnost« (usp. Tošović, 1995: 16); »posuđeni« elementi u jeziku književnoga djela gube vrijednost koju su imali u izvornim stilovima, podčinjavaju se općoj umjetničkoj i idejnoj zamisli djela. Izneseno je gledište o polistilematičnosti jezika književnoga djela umnogome obilježilo Anićevu monografiju u kojoj se Kovačićev jezik istražio s pomoću lingvostilističkoga i dijakronijskoga pristupa te pomoćnom metodom lingvističke statistike. Anić u piščevu izrazu utvrđuje funkcionalnu uporabu elemenata drugih stilova poput administrativizama, dijalektizama i žargonizama, naposljetku donoseći podatke o mjestu i ulozi Kovačićeva opusa u organskome razvoju hrvatskoga književnog izraza, kao i o stilskome bogaćenju hrvatskoga jezika u doba hrvatskoga realizma.

U Anićevoj se monografiji razlikuju pojmovi i termini »jezik književnoga djela« te »književni jezik« (u smislu općestandardnoga jezika), i to u skladu s jezikoslovnim gledištem koje je bilo zastupljeno u prilozima u Jeziku do 1963.24 Osnovne se teoretske postavke istraživanja jezika književnoumjetničkoga djela u jezikoslovaca okupljenih oko Jezika u prvih deset godišta mogu iščitati iz Anićeva predgovora monografiji:

»Upotreba književnog jezika u tekstu književnog djela određena je književnim djelom. Jezik se u njemu organizira prema općim literarnim, a ne realnim i pojedinačnim životnim situacijama. U književnom djelu je moguće kombiniranje različitih slojeva jezika (književnih i neknjiževnih). Književno djelo ne standardizira jezik, ali možemo reći da se standardizira ono što se ustaljuje u jeziku književnog djela. Iz tih razloga vezujemo razvoj našega jezika uz njegovu stvaralačku upotrebu u jeziku književnog djela, što znači uz imena pisaca. Na ovaj način shvatit ćemo ovdje i poznato mišljenje da treba pisati kako dobri pisci pišu.« (Anić, 1971: 11)

Važnost je istraživanja Kovačićeva jezika velika, posebice kad se njegov izraz promatra u organskome razvoju hrvatskoga izraza u književnim djelima na liniji između Šenoe, Kranjčevića i Matoša. Proučavanje jezika hrvatskih književnika XIX. st. nužno je za shvaćanje suvremenoga stanja jezika, obogaćivanje spoznaja gramatike suvremenoga hrvatskog jezika, modernu stilistiku te za cjelovitu povijest književnoga jezika – istaknuo je Anić u uvodnome dijelu monografije. Prvi dio monografije obuhvatio je analizu Kovačićeva jezika s obzirom na njegovo cjelokupno stvaralaštvo. Nakon što je popisao pravopisne, fonetske, morfološke i sintaktičke značajke Kovačićeva jezika, Anić je u rječniku donio niz vrijednih podataka o leksičkome blagu Kovačićevih djela. U rječniku je obilježio one lekseme koji imaju stilsku vrijednost u književnoumjetničkome tekstu te one lekseme koji su »tipičnog literarnog nasljeđa«, a potvrdu za svaki leksem potražio je u rječnicima, suvremenima kao i Akademijinu rječniku. Također, Anić je izradio kajkavski rječnik u kojem je popisao one lekseme za koje je pretpostavio kajkavski poticaj te je zabilježio podatak imaju li oni stilsku vrijednost u kontekstu kojega su dio, poput leksema kebar (hrušt), grešpa (bora), luknja (rupa), kikla (haljina), ris (kolo, krug). Zatim je analizirao različite slojeve jezika koji se isprepleću u Kovačićevu umjetničkome izrazu poput administrativizama te žargonizama. Tako je primjerice frazeologiju u Kovačićevu jeziku promatrao kao preuzimanje elemenata razgovornoga stila koji tim preuzimanjem gube svoje prvobitne funkcije, podvrgavaju se novim funkcijama unutar književnoumjetničke strukture te ostvaruju nove sintaktičke i stilske mogućnosti. Anić je u zaključku naveo da je velik Kovačićev doprinos, među ostalim, i u tome što je:

»(…) našao nenadoknadivu stilsku funkciju kajkavskom deminutivu koji u štokavskoj tvorbi i kajkavskoj afektivnoj upotrebi znatno pridonosi umjetničkoj vrijednosti njegova djela i upozorava na važan kvalitet našega književnog jezika« (Anić, 1971: 178).

