Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

7. Stilemi

Lingvostilistika se bavi uočavanjem, opisom i vrjednovanjem funkcionalne uporabe izražajnih sredstava kao »onih fonetskih, morfoloških i rječotvornih, leksičkih, frazeoloških i sintaktičkih oblika koji postoje u jeziku kao sistemu za svrhu logičke i emocionalne intenzifikacije iskaza« (Pranjić, 1983: 255). Izražajna sredstva uporabljena u nekome tekstu u različitu su stupnju intenzivirana, neka pak ostvarujući pojačanu izražajnost i potencijalnu stilogenost. Riječ je o obilježenim (markiranim) jezičnim jedinicama koje se nazivaju stilemima, a oni se, prema Pranjiću (1966/67: 129), sagledavaju uzevši u obzir njihovu izražajnu varijantnost (»stilsku nulu« ili »stilski još jaču«). Stilski neobilježene jezične jedinice mogu se naći u takvu kontekstu u kojem će postati obilježene, a obilježene jedinice mogu izgubiti svoju »dodatnu« vrijednost u kontekstu zasićenom pojačanim izražajnim jedinicama, gdje će se izražajno neutralizirati. Stilemi se ostvaruju nepredvidljivošću u konkretnome jezičnom kontekstu (usp. Vuletić, 2005: 267) te, poput stilskih vrijednosti, nisu apsolutna kategorija.

Koncepti stilema odražavaju različite pristupe jezično-stilskim sastavnicama književnoga teksta. Za razliku od Riffaterrea, koji je, kako je pokazano u četvrtome poglavlju, funkciju stilema promatrao kao održavanje i usmjeravanje čitateljeve pozornosti, Katičić je stileme opisao kao signale isticanja na značenjskoj razini, pripisavši im temeljnu ulogu u čitateljevu zapažanju strukture svijeta dočarane književnim tekstom:

»Jedno od najvažnijih sredstava za isticanje strukture i toka unutrašnjeg zbivanja u književnom djelu jest upravo smanjenje pretkazivosti elemenata u nizu koji sačinjavaju postavu. To je neobičan stilistički izbor, stilem.« (Katičić, 1968: 193)

Bez obzira na to jesu li stilemi shvaćeni kao manipulativni mehanizmi dekodiranja teksta ili pak kao isticanje tekstnih endogenih struktura, njihovo se prepoznavanje zasniva na deautomatiziranom čitanju ili efektu iznevjerenoga očekivanja. Lingvostilistika se u njihovu izdvajanju, opisu i vrjednovanju stilogenosti potvrđuje kao stilistika opisne metode.

Termin stilem ostao je u uporabi do danas, premda je bilo različitih prijedloga za nazivanje sadržaja na koji se odnosi. Kalenić (1965: 196) je isticao kako naziv stilem sugerira trajnu jezikoslovnu kategoriju poput fonema i morfema, a kojima je obuhvaćen ograničen broj jezičnih jedinica. Kako je stilem relativna kategorija jer se u tekstu može ostvarivati na mnogo načina koji se ne mogu svi popisati, Kalenić se zauzimao za nadomještanje toga termina »stilografskom tačkom«, no ona u lingvostilističkim radovima nije prihvaćena. Kao i neki drugi koncepti koje rabi stilistika, stilem je, kako je naglasio Molinié (2002: 97), utoliko lomljiv ukoliko značenjski pokriva nepregledan raspon jezičnih činjenica koje stvaraju estetsku vrijednost, od morfema do ritma, te se može definirati kao »karakterizem literarnosti, to jest kao u osnovi neinformativno (pa i funkcionalno) jezično određenje u funkcioniranju teksta« (Molinié, 2002: 98). Iako su stilemi određeni svojom pojavnošću, jezičnom formom i estetskom vrijednošću, teško su odredljivi analitičkom raščlambom:

»Karakterizem literarnosti čiju alkemiju nastojimo shvatiti, ti stilemi koji tako lako isparavaju, a ipak su potpuno određeni formom, definiraju verbalnu umjetnost.« (Molinié, 2002: 113)

Stilem kao osnovnu jedinicu lingvostilističkoga proučavanja neki autori definiraju sažetije, među njima Katnić-Bakaršić (2001: 38), opisujući ga kao jezičnu jedinicu s određenom stilskom informacijom. Ta se obavijesnost, koju neki autori opisuju kao »dodatnu« (Pranjić, 1983: 255), ostvaruje s pomoću raznovrsnih stilskih postupaka, u opisu i vrjednovanju kojih se lingvostilistika, ako proučava jezik književnoga teksta, mora oslanjati i na književnoznanstvene spoznaje.

