Dean Duda (Pula, 1963). Profesor komparativne književnosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, javno prisutan kao artikuliran kritički intelektualac izražene lijeve orijentacije. Na mrežnome portalu Forum objavio desetak kolumna u vezi s nogometom, najveći dio – sedam u našem korpusu – lipnja i srpnja 2014. godine, za vrijeme Svjetskoga prvenstva u Brazilu. Zadnja kolumna iz pregledana korpusa – ujedno najduža – objavljena je na mrežnome portalu Bilten. Primijetit će se da su posrijedi portali manje čitanosti i dosega, k tomu lijeve pozicije te ono što bi se reklo – neprofitni i neovisni. Pregledani korpus malen je, što je dvostruko odredbeno, i za čitatelja i za kolumnista: čitateljevi zaključci nužno su ograničeni, a na duže staze možda bi se i žarište kolumnistove pozornosti izmjestilo. Malen uzorak jednostavno je – malen uzorak. Ali i takav nam se svojom osebujnošću pokazao dovoljno zanimljivim za pregled jer jasno pokazuje kako se još o nogometu može pisati.
Dudin početni položaj može se uz malo pojednostavljivanja prigodno svesti na citat tvrdnju:
Nogomet je i politika i ekonomija, neprestano i stalno, slika i prilika, zamašnjak i primjer neoliberalne koncepcije svijeta. (DD 4. 7. 2014)
Malo šire krenut ćemo od kronološki druge kolumne iz našega korpusa, napisane i objavljene predvečer nakon utakmice Kameruna i Hrvatske u skupini A rečenoga Svjetskoga prvenstva 19. 6. 2014. (DD 19. 6. 2014). Rezultat u kolumni nije konstatiran, samo je citirana rečenica – kakvih smo se naslušali i kakve slušamo – iz podnevnoga Dnevnika Hrvatske televizije da su „Vatreni uspješno prošli ispit u prašumi“. Niti je o utakmici zapravo išta rečeno, osim što je spomenuto koškanje dvojice kamerunskih reprezentativaca, od kojih je jedan glavni lik kolumne – Benoît Assou-Ekotto (BAE), rođen inače u Francuskoj, ali uvijek igrač Kameruna. Kolumnist potom odlazi u sjeverni London jer je u tamošnjim čuvenim nogometnim klubovima – Tottenhamu i Arsenalu – igrao zamjetan broj hrvatskih i kamerunskih reprezentativaca, među njima i Benoît Assou-Ekotto, jedan od onih nogometaša koji se odnosom prema igri, suigračima i nogometnomu pogonu općenito ističu neukalupljenošću pa steknu atribut „kontroverznih“, osobito ako u javnim nastupima ne ponavljaju naučene fraze koje svojom umivenošću ne mogu nikoga nasrditi, pogotovo ne sponzore i vjernu sljedbu na društvenim mrežama. U paketu s tom kontroverznošću dolazi međutim i Assou-Ekottoova socijalna osjetljivost, koja se očituje primjerice u njegovu aktivnu pomaganju zajednici u Africi te javnim pozivima ostalim nogometašima da dio goleme zarade vrate zajednici. Duda piše kolažirajući Assou-Ekottoove izjave i svoj terminološki aparat reprodukcije kapitalističkih odnosa prigodno prispodobivši nogometni posao s tvorničkim (na čitatelju je da tvorničku sirenu prispodobi sa sučevom zviždaljkom):
Za njega je nogomet rad kao u tvornici. Ustaneš ujutro, odradiš trening, osiguraš reprodukciju, živiš bolje od drugih, i to je to. Emocije su nestale s profesionalnim ugovorima i dobrom plaćom. Ostao je samo rad: „Igram za novac, nogomet nije moja strast“. [...] a kad tvornička sirena zasvira, razići će se u miru kućama. (DD 19. 6. 2014)