U jezikoslovnome ispitivanju piščeva izraza Anić je postavio granice istraživanja, znajući da jezična raščlamba individualnoga stila ne može dati vrijednosne zaključke o njegovoj umjetničkoj vrijednosti kao ni opće tvrdnje koje bi vrijedile za tipologizaciju svih stilova koji se u njemu javljaju.

Stilske kategorije u Jeziku

Do sredine 1960-ih, kada je Kalenić obranio svoju disertaciju, u Jeziku i Umjetnosti riječi te ostaloj hrvatskoj periodici objavljen je niz članaka lingvostilističke tematike. Neke od njih Kalenić je naveo u popisu literature kojom se služio u izradbi svoje radnje, iz kojega se može iščitati zastupljenost stilističke tematike u hrvatskome jezikoslovlju i znanosti o književnosti 1950-ih i 1960-ih, od Skokove studije o stilu Marulićeve Judite, preko Guberininih stilografijskih radova do heterogenih stilističkih priloga tzv. zagrebačke stilističke škole. Unutar toga raspona odražavalo se živo zanimanje istraživača književnoumjetničkoga teksta za njegove jezično-stilske značajke, poglavito u Jeziku i Umjetnosti riječi, u kojima se stilistička problematika obrazlagala s različitih polazišta tvoreći široki raspon raznolikih pristupa stilskim te stilističkim kategorijama. Kalenić je dotadanje stilističke priloge razvrstao prema dosegu, istaknuvši Guberininu »najcjelovitiju eksplikaciju lingvističkostilističke problematike kod nas« (Kalenić, 1965: 200). S obzirom na stilističke članke objavljene u hrvatskim časopisima, posebice se osvrnuo na one kojih je predmet proučavanja bio jezik književnoumjetničkoga djela:

»Ova je literatura obično bez šireg teoretskoga komentara, ali je zato sva upravljena prema konkretnim jezičnim pojavama nekoga djela. Najčešće je to leksička analiza djelā koja se ističu po rječotvornim osobitostima. Ovoj grupi naše stilističke literature zajednička je osobina da je pisana iz lingvističke perspektive i da se osvrće na osnovne funkcionalne vrijednosti našega jezičnog izraza. Na žalost, ova je literatura u nas malobrojna, a često je puta ograničena analizom samo jedne jezične kategorije, samo one koja je vidljiva na prvi pogled.« (Kalenić, 1965: 200‒201)

U navodu se mogu razabrati Jezikovi stilistički prilozi 1950-ih i 1960-ih temeljeni na navođenju podataka o leksičkome sloju piščeva izraza kao najuočljivijoj jezično-stilskoj sastavnici književnoumjetničkoga djela. U tim su se člancima izdvajali ponajviše oni leksemi za koje bismo mogli reći da pripadaju nekoj od skupina »izama« (dijalektizmi, provincijalizmi, žargonizmi, vulgarizmi itd.). Među njima je prilog Neke stilske karakteristike Božićevih »Kurlana« (1955/56, 2) M. Malinar, u kojem je autorica analizirala nekoliko stilskih značajki u funkcionalnoj uporabi dočaravanja provincijalne atmosfere, u raščlambi Božićeva leksika, među ostalim izdvojivši vulgarizme (obloguz, oguzina, pujedati), uvećanice (glavurda, šačetina, trbušina) i deprecijativne riječi (kusali kupusinu, siledžijsko rukanje). Unutar tvorbene raščlambe Malinar je istaknula često umetanje infiksa u glagola, pridjeva i glagolskih imenica (primjerice luparati, rosuljati, visuljkiti), a na semantostilističkoj razini istaknula je uporabu originalne i vješte metafore (koprcavo veselje, orgulja psovki), čime je popisala i opisala neke od reprezentativnih lingvostilističkih postupaka kojima je Božić ostvario karikaturalno, podrugljivo značenje, evociravši provincijsku skučenost. Pritom je autorica napomenula kako analiza strukture opisa i dijaloga te psihologije likova zahtijeva posebnu (književno)stilističku studiju. Time se, u opisu stilskih značajki književnoga teksta, uporabila lingvostilistička metodologija s jasnim ogradama prema književnoj interpretaciji.

