Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

6. Lingvostilistička analiza

Lingvostilistička analiza obuhvaća istraživanje stilski relevantnih mjesta u četiri koraka, provedba kojih je potrebna da bi se stilemi, nakon pozorna čitanja i razumijevanja teksta, uočili, potom im se analizirala izražajnost, opisala ostvarena stilska vrijednost te vrjednovala njezina funkcionalnost u kontekstu. Ako se proučava jezik književnoga teksta, pri razgraničenju navedenih koraka ili razina lingvostilističke analize postavlja se pitanje ostaje li se u jezikoslovnome području ako se, uzevši u obzir konkretni kontekst kao dio estetske cjeline, daje ocjena o izražajnosti jezičnih kategorija na pozadini umjetničke vrijednosti analiziranoga izraza. Na četvrti je korak, koji za razliku od prethodnih ne pripada objektivnoj jezikoslovnoj analizi, među ostalima upozorio P. Guberina (1952a: 148), te se, sa sviješću makar i o rubnu usmjeravanju jezikoslovne analize na područje estetskoga, u mnogim stilističkim radovima inzistiralo na očuvanju razlika između lingvistički shvaćenoga stila i literarnoga učinka, odnosno na poštovanju granica između lingvostilistike i ostalih disciplina koje se bave književnim tekstom:

»Tako se stilografija zaustavlja onoga trenutka kad se nađe u dodiru s vrijednostima drugih područja, npr. ideologija, filozofskih sistema, političkih, povijesnih, nacionalnih i religioznih vrijednosti, kod kompozicije, fabule, sadržaja itd. Sve su to doduše kategorije koje bitno sudjeluju u strukturi književnoga umjetničkog djela, ali njihovo razvrstavanje i valorizacija ne podliježu ponašanju osnovnih jezičnih kategorija.« (Kalenić, 1967/68: 100)

U utvrđivanju stilogenosti jezičnih jedinica lingvostilistika poseže za usporedbom sa stilski neobilježenim oblikom kao vrstom odnosa nadogradnje i baze (usp. Stolac, 2008: 292). Da bi to mogla, prethodno joj valja izdvojiti stilske vrijednosti iz ostalih vrijednosti koje sačinjavaju cjelinu jezičnoga izraza. Njihovu je delikatnu trorazinsku raščlambu predložio V. Kalenić (1971/72: 71‒75), polazišno se oslonivši na utvrđivanje sadržaja denotacijske razine, koji je u stanovitu odnosu prema jezičnoj normi, standardu te priopćajnoj funkciji jezika. Taj je sadržaj obilježio simbolom (A), primjerice u leksemu jesen svodiv je na »godišnje doba«. Potom utvrđuje konotativno značenje, tj. stilski dodatak osnovnoj vrijednosti, koji je obilježio simbolom (B); u leksemu jesen taj je sadržaj »starost«, »klonuće«, »umor« i »zamiranje«. Stilski dodatak osnovnoj vrijednosti može biti stalna semantička značajka nekoga jezika te je u tom slučaju riječ o kolektivno prihvaćenoj stilskoj vrijednosti, koju je obilježio simbolom (B1), a može biti autorska stilotvornost, koju je obilježio simbolom (B2). Najzad, Kalenić je utvrđivao ukupnost obavijesti koja se ostvaruje u kontekstu književnoga teksta, obilježenu simbolom (C), u shemi A+B (B1+B2) = C, čime stilističar zalazi u područje umjetničkih, povijesnih, ideoloških, religijskih i ostalih izvanjezičnih kategorija:

»Tu se naime već javlja ono razmeđenje, instituirano u našoj praksi i diktirano prvenstveno praktičnim razlozima, po kojem se lingvostilistika bavila vrijednostima A+B (B1+B2), a književna (estetska, kritička itd.) stilistika vrijednošću C. Ali svi nesporazumi, banalne i slučajne greške, nedorečenosti i površnosti, krize u koje su povremeno padali ili pojedini stilističari ili stilistički pokreti potjecale su upravo iz toga što su pojedinci morali izvršiti rez na cjelini obavijesti A+B (B1+B2) = C, ali su i morali voditi računa o onome što su odrezali i tako reći bacili kroz prozor.« (Kalenić, 1971/72: 73)

Tri su razine utvrđivanja vrijednosti jezičnoga izraza u književnome tekstu međusobno povezane. Primjerice, postupci na razini (B) mogu biti izravni znakovi autorove poruke, odnosno vrijednosti ostvarene na posljednjoj razini (C). Lingvostilistika se u istraživanju jezičnih jedinica pojačane izražajnosti zadržava na razini (B). Ipak, utvrđivanje stilske vrijednosti podrazumijeva prepoznavanje denotacijske razine (A), a vrijednost (C), upozorio je Kalenić, može uključiti u opis samo u pojedinačnim slučajevima jer se tako izbjegava opsežnost.