S obzirom na značenjski raspon, stilemi su širi pojam od stilskih figura jer mogu biti ostvareni različitim stilskim postupcima, dok se figure smatraju »ustaljenim i tipski prepoznatljivim stilizacijama« (Turković, 1995: 563). U tradicionalnoj se stilističkoj i retoričkoj literaturi te »katalogizirane stilizacije« (Ibid.) razdjeljuju u dvije skupine: figure riječi (tropi) i figure misli, kojima se obuhvaća više od dvije stotine figura nastalih dodavanjem ili ponavljanjem (per adiectionem), izostavljanjem (per detractionem), premještanjem (per mutationem) i drugim postupcima kojima se na značenjskoj razini iskaz zgušnjava te u tome kontekstu figure postaju razmak »između znaka i smisla, kao unutrašnjeg prostora jezika« (Ženet, 1985: 52). Uporaba je stilskih figura u jeziku književnoumjetničkoga djela stvaralačka, individualna jezična aktivnost koja u unutarnjem prostoru jezika izgrađuje značenje. Figure riječi ili tropi, figure dikcije, figure konstrukcije i figure misli ne promatraju se kao apsolutne, »gotove« konstrukcije koje se rabe kao »ukras« neovisnoga značenja i stoga bez posljedica otklonjivoga od ostatka teksta, kao što je to bio slučaj u tradiciji klasične retorike:

»Njihovo izdvajanje iz konteksta opravdano je samo ako je metodološke naravi: ako se, pak, izdvajanjem i odjelitim tumačenjem takvih izraza želi predstaviti čitav tekst, riječ je očito o retoričkom zahvatu koji ne može biti shvaćen kao vjerodostojan interpretacijski postupak.« (Bagić, 1994: 39)

Obilježavanje određenoga piščeva izbora kao stilema uvjetan je postupak jer stilska obilježenost ne podrazumijeva i stilogenost. Budući da svako jezično sredstvo, svaki oblik »osim svoje pretežne upotrebne, obavijesne vrijednosti u komunikaciji, vrijednosti emocionalno, izražajno neutralne – u datim popratnim okolnostima, kreativnim izborom u pravom trenutku i na pravome mjestu – može poprimiti i obavijesni ›pretičak‹, višak informacije (emocionalni, estetski…)« (Pranjić, 1971: 75), lingvostilistička analiza na završnoj razini vrjednuje pojedine izbore te ocjenjuje njihovu stilogenost. Unaprijed opisati piščev jezični izbor kao stilogen značilo bi zanemariti stvarno ostvarivanje jezične jedinice u njezinu konkretnome kontekstu.

Ukupnost stilema na jednoj od jezičnih razina ili na svim jezičnim razinama u nekome djelu ili opusu naziva se stilematikom. Za analizu stilema važan je čimbenik njihovo pojavljivanje u tekstu, odnosno njihov raspored i umreženost s ostalim jezičnim jedinicama. Jedinice pojačane izražajnosti mogu se pojaviti na bilo kojoj od jezičnih razina (ili na svima) te se, sukladno razinama jezične strukture u gramatici, nazivaju semantostilemima, fonostilemima, morfo(no)stilemima, grafostilemima, leksikostilemima, sintaktostilemima i makrostilemima (tekstostilemima), s obzirom na koje stilem funkcionira kao hiperonim (usp. Stolac, 2008: 292).