Raščlamba piščeva izraza u Jeziku obuhvatila je propitivanje stilogenosti vlastitoga imena, koja je tematska dominanta priloga Vlastita imena kao stilska kategorija u Krležinu »Banketu u Blitvi« (1962/63, 4) Z. Malića. U njemu je istražena sugestivna uporaba vlastitih imena, tj. Krležin onomastikon, koji se promatrao u funkciji nositelja antitetičnosti i konflikta te maksimalne subjektivizacije sadržajnosti djela. Analiza kategorije vlastitoga imena kao stilskoga postupka pokazala je povezanost jezičnoga i sadržajnoga sloja, budući da je stilska kategorija uvjetovana koncepcijom romana. O jeziku i stilu hrvatskih književnika Malić je u Jeziku pisao i prije (1955/56, 5), u članku Andrićev stil i jezik u »Priči o kmetu Simanu«. U njemu je, metodološki se oslanjajući na Guberinina stilistička istraživanja, popisao neke jezično-stilske značajke Andrićeva teksta, uključujući govorne vrjednote (bavio se glasovnim i morfološkim sastavom vlastitih imena i prezimena, značajkama intonacije i ritma rečenice, dijalogom te uporabom aorista). Svrhovitost analize jezika i stila književnoga djela promatrao je kao bogaćenje razumijevanja književnoga stvaralaštva u cjelini, pozivajući se na misao V. V. Vinogradova koja se odnosi na ocrtavanje piščeva lika u jezičnome tkivu jednako jasno kao što se u jezičnome tkivu ocrtavaju likovi glavnih junaka.

U Jeziku su 1950‒60. objavljena dva priloga koja su se bavila analizom jezika H. Kikića (Nametak 1958/59, 1, 2; Smailović 1963/64, 5). Treba dodati kako je Smailović autorom disertacije o jeziku toga bosanskohercegovačkoga književnika (Rad JAZU, 1971, 361), koja je s manjim nadopunama i izmjenama objavljena kao samostalno izdanje 1979. S lingvostilističkoga aspekta ta je monografija važna jer se u njoj odražava potreba jezikoslovne metode da se usmjeri prema stilističkim mjerilima kad je primijenjena na istraživanje jezika književnoga djela. Premda u disertaciji preteže jezikoslovna raščlamba piščeva izraza nad stilističkim tumačenjima piščevih izbora, poglavlja o zvukovnim elementima, uzvicima i onomatopejama te stilski motiviranome gomilanju glagola donose niz lingvostilističkih zapažanja (Samardžija 1972b), primjerice ona kojima Smailović upozorava da su onomatopeje i uzvici za Kikića »neophodan elemenat emocionalnog i akustičkog izražavanja i doživljavanja i važna jezična sredstva za oblikovanje takvih doživljaja« (Smailović, 1979: 131). Iako autor studije nije imao prethodnika u sustavnijem proučavanju Kikićeva izraza, posebice utemeljenome u lingvostilistici, Smailović se u predgovoru monografije osvrnuo na potrebu proučavanja stilskih vrijednosti u piščevu izrazu koje je tradicionalna jezikoslovna metoda zanemarivala, u prvi plan gurnuvši gramatički pristup. Također se osvrnuo na stilističku kritiku (na istu stilističku disciplinu koju je Petrović 1960-ih negativno opisao kao »invaziju u studij književnosti«) i njezine zagovornike koji jezikoslovlju odriču stručnost i sposobnost u bavljenju jezikom književnosti:

»Pretjerivanja su u tome što pobornici stilističke kritike, podvlačim isključivo stilističke kritike,25 nemaju pravo osporavati filologiji i lingvistici kompetenciju u izučavanju raznih oblika jezika, jer se te naučne discipline radi svojih ciljeva moraju baviti jezikom u svim njegovim vidovima i nijansama. Područje lingvistike je mnogo šire nego što misle oni koji je ne poznaju, ili koji je slabo poznaju.« (Smailović, 1971: 5)

Valja dodati da je do 1952, kada je pokrenut časopis Jezik, hrvatska stilistika bila obogaćena trima važnim djelima: Značenje igre riječima Z. Škreba (1949), u kojoj je stilsko sredstvo obrazloženo kao ekspresivna jezična jedinica slikovite glasovne strukture, ostvarena kao što potpuniji izražaj u jedinstvu s intelektualnom, pojmovnom stranom riječi, studijom O stilu Marulićeve »Judite« P. Skoka (1950) te učenjem o govornim vrjednotama P. Guberine koje je prvo izloženo u časopisu Hrvatski jezik (1938), sustavnije u knjizi Zvuk i pokret u jeziku (1952). Mnogi su se autori lingvostilističkih priloga u Jeziku pozivali na zapažanja sadržana u nabrojenim djelima, a anticipirali su neka teoretska uporišta francuskih (Ch. Bally, M. Cressot, J. Marouzeau), ruskih (V. V. Vinogradov) te talijanskih stilističara (G. Devoto), istražujući izražajna sredstva u hrvatskome jeziku te upozoravajući na osobitosti funkcionalne uporabe pojedinih stilskih kategorija u jeziku književnoga djela, i to na strukturalnim temeljima na kojima se jezik književnoga djela promatrao na istoj osi kao i književni (standardni) jezik te se isticala njihova dijalektička povezanost.

