Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

8. Normativna stilistika i proučavanje umjetničkoga izraza

Posve je jasno da normativna stilistika i proučavanje umjetničkoga izraza imaju malošto zajedničkoga ako se kontekstualiziraju u XX. st., tj. u doba u kojem je stilistika utemeljena kao moderna znanost, jeziku književnoga djela pristupajući uvažavanjem njegova stvaralačkoga potencijala, promatranoga izvan obrazaca poželjnoga, dobroga, preporučenoga ili prikladnoga. Ipak, prikaz razvoja hrvatske lingvostilistike u XX. st. nužno uključuje osvrt na normativni tip stilističkoga pristupa razvijenoga na razmeđu dvaju stoljeća, koji je, baštineći poglede na stil utemeljene u XIX. st., dugo ostao aktualan u domaćem jezikoslovlju, odražavajući se i na proučavanje jezika književnoga djela:

»Kao prilog našem uvjerenju da su kod nas fundamentalna istraživanja na graničnom području umjetnosti i znanosti, književnosti i lingvistike ostala u rudimentarnom obliku a istovremeno i u normativnoj funkciji, govori činjenica da je djelo koje je izraslo gotovo na utuk razvitku novije hrvatske književnosti, a to je Gramatika i stilistika T. Maretića, ostalo i dalje živo kao18 ›meritoran‹ priručnik, iako nekim svojim stavovima onemogućuje slobodan proboj konvencionalnih bedema tradicionalnog izučavanja jezičkih umjetnina.« (Donat, 1970: 89)

Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika T. Maretića (1899, 19312) dugo je bila temeljnim djelom za svladavanje hrvatske jezične norme, u stilističkome dijelu donoseći niz pravila za postizanje »dobra«, »ispravna« stila neumjetničkoga izražavanja, zbog čega je riječ o stilistici praktičnoga tipa ili dijelu jezikoslovlja usmjerenom na propisivanje situacijski uvjetovane jezične uporabe (usp. Simeon, 1969: 524). Kako je tijekom prve polovice XX. st. europska pa tako i hrvatska stilistika obogaćena novim odvjetcima kojih su metodologije razvijene u skladu sa suvremenim pogledima na afektivnost i ekspresivnost u jeziku, hrvatski su lingvostilističari upozoravali kako, u slučaju maretićevske predodžbe o stilu koja je, prenošena u nastavi, živjela kroz nekoliko desetljeća, razgranatost onoga što se podrazumijeva pod stilistikom može dovesti do poteškoća ako se jasnije ne razgraniče proskriptivni pristupi od ostalih:

»Ako Maretićevu stilistiku ne možemo shvatiti kao stilistiku suvremena tipa (a nesporazum proistječe upravo iz toga Maretićeva naziva), možemo je shvatiti, pa i upotrebljavati, kao djelomice aktualnu teoriju pismenosti u kojoj su srž, bit i okosnica problema živi i prihvatljivi.« (Kalenić, 1966/67: 85)

Prije analize Maretićeve stilistike valja nam se osvrnuti na njezine prethodnike u razmatranju stilističkih pitanja hrvatskoga jezika, u prvome redu dvije rasprave A. Vebera Tkalčevića te stilističke udžbenike J. Tomića te I. Filipovića (usp. Josić, 2019: 323‒324). Iako ih Maretić u svojoj Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika nije spomenuo, to Maretićevo djelo s onima koja su mu prethodila povezuje više dodirnih točaka, što se među ostalim, kako je dokazao V. Kalenić (1966/67: 80), razabire u Maretićevu preuzimanju Veberove tvrdnje o simetriji u jeziku.