Fonostilemi

Baveći se stilemima na fonostilističkoj razini (fonostilemima), ostvarenima primjerice različitim vrstama glasovnoga ponavljanja te govornim vrjednotama, lingvostilistička analiza potencijalno uključuje stileme ostvarene na ostalim jezičnim razinama jer se svi stilski postupci mogu smatrati i govornim ostvarenjem (Vuletić, 2005: 33). Kako se fonostilistički postupci mogu razdijeliti na fonološke i fonetske (Vuletić, 2006: 26), u prvoj se skupini stilistika usredotočuje na promatranje naglaska isticanja, prepoznajući u njemu često presudnu važnost u određivanju sadržaja nekoga iskaza, a u drugoj na donošenje obavijesti o govorniku, razvidnih primjerice u frekventnosti obilježenoga leksika (poštapalica, psovki, posuđenica i dr.). Osobito su važne za fonostilistička istraživanja vrjednote govornoga jezika, koje je u hrvatsku (afektivnu) stilistiku potkraj 1930-ih uveo P. Guberina:

»Uopće, o kakvom se god jeziku radilo, treba uvijek reproducirati akustičke i vizuelne vrednote i pomoću njih identificirati logičku i afektivnu vrijednost napisane misli. Bez toga je svaka analiza nedovoljna i pogrešna.« (Guberina, 1938: 122)

O govornim je vrjednotama u okviru tzv. afektivne stilistike raspravljao Bally, utvrđujući načine na koje one pojačavaju izraz te tako ostvaruju razliku u intenzitetu, a nazvao ih je indirektnim sredstvima izraza. Nadovezujući se na njegovo učenje, Guberina (1938) je upozorio da govorne vrjednote, akustičke (intonacija, pauza, rečenični tempo) te vizualne (mimika, geste, stvarni kontekst), utječu na ostvarivanje ne samo intenziteta izraza već i njegova kvalitativnoga aspekta ‒ s pomoću govornih vrjednota jezik dobiva bogatstvo izražaja te se ostvaruju različite misaono-emotivne vrijednosti. Govorne je vrjednote Guberina sustavnije obrazložio u studiji Zvuk i pokret u jeziku (1952), u kojoj je među akustičke vrjednote uvrstio i intenzitet, dokazavši kako vrjednote sudjeluju u ostvarivanju ne samo afektivnih nego i značenjskih sastavnica jezičnih jedinica:

»Ali kao što vrednote govornog jezika na višem stupnju daju posebne vrijednosti onomatopejama, stvaraju osnovni ritam stiha, isto tako one daju (neumjetničkoj, a naročito) umjetničkoj prozi melodijsko-pokretni lik, u kojem riječi, ograđene okvirom glasovnog sadržaja, prelaze svoje okvire i šire svoja značenja.« (Guberina, 1952a: 91)

Guberina je također istaknuo važnost govornih vrjednota za tumačenje logičkih i afektivnih vrijednosti na rečeničnoj razini. U doktorskoj disertaciji Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en croate (Logička i stilistička vrijednost složenih rečenica u francuskom i u hrvatskom) (1939) primijenio je trorazinsku stilističku analizu koju je predložio Bally te utvrdio da vrsta složenih rečenica ovisi o odnosu misli, a ne o veznicima kao što se često do tada naglašavalo (premda ne određuju vrstu složenih rečenica, veznici su »jasni znaci njihovih stilističkih vrijednosti: ako je veznik neuobičajen, stilistička je vrijednost izraza veća, pa su i govorne vrednote bogatije«, Vuletić, 2006: 43). Guberinina je doktorska disertacija pridonijela utiskivanju hrvatske lingvostilistike u heterogenu sliku relevantnih stilističkih promišljanja prve polovice XX. st., što je među ostalim razvidno i u stilističkoj bibliografiji H. A. Hatzfelda (1953). Obrazloživši Guberinin pristup kao stilistiku utemeljenu na pozadini rasvjetljavanja stranoga jezika posredovanjem materinjega, Hatzfeld je istaknuo Guberininu tvrdnju kojom se eksplicira odnos logičkoga sadržaja i estetske forme rečenice (što se rečenica doima logičnijom, to je njezina forma manje estetski dotjerana).