Nedostatak nazivlja te nedovoljna usustavljenost postojećega, uz problem metodâ, osnovne su poteškoće s kojima su se susretali hrvatski lingvostilističari 1950-ih. O tome svjedoči prilog Bilješke o stilističkoj vrijednosti imenske konstrukcije autora F. Čale i M. Zorića (1956, 4). U njemu su autori istražili razlikovnost glagolskih i imenskih konstrukcija te su, zbog pomanjkanja primjerene terminologije u domaćoj znanosti, preuzeli neke od termina (»reprezentiranje«, »evociranje«) talijanskoga stilističara G. Devota.

S druge strane, u stilističkim se prilozima upućivalo na nedostatnost gramatičkih opisa hrvatskoga jezika prve polovice XX. st. To je bio jedan od osnovnih poticaja zbog kojega je V. Kalenić imperativnim zadatkom hrvatskoga jezikoslovlja smatrao izradbu stilografijske gramatike kojom bi se popisale i opisale sve virtualne i jednokratne stilografijske kategorije, kakve su već bile izrađene u europskome jezikoslovlju, primjerice u francuskoj stilistici. Stilografijska gramatika, prema Kaleniću, obuhvatila bi sve jezične konstrukcije koje imaju stilsku vrijednost te je potpuno ostvaruju u konkretnome kontekstu. Time bi stilografijska gramatika neizostavno obuhvatila jezične konstrukcije virtualnoga tipa poput nepotpunih rečenica (eliptičnih rečenica, besubjektnih rečenica, rečenica s neizrečenim i skrivenim subjektom, predikatom itd.). Takve vrste rečenica u dotadanjim gramatikama nisu bile odgovarajuće opisane, na što se osvrnuo S. Živković u članku Gramatička analiza na književnim djelima (1961/62, 1):

»Građa na kojoj se vršila (a i sad se pretežno vrši) gramatička analiza bile su ponajviše samostalne, svojim sadržajem nepovezane rečenice. I one su birane tako da odgovaraju ilustriranju određenog gramatičkog pravila. (…) Ako se i vršila gramatička analiza na književnom tekstu, onda su se birale samo rečenice koje su odgovarale gramatičkoj šabloni. Krnje, nepotpune rečenice, rečenice s logičkim subjektom, sa skrivenim subjektima i predikatima, s ispuštenim zavisnim rečenicama, verbalno reducirana pitanja i odgovori, – sve je to stvaralo teškoće i izbjegavalo se.« (Živković, 1961/62: 11)

Upravo su rečenice, koje u navedenome citatu nisu odgovarale normativnim gramatičkim opisima, često mjesta jake afektivnosti u razgovornome jeziku (na što je upozoravao Ch. Bally) te u jeziku književnoga djela, što je istaknuo i P. Guberina u djelu Jezik i zvuk u pokretu (1952), gdje je, na primjerima nepotpunih rečenica, prikazao vrjednote govornoga jezika. Povezanost govornoga i jezičnoga ostvarenja u Jeziku nešto kasnije istaknuo je B. Vuletić. U članku Pokušaj definiranja umjetničkog krika uz jedan Krležin primjer (Uvodni dio jednog dužeg teksta) (1981/82, 5) pokazao je kako sažetost jezika na sintaktičkome planu upućuje na to da se ljudski izraz temelji na bogatu govornome ostvarenju, a ne na jezičnoj izgrađenosti. Te je odnose trebala obuhvatiti stilografijska gramatika, za izradbu koje se Kalenić u prilozima u Jeziku zauzimao, kako smo naveli ranije.

Sintaktostilistički prilozi

U Jeziku je 1960-ih objavljeno više sintaktostilističkih priloga, među kojima O redu riječi sa sintaktičkog i stilističkog gledišta Lj. Jonkea (1962/63, 3). U njemu se Jonke osvrnuo na položaj eniklitike u različitim vrstama tekstova, uključujući i književne, pokazujući kako položaj enklitike, odnosno red riječi, ovisi o stilskim razlozima uporabe jezičnih jedinica, a njih uvjetuju situacija i kontekst, koji su pak određeni funkcionalnom obilježenošću teksta. Na primjeru dvaju tekstova koji pripadaju različitim funkcionalnim stilovima hrvatskoga jezika, književnomu i znanstvenomu stilu, Jonke je uputio na pogrešku izvođenja zaključaka o univerzalnim jezičnim ostvarenjima isključivo na temelju jedne vrste funkcionalnoga jezičnog ostvarenja. Drugim riječima, na temelju zapažanja o jezičnim sastavnicama pojedinoga stila ne mogu se donositi zaključci koji bi se mogli primijeniti na općestandardni jezik (Jonke, 1962/63: 76). U zaključcima nastalima na temelju dohvaćanja funkcionalne vrijednosti reda riječi, koji su potkrijepljeni sviješću o dijakronijskoj uvjetovanosti funkcionalnosti jezičnih jedinica, odražava se prethodnička misao suvremenih funkcionalnostilističkih zapažanja, a Jonkeova razmatranja o izražajnosti pojedinih vrsta riječi ovisno o njihovu mjestu u rečenici sugeriraju da je sintaksa zanimljivo područje za stilistička istraživanja.