Veber je u uvodnome dijelu rasprave O slogu hervatskom (1869), držeći da se usporedbom mogu najbolje uočiti posebnosti pojedinoga jezika, razvijao stilistička pravila hrvatskoga jezika na temelju usporedbe s latinskim i njemačkim. Istaknuo je povezanost skladnje, tj. gramatike i stilistike, kojih predmet proučavanja može biti ista jezična pojavnost kao u primjeru uporabe prijedloga od. Njime se označuju fizičke cjeline (ključ od vratah, krov od kućah), ali se isti prijedlog ne može rabiti u izrazima koji uključuju osobe (pa se tako ne rabi u izrazu kuća od susieda, već u izrazu kuća susiedova). Za razliku od takvih i sličnih slučajeva, pokazao je kako postoje jezični aspekti koji pripadaju isključivo stilističkomu području istraživanja:

»Nu nauk, da se samostavnikom ojačava smisao glagolja, n. p. stade vika ljudih, miesto: ljudi stadoše vikati, to ide samo u stilistiku.« (Veber Tkalčević, 1869: 111)

Riječ je o zapažanjima o »samostavniku« (imenici) i »glagolju« (glagolu) u službi pojačavanja misli, koja se odnose na kolektivnu stilistiku hrvatskoga jezika, zbog čega je rasprava O slogu hervatskom vrlo važna za povijest stilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika u cjelini (Pranjković, 1993: 51), a svoju je praktičnu vrijednost potvrdila i u uporabi među piscima svojega doba (Jonke, 1956: 71). Veber je autorom i stilističke rasprave O naravi hervatske izreke (1874), opisavši u njoj, također na temelju usporedbe s latinskim te njemačkim jezikom, pet značajki hrvatske »izreke« (rečenice), slobodu, jednostavnost, razumljivost, zorovitost te simetriju, kojima se ona treba odlikovati bi se smatrala uspjelom i stilski dotjeranom. Veberovu je sustavnu brigu o stilskim aspektima hrvatskoga jezika posebice istaknuo Lj. Jonke (1956: 72), napominjući da je riječ o jednome od prvih hrvatskih gramatičara koji su se sustavnije posvetili pitanjima stila, a iznimnu važnost rasprava O slogu hervatskom i O naravi hervatske izreke, tiskanih u Radu JAZU, za razvoj hrvatske stilistike uočio je i V. Kalenić:

»Tako je Veber, uz mnoge druge zasluge u proučavanju hrvatskoga jezika, stekao zaslugu i pročelnika hrvatske stilističke misli. Ma koliko se njegova stilistika morala pozabaviti i pitanjima opće teorije pismenosti, naročito u odnosu na latinski i njemački jezik, Veberu pripada čast što je među prvima naslutio tu tzv. treću dimenziju jezika, u kojoj prvenstveno vrijede suodnosi jezičnoga sklada i harmonije.« (Kalenić, 1971/72: 66)

Nedugo nakon Veberove rasprave O naravi hervatske izreke u Zagrebu je tiskana opsežna Hrvatska stilistika (1875) J. Tomića, prvo samostalno hrvatsko stilističko djelo. Nastala prema njemačkim uzorima (Ch. F. Falkmann, C. G. Högelsberger, J. Kehrein i dr.), Tomićeva stilistika donijela je definiciju stila koja se dijelom može razabrati i u Maretića (»Način, kojim se misli izrazuju, zove se govor, ili ako se napiše slog«, Tomić, 1875: 1), a u obradbi stilističkih tema (usp. Josić 2016) uključila je gramatiku, teoriju književnosti te retoriku, nudeći mnoštvo naputaka za sastavljanje različitih tipova (pisanih i govorenih) iskaza, pretežno, iz težnje prema univerzalnosti, preuzetih iz stranih stilistika, na što je upozorila onodobna kritika (Jambrečak 1876), istaknuvši kako je Tomićev priručnik nedovoljno zasjekao u stilistiku hrvatskoga jezika, posebice u njezine leksičke aspekte. Sljedeće godine I. Filipović objavio je, također u Zagrebu, udžbenik Kratka stilistika za gradjanske i višje djevojačke škole (1876), nastao na temelju praktične, opće teorije pismenosti, oslanjajući se o češku stilistiku V. Lešetickoga. Filipović je stilistički priručnik razdijelio u tri dijela, u prvome obrazloživši poželjne značajke stila kojima se postiže razumljivost iskaza. Ondje su navedene definicije stila i stilistike:

»A počnem misli svoga govora različito u stavke (rečenice) slažemo, i stavke u stanovite cielosti spajamo: to ima naš govor i različit slog ili stil od latinske riječi stilus. To znamenuje slog u širem smislu; u užem je način, kako misli svoje priobćujemo pisanim govorom ili pismeno. Nauk o slogu dakle nije ništa drugo, nego izvod pravilâ, po kojih se čovjek ravna, kada njekomu pismeno priobćuje svoje misli; a knjiga, u kojoj se taj nauk nalazi, zove se stilistika19 (Filipović, 1876: 8)

Ako se Filipovićeve definicije, kao i Tomićeva, usporede s definicijama sadržanima u Maretićevoj Stilistici, gdje je stilistika »nauk o stilu«, a stil »dobar način pismenog izricanja misli u prozi« (Maretić, 1899: 653), uočavaju se sličnosti koje pak upućuju na to da je Maretić morao poznavati rad svojih prethodnika, iako među literaturom koju je rabio za svoju stilistiku nije naveo njihova djela. Filipović se u Kratkoj stilistici za gradjanske i višje djevojačke škole bavio značajkama »prozaičkoga« (proznoga) i pjesničkoga »sloga« (stila), integrirao je učenje o stilskim figurama (aluzija, perifraza, sinegdoha i dr.) i trima vrstama stilova (niski, srednji i visoki stil), donio razdjelbu vrsta tekstova s obzirom na njihovu namjenu te, u dijelu o pjesničkoj prozi, romanu, pripovijetki i noveli, uključio teoriju književnosti. Zbog svega navedenoga nije pretjerano tvrditi da je Filipovićeva stilistika sadržavala »gotovo sve što će kasnije (samo u drukčijoj klasifikaciji i suvremenije) ponoviti i Maretić, a i mnogi drugi« (Kalenić, 1971/72: 67).

T. Maretić je u Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899, 19312) stilistiku obuhvatio prema univerzalnim kriterijima koje valja ispuniti da bi se uspješno sastavljali administrativni tekstovi, učenički sastavi i ostale vrste neumjetničkoga izražavanja, zbog čega je njegova stilistika ostala u okvirima teorije pismenosti, posljedično isključujući iz takve koncepcije pjesnički stil koji je, kako je istaknuo, predmetom poetičkoga proučavanja:

»Ali pisci izriču svoje misli dvojako: prozom i pjesmom; pa budući da o načinu pjesničkoga izricanja misli govori poetika, a stil se upotrebljava samo za prozu, zato će potpuna definicija stila glasiti ovako: stil je dobar način pismenoga izricanja misli u prozi.« (Maretić, 1899: 575)

Maretić je time značenje pojma stil suzio na prozno (neumjetničko) izražavanje, kojega su stilske značajke predvidljive te stoga podložne ukalupljivanju prema kriterijima pismenosti, na koje se oslanja normativno koncipirana stilistika. S druge strane, pjesnički se stil može smatrati jezičnim izrazom kojega su temeljne odlike subjektivnost te nepredvidljivost, zbog čega bi mu se mogao dati primat u (književno)stilističkome proučavanju. Na opasnost jednostranoga uopćavanja obaju gledišta upozorio je J. Derosi:

»Maretić je svakako bio u zabludi kad je držao da stilistika može poslužiti kao neka tehnika nepjesničkog proznog izraza i da nema prava miješati se u poetiku, ali su isto tako u zabludi oni koji drže da bi hrvatska stilistika bila ona koja bi isključivo vrijedila kao teorija pjesničkog jezika kao najvišeg i najslojevitijeg jezičnog izraza.« (Derossi, 1972: 189)