Kolumna je i poentirana jednom nogometaševom izjavom, kojom je kolumna i naslovljena (što je možda ili vjerojatno urednički zahvat, ali ipak konstatiramo):
Šteta što će sinoćnji eksces biti samo još jedna epizoda u prilog „kontroverznog BAE-a“ koji je nasrnuo na suigrača. „Postoje važnije stvari u životu od udaranja lopte unaokolo“, ipak je rečenica koju vrijedi zapamtiti. (DD 19. 6. 2014)
Dakle nakon poraza od domaćina Brazila u prvoj utakmici u skupini Hrvatska je u drugoj utakmici pobijedila Kamerun s uvjerljivih 4 : 0 i čitava nacija sad čeka za prolaz skupine odlučujući sraz s Meksikom. Kolumnista to međutim u tekstu ne zanima, kolumna je posvećena društvenoj odgovornosti nogometašâ i rijetku pojedincu koji ju njeguje. Kolumnist svakom rečenicom demonstrira da poznaje nogomet i nogometne prilike, da vlada nomenklaturom – službenom i žargonskom – engleske nogometne lige. Moguće je da je dobar dio kolumne neupućenijima zbog Dudine eliptičnosti i neprohodan, da ne kažemo hermetičan, jer Duda će napisati nešto o „drugoj sjevernolondonskoj strani, onoj crvenoj s bijelim rukavima“, tek potom malo dalje spomenuti Arsenal i menadžera Arsènea, dakle u svojoj eliptičnosti računa s upućenijom publikom, onom koja ipak znade da postoje neki klubovi iz Londona i iz Liverpoola, da postoje neki klubovi iz sjevernoga Londona, da ti neki klubovi iz sjevernoga Londona igraju u takvim i takvim majicama, da su oni u crvenim majicama s bijelim rukavima zapravo davne pridošlice iz južnoga Londona (s dokova Woolwicha, usp. „Highbury dokida Woolwich“, DD 17. 6. 2014; inače Arsenalov stadion Highbury zamijenjen je još 2006. godine stadionom Emirates, a Highbury je postao stambena četvrt), da je Arsène zapravo Arsène Wenger (dugogodišnji Arsenalov menadžer, kako u Engleskoj zovu glavnoga trenera i sportskoga direktora u jednoj osobi), da u Londonu postoji još mnogo klubova, među njima i QPR, koju se uvriježenu kraticu Duda i ne trudi napisati kao Queens Park Rangers (usp. DD 19. 6. 2014). No sve to skupa samo je šarmantan, detaljima nakićen nogometni okvir za razgolićivanje dominantna sustava kapitalističkih odnosa i njegove reprodukcije.
Zadnji Dudin tekst iz našega korpusa, objavljen 2022. godine, u elaboraciji društveno angažirane pozicije ide dva koraka dalje. Nogomet i čuveni brazilski nogometaš Sócrates tu su tek dio mozaika „sporta na ljevici“ i „demokratskoga potencijala školskoga sporta“. Pritom već u naslovu imamo elipsu: „Sócrates na školskom“ (usp. DD 19. 7. 2022). Opet, ne možemo tvrditi da je oprema teksta kolumnistova, ali tu je pa ju konstatiramo. Ako bismo htjeli filološki razvezati, rekli bismo da će imenički dio pridjevsko-imeničke sintagme to prije ispasti što je imenica očekivanija, tj. obavijesno i formalno zalihosnija, pa tako primjerice časna sestra postaje časna, osobna iskaznica postaje osobna (zdravstvena iskaznica postaje zdravstvena, a vozačka dozvola postaje vozačka), kemijska olovka postaje kemijska, benzinska crpka postaje benzinska, tako – vidimo – školsko igralište onima kojima je iskustveno i predodžbeno blisko postaje školsko. Razumijevamo to opet kao kolumnistovo računanje s upućenim čitateljem.