Načelno uzimajući u obzir usmjerenost Jezikovih sintaktostilističkih priloga, može se utvrditi da se 1960-ih i 1970-ih ponajviše analizirala stilotvornost glagolskih vremena, posebice aorista i imperfekta kao najjače obilježenih vremena u hrvatskome jeziku. U prilogu Upotreba i sintaktička vrijednost imperfekta u Dončevićevim »Mirotvorcima« M. Šimundića (1967/68, 2) dan je uvodni osvrt na ondašnje gramatičke opise imperfekta, da bi se potom pokazao raspon sintaktičke vrijednosti i raznolikosti funkcionalne uporabe imperfekta u suvremenome književnom tekstu, romanu Miritvorci I. Dončevića (1956), u kojem je imperfekt iskorišten više od dvjesto puta, što može biti indikativno za stilotvornost toga glagolskog vremena u promatranome tekstu. Analizom uporabe imperfekta u neproširenim rečenicama, proširenim te složenim rečenicama Šimundić je došao do ovih zaključaka:

  • Imperfekt se najčešće rabi u pripovijeda nju, rjeđe u neproširenim, češće u proširenim, a najčešće u složenim rečenicama (u složenim je rečenicama češći u nezavisnoj nego u zavisnoj rečenici).
  • Imperfektom se pripovjedač služi za obrazloženje ili objašnjenje neke druge radnje.
  • U nekim se primjerima imperfektom nesvršenih glagola izriče ponavljanje radnje.
  • Širok je raspon funkcionalne uporabe imperfekta u izražavanju različitih emocionalno povišenih stanja poput uznemirenosti, ljutnje i bijesa.
  • U nekim je primjerima potvrđen imperfekt kojega se značenje proteže na sadašnjost (imperfektni prezent).
  • U romanu je iskorišten jedan svevremenski imperfekt (Ono što bijaše jedamput, ne iščezava više nikad).

Navedeno opovrgava tvrdnja da je uporaba imperfekta svojstvena isključivo književnim djelima prošlosti, ponajviše usmenomu pjesništvu te biblijskomu stilu. Šimundić je u istraživanju imperfekta, kojega je opis u dotadanjim jezikoslovnim djelima bio marginaliziran te nedovoljno istražen, istaknuo njegove stilske mogućnosti:

»Ostaje činjenica da je svaki imperfekt zamjenljiv perfektom i pri tom značenje ostaje isto. Unatoč ovakvoj mogućnosti stil bi obavezno izgubio na vrijednosti kad bi se to provelo. U prvom redu postupak bi vodio izražajnom siromašenju i u jednoličnost, zatim bi pretrpio izmjenu rečenični ritam, zvukovna strana, slikovitost i druge vrednote. Dončevićev imperfekt organski se čvrsto uklopio u cjelinu, naprosto urastao u izražajni sistem glagolskih oblika s raznovrsnim službama.« (Šimundić, 1967/68: 41)

Citat implicira mogućnost supstitucije jednoga glagolskoga vremena drugim da bi se ispitala stilska vrijednost promatranoga oblika. Taj je postupak čest u onodobnim lingvostilističkim analizama, a njime se pokazala promjena u izražajnosti koju uvjetuje uporaba pojedinih glagolskih vremena; primjerice, uvjetnim zamjenjivanjem aorista perfektom ili prezentom utvrđuje se stilski »gubitak«, odnosno gubljenje na živosti i dinamici kazivanja, čime radnje postaju tromije, mirnije i usporenije. Time se kao svojevrsna mjera prema kojoj se utvrđuje stilska vrijednost promatranoga glagolskog vremena uvodi njegova supstitucija na istoj vremenskoj platformi te se dobivaju opisne vrijednosti promatranoga piščeva izraza.