Fonostilistički se izbor može promatrati prema prozodijskim svojstvima glasova (tona, akcenta i kvantitete), napose ritma, primjerice Krležina u Pranjićevu prilogu (1963), gdje se upućuje na prožetost ritmom, tj. akustičkim vrjednotama, svih sastavnica umjetničkoga djela, u pjesništvu pak, za razliku od proze, a priori organiziranoga. Prema Pranjiću, ako je ritam ostvaren »izrazitom distribucijom ritmotvornih elemenata u afektivno diferentnom kontekstu«, riječ je o izražajnome ritmu, a ako je ostvaren »normalnom distribucijom ritmotvornih elemenata u afektivno indiferentnom kontekstu« (Pranjić, 1963: 103), riječ je o neizražajnome ritmu. Izdvojivši u Krležinu tekstu one postupke koji su stilogene naravi te utječu na ostvarivanje ritma, primjerice razbijanje sintagme enklitikom, inverziju subjekta i predikata te ispuštanje veznika u zavisnim rečenicama, Pranjić je ponajbolje dokazao povezanost jezičnih razina (fonostilističkih i sintaktostilističkih) te njihova prožimanja s govornim vrjednotama.

Morfostilemi

Jedinice pojačane izražajnosti postignute oblikom riječi nazivaju se morfostilemima, a ako su izražajno dodatno obilježene na zvukovnoj razini, nazivaju se morfonostilemima. Kako su lingvostilističke analize u nas isprva bile pretežno usmjerene na leksičku razinu izraza, izražajna su sredstva i stilski postupci vezani uz morfološke kategorije jedno vrijeme bili zapostavljeni. Prema M. Ćorcu (1982: 91), morfostilistika obuhvaća nekoliko važnih aspekata stilotvornosti: stilsku vrijednost oblika riječi s obzirom na njegovu tvorbu, stilsku vrijednost oblika vrste riječi te stilsku vrijednost pojedinih gramatičkih kategorija koje imaju svoje oblike. U kontekstu navedene prve vrste stilske vrijednosti valja promatrati primjerice ilustrativne primjere morfostilema mrtvijeh i onijeh J. Silića (1967), koji upućuje na afektivnost njihova arhaičnoga nastavka -ijeh:

»Oni već svojim oblikom, stranim suvremenom morfološkom sistemu, pobuđuju u nas reakcije, a uklopljeni u kontekst umjetničkog djela upućuju na piščevu namjeru da im dodijeli specifičnu ulogu.« (Silić, 1967: 55)

Navedeni su arhaizmi lako uočljivi u tekstu jer svojim oblikotvornim obilježjima odudaraju od suvremene norme, sugerirajući potencijalne stilske vrijednosti. Stilistika oblikoslovlja, baveći se morfološkim kategorijama kojih sufiksi nose određenu afektivnu obojenost, u predmet proučavanja uključuje umanjenice i uvećanice kao kolektivne mogućnosti stilistike hrvatskoga jezika, kojima se, uz afektivnu te intelektualnu poruku, izražava stav govornika prema predmetu govora (usp. Vuletić, 2006: 26), a mogu, uvjetovano kontekstom i situacijom, ostvariti značenje koje je suprotno njihovu osnovnomu značenju Nadalje, morfostilistika se bavi razlikama misaono-emocionalnih vrijednosti morfoloških dubleta poput drugoga lica imperativa hajde i ’ajde, pokazujući kako je u obliku ’ajde, u odnosu na prvi oblik, redukcija glasovnoga materijala kao i promjena oblika dovela do pojačane izražajnosti na obama planovima, fonostilističkome i morfostilističkome, te duge i kratke množine primjerice imenica vukovi/vuci, očevi/oci, istražujući kako je skraćenje s glasovnom promjenom dovelo do stilski obilježenoga oblika kraće varijante. Jedan od stilskih postupaka na morfološkoj razini je i pučka etimologija koja se temelji na pogrešnu tumačenju povezanosti podrijetla i značenja dviju nesrodnih riječi, a u okviru tvorbenih procesa morfostilistika uključuje i derivaciju ‒ neki autori (Košćak, 2018) skloniji su u stilističkim analizama, kad proučavaju stileme nastale derivacijom, rabiti pojam »derivacijski stilem« namjesto nadređena pojma »morfostilem«, razmatrajući pritom derivacijske stileme kao podvrstu leksikostilema, čime se upućuje na relativnost omeđivanja stilema na jezičnim razinama.