„Sócrates na školskom“ kolumna je o nesnalaženju suvremenih lijevih politika u dvjema granama dokolice, razonode, slobodnoga vremena, one treće osmice iz izvorne formule podjele dana (po osam sati rada, odmora i slobodnoga vremena) – u kulturi i u sportu. Točnije – u popularnoj kulturi i u popularnome sportu. Kolumnistova je dijagnoza ova:
To zapravo upućuje na dvije krucijalne stvari: najprije da je suvremeni sport najdorečeniji i najlukrativniji oblik suvremene kapitalističke proizvodnje (što hijerarhijski više pozicioniran prema vrhunskom – to, naravno, dorečeniji i lukrativniji), a zatim i posvemašnji gubitak interesa lijevih politika za nekim oblikom organizirane tjelovježbe u zajednici koja nije stvar osobnog uloga i personaliziranog financijskog ugovora s dionicima privatnog sektora ili pak koncesionarima javnih resursa. (DD 19. 7. 2022)
Kao koliko svijetle toliko rijetke modele dobre prakse kolumnist navodi demokratizaciju u vlasništvu sportskih kubova i upravljanju njima, jasnu navijačku ili klupsku političku poziciju te najzad pamtljivo pojedinačno političko uvjerenje. Primjer za prvo Duda je obradio u kolumni o udruzi Naš Hajduk (usp. DD 1. 12. 2014), primjer za treće u kolumni s kojom smo započeli bio je Assou-Ekotto, u kolumni sa Sócratesom u naslovu to je, dakako, Sócrates, koji je još 2010. i 2011. bio upozoravao na ono što će se dogoditi sa Svjetskim prvenstvom u Brazilu 2014. godine: golem će se javni novac sliti u privatne džepove, izgradit će se velebni i nepotrebni stadioni, kvaliteta života običnoga čovjeka neće se poboljšati. Tako i bi, stadioni i supermarketi zamijenili su favele, koje nisu nadomještene, kao što Duda piše u prvoj kolumni iz našega korpusa – ako mreža ne laže, prvoj uz Svjetsko prvenstvo u Brazilu – pa „na ulicama brazilskih gradova [ima] suzavca i mrtvih o kojima svi uglavnom učtivo šute“ (usp. DD 17. 6. 2014). Sve to o Sócratesu Duda piše kao vapaj zbog urušavanja školskoga sporta, najboljega sporta od svih sportova jer je „inkluzivan, dostupan svima i pod ravnanjem zajednice“ (DD 19. 7. 2022), jer je ekvivalentan opismenjavanju u kulturi. Ozbiljna lijeva politika imala bi se dakle pozabaviti upravo time – školskim sportom. Sve to Duda piše dok portali vrve vijestima s mundijala.
Dudino pisanje o nogometu ekskluzivistično je i elitistično. Ta naoko paradoksalna tvrdnja – paradoksalna s obzirom na očitovan inkluzivističan i egalitarističan kolumnistov stav – može se pokrijepiti pomoću nekoliko odlika Dudine nogometne kolumne. Navest ćemo ih tri.
Prvo, Duda gaji elitizam nogometnoga zaljubljenika koji prati ponajprije klupski, a tek onda reprezentativni nogomet, koji zna sve o velikim rivalstvima sjevernoga Londona ili Buenos Airesa (usp. argentinski superclásico Boca Juniorsa i River Platea, DD 12. 7. 2014), koji prezire masu što nogomet prati ciklično i reprezentativno, kako već naiđe koja europska ili svjetska nogometna smotra, i sudjeluje u cikličnim obredima praćenima medijskim i potrošačkim ludilom punim nacionalnoga kiča, pa interes naglo splasne čim nacionalna vrsta ispadne s prvenstva, pa se masa čudi onima koji iz nekoga masi nejasna razloga prvenstvo i dalje prate s nesmanjenim entuzijazmom. Hrvatska je reprezentacija s prvenstva u Brazilu ispala nakon treće utakmice, u kojoj ju je pobijedio Meksiko, što je Duda konstatirao ovako, s početnim navijačko-reklamnim refrenom i ošinuvši usput nadbiskupa zagrebačkoga parafrazom pjesmice „Smiljaniću, pokislo ti perje“, koja u inačicama također pripada navijačkomu repertoaru:
Neooopissivoooo! Nuestra Señora de Guadalupe razbila je doslovce Majku Božju od Kamenitih vrata, Kraljicu Hrvata i sve što već s tim ide. Bozaniću, Bozaniću, po po po, Bozaniću, Bozaniću po po pokislo ti perje... (DD 27. 6. 2014)
Nogometni zaljubljenik Duda u kolumni s domaćim trgovačkim brendom u naslovu konzumerističkoj masi koju nogomet zagolica samo ciklično poručuje:
Nikad nećete razumjeti da je Sizifova sreća zapravo sreća nove sezone, početak prvenstva s prelaznim rokom kao uvertirom. (DD 4. 7. 2014)
Prvenstvo u citatu, naravno, nacionalno je prvenstvo sa svojom novom sezonom i napetošću prijelaznih rokova, a Sizif je Camusov, nije tek općepoznato ime iz fraze (čiji posao spominje i Lončarević, usp. IL 5. 10. 2023), čime dolazimo do sljedeće odlike Dudine kolumne.
