Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

5. Lingvostilistika prema ostalim stilistikama

Lingvostilistika proučava stilska obilježja jezičnih iskaza rabeći tehnike jezikoslovne teorije, tj. u detektiranju, objašnjavanju te vrjednovanju stilogenosti jezičnih jedinica oslanja se o jezične kategorije kao mjerne jedinice (Kalenić, 1971/72: 70), nastojeći dosegnuti stilsku informaciju u njezinoj jezičnoj sveukupnosti. Kada proučava stilske aspekte jezika književnoga djela, koliko god rubno dodirivala estetske kategorije, lingvostilistika ne zalazi u područje opisa i vrjednovanja estetske cjeline, spoznajno se pak nadopunjujući s književnoznanstvenim proučavanjima. S obzirom na dodire stilističkih disciplina, korisnim nam se čini prikazati modele stilističkih razdjelbi od 1960-ih naovamo, kojih su se terminološke posebnosti odrazile i na nastojanja lingvostilističkoga usustavljivanja u nas.

Prema Guiraudu (1964: 32‒33), moderna se stilistika dijeli na »stilistiku izraza« ili »deskriptivnu stilistiku« te »stilistiku pojedinca« ili »genetičku stilistiku«. »Deskriptivna stilistika«, obogaćena spoznajama Ballyjevih istraživanja afektivnoga sadržaja u jezičnom izrazu, jezikoslovna je disciplina usmjerena na proučavanje jezičnih struktura i njihova funkcioniranja u jezičnome sustavu. Za razliku od nje, »genetička stilistika« proučava jezične strukture s ciljem da im odredi uzroke te se, integrirajući psihološke, sociološke i kulturne pristupe, primjerice L. Spizera te K. Vosslera, veže ponajprije uz književnu kritiku. »Deskriptivna stilistika« opisuje stilske kategorije koje su sadržane u jeziku kao sustavu, a kojima se pripadnik određene jezične zajednice može služiti pri stvaranju izraza. Iako se bavi jezičnom stvaralačkom mogućnošću, umjetnički uporabljen jezik prepušta »genetičkoj stilistici« koja, apstrahirajući stilska obilježja kakve skupine djela, pridonosi spoznajama o stilu književnih vrsta, smjerova te epoha. S druge strane, baveći se individualnim stilom, »genetička stilistika« obuhvatila je književnu kritiku te lingvističku stilističku kritiku, što su propitivali neki hrvatski lingvostilističari, među kojima A. Antoš, upozorivši kako »Podjela kritike na dva smjera, a s istim ciljem koji je upoznavanje književnoga djela, nema nikakva opravdanja« (Antoš, 1972: 115). Njihovu tijesnu povezanost potvrđuje činjenica da se književna kritika služi podatcima dobivenima u analizi lingvističke stilističke kritike, isto kao što lingvistička stilistička kritika ne smije zanemariti spoznaje koje su proizašle iz književne kritike.

Kritizirajući metodu stilističke kritike utemeljenu na sjedinjavanju jezikoslovnoga pristupa, književne povijesti i književne kritike koju je začeo L. Spitzer, S. Petrović nazvao ju je »invazijom jezikoslovlja u studij književnosti« (Petrović, 1960: 70). Osvrćući se na razlike između lingvističke stilistike i stilističke kritike, koje su u praksi često posve omekšane, približavanje dviju disciplina Petrović nije smatrao posljedicom njihove srodnosti, već potvrdom relativnosti granica među humanističkim disciplinama općenito. Svojevrsno objašnjenje Petrovićeva negativno intonirana stava dao je K. Pranjić na VII. kongresu jugoslavenskih slavista u Beogradu 1972. Zauzimajući se za podobnost jezikoslovne stilističke discipline u istraživanju jezika književnoumjetničkoga teksta (o čemu eksplicitno svjedoči naslov izlaganja: Legitimnost lingvističkoga-stilističkoga pristupa književnome tekstu), Pranjić je istaknuo da se lingvostilistika bavi proučavanjem stila kao jezične činjenice književnoga djela ne negirajući njezinu estetsku vrijednost, ali tu vrijednost prepustivši književnoj stilistici i stilističkoj kritici:

»A niti je to prijekor onome tipu stilističkoga pristupa koji je striktno lingvistički, ne vezuje se uz književnu kritiku, i u analizi jezičnoga izraza ne napušta područje lingvističkih činjenica nego tu istu jezičnu ekspresiju promatra u njezinoj trovalentnosti: pojmovnoj – ekspresivnoj – impresivnoj; a ono isticanje, ono pojačanje izražajnosti što jest stil shvaćen kao lingvistička kategorija, traži na svim razinama izraza: od fonološkoga preko morfološkoga do sintaktičkoga i semantičkoga – dok, što se vrednovanja tiče, svjesno ga ostavlja intuiciji i ukusu, ili pak književnoj, pa može i kritici stilističkoj.« (Pranjić, 1972: 94)

Enkvist (1964: 47) je dao razdjelbu stilistike na »stilolingvistiku« i »stilobihevioristiku«, napominjući kako su oba termina dovoljno arbitrarna da izbjegnu semantička polja drugih stilističkih naziva. »Stilolingvistika« je jezikoslovna stilistika koja se temelji na onome opisu koji može obuhvatiti sve jezične sastavnice koje ostvaruju stilsku vrijednost u promatranome tekstu. Prema Enkvistu, njezina praktična primjena sastoji se od pozornoga čitanja teksta usporedbom s normom te jezikoslovnoga opisa i analize stilski relevantnih jezičnih jedinica. Za razliku od »stilolingvistike«, »stilobihevioristika« obuhvaća istraživanje povezanosti stilskoga stimulansa u tekstu i čitateljeva odgovora na nj.

Vinogradov (1971: 299‒305) razdijelio je stilistiku na »stilistiku jezika«, »stilistiku govora« i »stilistiku umjetničke književnosti«, uputivši na njihove međusobne dodire:

  1. »Stilistika jezika«, nastala na strukturalnoj osnovi, stilu pristupa kao strukturnom obliku jezične funkcije, zbog čega bi se mogla smatrati funkcionalnom stilistikom; bavi se sinkronijskim i dijakronijskim aspektima tipova stilova, kao i općim zakonitostima tih stilova u nacionalnome jeziku.
  2. »Stilistika govora« proučava izražajna sredstva u individualnome jezičnom ostvaraju, uključivši njegovu socijalnu uvjetovanost. Opisuje vrste govora poput predavanja i pozdravnoga govora, utvrđuje posebnosti monologa i dijaloga, ekspresivne značajke žargona i sve ostale stilske osobitosti koje se odnose na govornu realizaciju. Izravno se oslanja na »stilistiku jezika«, a usko je povezana sa »stilistikom umjetničke književnosti«.
  3. »Stilistika umjetničke književnosti« izravno je povezana sa znanošću o književnosti (teorijom književnosti i književnom povijesti) jer istražuje izražajna sredstva u pojedinome piščevu izrazu, izrazu književnih škola te stilskih epoha, uključivši pritom estetske kategorije koje nisu u jednakoj mjeri važne za »stilistiku jezika« i za »stilistiku govora«. Međutim, upozorio je Vinogradov, »stilistika jezika« i »stilistika govora« materijalna su baza »stilistike umjetničke književnosti« jer mnoge značajke jezika uporabljenoga u umjetnosti ne mogu biti primjereno opisane ako se ne uzmu u obzir njihove veze i međusobni odnosi sa stilovima jezika i stilovima govora. Književna je stilistika, prema Vinogradovu, dio »stilistike umjetničke književnosti«, temeljeći se na kategorijama i konceptima književne te estetičke teorije.

U hrvatskoj stilistici vrijedan prinos premošćivanju praznine između afektivne stilistike i književne kritike dao je P. Guberina (1955), predloživši konstituiranje nove stilističke discipline, »stilografije«, usmjerene na proučavanje stilskih postupaka u jeziku književnoga djela. Kako se jezik književnoga djela ne sastoji samo od afektivnih jezičnih sastavnica, već u njemu podjednako sudjeluju neafektivne sastavnice, u zadatak stilografije ide opis te analiza jednih i drugih. Stilografiju je definirao prema ovim postavkama (Guberina, 1955: 170):

  • Stilografijski predmet proučavanja su afektivni i neafektivni stilski postupci u jeziku književnoga teksta.
  • Stilografija istraživanjem obuhvaća »direktna« izražajna sredstva (leksik) i »indirektna« izražajna sredstva (vrjednote govornoga jezika).
  • Proučava i posebne oblike stilskih postupaka (ritam, simetrija, opkoračenje i dr.).
  • Proučava razne tipove jezika poput familijarnoga govora, tehničkoga govora, argota i drugih tipova jezika u slučajevima u kojima oni služe u svrhu karakterizacije.
  • Stilografijski kriterij analize i zaključaka premašuje gramatički i stilistički kriterij.
  • Stilografija se u ispitivanju strukture rečenice služi rezultatima stilističke gramatike.
  • Detaljno se bavi oblikovanjem slika i funkcijom klišeja.
  • Stilografijskoj je analizi polazna i završna točka književni tekst.