Semantostilemi

Semantostilemi su jedinice pojačane značenjske izražajnosti. Uzevši u obzir činjenicu da oblik riječi sa značenjskom sastavnicom sačinjava cjelovitost jezičnoga izraza, proučavanje semantostilema temelji se na sprezi spoznaja morfologije i semantike s jedne strane te, sa sviješću o ostvarivanju značenja u sintagmatskim odnosima, sintakse s druge strane, usmjeravajući se, kao i kod ostalih stilema, na kontekstualno uvjetovanu uporabu pojedinoga značenjski napregnutoga stilskoga izbora:

»Piscu je cilj da oslobodi riječ njezine potencijalne mnogoznačnosti, da je suzi, svede na jednoznačnost, i to on postiže njezinim uklapanjem u kontekst. Na taj način oslobađa riječ njezine smisaone neodređenosti, isključuje sve ono što je u njoj nepotrebno, onemogućuje njezinu značenjsku razbijenost, jednom riječi, kontekstom omogućuje individualizaciju njezina značenja.« (Silić, 1967: 60)

Među semantostileme u Matoševu stilu u studiji Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (1971) Pranjić je primjerice ubrojio stilogenu uporabu frazema, metaforike, nasljedovanja iz stila usmene predaje te biblijskoga stila. Dakako, ti semantostilistički postupci ostvaruju stilsku vrijednost ovisno o autorovim namjerama te kontekstualnoj motiviranosti, ali su dostatni za ilustraciju lingvostilističke usmjerenosti na, među ostalim, utvrđivanje izražajnosti i stilogenosti tropa (metafore, metonimije, alegorije, personifikacije, sinegdohe, eufemizma, epiteta i dr.) u slučajevima kad u tekstu, ostvarujući značenjske promjene, daju efekte pojačane izražajnosti. Može se tvrditi da je svaki stilem potencijalno semantostilem jer promjene u oblicima, zvukovnoj organizaciji te rečeničnim cjelinama mogu izmijeniti značenje, zbog čega semantostileme, kao i fonostileme, valja promatrati u međupovezanosti jezičnih razina.

Leksikostilemi

Jedinice pojačane izražajnosti na razini leksika nazivaju se leksikostilemima. Oni su uočljiviji stilski zahvati, posebice ako, primjerice pripadajući vremenski raslojenomu leksiku (arhaizmi, historizmi i dr.), ostvaruju svoju neočekivanost ili nepredvidljivost u tekstu koji njima nije zasićen (na izražajnost je pasivnoga leksičkoga sloja uputio i Riffaterre, navodeći ga kao očit primjer narušavanja norme u određenome kontekstu). Posebno izražajne jedinice mogu biti leksemi koje je pisac ili književnik stvorio, a nisu ušli u aktivni sloj leksika (nekrotizmi) te različite individualne novotvorenice (neologizmi) kao i leksemi svojstveni pjesničkomu stilu (usp. Josić 2016). S obzirom na područnu raslojenost leksika, stilske vrijednosti u jeziku književnoumjetničkoga djela mogu ostvarivati različiti lokalizmi, regionalizmi, dijalektizmi (čakavizmi, kajkavizmi, štokavizmi). Fonološki dijalektizmi, kada ostvaruju stilsku vrijednost, mogu se od neutralno obilježenih izraza razlikovati jednim fonemom, naglaskom ili jednim fonemom i naglaskom (usp. Samardžija, 1995: 37), što vodi tomu da se leksikostilemi mogu promatrati i na fonostilističkoj razini. Jedinice pojačane izražajnosti na leksičkoj razini mogu biti i oni leksemi za koje je karakteristična uporaba u jednome od funkcionalnih stilova, primjerice administrativizmi (koji su svojstveni administrativnomu stilu), poetizmi (koji su svojstveni pjesničkomu jeziku unutar književnoumjetničkoga stila), kolokvijalizmi, žargonizmi i vulgarizmi (kojih je uporaba karakteristična za razgovorni stil). Pojednostavnjeno se može reći da leksikostilistika proučava stilski obilježene jedinice koje pripadaju nekoj od skupina tzv. »izama«, analizira ostvarivanje njihove misaono-emotivne vrijednosti te funkcionalnost u konkretnome kontekstu. Ipak, kako je kontekst odlučujući čimbenik u ostvarivanju nepredvidljivosti stilema, tzv. »izmi« u konkretnoj uporabi ne moraju ostvariti pojačanu izražajnost. Treba također dodati da se leksikostilistika u lingvostilističkoj metodološkoj razradbi promatra različito: neki je lingvostilističari smatraju jezičnom razinom stilističkoga zanimanja koja je ravnopravna fonostilističkoj, morfostilističkoj i ostalim jezičnim razinama, a neki je ne smatraju zasebnom jezičnom razinom, upućujući na to da semantičkostilistička razina obuhvaća leksičku.