Drugo, književne i publicističke reference i poveznice, koje – premda jesu objašnjene – plešu na rubu hermetičnosti. Tu osim Camusa nisu posrijedi lektirni pisci za koje je čuo – ako ih i nije čitao – svaki srednjoškolac, što nahodimo kod Židaka i Topića (v. §§ 3, 5), nego Eduardo Galeano, Osvaldo Soriano (DD 17. 6. 2014) i Carlos Fuentes (DD 27. 6. 2014) te antologija škotske nogometne fikcionalne proze The hope that kill us (DD 4. 7. 2014).
Treće, spomen političkih mislilaca koji na red dođu nekako na fakultetu, pa osim Karla Marxa (DD 4. 7. 2014) svoje mjesto nađu i Antonio Gramsci, Ernst Bloch i Walter Benjamin (DD 19. 7. 2022). Ovamo onda možemo pribrojiti prokazivanje ustaštva i nacizma na stadionima (DD 15. 6. 2015) te aktivne ili bivše političare, vojne hunte i vojne kao takve koje defiliraju Dudinim kolumnama: Hugo Chávez, Barack Obama, Jorge Videla (DD 17. 6. 2014), Fidel Castro (DD 4. 7. 2014), Falklandski rat (DD 12. 7. 2014). Najzad svoje je mjesto tu pronašla i njemačka kancelarka Angela Merkel:
Toni Kroos ne pamti svoju domovinu, iako je najveći igrač rođen u DDR-u. Puno, puno veći od Angele Merkel. I ako traže nekog da bi mu dodijelili počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, nema boljeg izbora od Tonija Kroosa. Posljednjih je mjeseci ispisao desetke diplomskih radova i barem dvije disertacije. Prva je bila 19. veljače u sjevernom Londonu kad je pojeo Wengerov Arsenal. (DD 12. 7. 2014)
Napisano je to u najavi finalnoga dvoboja Njemačke i Argentine, jednoj od onih kolumna u kojima Duda piše ponajviše ipak o nogometnoj igri i pojedinim nogometašima ili reprezentacijama. U njima Duda prepleće podatke s konkretnih utakmica, povijesne crtice i živopisne asocijacije. Kad se kolumne čitaju s deset godina odmaka, nije uvijek lako pohvatati sve konce, asocijativne spone u međuvremenu su se pokidale, teško ih je rekonstruirati, slično kao u Magdića (usp. § 2). Rečenica je također počesto magdićevska, nominativna i asindetska, primjerice kad piše o argentinskome nogometašu Eriku Lameli, igraču sjevernolondonskoga Tottenhama, koji nije bio u reprezentaciji, kolumna u naslovu ima proglasno „Od gledanja nogometa bolje je samo kad ga igrate“:
Tottenham kreće na američku turneju, u petak je prezentacija dresova za sljedeću sezonu. Under Armour je ozbiljan proizvođač, nisu uzalud detektivi u Žici (The Wire) nosili njihove majice. Baltimorska firma za baltimorsku policiju. Eh, Žica, pomislio je usput Érik Lamela, svjetski prvak među serijama, zadugo i zauvijek. (DD 17. 7. 2014)
Takvi su Dudini asocijativni skokovi: u trokoraku od Tottenhama preko brenda sportske opreme Under Armour do televizijske popkulturne reference Žica i natrag do Argentine, koja je u finalu Svjetskoga prvenstva u Brazilu ipak izgubila od Njemačke. Ili slično o TV-komentatorima, s analogijom Bože Sušeca i Belog Bore (glumio ga je Bekim Fehmiu) iz crnovalnoga klasika Aleksandra Petrovića iz 1967. godine, usput o seksizmu u reklami:
Teško je izbjeći povratak dinastije Sušec na program javne televizije: stariji se u bijelom sakou, dostojnom Belog Bore iz Petrovićevih Sakupljača perja, pojavio u nekoj seksističkoj reklami za kladionicu, a mlađi tek glasom kao komentator utakmica. (DD 17. 6. 2014)
Ili blagonaklono o Mesutu Özilu, njemačkome majstoru turskih korijena, opet asocijativno s osloncem u likovima tzv. dječje književnosti – Bambijevu pogledu i stasu Petra Pana:
Rijetko koji igrač izgleda tužnije od Mesuta Özila kad napušta teren: oči, podočnjaci, zbunjenost. Onako nježan i neindustrijski, pomalo fragilan, pogledom nalik Bambiju, staturom Petru Panu, ali kad se sve zbroji zapravo postindustrijski nesretni princ. (DD 8. 7. 2014)
O industrijskome njemačkome nogometu, od kojega Özil odskače, čitali smo srpnja 2014. godine i kod Dežulovića (usp. § 4).