Kako stilem može istodobno ostvarivati pojačanu izražajnost na nekoliko jezičnih razina, primjerice na semantičkoj razini, fonološkoj i morfološkoj, svakom se lingvostilističkom analizom potvrđuje relativnost klasificiranja stilski napregnutih mjesta u tekstu. Iako je među tim analizama bilo onih koje su rabile kvantifikacijske metode te, mehanički izdvajajući stileme, ostavljale objasnidbu njihove kontekstualne uvjetovanosti po strani, lingvostilističko je bavljenje književnim tekstom u većini slučajeva, baveći se mjerljivom ekspresivnošću u najširem smislu (usp. Molinié, 2002: 92), donijelo vrijedne spoznaje o jezičnoj uporabi na svim jezičnim razinama u umjetničkome mediju.

Lingvostilistička analiza, u svojevrsnoj formalizaciji jezičnih činjenica, temelji se na izdvajanju jezičnih jedinica iz njihova konteksta prepoznajući u njima pojačanu izražajnost (afektivnost, emocionalnost, stilsku vrijednost), potom ih »vraćajući« u kontekst radi utvrđivanja njihove stilogenosti (usp. Guberina, 1952a: 153; Kalenić, 1964/65: 17). Cilj lingvostilističke analize nije utvrđivanje kakvih pravila uporabe jezičnih konstrukcija u umjetničku svrhu, već opisivanje bogatstva, autorove domišljatosti, kreativnosti u uporabi izražajnih sredstava i ostvarivanje stilogenosti tih sredstava i postupaka u kontekstu pojedinoga književnoga teksta te šire. Kako svaki književni tekst traži izvoran pristup u otkrivanju njegovih jezično-stilskih značajki, lingvostilistika se na neki način »rađa« u svakome tekstu iznova, što odražava samu bit umjetničke činjenice – njezinu jedinstvenost. Međutim, postavlja se pitanje kako je moguće opisati jezik književnoga djela jezikoslovnim kategorijama (koje se prepoznaju na razini općenitosti), a književnost je individualni jezični ostvaraj u kojem se svaki put ostvaruju nove misaone i emocionalne vrijednosti. Također, književnoumjetničko djelo subjektivan je, neuhvatljiv estetski ostvaraj koji iznova izmiče bilo kakvu egzaktnijem određenju, pa sama primjena egzaktne discipline poput jezikoslovlja u utvrđivanju stilskih vrijednosti u tome smislu predstavlja suprotnost onomu po čemu se književni tekst prepoznaje kao umjetničko djelo. Međutim, iz perspektive jezikoslovne stilistike primjenljivost je jezikoslovne discipline na istraživanje jezika književnoumjetničkoga djela opravdana jer je jezik u umjetničkome izrazu, bez obzira na njegovu osebujnost, jezik u jednoj od svojih funkcija.

U kontekstu 1960-ih, kada je istraživanje umjetničkoga izraza osvježeno recentnim stranim poticajima imanetnoga pristupa djelu te se oslobodilo pozitivističkoga balasta, o svrhovitosti primjene jezikoslovlja na istraživanje umjetničkoga izraza pisali su hrvatski jezikoslovci i književni znanstvenici, među kojima R. Katičić, nalazeći u egzaktnosti jezikoslovnih metoda prednost u istraživanju umjetničkoga izraza:

»Mogućnosti znanstvenoga pristupa preko teksta i jezika povoljnije su i obećavaju preciznije rezultate nego što se, bar za sada, mogu dobiti s drugih teoretskih polazišta.« (Katičić, 1968: 197)

U tome kontekstu postavljalo se pitanje je li lingvostilistička raščlamba, kao »nasilje nad tekstom«, negiranje idejnoga i estetskoga jedinstva književnoga teksta. Ono je pokrenuto u raspravama onih teoretičara koji su iskazivali bojazan prema jezikoslovnome tumačenju književnoga izraza, pozivajući se na činjenicu da književno djelo ne može postojati izvan svoga estetskoga ostvarivanja te se, prema tome, ne može promatrati iz aspekta jezikoslovlja, jer se jezikoslovlje tada proteže na područje književnoteoretskih proučavanja, upravo onako kako je Jakobson zamišljao da se poetika shvati kao integralni dio jezikoslovlja.

Raščlanjenje jezika književnoga teksta iz perspektive lingvostilistike je metodološki opravdano jer njezina analiza završava ocjenom stilogenosti stilema, odnosno svojevrsnom sintezom koja je omogućena učinjenim prethodnim koracima u jezikoslovnoj analizi. Lingvostilistika se tako kreće u krug: polazi od teksta, raščlanjuje njegove jezične sastavnice te promatra dijelove u odnosu na cjelinu radi ocjene njihove stilogenosti, ne miješajući jezikoslovne i umjetničke kriterije. Za razliku od takva pristupa, formalističke su analize one koje se temelje isključivo na izoliranju pojedinih elemenata iz teksta, iz stvarnoga konteksta, da bi se na osnovi njihova opisa (s pomoću kategorija nepromjenljivih, apsolutnih vrijednosti) izvodili sumarni, nepotpuni zaključci, kojima se negira i pogrešno prikazuje umjetnička vrijednost cjeline.