Aorist i imperfekt su najjače obilježena glagolska vremena u hrvatskome jeziku. Njihova je uporaba rijetka u tekstovima u kojima su izražajna sredstva minimalizirana u svrhu desubjektivizacije, primjerice u znanstvenim i administrativnim tekstovima. Međutim, zbog osobite izražajnosti, česta je uporaba tih vremena u tekstu koji je krajnje subjektivan, odnosno u jeziku književnoumjetničkoga djela, u kojem aorist, imperfekt te pluskvamperfekt mogu biti izrazito stilotvorna sredstva. O tome su u Jeziku 1981/82. pisali S. Babić (Aorist i imperfekt u djelima Vladimira Nazora, 2) te I. Sović (Aorist i imperfekt u Šenoinu jeziku, 4), a Z. Bogdan objavila je studiju Aorist u romanima Mirka Božića (1977), pridonijevši spoznajama o izražajnosti i stilogenosti glagolskih vremena u piščevu izrazu, ponajprije aorista i imperfekta te pluskvamperfekta.

Stilistika govora

U Jeziku je početkom 1970-ih objavljen prilog B. Vuletića iz stilistike govora (Govor i stilistika, 1971/72, 4/5), u kojem je istaknuta važnost promatranja stilskih postupaka s aspekta njihova zvukovnoga ostvarenja. Baveći se afektivnošću jezičnih jedinica, Vuletić je analizirao često korištene stilske postupke na fonostilističkoj, morfonostilističkoj, semantostilističkoj i sintaktostilističkoj razini te uputio na njihov zajednički nazivnik na fonostilističkoj razini. Nadovezujući se na Ballyjeva zapažanja o reduciranju leksičkoga materijala što dovodi do pojačanja afektivnosti, posebice u uzvicima i eliptičnim rečenicama, Vuletić je pokazao kako govorne vrjednote, namjesto dotad isticanoga leksičkog sloja, mogu biti presudne u ostvarivanju afektivnosti. Također, u članku su sadržani podatci za nazivlje pojedinih fonostilističkih postupaka preuzeti od N. S. Trubeckoja, tj. definicija fonetskih fonostilističkih postupaka (oni donose podatke isključivo o govorniku, a nisu vezani uz predmet govora, poput dijalektalnoga izgovora nekih glasova i rotacizma). Promičući stilistiku govora, Jezikov je članak tematski vezan uz Vuletićevu disertaciju Vrednote govornog jezika u percepciji književnog djela, obranjenu 1967, a stilističko proučavanje književnoga, napose pjesničkoga izraza ostalo je Vuletićevim temeljnim područjem interesa (Fonetika književnosti, 1976; Sintaksa krika: govorna organizacija Krležine ratne lirike, 1986; Fonetika pjesme, 2005. i dr.).

Jezik književnoga djela i standardni jezik

B. Finka je u Jezikovu članku Pristup jezičnostilskoj analizi Krležina djela (1973/74, 2) istaknuo kako je jezikoslovni pristup književnomu tekstu, usmjeren na osvjetljivanje jezično-stilskoga postupka, tj. identificiranje jezične građe te utvrđivanje njezinih kvantitativno-statističkih odnosa u svrhu sagledavanja jezičnih značajki piščeva izraza, legitiman dokle god se ne upušta u sudove o estetskoj vrijednosti djela, a zaključci takva istraživanja mogu biti relevantni za standardni jezik u cjelini:

»Jezična je i pravopisna primjena u književnim djelima važan poticaj za normativne zahvate, a u svakom je slučaju izvor iz kojega se crpu novi jezični podaci: upotrebom u književnim djelima ulaze u književni jezik nove riječi, stječu pravo građanstva novi tipovi rekcija, osvježuje se frazeologija, izrasta i širi se književna sinonimika, obogaćuje se metaforika i općenito buja stilematika, iniciraju se čak i promjene u obličkom i fonološkom sustavu. Svega pomalo, odnosno svega ponešto od toga ima i u Krležinu literarnom opusu pa i uza sve ograde imaju lingvisti široko polje rada da otkriju i pokažu kako lingvistički funkcionira njegov jezičnostilski izraz i što u njemu ima polivalentnu primjenu, odnosno što je doprinos općem hrvatskom standardnom jeziku ili onom lingvističkom književnom idiomu, primjerice kajkavskom, kojim je Krleža umjetnički progovorio.« (Finka, 1973/74: 36)

U Finkinu članku zastupljeno je gledište prema kojem je za standardni jezik relevantan jezik književnoumjetničkih djela te se u tom duhu jezikoslovni i književnoumjetnički pristupi beletrističkomu tekstu međusobno ne isključuju, već se nadopunjuju.