Dudino pisanje, rekosmo, ekskluzivno je. Rekli bismo i da računa na ekskluzivna čitatelja, onoga koji će biti u stanju pohvatati sve referentne konce jer mu kolumnist neće previše izlaziti ususret olakšavanjem. Čak je i kontekstualizacija rudimentarna ili je uopće nema, dakle nema tu nikakvih lidova ni uvoda kakve Vice Karin piše sam, a Iliji Lončareviću piše netko u redakciji (usp. § 6). Za razliku od primjerice Mihovila Topića, koji će educirati prispodobama (usp. § 5), Duda svoju poruku šalje ili ex cathedra, očekujući čitateljevo predznanje, ili otvorenim docirajućim prijekorom, kao o svastici iscrtanoj na poljudskome travnjaku:
I da, nismo svi krivi. Uzalud lupetanja tipa „što smo kao društvo učinili...“ jer teško da smo uopće društvo. Da smo kojim slučajem društvo već bismo odavno bili načisto što i kako s otpadom takva porijekla. Znali bismo gdje spadaju povjesničari zaposleni u javnim institucijama i na provincijskim televizijama koji na kojekakvim huškačkim tribinama na rubu transa tvrde da antifašizma nema u preambuli hrvatskog ustava, znali bismo gdje je mjesto legiji pizduna koja šera kojekakve pripovijesti o junačkoj borbi Hrvata protiv boljševizma, hrani internetske servise pjesmama hrvatskih legionara s obuke u Dollersheimu i Stockerau 1941. ili pak svršava nad zračnim podvizima naših mladića u bitci za Staljingrad.
Sve vam je to sada pljusnulo u lice pa makar povod bilo HNS-ovo puritanstvo, poltronaško izrugivanje demokraciji i Mamićeva filozofija nogometa. Dobili ste vlastiti lik u zrcalu i ostali blokirani, zgrčeni i prestrašeni jer je kapitalna investicija zvana repka pred zidom koji može onemogućiti lukrativne poslove i oplodnju brenda. Eto vam, sve je na stolu, pa sad razmišljajte koja je prava strana povijesti (uz napomenu: samo je jedan točan odgovor, nema „i-i“ rješenja). (DD 15. 6. 2015)
Autorska je pozicija izražena, premda nema upadljive ich-forme, 1. lica singulara, no 2. lice plurala onih kojima se ukorom obraća eksplicitno je. Dudin jezik bogat je i raspisan, kombinira teško topništvo teorijske literature i žargon, hrvatske, španjolske i engleske navijačke pjesme, nadslovne znakove na imenima i prezimenima nogometaša Duda pedantno bilježi (filolog to primijeti), francuska prezimena sa završnim a sklanja prema a-deklinaciji (Patrice Evra – gen. Evraa, doduše omaklo se i Evre, usp. DD 27. 6. 2014), nismo uočili da bi se neke formulacije posebno ponavljale (kažemo to imajući na umu da je pregledani korpus ipak vrlo malen). Sve to ne povezujemo s činjenicom da je Duda profesor književnosti; znamo mnoge profesore jezika i književnosti koji nisu jezično spretni ni asocijativno maštoviti. Igrivosti na razini riječi i sintagme u Dude nismo prepoznali mnogo, ali prepoznajemo ironizaciju općih mjesta ustaljena frazarija površna nogometnoga žargona (usp. gore investicija zvana repka), primjerice:
Tipičan žanr jugoslavenskog nogometa u postjugoslavenskim okolnostima, ono gubitničko „imali smo ih“ dok semafor pokazuje negativan konačni ishod. (DD 17. 6. 2014)