S obzirom na to da stilografija ulazi izravno u područje književne kritike, Guberina je pobliže analizirao odnos dviju disciplina. Kako je područje istraživanja književne kritike umjetnost u širem smislu riječi (odnos likova, razvoj teme, sociološki, psihološki i povijesni kontekst djela, umjetnička vrijednost ostvarenoga itd.), ono premašuje područje kojim se bave stilistika i stilografija. U širini predmeta proučavanja, književna se kritika služi i stilografijom, ali podatke dobivene stilografijskom analizom integrira u šire okvire primjenjujući na njih umjetničke kriterije. Guberina je svaki od pristupa smatrao svrhovitim i podjednako vrijednim, ali se zauzimao za očuvanje njihovih granica i nemiješanje kriterija:

»Jasno je samo po sebi da nije potrebno, analizirajući izraz, svaki put naglasiti kojem području pripada analiza koju vršimo. Bitno je da se ona provede u sve tri točke, a naročito da budemo svjesni toga, da ne vršimo stilsku (stilografsku) analizu ili estetsku analizu (književnu kritiku), dok ispitujemo samo afektivnost izraza.« (Guberina, 1955: 172).

Guberinino se primjenjivanje stilografije na ispitivanje »oblikovanja slika i klišeja« u radovima nekih teoretičara smatralo dvojbenim jer se tim korakom stilografijske analize iskoračivalo iz jezikoslovnoga područja u umjetničke kategorije za koje je nadležna poetika. Među njima bio je Z. Škreb (1956b: 35), koji se zauzimao za razdvajanje stilskih i stilističkih kategorija, smatrajući prve estetičkim kategorijama, a druge jezikoslovnima. Slike koje je Guberina izdvojio kao područje stilografijskoga ispitivanja, prema Škrebu, pripadaju cjelini umjetničkoga djela te zahtijevaju primjenu estetičkih kategorija da bi se bavljenje njima moglo smatrati metodološki opravdanim.

Uvođenje termina »stilografija« u stilističko područje u kojem je vladala posvemašnja nekonzistentnost nazivlja izrazito korisnim smatrao je V. Kalenić (1965), istaknuvši kako »stilografija« formalno i sadržajno zamjenjuje pojmove »lingvistička stilistika«, »deskriptivna lingvistička stilistika« i »stilistička lingvistika«. Ona uključuje istraživanje jezično-stilskih značajki u individualnome piščevu izrazu te obuhvaća područje koje stilističke discipline i jezikoslovne grane nisu do tada sustavno obuhvaćale:

»A formalna prednost ovoga termina jest, po mom mišljenju, u njegovu ekonomičnom koeficijentu: tako otpada nestabilna distinkcija: lingvistička stilistika – stilistička lingvistika, koja često i nije nikakva distinkcija.« (Kalenić, 1965: 193)

Pojmovi koje je »stilografija«, prema Kaleniću, trebala nadomjestiti dijelom su sadržani u razdjelbi jezikoslovne stilistike na »deskriptivnu stilistiku« opisanu u radovima P. Guirauda, a utemeljenu u afektivnoj stilistici Ch. Ballyja, funkcionalnu stilistiku koja se bavi funkcionalnim raslojavanjem jezika te lingvostilistiku, posebice onu usmjerenu na istraživanje piščeva izraza. Konstituirana u hrvatskome jezikoslovlju 1960-ih, lingvostilistika jezično-stilska obilježja književnoga teksta opisuje s pomoću usporedbe promatranoga izraza sa stilski neutralnim izrazom, a sve u svrhu otkrivanja stilske obilježenosti, tj. pojačane izražajnosti. Kada se utvrdi stilska obilježenost, obilježena se jezična jedinica promatra u konkretnome kontekstu u kojem se potom analizira njezina stilogenost. U opisivanju jezičnih razina na kojima se stilska vrijednost ističe, lingvostilistika preuzima gramatički opis jezika, a temeljni pojmovi koje rabi su: izražajnost, stilska obilježenost, stilska vrijednost, stilem, stilski postupak, stilogenost.