Budući da su leksikostilemi relativno lako uočljivi elementi jezičnoga izraza te leksikologija ima razgranatu klasifikaciju leksika prema kriteriju raslojenosti, u prvi se mah može zaključiti da na leksičkostilističkoj razini, više nego na drugim jezičnim razinama, dolazi do izražaja metodološki postupak izoliranja stilema. Međutim, takvo je raščlanjivanje tek privremeno i svrsishodno:

»Kadgod se u književnom djelu kao jezičnoj umjetnini želi proučiti značajke piščeva izbora na leksičkoj (i leksičkosemantičkoj) razini, uvijek se iznova potvrđuje točnost Frangešove tvrdnje o krhotinama,17 jer se do argumen(a)ta za ocjenu funkcionalnosti i stilske obilježenosti toga izbora ne može doći bez prethodne fragmentacije leksika u tome dijelu, bez podrobne razglobe na leksičke sastavnice. Jer znatno više negoli kad proučava ostale jezične značajke (lingvo)stilistika u proučavanju leksika književnoga djela mora postupati u skladu s četvrtim Decartesovim pravilom (›da posvuda sve tako potpuno izbrojim i načinim opće preglede, da mogu biti siguran, da nisam ništa izostavio‹) kako bi tek potom mogla temeljno i postupno doći do intersubjektivno provjerljivih zaključaka.« (Samardžija, 2003: 92)

Da bi proučila leksičke te semantičke jedinice sa stilskom obaviješću, lingvostilistika se bavi konotativnim značenjem, tj. značenjem impregniranim ekspresivnim, emocionalnim ili afektivnim vrijednostima kojima se u suštini poruka kodira odudaranjem od »uobičajenoga«:

»Bilo koje stilsko obilježje riječi, činjenica da riječ pripada određenom stilu dotičnog jezika, određenom žargonu ili socijalnom dijalektu, ili čak geografskom dijalektu (ako se riječ koristi u nedijalekatskom kontekstu), da je novoskovana (neologizam) ili naprotiv, zastarjela, nosi dodatni semantički značaj, dodatnu ›informaciju‹ o govorniku, njegovom stavu ili vrednovanju subjekta, daje ›boju‹ subjektu, prenosi informaciju snažnije, humorističnije, emocionalnije, ironičnije, jeste, sljedstveno tome, ekspresivnija, i, stoga konotativna.« (Zgusta, 1991: 44)

Konotativnost je povijesno promjenljiva kategorija jer leksemi mogu izgubiti ili pak dobiti konotativno značenje te postati dijelom stilski neutralnoga leksika ili stilski obilježenoga. U konotativnoj sastavnici leksema u dijelu se stilističkih radova uočava vrsta individualnoga odstupanja te sekundarni sloj koji donosi niz podataka o govorniku, a o konotativnosti se u širem smislu govori kao obilježju književnoumjetničkoga stila, kojim je u opoziciji prema denotativnosti standardnoga jezika.