Lingvostilistika I. Pranjkovića

U dvadesetome godištu Jezika objavljen je lingvostilistički prilog Lingvostilistička analiza Cesarićeve pjesme »Željeznicom« (1972/73, 5) I. Pranjkovića. U članku je pokazano kako pojedina stilska sredstva (ponavljanje, gradacijsko sintetiziranje, polisindetsko vezivanje stihova, izostavljanje glagola, gramatički i zvukovni paralelizam i dr.) u pjesničkoj slici postaju funkcionalna, pri čemu spajanje akustičkoga i značenjskoga sloja u pjesničkome jeziku evocira u čitatelja posebne osjećaje te se izražajnim sredstvima i ritmičko-melodijskom strukturom stiha prenosi sumoran, jednoličan, statičan doživljaj. Riječ je o impliciranoj onomatopeji (termin uveo Z. Lešić [1971: 253], označivši njime vrstu zvukovnoga oponašanja u kojem riječi same po sebi nemaju onomatopejski karakter, ali kontekst kojega su dio evocira jednu auditivnu sliku); kroz čitavu se pjesmu osobitim ritamskim elementima evocira kretanje i ozračje beznađa. Jezikov je članak, kao svoj prvi prilog istraživanju piščeva jezika i stila, Pranjković pretisnuo u knjizi Jezik i beletristika (2003), u njoj skupivši radove usmjerene na istraživanje književnoga, napose pjesničkoga izraza, a koji pokazuju autorovo kontinuirano zanimanje za jezik književnoga djela, teorijski i metodološki obrađujući mnoge stilistički relevantne teme, posebice odnos stilistike i normativistike.

Stilska funkcionalnost kajkavskoga leksičkog sloja

Iste je godine u Jeziku objavljen članak Kajkavizmi u pripovijetkama Slavka Kolara26 (3/4) S. Težaka. U njemu je autor propitao kajkavski leksički sloj u Kolarovu izrazu u kojem je istaknuo štokaviziranje mnogih uporabljenih kajkavizama u Kolarovim djelima. Prema Težaku, tri su razloga za štokaviziranje kajkavizama, a sva su tri u skladu s kajkavskom književnom tradicijom: piščeva težnja da bude razumljiv i nekajkavcima, utjecaj književne i neknjiževne štokavštine na kajkavsko narječje sela koje Kolar opisuje te piščeva težnja za uravnoteženjem štokavske rečenice. Težak se u istraživanju kajkavizama u Kolarovu jeziku osvrnuo na stilistička zapažanja M. Cressota, koja se odnose na razlikovanje, sa stilističkoga gledišta, jezika pojedinca te jezika u kojem taj pojedinac navodi ili oponaša riječi druge osobe. U prvome slučaju Kolarovi su kajkavizmi uporabljeni »u specifične stilske svrhe, s višim stupnjem izražajnosti i stilskom polivalentnošću« (Težak, 1972/73: 102), a u drugome se slučaju kajkavizmima postiže mjesna obojenost ili se pak njima ostvaruje individualizacija likova. Težak je izdvojio kajkavizme kojima se postiže mjesna obojenost (njima se označuju odjevni predmeti, uporabni predmeti, a obuhvaćaju civilizacijsko, rodbinsko pojmovlje te pojmovlje vezano uz društvene odnose, narodne običaje i vjerovanja). Često se u Kolarovu izrazu navodi književna riječ uz kajkavsku (što se objašnjava težnjom za razumljivošću širem čitateljstvu), a kao jednu od stilskih osobina Kolarova pripovijedanja istaknuo je pleonazme, primjerice u rečenici Nahvalila mu Jagu na sve fele i načine, koju je doveo u vezu s manirom seoskoga kajkavskog pripovjedača. Jednim se dijelom kajkavizama u Kolarovu tekstu izbjegava monotonija pripovijedanja (variatio delectat), a jedan je dio kajkavizama uporabljen zbog postizanja lokalnoga kolorita radnje. Ispitavši im stilske funkcije u tekstu, Težak je zaključio da su »(…) gotovo svi kajkavizmi stilski funkcionalni, a mnogi pokazuju visok stupanj ekspresivnosti« (Težak, 1972/73: 109).