U uvodnome se dijelu Maretić osvrnuo na odnos gramatike (tj. sintakse) i stilistike, zauzimajući se, u skladu s pogledima hrvatskih vukovaca, za njihovo jasno razgraničenje, ističući kako stilistika, oslonjena o gramatičke spoznaje, uključuje kriterij ukusa, dok gramatika opisuje jezične jedinice s obzirom na kriterij pravilnoga i nepravilnoga:

»Stilistika ne pita, što je rečeno, nego kako je rečeno, a to je sasvim u redu, jer stilistika pored gramatičke pravilnosti traži ukus, a taj ne pita za sadržaj.« (Maretić, 1899: 576)

Usmjerenost Maretićeve stilistike na plan izraza (način izricanja čega) ogleda se ponajbolje u dijelu u kojem obrazlaže istinitost kao značajku »dobra« stila; stilska istinitost, prema Maretiću, nije identična stvarnoj, a »stilistik ne traži istinitost u stvari, već samo u izrazima« (Maretić, 1899: 666), kao i u činjenici da u nju nije uključeno učenje o jednostavnom, srednjem i uzvišenom stilu, inače sadržano u stilistikama prethodnicama, jer ono podrazumijeva uzimanje u obzir kriterija razlikovanja triju stilova prema svrsi jezične uporabe, čime se implicira sadržajna razina tekstova ostvarena u nekome od tih stilova. Nadalje, u Maretićevoj stilistici nisu uključene ni stilske figure, za koje je naveo da pripadaju poetici i retorici, a u stilističkoj su domeni samo ako imaju značajke onoga što se smatra »dobrim« stilom. Maretićeva stilistika, usredotočujući se na ispunjivanje normativnih načela, obrazložila je tri temeljne značajke »dobra« stila: jasnoću ili razumljivost, istinitost te ljepotu, iz njih proizlaze druge poželjne značajke poput logičnosti, točnosti, skladnosti, glatkoće i čistoće. »Loš« stil ima njemu suprotna svojstva: nejasnoću, razvučenost, tromost i dr. Rabeći deduktivnu metodu, u svrhu oprimjerenja najčešćih pogrješaka u stilu, Maretić je posegnuo u raznovrstan korpus tekstova, među ostalim u »naivni prostonarodni pjesnički stil« (Maretić, 1899: 660), čime je u svoju stilistiku uključio usmenu knjiženost, uzevši one stihovne primjere koji su, lišeni konteksta, mogli biti pogodni za oprimjerivanje stilističkih pravila (usp. Donat, 1970: 90).

Treba napomenuti da je prvo izdanje Maretićeve Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899) na desetak stranica sadržavalo dodatak stilistici u obliku antibarbarusa, popisa najčešćih barbarizama s predloženim zamjenama. Drugo izdanje (1931) nije sadržavalo antibarbarus (Maretić ga je iscrpnije obradio u svojem Hrvatskom ili srpskom jezičnom savjetniku, 1924), a treće izdanje Gramatike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1963) tiskano je bez poglavlja o stilistici, što su priređivači M. Hraste i P. Rogić objasnili time da Maretićeva stilistika »nije sastavni dio gramatike, a ne odgovara ni principima moderne stilistike« (str. 8). Potrebno je osvrnuti se i na predgovor drugomu izdanju (1932), u kojem je Maretić obrazložio zašto je stilistički dio s obzirom na prvo izdanje ostao načelno nepromijenjen:

»Ni u temelje ›stilistike‹ nijesam htio dirati, nego samo popravljati je i dotjerivati. Znatan dio moje stilistike sadržava stvari, koje ne vrijede samo za naš jezik, nego i za druge evropske jezike. Tim se moja stilistika razlikuje od drugih stilistika, što su ih po Evropi pisali različiti pisci. Među njima su neke, koje vrijede za sve jezike; takva je na pr. knjiga R. Majera (Meyer): Deutsche Stilistik (1906), koja govori samo o tropima i figurama, a tropi i figure ne nalaze se samo u njemačkih pisaca, nego i u pisaca drugih naroda. Druge opet stilistike vrijede samo za jedan jezik, jer obrađuju različne njegove tančine gramatičke i leksičke. Takva je na pr. latinska stilistika J. H. Šmalca (Schmalz) i francuska Ch. Baly-ja. (sic!) Prilično blizu mojoj stilistici stoji djelce, koje je napisao H. Hörtnagel: Versuch des deutschen Stiles (1892). Kad sam ja pod kraj XIX. vijeka pisao svoju stilistiku, nijesam za to djelce znao, nijesam se dakle mogao njim ni poslužiti, nego sam pisao po svome znanju i uvjerenju o tome, šta ide, šta li ne ide u stilistiku. Nijesam do sad našao razloga, da od toga znanja i uvjerenja odstupim.« (Maretić, 1931: II)

Razvidno je da se Maretić, premda je naveo strane stilističare pa tako i francuske (Ch. Ballyja), nije otvorio primjerice spomenutim poticajima afektivne stilistike koji »vrijede samo za jedan jezik«, ostavši na zacrtanim temeljima praktične stilistike (usp. Derossi, 1972: 189), koju je koncipirao prema univerzalnim kriterijima europskih stilistika iz XIX. st., zasjekavši proskripcijom u hrvatski jezik, zbog čega se njegova stilistika može držati (u opisu stilskih pravila) općom i (u primjeni tih pravila) nacionalnom stilistikom.

Onkraj maretićevskoga, normativnoga pristupa stilu, u hrvatskome jezikoslovlju potkraj 1930-ih P. Guberina uveo je načela afektivne stilistike, a do trećega izdanja Maretićeve Gramatike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika hrvatski su jezikoslovci sve intenzivnije istraživali stilske aspekte hrvatskoga jezika u njegovim različitim funkcijama te je sazrela potreba pisanja monografija o jeziku i stilu hrvatskih književnika. Među prvim djelima toga tipa je studija O stilu Marulićeve »Judite« P. Skoka (1950), u kojoj se govori o zakonima koji »vladaju stilom jezika«, odnosno »vokabularom u stilskom pogledu« (»zakon vizuelnosti«, »zakon djelovanja pisca na osjećaj čitaoca« i »zakon o držanju pisca prema pripovijedanju«). U duhu francuske eksplikacije teksta, Skok je istražio jezično-stilske aspekte Judite (čakavska akcentuacija, reproduciranje splitskoga čakavskog govora i dr.), upozorivši na to kako provedeno jezikoslovno istraživanje treba nadopuniti proučavanjem Marulićeva jezika s poetičkoga gledišta, što obuhvaća raznovrsne stilske efekte koji su postignuti leksičkim, akustičkim i sintaktičkim sredstvima te njihovo djelovanje na čitatelja, odnosno one aspekte koji su još terra incognita, a za proučavanje kojih jezikoslovac mora biti dobar poznavatelj estetskih kategorija (Skok, 1950: 169).

Čini se kako je početkom 1960-ih bilo itekako potrebno razračunati se s normativnom predodžbom stila baštinjenom iz stilistike maretićevskoga tipa, a dovođenom u vezu s proučavanjem jezika književnoga djela, što je razvidno u kapitalnome djelu tzv. zagrebačke stilističke škole Uvodu u književnost (1961). Ondje je V. Žmegač stil definirao kao »naziv za određena obilježja pjesničkoga jezika, jezičnoga izraza u službi književnosti« (Žmegač, 1961: 517), prethodno sumirajući postavke normativne stilistike kojoj je priznao važnost za izgradnju jezične kulture, ali nikako uporabljivost za istraživanje umjetničkoga izraza. Za razliku od tekstova koji imaju praktičnu svrhu, jezik književnoga teksta ostvaruje se u estetskoj funkciji, neovisno o stvarnosti, što »jasno kazuje da normativna stilistika za shvaćanje pjesničkog djela nema nikakva značenja« (Žmegač, 1961: 506).