Sintaktostilemi

Jedinice pojačane izražajnosti na sintaktičkoj razini nazivaju se sintaktostilemima, proučavanje kojih podrazumijeva popis, opis i vrjednovanje stilističkih vrijednosti u mnogovrsno ostvarenom govornom materijalu rečeničnih sastavnica, otvarajući se prema suprasintaksi:

»I po tipu oprimjerenja sintaktostilistička su istraživanja složena – kreću se od graničnih područja morfosintakse (npr. padežnoga sustava) preko sintagmatskih transformacija do destrukturacija i restrukturacija na razini rečenice, uz vrlo često podizanje granica prema tekstu i diskursu.« (Stolac, 2008: 296)

Ista autorica navedenu je tvrdnju ranije oprimjerila u sintaktostilističkoj analizi Marulićeve Judite (2002), gdje je, raščlanjujući atribuciju kao specifičan sintaktostilem znamenita umjetničkoga epa, zaključila kako se funkcija stiliziranja toga stilema proteže na tekst, zbog čega se može smatrati tekstostilemom (Stolac, 2002: 249). U sintaktostilističke postupke ubrajaju se primjerice distorzija, elipsa, opkoračenje te različite vrste ponavljanja na sintaktičkoj i suprasintaktičkoj razini (anafora, epifora, paralelizmi i dr.), kao i inverzija koja je najuočljivija u zamjeni mjesta subjekta i predikata, predikata i objekta te imenice i pridjeva, uzrokujući stilski obilježenim redom riječi (usp. Bagić, 2012: 93) promjenu ritma i intonacije rečenice zbog čega se sintaktostilemi, ako ostvaruju jaču ekspresivnost na fonološkome planu, mogu smatrati i fonostilemima (Pranjić, 1971: 43). Dakako, ostvarivanje stilema na više jezičnih razina time nije iscrpljeno; M. Čunčić (1978) primjerice u lingvostilističkoj analizi Kolarove proze, ograničavajući se na funkciju vlastitoga imena, stilski obilježena imena ili onostileme promatra kao sintaktostileme, istražujući stilske vrijednosti komičnoga učinka, nastale među ostalim inverzijom glagola i vlastitoga imena, odnosno subjekta i predikata.

Sintaktostilistika ili stilistika sintakse pozornost posvećuje naslovnim sintagmama te početcima i krajevima rečenica kao jakim pozicijama teksta koje mogu biti osobito izražajne, različitim načinima ekspresivnoga uzgibavanja govornoga materijala poput izostavljanja rečeničnih dijelova kojim se nadopunom u govornim vrjednotama koncentrira afektivnost (usp. Vuletić, 2005: 204) te, narušavajući sintaktičku normu, izmještanja kojima se iskaz stilizira (primjerice smještanje enklitike ili glagola na kraj rečenice). Baveći se sintaktičkim kategorijama, lingvostilistika u predmet proučavanja uključuje izražajne te funkcionalne učinke uzvika, pitanja, glagolskih oblika i načina (čime se prožimaju morfostilistička i semantostilistička razina), slaganja vremena, vezničkih kombinacija, upravnoga i neupravnoga, slobodnoga upravnoga govora i druge tipove prenošenja govora, uključivši ostala izražajna sredstva i postupke koji se odnose na sintaktičke konstrukcije.

Stilemi koji se ostvaruju na fonološkoj, morfološkoj, semantičkoj, leksičkoj i sintaktičkoj razini pojačanu izražajnost postižu na razini glasa (zvuka), riječi, sintagme i rečenice. Te se razine mogu promatrati kao mikrostilističke, pa se stilemi ostvareni na njima nazivaju mikrostilemima. Ako se uzme u obzir činjenica da u podjeli stilema na mikrostileme i makrostileme grafostilemi nisu pridruženi nijednoj od tih dviju skupina, može se nazrijeti da je riječ o osobitoj skupini jedinica pojačane izražajnosti koja tu izražajnost može ostvarivati u većoj ili manjoj mjeri neverbalnim sastavnicama.