Je, ostali ste bez snage, nemate kondicije, dosta vam je više tog nogometa. I televizije i Scorije i Štimca. I „kvalitetnog ulaženja u prostor i vrijeme“ i sudaca koji su propustili dodijeliti „opomenu“ i primijeniti „stegovnu mjeru“. (DD 4. 7. 2014)
Još ste se negdje na početku trudili tobože debatirati je li Raketa baš trebao biti zadnji vezni, što s „onim“ Pranjićem, a što s „malim Kovom“ i kako su prošli Bosanci. Izbornik vam je bio pristojan i seksi, ono, vidi se, njemačka škola, zaslužuje priliku. Doduše, malo ste se mučili s Lukom Modrićem: znate da je vrijednost neupitna (Real je to), a opet nikako da... (DD 4. 7. 2014)
Taj frazarij doslovnim je čitanjem glagola gristi doveden do apsurda – naime stvarnost je apsurdno doslovna – u kolumni o velikome urugvajskome napadaču Luisu Suárezu (usp. DD 27. 6. 2014), koji je doista par puta u karijeri ugrizao protivničkog igrača, dakle doslovno je grizao na terenu, kao svojedobno Mike Tyson Evandera Holyfielda u boksačkome ringu. A da „igrač nije igrač ako ne grize“, reći će i bivši igrač Aljoša Vojnović, kao savjet mlađima:
Radi što god ti pomaže da središ glavu, ali NIKAD, baš nikad nemoj trenirati s pola gasa i igrati bez žara. Većina njih je to zaista i shvatila, jer to je zarazno – kad jedan grize kao pas na treningu, grize i onaj do njega, pa onaj do njega. A kad tako treniraš, onda tako i igraš. (AV 20. 12. 2019)
I nogometni trener Ilija Lončarević, s ključnim glagolom old school nogometne propedeutike i pedagogije proširenim napadanjem i puhanjem za vratom:
Vezni red i napad mora stalno gristi, napadati i puhati za vrat protivniku. (IL 26. 9. 2022)
A sve to iz (jedne) volje, (jedne) želje, (jednog) htijenja, tj. energije, tvrdoglavosti i koncentracije:
Utakmica gdje je protivnik nabrijan, napunjen željom, voljom i energijom tamo nema i to se odmah osjeti na njegovoj igri. (IL 16. 10. 2023)
Naravno, i tada se griješilo, o nekim igračima bolje da ne pišem, ali tada je ekipa barem pokazala volju, želju, tvrdoglavost da nešto napravi. (IL 9. 11. 2023)
Ne mogu reći da se igrači obje momčadi nisu trudili, da nisu pokazali volju i želju, čak i koncentraciju, (IL 30. 3. 2024)
Veseli ipak što je hrvatska reprezentacija na jednom dobrom putu, kojom ćemo optimističnom Lončarevićevom mišlju i zaključiti (usp. IL 26. 9. 2022). Spomenusmo Aljošu Vojnovića, pa kao najavu sljedećega poglavlja recimo i to da se i Vojnović umije metafrazno poigrati. Primjerice upotrijebit će podvijen rep pa ga u gradaciji modificirati u amputiran rep (usp. AV 11. 4. 2021), a svoj igrački kraj zbog ozljede opisat će klasičnom frazom poginuti na terenu:
„Poginuo“ sam na terenu, ali ne onako kako sam želio i sanjao da će biti. (AV 8. 3. 2020)
Najzad objašnjavajući važnost vježbe igranja glavom poigrat će se doslovnim tumačenjem izjave čuvenoga nizozemskoga igrača i trenera Johana Cruyffa:
Znam da Johan Cruyff nije na to mislio kad je ono rekao kako je nogomet „sport koji se igra glavom“, ali ne vidim kako bi to i na najdoslovniji način moglo prestati važiti, a da nogomet pritom ne izgubi i ogromni dio svog identiteta. (AV 15. 1. 2021)