***

Analizirani lingvostilistički prilozi u prvih dvadeset godišta Jezika (1952‒1972/73) nastali su na strukturalnim osnovama, tj. u sagledavanju stilski napregnutih mjesta u jeziku na temelju poistovjećenja jezičnoga sustava i standarda, usmjeravajući se pretežno na leksičku, morfološku, sintaktičku te fonološku razinu izraza, anticipirajući suvremene domaće jezikoslovne spoznaje poput Guberinina učenja o govornim vrjednotama (prvi broj Jezika tiskan je iste godine kada i Guberinina radnja Zvuk i pokret u jeziku), kao i raznorodne strane stilističke poticaje (praške te ženevske škole, ruskih, talijanskih te francuskih stilističara). Dio Jezikovih priloga u njegovih prvih deset godišta sadrži opća zapažanja o jeziku i stilu novijih hrvatskih književnika kojima se naznačuju stilske vrijednosti jezičnoga izraza te naslućuje njihova stilogenost u književnome djelu. Prilozi V. Kalenića i K. Pranjića 1960-ih pridonose teoretsko-metodološkoj razradbi lingvostilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika, posebice u književnim tekstovima, te izgrađivanju lingvostilističkoga nazivlja. Unutar stilističkih priloga u Jeziku u njegovih prvih dvadeset godišta proučavaju se ponajviše one stilske kategorije koje su u tekstu najuočljivije, tj. leksički sloj piščeva izraza (stilotvornost kategorije vlastitoga imena, uvećanica, umanjenica, područno i vremenski raslojenoga leksika), te se analiziraju jezično-stilske značajke tekstova novijih hrvatskih književnika, ponajviše A. Šenoe, A. G. Matoša, M. Krleže, D. Cesarića, M. Božića, I. Andrića i I. G. Kovačića. Također, jezikoslovci upućuju na važnost lingvostilističkoga proučavanja književnoga izraza, budući da se njime upotpunjuje opis razvoja hrvatskoga književnoga izraza te pridonosi cjelovitosti povijesti hrvatske književnosti. Neki su lingvostilistički prilozi u Jeziku dijelovi prvih monografija o jeziku novijih hrvatskih književnika u nas (Kalenić 1965; Pranjić 1971). Te monografije, uz Anićevu monografiju o jeziku A. Kovačića (1971), važan su doprinos u obogaćivanju hrvatskoga jezikoslovlja te znanosti o književnosti obuhvatnim analizama jezika i stila novijih hrvatskih književnika. Pedesetih godina, kada sazrijeva potreba pisanja monografija o novijim hrvatskim književnicima, nije bilo opsežnih, sustavnih studija o piščevu izrazu pa su jedini uzori piscima monografija u nas u tome poslu mogli biti strani (uglavnom francuski, ruski i češki) lingvostilističari. Krčeći dotad neprohodan teren, u monografijama se usustavljivala metodologija istraživanja piščeva izraza, temeljeći se na dijakronijsko-sinkronijskome pristupu unutar kojega se piščev izraz promatrao prema normi piščeva doba te prema suvremenome jeziku. Zajedničko je lingvostilističkim monografijama 1960-ih i 1970-ih isticanje funkcionalnih mogućnosti hrvatskoga jezika u književnome djelu, slobode stvaralaštva te jezične kreativnosti, kao i isticanje uloge hrvatskih književnika »međaša« u organskome razvoju hrvatskoga književnog izraza.

Jezikova rubrika Prikazi također svjedoči o praćenju recentnih stilističkih jezikoslovnih, ali i književnoznanstvenih izdanja; među ostalima, Lj. Jonke (1952/53b, 3) prikazuje važnost Guberinina djela Zvuk i jezik u pokretu (1952); isticanje jedinstva jezičnoga izraza u ukupnosti jezičnih vrjednota i vrjednota govornoga jezika, isticanje važnosti ritma kao osnove za svaku umjetničku formu, uključivanje govornih vrjednota u gramatičku analizu rečenice te u analizu književnih tekstova, kao i isticanje metodoloških razlika između jezične i umjetničke analize), zaključivši kako načela Guberinina istraživanja mogu biti izrazito korisna u istraživanju umjetničkoga i neumjetničkoga jezičnoga izraza (Jonke, 1952/53b: 94). Posebice je važan prikaz jednoga od temeljnih djela njemačke škole interpretacije Jezična umjetnina E. Kaysera (do sredine 1950-ih u trima izdanjima: 1948, 1951. i 1954), a u kojem je J. Ivaštinović (1955/56, 2) istaknuo kako je Kayser među prvima naglasio ulogu izražajne, stvaralačke snage jezika u književnome djelu, kao i važnost proučavanja jezičnih elemenata koji sudjeluju u izgrađivanju književnoga djela kao jezičnoga medija, rasteretivši proučavanje književnoga djela biografskoga, sociološkoga i psihološkoga pristupa. Kayserovo ustrajavanje na autonomnosti književnoumjetničkoga djela dalo je snažan pečat proučavanjima književnoumjetničkoga djela u nas 1950-ih; Z. Škreb je u Jezikovu članku Jezik u interpretaciji pjesničkog djela (1953/54, 5) od Kaysera preuzeo termin »intenziviranje« (Intensivierung), označivši njime značajku umjetnički uporabljenoga, navlastito pjesničkoga jezika kojom se razlikuje od jezika u priopćajnoj funkciji, budući da, osim što se ne referira na stvarnost na onaj način na koji to radi tzv. svakodnevni jezik, intenziviranje najčešće ostvaruje zvukovnim i ritamskim jezičnim sredstvima, posebice izražajnima u stihovnoj organizaciji teksta.