Grafostilemi

Grafostilistika prema Pranjiću (1985: 224) »popisuje – opisuje – vrednuje ekstralingvističke (= izvanjezične, nejezične) stilističke intenzifikatore ostvarene na planu (orto)grafije teksta uključujući osobito interpunkciju«, tj. prema Samardžiji i Selaku (2001: 655) proučava »ulogu i vrijednost pravopisnih i slovopisnih značajki teksta«. Jedinica pojačane izražajnosti na toj razini naziva se grafostilemom te se u njoj ogleda autorov stvaralački odnos, najčešće stilski zaigran, prema skupu pravila koji se odnose na pravilno pisanje, kao i na grafemsko bilježenje fonema u nekome jeziku. Proučavajući začudna sredstva i postupke u grafostilistički napregnutom tekstu, stilističar izdvaja te interpretira različite interpunkcijske i pravopisne devijacije, primjerice ukidanje bjelina ili njihovo umetanje suprotno pravopisnoj normi, poigravanje s bilježenjem većih ili manjih stanki intencionalno ne mareći za standardnojezičnu ortografiju, tj. stilogenim iskorištavanjem iste, umetanje intervokalnoga j po uzoru na govoreni jezik, izostavljanje apostrofa u bilježenju kolokvijalizama, fonetizirano bilježenje glasovnih sastava neprilagođenih stranih riječi i dr. Istaknimo i to da tekstovi mogu biti grafostilogeni uporabom standardno neprihvaćenih pravopisa (primjerice nekoć u uporabi korijenskoga ili etimološkoga), potom različitih stilova pisanja (kurzivnih slova, verzalnih, spacioniranih i dr.) te pisama (ne samo glagoljice i ćirilice kao dvaju sustava znakova korištenih na hrvatskom povijesnom prostoru već i prostorno udaljenih poput kineskoga pisma). Nadalje, nositelji grafostilske obilježenosti mogu biti grafemi koji u suvremenoj hrvatskoj latinici ne postoje (q, w, x, y i dr.), te, osim što signaliziraju inojezične elemente, mogu ostvarivati figurativno značenje prema starijoj hrvatskoj grafiji (uporaba grafema x u Lekcionaru Bernardina Splićanina, djelima P. Hektorovića, B. Kašića i dr.). Jedan od čestih postupaka u očuđivanju teksta je zamjena malih slova velikima i obratno, a u skupinu čestih intencionalnih pravopisnih odudaranja je dodavanje znakova ondje gdje im prema normi nije mjesto, nerijetko spojnice. Grafostilskim postupcima obiluje suvremena hrvatska književnost, ali i politički te reklamni diskurs, a grafostilemi u žanrovski raznovrsnim tekstovima su podrobnije istraženi tek u novije doba (usp. Košćak 2015, 2018 i dr.).

Tekstostilemi (makrostilemi)

Osim na nabrojenim jezičnim razinama, stilemi se mogu ostvariti na iznadrečeničnoj, tekstnoj razini, pa se u tim slučajevima nazivaju tekstostilemima ili makrostilemima. U hrvatskoj lingvostilističkoj literaturi 1960-ih tekstostilistika nije bila nabrojena među stilističkim razinama kojima se bavila jezikoslovna analiza te joj se, sukladno premještanju stilističke usmjerenosti na tekst, veća pozornost počinje posvećivati u drugoj polovici 1970-ih. Ta je činjenica među ostalim razvidna u stilističkome poglavlju trećega izdanja Uvoda u književnost (1983), u kojem je K. Pranjić među stileme uvrstio makrostileme, definiravši ih kao obavijesne, značenjske ili suznačenjske dodatke koji se ostvaruju na razini paragrafa ili čitava teksta. U trećem, proširenom izdanju svojega djela Jezik i književno djelo (1985: 269), također nadopunjujući stilističko nazivlje, Pranjić je makrostilem (tekstostilem ili tekstualni stilem) opisao kao jedinicu misaone i emocionalne intenzifikacije na razini višoj od rečenice, tj. kao kombinaciju rečenica strukturalnoga i semantičkoga jedinstva temeljenih na ritmičkome jedinstvu. Za razliku od ranijih stilističkih analiza, pretežno Matoševe stilematike, u kojima je stileme kao jezične detalje izdvajao na razinama manjima od teksta, u novijim je istraživanjima (Iz-Bo-sne k Europi: stilografijske svaštice, 1998; O Krležinu stilu & koje o čem još, 2002) stileme radije izdvajao na makrostilističkoj razini, na razini čitava teksta (primjerice u postupcima naddeterminacije, historijske skepse, kolizije vrijednosti te antimarcijalnosti) ili čak civilizacijskoga kruga, nadopunjujući stilističku vizuru kulturološkim, etičkim i estetičkim kontekstom. Valja nadometnuti da se u novijoj stilističkoj literaturi češće rabi termin tekstostilem.